REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: 45 P-968/2017-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji Gordani Mirosavljević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Preprotiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKE VODE pravna osoba za upravljanje vodama iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupani po punomoćniku Igoru Arloviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Arlović & Kukilo d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dana 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika HRVATSKE VODE, pravna osoba za upravljanje vodama, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, protiv ovršenika – tužitelja: ČP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: Ovr-630/17, radi ovršne naplate iznosa od 1.365,00 kn odnosno 181,16 Eura.

II Tuženik HRVATSKE VODE pravna osoba za upravljanje vodama iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 220, OIB: 28921383001 je dužan tužitelju ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 1.491,54 Eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu posl.br. Ovr-630/2017 od 21. rujna 2017. upućen da pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe određen e rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, posl.br. Ovr-630/17 od 19.5.2017. nedopuštenom zbog postojanja razloga iz čl. 50 st. 1 toč. 11 Ovršnog zakona.

Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je Ovršna isprava u ovršnom predmetu navedenom u toč. 1 izvršno rješenje tužitelja, Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1, od dana 26.8.2011., a kojim je bilo naloženo tužitelju da tuženiku za razdoblje od 1.8.2011. do 31.12.2011. godine plati naknadu za uređenje voda u 1 obrok koji iznosi 105,00 kn do 15.9.2011. godine, a za svaku narednu godinu u 1 obrok u iznosu od 252,00 kn kako slijedi: 15.07. te godine, na naznačeni uplatni račun tužitelja.

Nadalje, tužitelj tvrdi da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti jer tužitelj nije nikada zaprimio istu, budući je adresa tužitelja nije kako se tvrdi u ovršnom prijedlogu i rješenju o ovrsi [adresa], već [adresa].

S obzirom da tužitelj nije nikada zaprimio ovršnu ispravu, jer mu nikada nije dostavljena to ista nije mogla steći svojstvo ovršnosti.

Tužitelj stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, čl. 50. st. 5 OZ-a. Podredno tužitelj ističe da je u odnosu na ispunjenje obveze tužitelja nastupila zastara za potraživanja tuženika: za 2011. godinu, za iznos od 105,00 kn, za 2013. godinu, za iznos od 252,00 kn te za 2013. godinu, za iznos od 252,00 kn, dakle za ukupan iznos od 609,00 kn, te stoga tužitelj podnosi ovu tužbu.

Tuženik je dana 6. prosinca 2017. dao odgovor na tužbu u kojem u odnosu na tužiteljeve tužbene navode ističe da tužitelj tužbu podnosi ističući primarno prigovor da nije obveznik naknade za uređenje voda i da nema adresu koja je navedena u prijedlogu za ovrhu. Tužitelj u tužbi navodi da nije nikada zaprimio ovršnu ispravu i da mu ista nije nikada dostavljena te stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Podredno ističe prigovor zastare.

Tuženik nadalje na navod tužitelja kako nije obveznik naknade za uređenje voda te kako nema adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu ističe kako je iz tužbe vidljivo da tužitelj neosnovano prigovara svojoj pasivnoj legitimacije pogrešno ističući da u ovom predmetu nije ovršenik s obzirom da navedeni prigovor uopće nije ovlašten iznositi u "ovosudnom" parničnom postupku, već je isto bio ovlašten istaknuti isključivo u upravnom postupku donošenja ovršnih rješenja ovrhovoditelja, obzirom da bi odlučivanje ovog suda u tom prigovoru predstavljalo povredu načela res iudicata pro veritate accipitur, odnosno povredu uopćenog i zakonski utvrđenog pravnog standarda kako se presuđena stvar prihvaća kao istinita.

Tuženik nadalje ističe kako je potonji navod tužitelja neosnovan iz razloga što se tužitelj u komunalnoj evidenciji grada Karlovca vodi kao obveznik naknade za uređenje voda za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa].

Nadalje tuženik navodi da odredba čl. 14 st. 1 Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva decidirano propisuje kako je "obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine", dok u st. 2 istoga članka određuje kako obveznik naknade za uređenje voda jest svaki drugi zakoniti posjednik nekretnine, "najmoprimac, zakupnik, plodouživatelj, nositelj prava građenja, koncesionar, imatelj drugih prava nad nekretninom koja mu omogućuju zakonit posjed i korištenje nekretnine …".

Tuženik navodi kako je iz konkretnog slučaja evidentno da Grad Karlovac ovršenika vodi kao obveznika plaćanja naknade, što znači da isti u međuvremenu nije izvršio odjavu iz evidencije obveznika naknade za uređenje voda što ej dužna učiniti svaka osoba sukladno čl. 22 st. 7 Zakona o komunalnom gospodarstvu kad dođe do bila kakve promjene u osobi obveznika.

U vezi navoda tužitelja da nikada nije zaprimio ovršnu ispravu i da mu ista nikada nije dostavljena, tuženik ističe da iz navedenog evidentno proizlazi kao su rješenja tuženika kojima se utvrđuje iznos naknade za uređenje voda tužitelju nedvojbeno dostavljena u upravnom postupku, budući da je na predmetnim rješenjima iskazana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti te su slijedom toga i rješenja postala ovršna prema odredbi čl. 25. st. 4 koja propisuje kako "odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak".

U prilog navedenoj tvrdnji ide i najnovija sudska praksa ŽS u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u Rješenju posl.br. Gž. Ovr-402/2016 od 17.10.2016. gdje se zauzima stajalište kako "(…) iz navedenog proizlazi da je rješenje ovrhovoditelja kojim se utvrđuje iznos naknade za uređenje voda ovršenici nedvojbeno dostavljeno u upravnom postupku budući da je u predmetnom rješenju iskazana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti, te je slijedom toga i rješenje postalo ovršno prema odredbi čl. 25 st. 3 OZ-a, koja propisuje da je odluka donesena u upravnom postupku ovršna, ako je postala ovršna po pravilima koja određuju taj postupak.

Slijedom iznesenog, tuženik ističe kako je evidentno da rješenja na koja se ovrhovoditelj poziva u prijedlogu za ovrhu sadržavaju klauzulu ovršnosti te su kao takva u upravnom postupku prethodno nesporno dostavljena tužitelju.

Na navod tužitelja u kojem ističe prigovor zastare ne pozivajući se niti na jednu zakonsku odredbu koji bi svoje navode potkrijepio, tuženik ističe da u ovoj pravnoj stvari zastara nikako nije mogla nastupiti po niti jednom zakonu koji bi bio pravno relevantna u ovoj pravoj stvari.

Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je dana 14.3.2017. podnio naslovnom sudu prijedlog za ovrhu, posl. br. Ovr-630/2017 na temelju Rješenja o utvrđivanju obveznika naknade za uređenje voda, KLASA: UP/I-325-08/11- 07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1 od 26. kolovoza 2011. a koje je postalo izvršno dana 29.8.2011. te da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu, a koje potraživanje se temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama.

Nadalje tuženik u odnosu na prigovor zastare ukazuje na odredbu čl. 233 st. 1 ZOO-a kojom je propisano da "zastarni rok iznosi deset godina za tražbine utvrđene pravomoćnom odlukom tijela javne vlasti, čak i onda kada zakon inače predviđa kraći rok zastare.".

Tuženik navodi sudsku praksu koja potvrđuje njegovo stajalište:

- Županijski sud u Zagrebu- Stalna služba u Zlataru u svom rješenju posl.br. Gž Ovr-7725/2015 od 7.6.2017. navodi: "u konkretnom slučaju radi se o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu te kako se potraživanje temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama primjenjuje se zastarni rok od 10 godina temeljem odredbe čl. 233 2t.1 ZOO-a.".

- Županijski sud u Karlovcu rješenjem posl.br. Gž-1155/2014 od 3.6.2014. ističe da se "niti jednim od žalbenih navoda ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja suda prvog stupnja. To se prije svega odnosi na prigovor zastare, isticanjem da je potraživanje ovrhovoditelja povremeno godišnje potraživanje za koje je zastara jednu godinu, a koji žalbeni prigovor ne stoji jer prema čl. 233 Zakona o obveznim odnosima st. 1, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlati ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. U konkretnom slučaju, u pitanju su rješenja Hrvatskih voda donesena u upravnom postupku a koja su izvršna danom 26. svibnja 2011. pa stoga ovršni prijedlog podnesen i zaprimljen kod Općinskog suda u Karlovcu dana 5. ožujka 2013. je predan, dakle i ovršni postupak je pokrenut unutar netom navedenog općeg zastarnog roka.".

- Općinski sud u Sisku presudom posl.br. P-545/2016 od 15.5.2017. navodi "u ovom konkretnom slučaju se radi o naplati u obrocima koji su dospjeli na naplatu, a potraživanje se temelji na odlukama nadležnog tijela javne vlasti kao ovršnim ispravama pa se u ovom slučaju ima primijeniti zastarni rok od 10 godina temeljem odredbe čl. 233 2t. 1 ZOO-a.".

- Općinski građanski sud u Zagrebu presudom posl.br. p-1750/15 ističe "iz predmetnih rješenja tuženice je razvidno da se radi o otplatama u obrocima, a prema odredbi čl. 226 st. 2 ZOO-a zastare od tri godine za povremene tražbine ne vrijedi za otplate u obrocima.".

Tuženik nadalje navodi najnovije stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-2515/2014 od 24.4.2017. iz kojeg proizlazi kako "zastara nije nastupila jer se ovdje primjenjuje desetogodišnji zastarni rok "čl. 233 st. 1 ZOO-a budući da se ovršuje tražbina utvrđena pravomoćnom odlukom.

Tuženik također ukazuje na odredbu čl. 108 st. 1 Općeg poreznog zakona koja glasi: "pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrha te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći", te na odredbu st. 2 istog članka koja glasi: "Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza".

Podredno tuženik napominje da bi se u ovoj pravoj stvari u slučaju primjene Općeg poreznog zakona, svakako trebao primijeniti Opći porezni zakon (NN 115/2016) koji je stupio na snagu 01.01.2017. (dalje: OPZ). Ovrhovoditelj ističe da sukladno važećem OPZ-u odredbe koje reguliraju zastaru propisuju šestogodišnji zastarni rok, na način da isti počinje teći istekom godine u kojoj je rješenje kojim je utvrđena obveza postalo izvršno, a sve sukladno odredbama čl. 108 i 109 OPZ-a.

Sukladno prijelaznim i završnim odredbama čl. 197 Općeg poreznog zakona koja glasi: "postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona, osim postupaka pokrenuti ha temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona, dovršit će se prema odredbama toga Zakona, nesporna je njegova primjena obzirom je Rješenje temeljem kojeg je postupka pokrenut, postalo izvršno 29.8.2011., a ovršni postupak je pokrenut 2017. odnosno ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu nadležnom sudu 14.3.2017., dakle nakon stupanja navedenog zakona na snagu, a sve unutar zakonom propisanom roka.

Tuženik zaključno navodi da pravilnom primjenom gore navedenih odredbi proizlazi kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi, stoga je u konkretnom slučaju tuženik pravilno i u skladu sa zakonom utužio dospjela potraživanja prema tužitelju s osnove naknada za uređenje voda, te predlaže da sud donese presudu kojom se odbija tužba i tužbeni zahtjev, te da sud obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova.

Na ročištu koje je održano 14. listopada 2019. godine tužiteljska strana je navela da tužitelj nije osoba iz ovršne isprave, te nije mogao biti ovršenik u predmetu posl.br. Ovr-630/17, te ističe da se radi o pogrešci jer se tužiteljev otac zove HP. Nadalje navodi da navedeno rješenje nikad nije zaprimio, niti je u to vrijeme bio vlasnik nekretnine, a njegov otac je bio vlasnik nekretnine, te je tužitelj postao vlasnik nekretnine tek poslije smrti majke i to 2018. godine po rješenju o nasljeđivanju.

Sud je pribavio spis Ovr-630/17, a tužiteljska strana je predložila da sud službenim putem zatraži od tuženika spis Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535.

Sud je zaprimio podnesak tuženika 24. listopada 2019. godine.

Tuženik je uz podnesak dostavio rješenje o naknadi za uređenje voda Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, Urbroj: 374-3111-2-11-1 od 26.8.2011.

Tuženik ističe kako je iz dostavljenog rješenja vidljivo kako je za predmetnu nekretninu kao obveznik određen upravo tužitelj - ČP, a ne HP (njegov otac). Također iz povratnice je razvidno da je navedeno rješenje o utvrđivanju naknade za uređenja voda uredno dostavljeno tužitelju slijedom čega je rješenje o utvrđivanju naknade za uređenja voda od 26.8.2011. steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti – iskazane klauzule.

Također, iz Očevidnika za komunalnu naknadu, razvidno je kako je upravo tužitelj upisan u Očevidnik a ne HP, za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa].

Tuženik nadalje u bitnom ističe kako je tužitelj prigovor pasivne legitimacije mogao istaknuti isključivo u upravnom postupku, a ne u ovosudskom, parničnom postupku.

Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako je tužitelj u predmetu koji se vodi pred drugim sudom, a koji je gotovo identične činjenične i pravne narav, isticao prigovor promašene pasivne legitimacije a kojem prigovoru je odlučio stvarno nadležan sud. Tako je tužitelj u drugom ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, posl.br. ovr-624/17, protiv rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-624/17 također isticao prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći iste prigovore kako i u predmetnom postupku - da nikada nije zaprimio rješenje o utvrđivanju naknade za uređenje voda, da adresa Klinč sela bb ne postoji, te da nikada nije živo na predmetnoj adresi. O navedenom prigovoru odlučio je Županijski sud u Sisku, posl.br. Gž Ovr-368/2017 od 22.8.2017. koji navodi kako je rješenje ovrhovoditelja temeljem kojeg je predložena i određena ovrha ovršna isprava. Nadalje navodi kako je pobijano rješenje o ovrsi doneseno u skladu sa ovršnom ispravom u kojoj je upravo ovršenik. ovdje tužitelj naveden kao obveznik slijedom čega nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

Sud je službenim putem od Hrvatskih voda d.d. dana 22. siječnja 2021. zatražio njihov spis Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535.

Tužene Hrvatske vode d.d. dostavile su podnesak dana 2. veljače 2021. u kojem navode da dostavljaju presliku spisa za ČP (str. 31-57 spisa).

Sud je dana 17. svibnja 2022. godine odredio provođenje grafološkog vještačenja po vještaku Ljerki Zdunić.

Vještak grafolog Ljerka Zdunić dostavila je svoj nalaz i mišljenje podneskom od 21. lipnja 2022. godine.

U svom mišljenju vještak Ljerka Zdunić navodi: skriptor spornog potpisa u rubrici primatelj na dostavnici od 26.5.2017. godine kojom se ČP dostavlja prijedlog od 14.3.2017. je ČP.

Tužiteljska stranka se očitovala na mišljenje grafološkog vještaka podneskom od 29. kolovoza 2022.

Punomoćnik tužitelja navodi da je rješenjem naslova od 17. svibnja 2022. točkom III izreke naloženo vještaku izvršiti uvid u priklopljeni spis poslovnog broja Ovr- 630/2017 te utvrditi da li je potpis na povratnici (iza str. 6 spisa), a kojom je ČP trebalo biti dostavljeno rješenje o ovrsi od 19. svibnja 2017, njegov vlastoručni potpis, odnosno potpis tužitelja ČP iz [adresa].

Nadalje navodi da je navedenim rješenjem od 17. svibnja 2022. pogrešno postavljen zadatak vještaku, na način da utvrdi da li je potpis na povratnici kojim je dostavljeno rješenje o ovrsi od 19. svibnja 2017, njegov vlastoručni potpis.

Tužitelj ističe da je to nesporno i da je sud trebao dati vještaku zadatak da utvrdi da li je njegov potpis na povratnici iz spisa posl br. Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535., kao što je to navedeno u zapisniku s ročišta održanog 19. studenog 2018 i u tužbi ,te u zapisniku s ročišta od 07. 10. 2020.

Vještak je kao "sporni materijal" uzeo izvornik POVRATNICE- DOSTAVNICE od 26.05.2017., što je pogrešno. Sporni materijal u konkretnom predmetu je povratnica-dostavnica iz spisa tuženog, posl br. Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535., Spis tužene posl. br. Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535 je sud imao na uvid.

Sporna povratnica se nalazi i u privitku podneska tuženika od 24. 10. 2019, Cijelo vrijeme tužitelj naglašava da nije nikada primio ovršnu ispravu ( na temelju koje je izdano rješenje o ovrsi ) , a ne samo rješenje o ovrsi , te se u ovom predmetu treba grafološki vještačiti povratnica kojom se dokazuje primitak ovršne isprave.

Stoga tužitelj predlaže da se ponovno provede vještačenje u ovom predmetu, ali sada sa spornim materijalom i to povratnica-dostavnica iz spisa tužene posl. br. Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, sa nespornim materijalom, potpisi na punomoći danoj odvjetniku 18.1.02017, punomoći danoj odvjetniku 01.05.2017, fotokopiji osobne iskaznice, fotokopiji žalbe od 05.06.2017., te po potrebi i daljnji prijepisi teksta pisanim i štampanim slovima u diktat, koje tužitelj može pred sudom ispisati, a sve u svrhu točno i potpuno utvrđivanja činjeničnog stanja.

Sud je odredio provođenje novog grafološkog vještačenja rješenjem od 21. svibnja 2024. godine.

U toč. III navedenog rješenja sud je zadao zadatak vještaku grafologu te naložio vještaku izvršiti uvid u cjelokupan spis te u priklopljeni spis posl.br. Ovr-630/2017, te da se izvrši vještačenje povratnice-dostavnice iz spisa tuženika Hrvatske vode Klasa:

UP/I-325-08č/11-07/0619535, sa nespornim materijalom, potpisi na punomoći danoj odvjetniku 18. siječnja 2017, punomoći danoj odvjetniku 01. svibnja 2017, fotokopiji osobne iskaznice, fotokopiji žalbe od 5. lipnja 2017., te po potrebi i daljnji prijepisi teksta pisanim i štampanim slovima u diktat, koje tužitelj može pred sudom ispisati, a sve u svrhu točno i potpuno utvrđivanja činjeničnog stanja.

Sud je za vještaka imenovao grafologa Marijana Krajnu.

Vještak Marijan Krajna dostavio je svoj nalaz i mišljenje putem e-komunikacije dana 30. rujna 2024. godine.

Vještak grafolog izvršio je analizu spornog materijala i analizu nespornog materijala (str. 106 spisa). Vještak je u mišljenju – komparaciji naveo:

Međusobnom komparacijom potpisa – " ČP" koji se nalaze iznad teksta – "Potpis primatelja" na povratnici/dostavnici pošiljatelja - Hrvatske vode, (Rješenje izdano dana 28.08.2011.), sa dostavljenim nespornim potpisima ČP (na OI i potpisima uzetim po diktatu), utvrđene su razlike u:

- ritmu i dinamici pisanja (nesporni potpisi su definirani znatno dinamičnijim potezima u odnosu na tekst spornog potpisa),

- liniji pisanja

- načinu oblikovanja i formiranja slova: "M" (početnom, središnjem i završnom potezu grafema), "t" formi i mjestu vezne petljice slova), "k" (načinu definiranja druge grame slova), "n" (grafičkoj formi), "t" (formi petljice slova te formi poprečne crtice).

Sličnosti su utvrđene u jednoj varijaciji oblikovanja teksta navoda prezimena u nespornim u odnosu na sporan potpis.

Dakle, rezultati komparacije, broj i kvaliteta utvrđenih razlika upućuje na zaključak da sporan potpis, VRLO VJEROJATNO, GOTOVO SIGURNO- NIJE potpisan rukom ČP.

Dakle, utvrđene sličnosti su nastale kao rezultat imitiranja potpisa imenovane osobe, i kao takve nemaju utjecaj na rezultat vještačenja.

No, kako je navedeno u opisu nespornog materijal, nije moguće , poštujući pravila struke dati decidirano mišljenje glede zahtjeva vještačenja, budući da ne raspolažemo, izvornikom dokumenta, te nespornim potpisom imenovane osobe nastao u vremenu datiranja spornog dokumenta (oko 2011. g.).

U slikovnom prikazu rezultata vještačenja, koji je sastavni dio ovog zapisnika vještačenja crveno obojenim strelicama su označene utvrđene RAZLIKE između spornog u odnosu na nesporni materijal.

Vještak je na kraju dao svoje mišljenje:

Potpis – " ČP", koji se nalaze u izad teksta – "Potpis primatelja" na povratnici/dostavnici pošiljatelja – Hrvatske vode, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv "Kupa", Karlovac (Rješenje izdano dana 28.08.2011. ; Upravni postupak; Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, od 26.08.2011.),

VRLO VJEROJATNO, GOTOV SIGURNO – NIJE

napisan rukom ČP iz [adresa].

NO, da bi se dalo decidirano mišljenje glede zahtjeva vještačenja (oblika: sporan potpis je/nije napisan rukom I.M.), nužno je potrebno pribaviti, ako takav postoji, izvornik spornog dokumenta, nesporne potpise imenovane osobe, nastao u vremenu datiranja spornog dokumenta (oko 2011.).

Sud je nalaz i mišljenje vještaka grafologa dostavio punomoćnicima stranaka.

Tuženička strana očitovala se na nalaz i mišljenje vještaka grafologa Marijana Krajne podneskom od 6. studenog 2024. godine.

Tuženik ističe da obzirom da ovdje tužitelj protiv navedenog rješenja kojim je bio upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nije uložio žalbu, isto rješenje je postalo pravomoćno, a slijedom čega tužitelj ne može više u ovoj parnici osnovano isticati žalbene razloge koji nisu u vezi s činjenicom radi koje je upućen u parnicu! Navedeno je decidirano propisano i u čl. 55. st. 3. OZ-a prema kojem tužitelj “tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu“ te čl. 52. OZ-a koji propisuje točno određene žalbene razloge temeljem kojih će nadležni sud uputiti žalitelja na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Također, navedeno pravno stajalište je prihvaćeno i u sada već ustaljenoj sudskoj praksi odnosno u presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-1367/2007 od 19.05.2010.g., Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 2527/2015 od 29.05.2018.g., Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1175/2021 od 11.11.2011.g. te dr.

Slijedom svega navedenog, nesporno je kako predmet ovog parničnog postupka može biti samo i isključivo pitanje zastare dok naslovni sud nije ovlašten ulaziti u raspravljanje o drugim prigovorima koje je tužitelj isticao u svojoj žalbi, a što je i u skladu i s odredbama OZ-a obzirom da isti ovisno o razlozima zbog kojih je žalba izjavljena propisuje dva različita međusobno koordinirana postupka. Uzevši u obzir navedeno, jasno je kako je provođenje dokaza vještačenjem u ovom postupku u potpunosti nepotrebno i bezrazložno te da se isti dokaz ne može koristiti u predmetnom postupku jer isti nije niti po ikakvoj logici stvari može biti u vezi s odlučivanjem o prigovoru zastare, o kojem naslovni sud jedino može i odlučivati sukladno gore navedenom pravomoćnom i pravnoobvezujućem rješenju.

Nadalje, tuženik također ističe kako se u predmetnom postupku u svakom slučaju ne može osporavati zakonitost te valjanost same ovršne isprave, a što tužitelj cijelo vrijeme pokušava.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka grafologa Marijan Krajne jer smatra da je dan u skladu s pravilima struke

Sud je na ročištu 10. prosinca 2024. saslušao tužitelja ČP. Tužitelj je iskazao da on nikada nije primio rješenje izdano 26. kolovoza 2011. u upravnom postupku Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535 i da on uopće ne živi u [adresa], nego živi u [adresa], a što se tiče [adresa], taj broj uopće ne postoji. Postoji [adresa] sa brojevima, ali [adresa] ne postoji.

Kada je sudac predočio tužitelju povratnicu na str. 19 spisa i pitao tužitelja da li je potpisao povratnicu istije iskazao da on to nije potpisao.

Nadalje je tužitelj naveo da je u tom rješenju napisan matični broj, a matični broj se dodjeljuje obrtniku ili trgovačkom društvu, a on je fizička osoba. Ističe da on nikada nije radio u privatnom sektoru, od 1997. do 1999. je radio na Općinskom sudu u Jastrebarskom kao vježbenik, a od 1999. je imenovan za zamjenika državnog pravobranitelja Zagrebačke županije i sad radim kao zamjenik u Državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu.

Tuženička strana nije imala pitanja za tužitelja niti je stavila prigovor na iskaz tužitelja.

Sud je izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda Ovr-630/2017, a koji se vodio po prijedlogu ovrhovoditelja Hrvatske vode, Pravna osoba za upravljanje vodama, protiv ovršenika ČP, radi novčane tražbine.

Općinski sud u Novom Zagrebu donio je rješenje o ovrsi dana 19. svibnja 2017. a kojim je odredio ovrhu predloženu prijedlogom od 14. ožujka 2017.

Na navedeno rješenje o ovrsi ovršenik u ovom predmetu tužitelj uložio je žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi. Ovršenik navodi da je obrazloženje u odnosu na čl. 50 st. 1. toč. 2 Ovršnog zakona. Ovršenik nadalje navodi da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti s obzirom da je adresa ovršenika u [adresa], a ne kako se to navodi u ovršnom prijedlogu i rješenju o ovrsi – [adresa].

Ovršenik ističe da nikad nije zaprimio ovršnu ispravu jer mu nikad nije dostavljena te ista nije mogla steći svojstvo ovršnosti. Predlaže da se službenim putem pribavi spis Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535. Nadalje, ovršenik ističe da je protiv ovršen isprave uložio žalbu u predložio ukidanje svojstva ovršnosti te ovršenik shodno tome ističe prigovor promašene pasivne legitimacije sukladno čl. 50 st. 5 Ovršnog zakona. Ovršenik predlaže provođenje grafološkog vještačenja njegovog potpisa, te ističe da sukladno čl. 50 st. 5 OZ sud pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede Ovršnog zakona jer na njih sud pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku po službenoj dužnosti. Ovršenik podredno ističe prigovor zastare.

Uz prigovor ovršenik je u sudski spis dostavio žalbu protiv rješenja Klasa: UP/I- 325-08/11-07/0619535.

Ovrhovoditelj, a u ovom predmetu tuženik podnio je odgovor na žalbu 19. rujna 2017.

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ovdje tuženik ističe a na navod ovršenika kako nije obveznik naknade za uređenje voda te kako nema adresu navedenu u prijedlogu za ovrhu, da je iz žalbe vidljivo da ovršenik neosnovano prigovara svojoj pasivnoj legitimaciji pogrešno ističući da u ovom predmetu nije ovršenik , s obzirom da navedeni prigovor uopće nije ovlašten iznositi u (ovosudnom) ovršnom postupku, već je isto bio ovlašten istaknuti isključivo u upravnom postupku donošenja ovršnih rješenja ovrhovoditelja, obzirom da bi odlučivanje ovog suda o tom prigovoru predstavljalo povredu načela res iudicata pro veritate accipitur prihvaća kao istinita.

Unatoč iznesenom, a s ciljem iznošenja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja, ovrhovoditelj ističe kako je potonji navod ovršenika neosnovan iz razloga što se ovršenik u komunalnoj evidenciji grada Karlovca vodi kao obveznik naknade za uređenje voda za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa].

Naime, odredba čl. 14 st. 1 Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (dalje: ZFVG) decidirano propisuje kako je "obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine", dok u st. 2 istoga čl. određuje kako obveznik naknade za uređenje voda jest svaki drugi zakoniti posjednik nekretnine, "najmoprimac, zakupnik, plodouživatelj, nositelj prava građenja, koncesionar, imatelj drugih prava nad nekretninom koja mu omogućuju zakonit posjed i korištenje nekretnine … ".

Iz konkretnog je slučaja evidentno da Grad Karlovac ovršenika vodi kao obveznika plaćanja naknade, što znači a isti u međuvremenu nije izvršio odjavu iz evidenciji obveznika naknade za uređenje voda ovršenika nedvojbeno dostavljena u upravnom postupku, budući da je na predmetnim rješenjima iskazana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti te su slijedom toga i rješenja postala ovršna prema odredbi čl. 25 st. 4 koja propisuje kako "odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak.".

Nadalje, ovrhovoditelj u ovom predmetu tuženik očitovao se na prigovor zastare kojeg je ovršenik podredno istakao.

Ovrhovoditelj ističe da je stav ovršenika pogrešan, neosnovan, a s obzirom na činjenicu da se ovrhovoditeljevo potraživanje prema ovršeniku s osnove naknade za uređenje voda temelji na odluci nadležnog tijela javne vlasti i utvrđeno je ovršnom ispravom, pa se na isto primjenjuje zastarni rok od 10 godina a temeljem odredbe 233 st. 3 ZOO-a.

U čl. 50 st. 5 Ovršnog zakona: U povodu žalbe iz stavka 1 ovog članka sud pazi po službenoj dužnosti na razloge iz st. 1 toč. 1, 3 i 5 ovog članka te na okolnost da je u slučaju iz st. 1 toč. 6 ovog članka ovrha određena na predmetima iza čl. 4 st. 4 i 5 ovog Zakona.

Sud pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnog postupka kad se na njih tako pazi prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

U čl. 50 st. 1 toč. 2 Ovršnog zakona navodi se: Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti.

Upravo se ovršenik, ovdje tužitelj pozvao na navedeni čl. 50 st. 1 toč. 2 Ovršnog zakona.

Nadalje, kako je već narečeno u čl. 50 st. 5 Ovršnog zakona navodi se: Sud pazi po službenoj dužnosti i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te na bitne povrede ovršnog postupka te kad se na njih tako pazi prema odredbama zakona o ovršnom postupku.

U čl. 354 st. 1 toč. 6 ZPP-a navodi se: Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

U konkretnom slučaju tužitelj je tvrdio da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti jer tužitelj nikada nije zaprimio istu s obzirom da njegova nije kako je to navedeno u ovršnom prijedlogu i rješenju u ovrsi [adresa], već je [adresa].

Tužitelj je isticao da nikada nije zaprimio ovršnu ispravu jer mu nikada nije dostavljena te nije mogla steći svojstvo ovršnosti, te je stoga istakao prigovor promašene pasivne legitimacije.

U provedenom dokaznom postupku sud je proveo grafološko vještačenje i to na okolnost da izvrši vještačenje povratnice – dostavnice iz spisa tuženika Hrvatske vode Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, sa nespornim materijalom, potpisi na punomoći danoj odvjetniku 18. siječnja 2017., punomoći danoj odvjetniku 01. svibnja 2017., fotokopiji osobne iskaznice, fotokopiji žalbe od 5. lipnja 2017., te po potrebi daljnji prijepisi teksta pisanim i štampanim slovima u diktat, koje tužitelj može pred sudom ispisati, a sve u svrhu točnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja.

Vještak grafolog Marijan Krajna, stalni sudski vještak za grafologiju u svom mišljenju je naveo da potpis " ČP", koji se nalazi iznad teksta "Potpis primatelja" na povratnici/dostavnici pošiljatelja Hrvatske vode, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv "Kupa", Karlovac (Rješenje izdano dana 28.08.2011.; Upravni postupak; Klasa: UP/I-325-08/11-07/0619535, od 26.08.2011.), vrlo vjerojatno, gotov sigurno nije napisan rukom ČP.

Dakle, u ovom postupku je dokazano da potpis na navedenoj povratnici – dostavnici nije potpis ČP.

Uobzirujući naprijed navedeno ovaj sud smatra da navedena isprava na kojoj se temelji prijedlog za ovrhu nije mogla steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnost, te se na temelju iste prema mišljenju ovog suda nije mogao podnijeti prijedlog za ovrhu.

Dakle, sukladno čl. 50 st. 1. toč. 2 Ovršnog zakona protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti. U konkretnom slučaju uobzirujući rezultate vještačenja Marijana Krajne povratnica – dostavnica pošiljatelja Hrvatske vode, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv "Kupa", Karlovac (Rješenje izdano dana 28.08.2011.; Upravni postupak; Klasa: UP/I-325-08/11- 07/0619535, od 26.08.2011.), vrlo vjerojatno, gotov sigurno nije napisan rukom ČP.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno sud je odlučio kao u izreci presude.

Uobzirujući činjenicu da navedena ovršna isprava nije stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti nesvrsishodno je uopće utvrđivanje eventualne zastare potraživanja.

Temeljem čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku sud je odlučio o troškovima parničnog postupka imajući pritom u vidu vrijednost predmeta spora u visini od 1.365,00 HRK odnosno 181,16 Eura što prema jednoj cjelovitoj radnji, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23) iznosi 25 bodova, a kako je 1 bod = 2,00 Eura to jedna cjelovita radnja iznosi 50,00 Eura.

Sud je tužitelju priznao sastav tužbe po Tbr 7 toč. 1 Tarife u iznosu od 50,00 Eura, pristup na 7 ročišta po Tbr. 9 toč. 1 Tarife i to roč. 9.11.2018., 14.10.2019., 7.10.2020., 12.10.2021., 11.2.2023., 7.3.2023. i 28.11.2024. (7x50,00 Eura), te jedan obrazloženi podnesak od 26.1.2023. po Tbr 8 toč. 1 Tarife, što sveukupno iznosi 450,00 Eura što uvećano za PDV od 25 %, a koji predstavlja 112,50 Eura, predstavlja parnični trošak od 562,50 Eura.

Na navedeni parnični trošak sud je tužitelju dosudio i materijalne troškove i to troškove predujma za dva grafološka vještačenja, svaki u iznosu od 464,52 Eura, odnosno materijalni trošak ukupno iznosi 229,04 Eura.

Kad se parničnom trošku od 562,50 Eura doda materijalni trošak od 229,04 Eura, dobije se ukupno dosuđeni trošak u iznosu od 1.491,54 Eura.

U Samoboru, 20. ožujka 2025.

SUDAC:

Gordana Mirosavljević

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelj po pun. Krešimir Preprotić, odvjetnik

2. tuženik po pun. Igor Arlović, odvjetnik iz OD Arlović & Kukilo d.o.o.