Zakon.hr

P-814/2019-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika GRADA SPLITA, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, te punomoćnika tuženika, a na ročištu od 20. ožujka 2025., zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

»1. Utvrđuje se prema tuženiku da je tužitelj isključivi vlasnik materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", a koja skica je sastavni dio ove presude.

2. Ovlašćuje se tužitelj na provedbu parcelacije nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da se od navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže opisan u točki 1. ove presude, i navedeni dio formira kao samostalna čest. zem. s novim brojem, te provedbu navedene parcelacije u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

3. Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude i prijavnog lista temeljem kojeg će se provesti parcelacija čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pobliže opisana u točki 1. ove presude, u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čest. zem. nastaloj tim prijavnim listom na ime tužitelja za cijelo, uz istodobni izbris toga prava s imena tuženika.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate i to po stopi sukladno odredbi čl. 29. stavak 2. ZOO-a.«

Obrazloženje

1. Dana 25. veljače 2019. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je tužitelj 25 godina samostalni posjednik (zakonit, istinit i pošten) dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to sjeverozapadni dio zemljišta na križanju [adresa] i [adresa] na kojem se nalazi objekt u kojem posluje ugostiteljski obrt [obrt]" upisane pred Općinskim sudom u Splitu na ime i vlasništvo tuženika.

1.1. Posjed predmetne nekretnine da je zakonit što se dokazuje Ugovorom o zakupu zaključenim s g. VS za kojeg je tužitelj postupajući u dobroj vjeri vjerovao da je ovlašten zaključiti ugovor o korištenju predmetne nekretnine jer je g. ŠS tada podastro tužitelju dokaze o pravu korištenja predmetnom nekretninom, a valjanost ugovora je priznata konkludentnim činima javnopravnih tijela i to: Porezne uprave kojoj je ugovor dostavljen i koja je odredila obvezu plaćanja poreza g. VS na temelju prihoda od davanja u zakup nekretnine.

1.2. Urbanističko-građevinske inspekcije koja je izlazila na teren i nije poduzela nikakve radnje koje bi upućivale na nedozvoljene radnje od strane tužitelja.

1.3. Dalje, na predmetnoj nekretnini da je postavio objekt, a da Grad Split nikada nije poduzimao mjere za uklanjanje niti je na bilo koji način upozorio tužitelja da se nalazi u nedozvoljenom posjedu.

1.4. Na temelju predmetnog ugovora da su ishođeni svi potrebni priključci za struju i vodu, a predmetni ugovor da je priznao i Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji jer da su na temelju istog kao dokaza, ishođeni potrebni minimalno tehnički uvjeti za valjan početak rada ugostiteljskog obrta.

1.5. Da slijedom svega navedenoga tužitelj nikada nije imao potrebu sumnjati u zakonitost zaključenog ugovora.

1.6. U tužbi se dalje navodi da je posjed istinit budući nije pribavljen niti silom, niti potajno ili prijevarom, niti zlouporabom povjerenja što se dokazuje zaključenim Ugovorom dostavljenim svim javnopravnim tijelima, a sve zbog potrebe rada u skladu s tadašnjim propisima.

1.7. Tužitelj dalje tvrdi da je posjed pošten jer tužitelj kada ga je stekao (temeljem Ugovora o zakupu zaključenim 28. ožujka 1994. godine) nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao ikakvog razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine.

1.8. Slijedom svega navedenog, kao je tužitelj, u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine već 25. godina, a koji je posjed da je vršio zakonitim poslovanjem u objektu na predmetnoj nekretnini to da je tužitelj dosjelošću neprijeporno stekao suvlasništvo predmetne nekretnine. Slijedom navedenog tužitelj u namjeri da uskladi zemljišnoknjižno i faktično stanje tuži i traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu slijedećeg sadržaja:

»Utvrđuje se da je tužitelj s naslova dosjelosti suvlasnik čest. zem. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] upisane pred Općinskim sudom u Splitu i to dijela na kojem se nalazi objekt [obrt]" što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim i drugim javnim knjigama te mu nadoknaditi troškove ovog postupka. Utvrđuje se da je ova presuda dokaz podoban za upis tužiteljeva prava suvlasništva na navedenoj nekretnini.«

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 14.11.2022., tuženik je istakao da osporava tužbu, te da se protivi tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti.

2.1. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor nedopuštenosti, nerazumljivosti i neurednosti tužbe i tužbenog zahtjeva pa predlaže tužbu odbaciti. Sukladno čl. 106. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku tužba mora biti razumljiva i sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. Da je nedopušten tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se utvrdi suvlasnikom nekretnine bez navedenog suvlasničkog dijela.

2.2. Također, da ga se ne može utvrditi ni suvlasnikom točno određenog stvarno odijeljenog dijelu nekretnine na način kako to tužitelj zahtjeva. Iz navoda tužbe proizlazilo bi da se radi o izgrađenom zemljištu, a za stjecanje vlasništva na dijelu nekretnine koja je izgrađeno građevinsko zemljište potreban je parcelacijski ili geodetski elaborat potvrđen po nadležnom uredu za katastar i u tom slučaju tužbeni zahtjev trebao bi glasiti na novoformiranu zemljišnoknjižnu česticu nastalu od ranije točno određene zemljišnoknjižne čestice. 2.3. Za slučaj da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu za originarno stjecanje prava vlasništva na dijelu takve nekretnine koje se kao takvo utvrđuje sudskom presudom, tužbeni zahtjev glasi na dio nekretnine označen u skici vještaka geodete slovima.

2.4. Da prema tome, ovako postavljen zahtjev je nedopušten i neuredan, te nerazumljiv jer tužitelj zahtjeva utvrđenje suvlasništva (uz sve gore navedene nedostatke takvog zahtjeva), dok u drugom dijelu zahtjeva trpljenje upisa vlasništva.

2.5. Nadalje, tužitelj da nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Tužbi prilaže nekakve ugovore o zakupu iz kojih ne bi bilo razvidno da je tužitelj kao fizička osoba njihov potpisnik odnosno zakupnik. Nije razvidno ni da su osobe navedene kao zakupodavci ujedno i vlasnici predmetne nekretnine.

2.6. Da se svakako ističe kako je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno da je posjed samostalan.

2.7. Obzirom da sam tužitelj navodi kako bi se njegov posjed temeljio na ugovoru o zakupu, time priznaje da se radi o nesamostalnom posjedu i takva vrsta posjeda nipošto ne može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.

2.8. Nadalje, tužitelj uopće nije priložio odgovarajući zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu česticu iz kojeg bi bila razvidna pasivna legitimacija ovog tuženika.

2.9. Tuženik svakako ističe da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva tužitelja po niti jednoj zakonskoj osnovi, a posebice ne po osnovi dosjedanja s obzirom na nedostatak samostalnog kvalificiranog posjeda kroz zakonom određeno vrijeme.

2.10. Sukladno naprijed navedenom, predlaže se sudu odbaciti tužbu podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz osudu tužitelja na snošenje parničnog troška.

3. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 17. siječnja 2025., kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja: »1. Utvrđuje se prema tuženiku da je tužitelj isključivi vlasnik materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", a koja skica je sastavni dio ove presude.

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi saslušanjem tužitelja, saslušanjem svjedoka AS, TS, MS, izveden je dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka za geodeziju Julije Sesartić, dipl. ing. geodezije, izveden je dokaz pregledom pisanog vještva vještaka Julije Sesartić, izveden je dokaz pregledom priložene dokumentacije i to: Ugovora o zakupu od 28. 3. 1994. godine, Aneksa ugovora o zakupu od 13. 4. 1994. godine, Rješenja o obvezi plaćanja poreza na dohodak od imovine za g. VS ČS od 8. 6. 1994. godine, Zapisnika Građevinsko-urbanističke inspekcije od 7. 2. 1995. godine, Ugovora o privremenom gradilišnom priključku od 30. 3. 1994. godine, Elektroenergetska suglasnost za privremeni priključak od 30. 3. 1994. godine, Ugovora o udruživanju sredstava sa Hrvatskom elektroprivredom od 30. 3. 1994. godine, preslike uplatnica o obavljenim plaćanjima pružateljima usluga, Ugovora o izvođenju radova zaključen s Hrvatskom elektroprivredom od 15. 4. 1994. godine, suglasnosti za priključak na vodovodnu mrežu od 18. 7. 1994. godine, Ugovora o poslovnoj suradnji od 18. 1. 2001. godine, Rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. ZPP-a (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Stranke nisu popisale trošak.

8. Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja:

- da se utvrdi isključivim vlasnikom materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.",

- zahtjev da se tužitelju da ovlaštenje za provedbu parcelacije nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da se od navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže opisan u točki 1. ove presude, i navedeni dio formira kao samostalna čest. zem. s novim brojem, te provedbu navedene parcelacije u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

- zahtjev da se tužitelju ovom presudom izda ovlaštenje da temeljem ove presude i prijavnog lista provede parcelaciju čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pobliže opisana u točki 1. tužbenog zahtjeva, te da u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čest. zem. nastaloj tim prijavnim listom na ime tužitelja za cijelo, uz istodobni izbris toga prava s imena tuženika.

9. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je temeljem ugovora o zakupu zaključenim s VS, te posjedom u trajanju od 25 godina stekao dosjelošću pravo vlasništva materijalno odijeljenog dijela nekretnine

10. Među strankama je sporno je li tužitelj temeljem instituta dosjelosti stekao pravo vlasništva materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] z.u 9196 k. o. [katastarska općina] koji je dio omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1. površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.",

11. Ocjena je ovog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

12. Pregledom Izvatka iz zemljišne knjige priloženog uz vještvo vještaka Julije Sesartić, dipl. ing geodezije, sud je utvrdio da je tuženik Grad Split upisan kao vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] z.u 9196 k. o. [katastarska općina], a sukladno tome i dijela te čest. zem. čiji je dio omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1. površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", predmet ovog spora, slijedom čega je sud utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu.

13. Pregledom Ugovora o zakupu zaključenog između ŠS pok. ČS iz [adresa], kao zakupodavca sa jedne strane i poduzeće SILVA p.p. iz Splita, N [adresa], zast. po IS, direktoru poduzeća, kao zakupac sa druge strane, sud je utvrdio:

- da su stranke tog ugovora ŠS pok. ČS iz [adresa], kao zakupodavac sa jedne strane i poduzeće SILVA p.p. iz Splita, N [adresa], iz čega proizlazi da tužitelj NS nije stranka tog ugovora,

- da su rečenim ugovorom u toč. 1. stranke suglasno utvrdile da je zakupodavac ŠS raniji vlasnik, a sada nosilac prava korištenja zemljišta u Splitu označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a da zakupac na dijelu tog zemljišta, u skladu sa odgovarajućim dozvolom nadležnih tijela, namjerava postaviti montažni objekt (kiosk), za prodaju robe široke potrošnje.

- da je u toč. 2., a suglasno prethodnom utvrđenju, zakupodavac ŠS izjavio da daje u zakup poduzeću "Silva" Split, koje izjavljuje da prima u zakup, sjeverozapadni dio zemljišta označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], u površini od 40 m2, a u svrhu postavljanja montažnog objekta opisanog u tački love ugovora.

- da su toč. 3. ugovorne stranke izjavile da su složne da je zakupac već izveo vodovodnu i kanalizacionu instalaciju na tom zemljištu te da ima i legalni priključak struje, pa se zakupac obvezuje da će, po isteku ugovora o zakupu, ostaviti zakupodavcu izvedene instalacije bez posebne naknade, osim što će uzeti vodovodno mjerilo i odjaviti priključak na struju, koji mu je dopušten isključivo za obavljanje njegove djelatnosti.

- da su toč. 4. stranke utvrdile rok trajanja ovog ugovora na vrijeme od petnaest godina računajući od dana kada ovaj ugovor stupi na snagu, odnosno od 1. travnja 1994., s tim da se vrijeme zakupa može produžiti suglasnošću obiju stranaka, a temeljem posebnog aneksa ovom ugovoru ili novim ugovorom

- da su toč. 5. ugovorne strane suglasno utvrdile zakupninu na iznos od 150 (stopedeset) DEM mjesečno i to u protuvrijednosti HRD, te da je zakupac dužan isplačivati zakupodavcu protuvrijednost iznosa od 150 (sto pedeset) DEM svakog mjeseca unaprijed, najdalje do 5. travnja.

- da su toč. 7. stranke ugovorile da ovaj ugovor stupa na snagu dana 1. travnja 1994. i traje do 31. ožujka 2009.

14. Pregledom Anexa ugovora o zakupu zaključenog dana 13. travnja 1994. između VS pok. ČS iz [adresa], kao zakupodavca sa jedne strane i poduzeće "SILVA" pp. iz [adresa], zast. po IS, direktoru poduzeća, kao zakupac sa druge strane, sud je utvrdio da su rečenim ugovorom stranke tog Anexa ugovoru složno utvrdile da su već sklopile ugovor o zakupu "Split, 28. ožujka 1994", kojim ugovorom je zakupodavac ŠS dao zakup zakupcu poduzeću "SILVA" p.p. Split sjeverozapadni dio zemljišta označenog kao čest. zem [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u površini od 40 m2.

14.1. Dalje je utvrđeno da rečenim aneksom ugovorne stranke dopunjuju odredbe člana IV ugovora "Split, 28. ožujka 1994," na način da su suglasne kako će svake godine i to 1. travnja suglasno utvrđivati iznos zakupnine za sljedeći period od godine dana.

14.2. Nadalje, utvrđeno je da su ovim aneksom stranke ispravile dan ugovora "Split, 28 ožujka 1994." na način da umjesto "najdalje do 5. travnja", stoji "najdalje do 5-og u mjesecu"

14.3. Konačno, utvrđeno je da u preostalom dijelu ugovor "Split, 28 ožujka 1994." ostaje na snazi.

15. Pregledom Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog između Poduzeća "SILVA" d.o.o. [adresa], zastupano po direktoru IS iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], s jedne strane, i NS iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana] s druge strane, zaključenog dana 18. lipnja 2001. sud je utvrdio:

15.1. da je čl. 1 između stranaka ugovora ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je poduzeće "SILVA" d.o.o. Split dana 28.03.1994.g. zaključilo Ugovor o zakupu sa gospodinom VS temeljem kojeg ugovora je poduzeće "SILVA" d.o.o. Split steklo pravo zakupa nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] a sve prema odredbama i uvjetima navedenog ugovora.

15.2. da su čl. 2 ugovorne strane suglasno utvrdile da se na nekretnini iz članka 1. ovog Ugovora nalazi kiosk ručne izrade dimenzija 7 x 7 x 2,70 metara u isključivom vlasništvu gospodina IS i koji je kiosk namijenjen obavljanju ugostiteljske djelatnosti.

15.3. da je čl. 3. ugovoreno da suglasno gornjim utvrđenjima ugovorne strane stupaju u poslovnu suradnju na način da poduzeće "SILVA" d.o.o. Split na ime poslovne suradnje unosi svoje pravo zakupa nekretnine iz članka 1. ovog Ugovora, IS unosi kiosk iz članka 2. ovog Ugovora sa pripadajućim inventarom.

15.4. da su čl. 4 ugovorne strane suglasno utvrdile da će IS imati isključivo pravo snabdijevanja ugostiteljskog objekta iz članka 3. ovog Ugovora pićem, hladnim i toplim sendvičima i sličnim proizvodima, te da će sve poslove u ugostiteljskom objektu iz članka 3. ovog Ugovora obavljati IS, odnosno djelatnici koje IS uposli.

16. Očevidom na licu mjesta održanom dana 22. 03. 2024. g. identificiran je predmet tužbe i to nekretnina čest. zem. [katastarska čestica] (katastarska čestica [katastarska čestica]). Očevidom je utvrđeno da je sjeverna međa na terenu dijelom rub građevine (caffe bar Šušur) i dijelom rub parkirališta. Istočna međa predstavlja rub nogostupa, sjeverna međa je također rub parkirališta, a zapadna međa nije vidljiva na terenu. Vrsta uporaba je neplodno zemljište.

17. Pregledom pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Julije Sesartić, sud je utvrdio:

- da je predmet spora dio k. č. [katastarska čestica] (4618/6) K. O. [katastarska općina] u površini od 79 m2,

- da međa na predmetnom području predstavlja na sjevernom, istočnom i zapadnom dijelu građevinu – prizemnicu, dok je na južnom dijelu rub predmetnog područja dio rub građevine,

- da se na predmetnom području nalazi građevina - prizemnica ("caffe bar") i mali dio dvorišta,

- da katastarska čestica [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u posjedovnom listu broj 6462 ima površinu od 278 m2, a u vlasničkom listu č. zem. [katastarska čestica] ima također površinu od 278 m2 Z. U. [broj ZK uloška].,

- da je predmetna čest. zem. usklađena.

18. Iz iskaza tužitelja na ročištu od 20. studenoga 2024., sud je utvrdio:

- da je krajem 1993.g. nakon izlaska iz garde postavio kiosk na predmetnoj čest. zem. čiji broj sada ne zna napamet i to uz odobrenje mjesne zajednice Ravne Njive, a odobrenje da je dobio na neodređeno vrijeme,

- da je tada vlasnik te predmetne zemlje bio sada pok. ŠS, a da se nakon njegove smrti u pogledu vlasništva nije ništa događalo, da mu nije poznato da li je netko naslijedio njegovu zemlju nakon njegove smrti,

- da su, međutim, deset godina nakon smrti ČS došli komunalni redari koji su rekli da je čestica zemlje u vlasništvu Grada Splita, a da komunalni redari redovito obilaze to područje i prilikom jednog obilaska komunalno redarstvo je reklo da je to gradska zemlja,

- da je on tim komunalnim redarima pokazao dokumentaciju koju ima, na što su komunalni redari rekli "je, privatno" te su otišli dalje,

- da on ne koristi cijelu parcelu već samo jedan dio gdje je kiosk, te taj dio traži ovom tužbom da se utvrdi da je njegovo vlasništvo,

- da što se tiče ugovora o zakupu može navesti da je on zaključio ugovor o zakupu sa ŠS, nakon što je on tu došao sa bagerom, navodeći da će prekopati to zemljište, te je doista prvi put nakon što je došao prekopao to zemljište i to cijelu parcelu, koja je tada bila ledina, međutim, nakon što je ŠS prekopao ovu parcelu, da je on sa njim zaključio ugovor o zakupu i to samo ovog dijela parcele gdje se nalazi kiosk,

- da se kiosk nalazi na dijelu kojeg je vještak kada je bio na licu mjesta označio sa slovom A,

- da se nakon posjete komunalnih redara obratio Gradu za izdavanje lokacijske dozvole, da mu je u Gradu službenica DS rekla da je na tom prostoru predviđeno postavljanje tri modula od po 12 kvadrata, nakon čega je podnio zahtjev da mu se to odobri, međutim, do dana današnjega nema odgovora ni da, ni ne,

- da se na predmetnom prostoru i danas nalazi kiosk kojeg je postavio 1993.g., da sve to vrijeme počev od 1993.g. pa do danas nitko od njega nije tražio da taj kiosk kojeg je postavio makne niti usmeno a niti pisanim putem, a što se tiče komunalnih redara oni tu redovito svaka dva do tri mjeseca dolaze u obilazak,

- da može još spomenuti da je 1993.g. na postojeći kiosk uveo struju i vodu, kanalizaciju isto, da taj objekat ima naziv "Šušur", a radi se o caffe baru, prije kojeg je tu bio dućan, trgovina,

- da je pred otprilike 20 godina otvoren caffe bar, a do tada je bila trgovina,

- da predmetnu zemlju nije kupio jer je pok. ŠS nije htio prodati, da mu je ŠS rekao da je tražio zahtjev od države da mu se nadoplati stvarna vrijednost zemlje jer mu je država uzela tu zemlju a jedan dio mu je platila dok drugi dio do tržišne cijene zemlje država nije ŠS platila.

19. Iz iskaza svjedoka AS na ročištu od 20. studenoga 2024., sud je utvrdio:

- da je svjedoku poznato da je tužitelj krajem 1993. početkom 1994. na mjestu gdje se danas nalazi caffe bar Šušur otvorio jedan objekat – trgovinu, da je nakon nekog vremena tužitelj zatvorio tu trgovinu te je otvorio ugostiteljski objekat,

- da nikada nije ulazio u dokumente u pogledu vlasništva predmetne zemlje, međutim, kada je bio predsjednik gradskog kotara Ravne Njive, pričao je sa tužiteljem u vezi predmetnog objekta i da mu je onda tužitelj rekao da je to privatna zemlja nekog čovjeka sa Brača te da on ima ugovor s njim,

- da se u vrijeme kada je on bio predsjednik Gradskog kotara Ravne Njive na drugom dijelu predmetne parcele napravio parking i igralište – šetalište za kućne ljubimce,

- da mu je poznato još da je tužitelj krajem 90-tih godina napravio dva zoga (igrališta) za balote i dao svim stanovnicima tamo da ih mogu koristiti,

- da se on nije interesirao tko je vlasnik ovog zemljišta na kojem je otvoren parking i napravljeno šetalište za kućne ljubimce s obzirom da je od Grada Splita zatražio projekat, te da je Grad Split izradio taj projekat i sve što je potrebno zbog čega nije bilo potrebe da se on interesira tko je vlasnik predmetnog zemljišta,

- da tužitelj nije rekao kakvu vrstu ugovora ima zaključenog sa ovom osobom sa Brača, za koju je rekao da je vlasnik tog zemljišta, a da on nije nikada upoznao tu osobu za koju mu je tužitelj rekao da je zaključio ugovor s njim,

- da su se, prije nego je tužitelj postavio objekat, na drugoj strani parcele ostavljala vozila od lunaparka kada bi završila sezona korištenja tih vozila, da su vozila onda tu stajala parkirana.

20. Iz iskaza svjedoka TS na ročištu od 20. studenoga 2024., sud je utvrdio:

- da je tužitelja upoznao u ratnim godinama, da mu je poznato da je tužitelj krajem 1993. započeo sa postavljanjem objekata na mjestu gdje se nalazi danas, da je u početku tu bio dućan prehrane, a u to vrijeme nije bilo baš puno dućana, a kako su se u to vrijeme okolo gradile zgrade to su ljudi dolazili u taj dućan kupovati hranu,

- da je tu i on dolazio kada bi se vratio s terena, da zna da je vlasnik jednog dijela zemlje kojemu je ta zemlja bila oduzeta i vraćena u posjed bio jedan ŠS, kojem ne zna ime,

- da ne zna točno datume i godine ali misli da mu je zemlja bila oduzeta 60-tih godina u doba kada je zemlja bila svima oduzimana, a što se tiče povrata, ne zna kada mu je zemlja vraćena,

- da taj ŠS nije radio ništa na toj zemlji, da se na toj zemlji i na tim zemljama koje se nalaze u blizini i koje su oduzete nije ništa radilo s obzirom da je 70-tih godina započeta gradnja zgrada odnosno čitavog naselja Ravne Njive, međutim, da na predmetnoj zemlji nije izgrađeno ništa, osim što je tužitelj krajem 90-tih napravio štekat i dva zoga (igrališta za balote),

- da Grad Split nikada ništa nije tražio na tom prostoru niti se od Grada Splita moglo išta dobiti za taj prostor,

- da može istaći da je njegova nevjesta bila vlasnik obrta prijavljenog na adresi ovog objekta kojeg je otvorio tužitelj, te da je jednom prilikom od Grada Splita tražio da izdaju dozvolu za korištenje štekata, međutim nije dobio dozvolu, a tada mu je rečeno u Gradu Splitu da oni nisu vlasnici tog zemljišta,

- da nije čuo da je bilo tko od Grada Splita ili netko treći tražio od tužitelja da makne taj objekat, u čitavom razdoblju od 1993. pa do danas, međutim, da je nedavno čuo da je predmetni objekat na popisu Grada Splita, a koji se popis odnosi na micanje odnosno rušenje.

21. Iz iskaza svjedoka NSM na ročištu od 12. veljače 2025.., sud je utvrdio:

- da svjedokinji sam broj čestice nije poznat, međutim, sjeća se da je tužitelj kada su se 1993.g. vratili s terena na Maslenici, da je tužitelj tada došao kod njene mame, te da joj je tada rekao da bi on tu otvorio jednu trgovinu,

- da je tužitelj tada to pitao njenu mamu jer je njena mama tada bila predsjednik kotara Ravne Njive,

- da je njena mama na to odgovorila tužitelju da mora kontaktirati sa Gradom Splitom da provjeri je li ta čestica dio kakve gradske imovine,

- da se u to vrijeme radio veliki trgovački centar ondje u blizini, Kaufland, i u isto vrijeme se radila crkva Sv. Mateja, te je njena mama bila u stalnom kontaktu sa gđom ZS koja je u to vrijeme bila načelnik odjela za lokaciju, i gradsko zemljište, tako nešto, a da je u to vrijeme suprug ZS, bio gradonačelnik [adresa], PS,

- da se sjeća da je njena mama komentirala da je dobila rješenje od Grada Splita da čestica koju traži tužitelj nije gradska odnosno da nije u vlasništvu Grada Splita, međutim, ja da ona to rješenje nije vidjela,

- da ne zna je li njena mama tužitelju dala neki papir ili je li nešto potpisala vezano uz česticu koju je tražio tužitelj, međutim, da se sjeća da je njena mama tada rekla tužitelju da ta čestica pripada jednom čovjeku koji je ili umro ili je teško bolestan, pa da pokuša s tim čovjekom stupiti u kontakt, međutim, da ne zna je li tužitelj stupio u kontakt s tim čovjekom,

- da je njena mama bila legalista i da je ona sigurna da je njena mama tužitelju nešto dala, neki papir ili dozvolu da tužitelj tu može staviti taj kiosk,

- da je tužitelj na tu parcelu stavio kiosk međutim, sada se ne sjeća datuma kada je to bilo a zbog proteka vremena također se ne može sjetiti je li tužitelj to stavio prije ovih razgovora ili poslije, ali s obzirom da su svi oni bili na terenu, te da je tužitelj nakon dolaska sa terena došao kod njene majke s upitom o postavljanju kioska, misli da je tužitelj stavio kiosk nakon svih ovih razgovora i komunikacije koju je opisala u svom iskazu,

- da njoj osobno nije poznat taj čovjek na kojeg je njena majka uputila tužitelj, da ne zna niti kako se taj čovjek zove niti kako izgleda,

- da taj kiosk kojeg je tužitelj tada tu stavio stoji i dan danas tamo, međutim, nije odavno bila na licu mjesta pa ne zna sa sigurnošću, a koliko se može sjetiti jedan dio tog kioska pretvoren je u kafić, da se sjeća da je u tom prostoru bio biljarski stol. – da joj nije poznato što je danas u tom prostoru, a da joj je još poznato da je jedan dio tog zemljišta koji je inače bio zapušten, nakon nekog vremena, ne sjeća se točno kada, netko uređivao, misli da je to bio tužitelj ali nije sigurna, na način da su na tom mjestu napravljena dva zjoga (terena) za balote.

22. Člankom 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15, 94/17 dalje: ZV) propisano je:

(1) Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

(3) Rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. ovoga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

23. Iz rezultata provedenog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj u posjed sporne nekretnine ušao 1993. – 1994. godine. Naime, iz iskaza tužitelja te saslušanih svjedoka, kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer njihovi iskazi nisu u protivnosti sa dostavljenom materijalnom dokumentacijom, a ni stranke nisu imale primjedbi na njihove iskaze, proizlazi da je tužitelj u posjed sporne i utužene čest. zem. ušao 1993. dok iz ugovora o zakupu zaključenog između ŠS i V p.o., a na kojem ugovoru tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, proizlazi da je ugovor zaključen 28. ožujka 1994. Međutim, kako se u ugovoru navodi da je zakupnik prije zaključena ugovora već ušao u posjed i izveo vodovodnu i kanalizacijsku instalaciju i da ima legalan priključak, to je za zaključiti, a kako navode i svjedoci, da je tužitelj mogao već krajem 1993., kao zakonski zastupnik poduzeća Silva p.o. ući u posjed utužene čest. zem.

24. Iz navedenog ovaj sud zaključuje da je tuženik ušao u posjed sporne nekretnine kada je na pravnoj snazi bio Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, dalje:

ZOVO, (od 1.9.1980 do 31.12.1996)

25. Čl. 28 ZOVO-a propisano je:

1. Savjesni i zakoniti posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom tri godine.

2. Savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina.

3. Savjesni posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina.

4. Savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

5. Nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

25.1. Člankom 159. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima, koji je stupio na snagu nakon prestanka važenja ZOVO-a, 31.12.1996. i za vrijeme čijeg važenja se nastavilo posjedovanje utužene čest. zem., je pak u odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, propisano:

(1) Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

(2) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

(3) Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

(4) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

26. Dakle, citiranim zakonskim odredbama ZOVO-a i ZVDSP-a jasno je određeno da samo pošteni - savjesni posjednik nekretnine, čiji je posjed samostalan, može steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koju posjeduje kroz određeno vrijeme.

26.1. Čl. 72 ZOVO-a propisano je:

Posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

27. Dakle, sukladno čl. 72 ZOVO-a pošten posjed je onaj posjed kod kojeg posjednik u vrijeme kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Pošten se posjednik naziva još i posjednik u dobroj vjeri. Nadalje, posjed mora biti barem pošten da bi se mogao putem izvanredne dosjelosti pretvoriti u pravo vlasništva, a ako posjednik naknadno sazna da mu ne pripada pravo vlasništva, ne može dalje samostalno posjedovati kao pošten posjednik, pa zato sazna li da je vlasnik stvari neka druga osoba, a nastavi samostalno posjedovati, postao je nepošteni posjednik, pa prestaje za njega svaka mogućnosti da stekne stvari dosjelošću, te se zato prekida rok dosjelosti. Izvanrednom dosjelošću se može upravo vlasništva pretvoriti samostalni posjed stvari, ako je posjed barem pošten, te nije sporno da se poštenje uvijek podrazumijeva, ali ako posjed nije pošten, odnosno ako je posjednik znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed, ne može steći pravo vlasništva putem dosjelosti.

28. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, cijeneći pri tome citirane zakonske odredbe, utvrđenje je ovog suda da tužitelj u ovom postupku nije aktivno legitimiran tražiti stjecanje prava vlasništva dosjelošću materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", zatim da tužiteljev posjed nije ni samostalan, ni pošten, ni zakonit, te da nije protekao rok potreban za dosjelost, slijedom čega je zaključak ovog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

29. Pri tome je sud kao odlučne cijenio činjenice da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je upravo tužitelj NS zaključio ugovor o zakupu utužene čestice zem. sa tadašnjim vlasnikom ŠS, međutim, sud je iz ugovora o zakupu zaključenog dana 28. ožujka 1994., a na kojem tužitelj temelji svoje tvrdnje da je zaključenjem istog te posjedovanjem kroz 25 godina, stekao pravo vlasništva dosjelošću utužene nekretnine, utvrdio da je kao zakupac navedeno poduzeće SILVA p.p., a ne tužitelj, pa samim time tužitelj NS nije aktivno legitimiran za tražiti stjecanje prava vlasništva dosjelošću na utuženoj nekretnini temeljem tog ugovora o zakupu, jer on nije stranka ugovora o zakupu od 28. ožujka 1994., već je to poduzeće Silva p.o. Tužitelj je u tom ugovoru naveden samo kao zakonski zastupnik zakupnika, a ne kao stranka, pa kao takav tužitelj nije aktivno legitimiran temeljiti svoj zahtjev na tom ugovoru.

30. Nadalje, sve kada bi tužitelj i bio aktivno legitimiran, tužbeni zahtjev tužitelja po ocjeni ovog suda nije osnovan s obzirom da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da tužiteljev posjed nije samostalan posjed. Da se u konkretnom slučaju nije radilo o samostalnom posjedu tužitelja nego da se radilo o prekariju (uživanju stvari do opoziva), što znači da posjed nema potrebnu kvalitetu da bi bio osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u prilog govore konkretne činjenice i to prvenstveno Ugovor o zakupu na kojeg se poziva tužitelj, koji je zaključen sa ŠS. Naime toč. IV ugovora o zakupu zaključenog između ŠS i tvrtke SILVA p.p. ugovoreno je da stranke složno utvrđuju trajanje ovog ugovora na vrijeme od 15 godina, računajući od 1. travnja 1994. godine s time da se vrijeme zakupa može produljiti suglasnošću obiju stranaka. Točkom pak V citiranog ugovora ugovorena je obveza zakupnika na plaćanje zakupnine.

31. Dakle, u konkretnom slučaju iz gore citiranog čl. IV ugovora o zakupu razvidno je da je tužitelj ušao u posjed uparničene nekretnine temeljem ugovora o zakupu zaključenog na rok od 15 godina. Dakle, predmetna nekretnina nije predana na trajno korištenje, ni u vlasništvo, već do opoziva, na rok od 15 godina, dok je toč. V ugovorena obveza plaćanja zakupnika zakupnine zbog korištenja predmetne nekretnine. Dakle, razvidno je

32. Tužitelj nije dostavio dokaze da je taj ugovor nakon proteka roka od 15 godina produljen, odnosno da je zaključen anex tom ugovoru kojim bi taj ugovor bio produljen. Međutim, kako ŠS sa kojim je Silva p.o. zaključio ugovor o zakupu nije uknjižen kao vlasnik, već je kao vlasnik utužene čest. zem. uknjižen tuženik, te kako tužitelj nije dostavio dokaze da je tužitelj sa Gradom Splitom zaključio bilo kakav ugovor, pa ni ugovor o zakupu, to je za zaključit da je ugovor o zakupu zaključen između ŠS i Silva p.o. istekao nakon proteka 15 godišnjeg roka na koji je zaključen, dakle 2009. godine, te da se tužitelj, zajedno sa tvrtkom Silva d.o.o. (ranije p.o.) počev od 2009. nalazi u posjedu sporne nekretnine bez ikakvog pravnog osnova.

33. Prema tome, tužitelj NS je sve vrijeme znao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, da mu ista nije dana na trajno korištenje, da istu nije pravnim poslom stekao u vlasništvo, već da istu, kao zakonski zastupnik poduzeća Silva p.o. može koristiti do opoziva, na rok od 15 godina, te da uz to za korištenje iste mora plaćati mjesečnu zakupninu, pa sve prethodno utvrđene i navedene okolnosti upućuju na zaključak da je tužitelj posjed zemljišta stekao i da se u njegovu posjedu cijelo vrijeme nalazi kao nesamostalni posjednik – zakupnik (arendator) koji priznaje višu vlast posrednog posjednika - vlasnika zemljišta, i to do isteka ugovora o zakupu koji je zaključen na rok od 15 godina.

34. Kako se prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP-a dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj samostalni posjed ima zakonom propisanu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, to na strani tužitelja, kao nesamostalna posjednika predmetnog zemljišta, ne postoji niti osnovna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, slijedom čega tužitelj i zbog činjenica da nije samostalan posjednik utužene nekretnine, nije mogao steći pravo vlasništva bilo kojeg dijela utužene nekretnine, pa tako ni dijela koji je predmet ovog spora. Dakle, s obzirom da je sud utvrdio da tužitelj nije samostalni posjednik utuženog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", to se nisu ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništava dosjelošću, pa je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

35. Nadalje, pored toga što je tužitelj nesamostalni posjednik, isto tako, cijeneći rezultate provedenog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj nepošteni posjednik utužene nekretnine, te tužitelj, kao takav nije mogao steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini institutom dosjelosti.

36. Naime, citiranim pravnim propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme kada je zakupnik ušao u posjed sporne nekretnine, dakle čl. 28 ZOVO, koji je uvodno citiran, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed je morao biti najmanje pošten, te s obzirom da je sud utvrdio da tužitelj nije bio pošteni posjednik, a to iz razloga jer je u posjed sporne čest. zem. tužitelj, kao zakonski zastupnik tvrtke Silva p.o. ušao temeljem ugovora o zakupu na rok od 15 godina, dakle do opoziva, odnosno do isteka roka od 15 godina, njegova obveza je bila vraćanje zakupodavatelju utužene nekretnine, pa je tužitelj slijedom toga znao ili morao znati da mu utužena nekretnina ne pripada u vlasništvo, te da nema nikakva vlasnička prava na istoj, slijedom čega pravo vlasništva sporne nekretnine tužitelj nije stekao dosjelošću. Pored toga, da sporna nekretnina nije njegove vlasništvo tužitelj je znao i iz razloga jer je, kao ovlašteni zastupnik poduzeća Silva p.o. svaki mjesec davao naloge za plaćanje zakupnine tadašnjem vlasniku ŠS. Naime, da je tužitelj bio vlasnikom sporne nekretnine, tada ne bi imao razloga ŠS plaćati zakupninu.

37. Potrebno je istaći da i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,, koji je stupio na pravnu snagu 01.01.1997.g., dakle 3-4 godine nakon što je tužitelj ušao u posjed sporne nekretnine, i na čije se važenje protegnulo posjedovanje, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću također propisuje da posjed mora biti najmanje pošten.

38. Iz prednje navedenog proizlazi da tužitelj nije bio pošteni posjednik utuženog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god. jer je znao da sporna nekretnina, pa tako i utuženi dio, nije njegovo vlasništvo, a to s obzirom da je sa tadašnjim vlasnikom ŠS kao zakonski zastupnik poduzeća Silva p.o. zaključio ugovor o zakupu i preuzeo obvezu plaćanja zakupnine. Da je tužitelj smatrao i vjerovao da je sporna, utužena čest. zem. njegovo vlasništvo, tada tužitelj zasigurno ne bi sklapao ugovor o zakupu, te zasigurno ne bi ŠS plaćao zakupninu.

39. Dakle, tužitelj jest bio u posjedu utužene čest. zem. počev od 1993.-1994. godine, i to u svojstvu zakonskog zastupnika zakupnika poduzeća Silva p.o., međutim, tužiteljev posjed nije bio pošten, s obzirom da je zakupnik posjed stekao do opoziva, konkretno do isteka ugovorenog roka zakupa, a zakupnik je za to svoje posjedovanje plaćao zakupninu, slijedom čega je tužitelj znao ili je morao znati da on nije vlasnik utužene čestice zem., odnosno morao je znati da mu vlasništvo ne pripada, slijedom čega je tužitelj nepošteni posjednik.

40. Nadalje, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i iz razloga što nije protekao rok potreban za dosjelost. Naime, što se tiče vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužitelj je, kao zakonski zastupnik poduzeća Silva p.o. u posjed utužene nekretnine ušao najranije 1993. Naime, kao što je već navedeno, ugovor o zakupu jest sklopljen 1994. međutim, prema čl. 3 ugovora proizlazi da je zakupac već izveo vodovodnu i kanalizacijsku instalaciju na tom zemljištu, te da ima legalan priključak struje, iz čega se može zaključiti da je tužitelj i prije zaključena ugovora o zakupu bio u posjedu utužene čest. zem. I saslušani svjedoci, kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer njihovi iskazi nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima, i na koje iskaze ni stranke nisu imale primjedbi, u svojim iskazima su naveli da je tužitelj u posjed sporne nekretnine ušao krajem 1993., početkom 1994. pa je sud, slijedom svega naprijed navedenog, prihvatio iskaz tužitelja da je on ušao u posjed 1993..

41. Kao što je već utvrđeno i obrazloženo, tužiteljev posjed nije pošten, pa samim time tužitelj ne može steći pravo vlasništva utužene nekretnine dosjelošću.

42. Pored toga što tužiteljev posjed nije pošten, tužiteljev posjed nije ni zakonit. Naime, zakonit je onaj posjed prema članu čl. 72 ZOVO-a, koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme kada je tužitelj ušao u posjed utužene nekretnine, ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja.

43. Ugovor o zakupu zaključen između ŠS i poduzeća SILVA p.p. nije pravovaljana osnova potrebna za stjecanje prava vlasništva, s obzirom da taj ugovor nije usmjeren na stjecanje prava vlasništva, već je isti usmjeren na korištenje utužene čest. zem. do opoziva, odnosno do isteka ugovora, konkretno do proteka roka od petnaest godina, nakon čega se sporna čest. zem. vraća vlasniku, uz plaćanje zakupnine za to korištenje.

44. Isto tako, ni ugovor o poslovnoj suradnji zaključen između poduzeća Silva d.o.o. i tužitelja NS ne predstavlja pravovaljanu pravnu osnovu koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, već se radi, kako samo ime ugovora glasi, o reguliranju poslovne suradnje i to između poduzeća Silva d.o.o. i NS. Pored toga, ni tuženik Grad Split, ni ŠS nisu stranke tog ugovora, pa se samim time vlasništvo utužene čest. zem. tim ugovorom nije moglo prenijeti sa nekoga od njih na tužitelja.

45. Ni Anex ugovora o zakupu od 13. 4. 1994. godine, ne predstavlja pravovaljanu osnovu potrebnu za stjecanje prava vlasništva, s obzirom da se isti odnosi na ispravak datuma iz glavnog ugovora, dok se u pogledu prijenosa vlasništva nije tim ugovorom ništa ugovaralo.

46. Nadalje, sva ostala priložena dokumentacija ne ukazuje na to da je tužiteljev posjed zakonit. Naime, pregledom Rješenja o obvezi plaćanja poreza na dohodak od imovine za VS od 8. 6. 1994. godine, Zapisnika Građevinsko-urbanističke inspekcije od 7. 2. 1995. godine, Ugovora o privremenom gradilišnom priključku od 30. 3. 1994. godine, Elektroenergetske suglasnost za privremeni priključak od 30. 3. 1994. godine, Ugovora o udruživanju sredstava sa Hrvatskom elektroprivredom od 30. 3. 1994. godine, preslike uplatnica o obavljenim plaćanjima pružateljima usluga, Ugovora o izvođenju radova zaključenog s Hrvatskom elektroprivredom od 15. 4. 1994. godine, suglasnosti za priključak na vodovodnu mrežu od 18. 7. 1994. godine, Rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, sud je utvrdio da isti ne predstavljaju pravni posao kojim se stječe pravo vlasništva, pa tako ni pravovaljanu osnovu potrebnu za stjecanje prava vlasništva, s obzirom da su isti usmjereni samo na plaćanje poreza, odobrenje elektroenergetskih i vodovodnih priključaka, te utvrđivanje ispunjenja minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje djelatnosti.

47. Isto tako, analizirajući iskaze saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da nitko od svjedoka nije potvrdio da bi tužitelj na bilo koji način stekao pravo vlasništva sporne nekretnine. Tako svjedok AS u svom iskazu navodi da nikada nije ulazio u dokumente u pogledu vlasništva predmetne zemlje, te da tužitelj nije rekao kakvu vrst ugovora ima zaključenog sa ovom osobom sa Brača, dok je svjedok TS imao saznanja da je vlasnikom jednog dijela zemlje kojem je ta zemlja bila oduzeta i vraćena u posjed bio jedan VS. Svjedokinja NSM je pak istakla da je njena mama, koja je u to vrijeme bila predsjednik kotara rekla da čestica za koju je zainteresiran tužitelj nije gradska, da je tužitelju rekla da ta čestica pripada jednom čovjeku koji je ili umro ili bio teško bolestan. Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da bi tužitelj na bilo koji način stekao pravo vlasništva utuženog dijela sporne nekretnine. S obzirom da nitko od stranaka nije imao primjedbe na iskaze svjedoka, to je sud u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka.

48. Konačno, ni sam tužitelj ne tvrdi da je zaključio bilo kakav ugovor sa vlasnikom nekretnine kojim bi ugovorom vlasništvo sa tadašnjeg vlasnika prešlo na tužitelja, odnosno tužitelj ne tvrdi da je zaključio bilo kakav pravni posao temeljem kojeg bi on postao vlasnikom utuženog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.

49. Dakle, cijeneći prethodna utvrđenja ovog suda, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da tužiteljev posjed, osim što nije pošten, nije ni zakonit.

50. Međutim, u slučaju da je tužiteljev posjed bio pošten, a što po ocjeni ovog suda nije, tužiteljev posjed nije bio zakonit, jer tužitelj nema pravovaljanu osnovu potrebnu za stjecanje prava vlasništva. U takvom slučaju kada posjed nije zakonit, a jest pošten, sukladno citiranim zakonskim odredbama, pravo vlasništva može se steći izvanrednom dosjelošću, za koje je potreban 20-to godišnji rok dosjelosti.

51. Međutim, potrebno je istaći da je odredbom članka 134. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) propisano kako su jedinice lokalne samouprave općine i gradovi.

52. Nadalje, odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a propisano je kako samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten posjed, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. ovoga članka.

53. Slijedom navedenog, sve i da je posjed tužitelja bio pošten, kod činjenice da nije zakonit, te kod činjenice da je uknjiženi vlasnik sporne čest. zem. Grad Split jedinica lokalne samouprave, to je sukladno citiranim zakonskim odredbama potrebno da je tužiteljev posjed trajao dvostruko vrijeme od vremena predviđenog odredbom članka 159. stavka 3 i 4 ZV -a , dakle u konkretnom slučaju, najmanje četrdeset godina.

54. Kod utvrđenja da je tužitelj u posjed sporne čestice ušao 1993. to bi 40-to godišnji rok dosjedanja istekao 2033.g.

55. S obzirom na sve navedeno i obrazloženo, zaključak je ovog suda sve i da je tužiteljev posjed pošten, a što po ocjeni ovog suda nije, tužiteljev posjed nije zakonit, jer tužitelj nema pravovaljanu osnovu za stjecanje prava vlasništva, pa je u tom slučaju za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, sukladno odredbi čl. 159. st 3, potreban 20- to godišnji rok dosjedanja. Međutim, kako se radi o nekretnini u vlasništvu Grada Splita, dakle o jedinici lokalne samouprave, tada je, sukladno odredbi čl. 159. st 4 potreban dvostruki rok, dakle u konkretnom slučaju 40-to godišnji rok dosjelosti koji, međutim, nastupa tek 2033.

56. Slijedom iznijetog, razvidno je da tužitelj, pored toga što nije aktivno legitimiran zahtijevati stjecanje prava sporne čest. zem. dosjelošću, tužitelj nije samostalan posjednik, nije ni pošten ni zakonit posjednik, te nije proteklo ni vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

57. Dakle, cijeneći sve naprijed navedeno i obrazloženo, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga:

- jer se tužitelj poziva da je utuženu čest. zem. stekao dosjelošću temeljem ugovora o zakupu zaključenim sa tadašnjim vlasnikom ŠS, međutim, pregledom ugovora o zakupu sud je utvrdio da ŠS nije zaključio ugovor o zakupu na koji se tužitelj poziva sa tužiteljem, već sa poduzećem SILVA p.p., iz čega sud zaključuje da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti stjecanje prava vlasništvu dosjelošću temeljem ugovora o zakupu od 28.ožujka 1994. kojeg tužitelj nije stranka,

- jer tužitelj u konkretnom slučaju sve vrijeme nije bio samostalan posjednik sporne nekretnine, a to iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o prekariju, korištenju do opoziva, a to s obzirom da je ugovor o zakupu od 28.ožujka 1994. zaključen na određeno vrijeme, na rok od 15 godina, nakon čega na strani zakupnika postoji obveza predaje u posjed i vlasništvo zakupljenog zemljišta vlasniku zemljišta, a za koje je vrijeme zakupa zakupoprimatelj dužan plaćati zakupninu, čime je tužitelj priznao višu vlast posrednog posjednika - vlasnika zemljišta, iz čega proizlazi da je posjed zakupnika u konkretnom slučaju nesamostalan,

- jer je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj nepošteni posjednik s obzirom da je ugovor o zakupu na kojeg se tužitelj poziva kao osnov za stjecanje prava vlasništva zaključen do opoziva i s obzirom da je zakupac po tom ugovoru bio dužan plaćati zakupninu, pa samim time zakupnik zastupan po tužitelju je priznao višu vlast vlasnika zemljišta, sukladno čemu je tužitelj znao ili je morao znati, da mu ne pripada pravo vlasništva, jer da je tužitelj bio vlasnik, tada ne bi zaključivao ugovor o zakupu i plaćao zakupninu,

- nadalje, tužiteljev posjed nije zakonit jer se ne zasniva na pravovaljanoj osnovi za stjecanje prava vlasništva,

- jer nije protekao 40-to godišnji rok dosjelosti u konkretnom slučaju, pa i sve da je tužiteljev posjed pošten i samostalan, a što po ocjeni ovog suda nije, posjed nije zakonit jer tužitelj nema pravovaljanu osnovu za stjecanje prava vlasništva, zbog čega u konkretnom slučaju treba primijeniti 20-to godišnji rok izvanredne dosjelosti. Međutim, kako se radi o jedinici lokalne samouprave, to sukladno odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a posjed mora trajati neprekidno dvostruko vrijeme od onog iz stavka 3. ovoga članka, dakle 40 godina, a koji bi rok istekao tek 2033. godine, dakle tek za 8 godina, s obzirom da je tužitelj ušao u posjed sporne nekretnine 1993. godine.

58. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, kako je utvrđeno da se nisu stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, to tužitelj nije postao vlasnikom materijalno odijeljenog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji dio je omeđen likom A i definiran točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 1, površine 79 m2, sve prema skici izrađenoj u vještvu sudskog vještaka Julije Sesartić, broj: 3-2024 „Podstrana, ožujak 2024. god.", a koja skica je sastavni dio ove presude. Samim time tužitelju ne pripada ni ovlaštenje na provedbu parcelacije nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da se od navedene nekretnine izdvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste, pobliže opisan u točki 1. ove presude, i navedeni dio formira kao samostalna čest. zem. s novim brojem, te provedbu navedene parcelacije u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina]. Sukladno svemu navedenom tužitelju ne pripada ni ovlaštenje da temeljem ove presude i prijavnog u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čest. zem. nastaloj tim prijavnim listom na ime tužitelja za cijelo, uz istodobni izbris toga prava s imena tuženika.

59. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

60. Odluka o trošku je izostala jer tuženik istog nije zatražio.

U Splitu, 20. ožujka 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte