Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2084/2022-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju SĆ iznos od 4.461,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 1,94 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- 14,33 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 5,24 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 15,34 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 17,19 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 17,40 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 13,74 EUR od 14. travnja 2009. do isplate,

- 14,48 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 12,41 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 13,21 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 11,96 EUR od 18. kolovoza 2009. do isplate,

- 13,50 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 11,20 EUR od 19. listopada 2009. do isplate,

- 13,11 EUR od 17. studenoga 2009. do isplate,

- 12,52 EUR od 10. prosinca 2009. do isplate,

- 17,17 EUR od 27. siječnja 2010. do isplate,

- 18,18 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 17,90 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 20,18 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- 24,17 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

- 26,01 EUR od 14. lipnja 2010. do isplate,

- 28,11 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate,

- 30,21 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 36,74 EUR od 17. rujna 2010. do isplate,

- 35,44 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 40,08 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- 41,67 EUR od 9. ožujka 2011. do isplate,

- 45,52 EUR od 12. svibnja 2011. do isplate,

- 56,30 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- 87,14 EUR od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- 2.577,27 EUR od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- 494,10 EUR od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- 27,40 EUR od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 30,09 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 30,99 EUR od 10. veljače 2012. do isplate,

- 31,75 EUR od 8. lipnja 2012. do isplate,

- 30,84 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- 30,06 EUR od 21. kolovoza 2012. do isplate,

- 28,91 EUR od 10. rujna 2012. do isplate,

- 30,76 EUR od 12. studenoga 2012. do isplate,

- 30,71 EUR od 12. studenoga 2012. do isplate, sve po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. , po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.857,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 25. kolovoza 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 7104296106, kojim je ugovoreno da će mu tuženik staviti na raspolaganje iznos od 16.267,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,55% godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. U tužbi tužitelj navodi da njegov zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a čijom presudom od 4. srpnja 2013. je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu, ali je u odnosu na istu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, u tužbi se navodi da je stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016., dok su utvrđenja u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Tužitelj navodi da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a s obzirom da se radi o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, smatra da je preplatio svoju obvezu, slijedom čega je, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio isplatu iznosa od 4.461,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja istog do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe, kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ne sporeći da su stranke dana 28. kolovoza 2008. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos 16.267,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali smatra da tužitelj prije svega treba dokazati svojstvo potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare, jer se na potraživanje tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok, u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Ovo s obzirom da je navedenom odredbom Zakona o zaštiti potrošača predviđeno da se radi o postupcima za naknadu štete koje pokreću potrošači temeljem odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i s obzirom da je proteklo više od tri godine od plaćanja utuženih iznosa, zbog čega smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, što bi bilo i u slučaju da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Smatra i da odredba o valutnoj klauzuli nije nedopuštena i nepoštena te da je i Sud Europske unije zauzeo takvo stajalište u svojim odlukama tj. da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, jer je ista odraz zakonske odredbe sadržane u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Kada i ne bi bilo tako, tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, i to na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak, a navodi i da je od strane tuženika, kao i općenito potrošači, upozoravan i informiran o valutnoj klauzuli. Osim toga, sporna ugovorna odredba je jasna i nedvojbena, korisnik kredita je bio upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama, te su mu i prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze, a uz to je i svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i eventualnim rizicima. Iz navedenog proizlazi da je postojalo dovoljno informacija na temelju kojih je mogao donijeti informiranu odluku. Tuženik je osporio i tijek zateznih kamata, jer se ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu smatraju savjesnima, sukladno stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom na sjednici od 5. ožujka 2004., pa bi stjecatelju pripadale zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, a tijekom postupka je istaknuo i prigovor zastare u donosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u promet po kreditu, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 25. kolovoza 2008. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, efektivnu kamatnu stopu / realnu godišnju kamatnu stopu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, odabir valute, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana od 28. kolovoza 2008. sklopile Ugovor kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 16.267,74 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jasni Zorić pod br. Ov-15585/2008, što je i utvrđeno uvidom u navedeni Ugovor i potvrdu o solemnizaciji. Među strankama nije sporno ni da se korisnik kredita obvezao kredit vratiti u roku od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, odnosno da se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u valuti CHF, kako to i proizlazi iz čl. 6. Ugovora. Proizlazi i da se kredit obvezao vratiti s ugovorenim kamatama, po kamatnoj stopi od 6,55% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i to temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika (čl. 2. Ugovora). Konačno, nesporno je i da se radi o kreditu za kupnju vozila, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP/07), kojom je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te s obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao kako bi kupio osobno vozilo koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe te da nije u to vrijeme bio vlasnik obrta, a niti trgovačkog društva, već je zaposlenik u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek". Tužitelj je iskazao i da su ga, kada je odabrao vozilo u autokući, uputili tuženiku, jer s tuženikom surađuju vezano za kredite, a u banci su mu ponudili upravo ovaj kredit kao najpovoljniji, jer mu je rata bila niža nego u drugim kreditima. Misli da je bio kreditno sposoban i za neku drugu vrstu kredita, a sjeća se da su mu zapravo još u autokući rekli da je baš ovaj kredit bio najpovoljniji, a radilo se o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Iskazao je i da ga djelatnik banke nije upoznao s rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF te mu nije bila poznata razlika u odnosu HNB prema valutama EUR i CHF, odnosno da je ista štitila tečaj kune u odnosu na EUR za razliku od CHF. Dodao je i da je dobio gotov ugovor na potpis te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, kao i da je ugovor pročitao letimično, a po potpisivanju otišao kod javnog bilježnika radi solemnizacije, kako su ga uputili u banci. Priznao je da mu je bio jasan pojam valutne klauzule, odnosno da će rata ovisiti o tečaju franka, ali mu nitko nije rekao da bi moglo doći do značajnog rasta tečaja te je dodao i da nije pregovarao ni o jednoj ugovornoj odredbi jer bio sretan što uopće može podići kredit i kupiti auto.

6. Sporno je među strankama radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF s isplatom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, te jesu li iste kao takve ništetne, a s obzirom na utvrđenja suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je vođen od strane "Potrošača" - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, između ostalih i tuženika, te obvezuju li ta utvrđenja ovaj sud u konkretnom sporu. Sporno je i je li došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika zbog navedene ugovorne odredbe, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo, a sporan je i tijek zateznih kamata.

7. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), pri čemu je propustio informirati potrošače, prije i u vrijeme zaključenja ugovora, o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa i neizvjesnosti iznosa glavnice koju su korisnici kredita trebali vratiti, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, te da tuženik nije informirao korisnike kredita o riziku vezanom uz ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, kao i riziku vezanom za istovremeno ugovaranje te odredbe i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Pritom je za istaknuti da okolnost što tužitelj potražuje isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a ne naknadu štete, ne dovodi u pitanje primjenu utvrđenja iz ovog postupka. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c. ZPP proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. u konkretnom slučaju, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF. Nadalje, radi se o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, te tuženik u ovom postupku nije dokazao da se radilo o odredbama o kojima su stranke pojedinačno pregovarale, kao i da su tužitelju predočeni svi rizici ugovaranja kredita sa spornim odredbama (primjerice da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, za razliku od valute EUR), s obzirom da iz njegovog iskaza to ne proizlazi, već proizlazi upravo suprotno, tj. da nije bilo pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama i da mu nisu predočeni nikakvi rizici vezani za spornu ugovornu odredbu, kao i da mu je predmetni ugovor prikazan kao najpovoljniji. Pritom je za dodati da tuženik, na kojem je u ovom slučaju teret dokaza, nije predložio niti priložio druge dokaze na te okolnosti, izuzev brošure Odabir valute, koja se odnosi na upute svojim djelatnicima, u kojoj se navodi da je klijenta potrebno upoznati s rizicima valutne klauzule općenito, a ne spominju se pritom specifičnosti valutne klauzule u CHF, niti razlika iste u odnosu na EUR, a niti činjenica postojanja brošure može dokazati kako je u konkretnom slučaju postupljeno, odnosno da je postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno presudom donesenom u sporu povodom kolektivne tužbe.

14. Slijedom navedenog, kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene ništetnima u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica i otplata kredita vezana uz valutu CHF, to se iste odredbe među strankama ne mogu primijeniti. Posljedično, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF i iznosa obračunatih po promijenjenim tečajevima.

15. Utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da su tužitelj i tuženik zaključili 25. kolovoza 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214189897/08, kreditna partija 7104296106, u kunskoj protuvrijednosti od 16.267,74 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te da je istim ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenljiva i na dan sklapanja ugovora iznosi 6,55% godišnje, a ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca te otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoreno je i da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. listopada 2008. do 1. listopada 2012. izrađen je po vještaku na temelju dokumentacije iz spisa, uzimajući u obzir uvećane djelomične otplate kredita 12. kolovoza 2011. i smanjenje otplatnog roka uslijed uvećane djelomične otplate kredita. Razlika između iznosa kredita prema ugovoru o kreditu (16.267,74 CHF) i isplate kredita (16.217,85 CHF) iznosi 49,89 CHF te je uporabljena za smanjenje odobrenog kredita/limita. Isto tako, iz otplatnog plana za kredit (list 19 spisa) je razvidno da je isplaćeni iznos od 16.217,85 CHF prenesen u otplatu. Sveukupno otplata kredita iznosi 19.162,33 CHF, od čega je otplata glavnice 16.217,85 CHF i kamata 2.944,48 CHF. Prema specifikaciji uplata, kredit je isplaćen 27. kolovoza 2008., na koji dan je srednji tečaj HNB-a iznosio 1 CHF=4,436991 kn. Vještak je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, iznosi 33.614,30 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 4.461,36 EUR, s tim da nije bilo razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početnog, pa tako i tzv. negativnih razlika.

16. Nalaz i mišljenje vještakinje sud je prihvatio, jer je isti dan nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a niti stranke nisu imale primjedbi na isto.

17. Tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.461,36 EUR, čime je preinačio tužbu, jer je u tužbi zatražio iznos od 32.525,32 kn (4.316,85 EUR), koju preinaku je, unatoč protivljenju tuženika, sud dopustio primjenom čl. 190. st. 2. ZPP, jer se radi o neskrivljenoj preinaci, koja je rezultat usklađenja tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

18. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je u sporu povodom kolektivne tužbe ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17, kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, proizlazi da od dana donošenja navedene presude, tj. od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 12. travnja 2022., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO. Isto tako se ne radi zastari niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer se radi o tzv. nepravoj preinaci, odnosno povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, pa je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe (tako Vrhovni sud Republike Hrvtaske u odlukama poslovni broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024. i Rev-1016/2023-4 od 29. svibnja 2024.).

19. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 4.461,36 EUR, a dosuđene su mu i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate koji je utvrđen vještačenjem tekuće, kako je to i zatraženo, od dana pojedine uplate, pa do isplate, sve pobliže navedeno u točki I izreke, s tim da je visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i datum plaćanja razvidan iz nalaza vještaka. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO. Ovo s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, kao i s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama te izostanak upozorenja na sve rizike predmetne ugovorne odredbe) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

21. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 12. studenog 2022. i 3. studenog 2024., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), trošak sastava podneska od 9. rujna 2024. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 2. veljače 2023., 7. veljače 2024. i 10. ožujka 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 312,50 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR i pristojbe na tužbu u iznosu od 44,81 EUR. Nije mu priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na isto, kao ni trošak pristojbe na presudu, jer su u međuvremenu, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23), potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi.

22. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.857,31 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

23. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte