REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10483/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Jurišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženika RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku u Zagrebu, II-tuženice OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i III-tuženika PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 6. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Danka Jurišića, odvjetnika, II-tuženice i III-tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog I-tuženika, dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se I-tuženiku RL, II-tuženici OL i III-tuženiku PL da tužitelju ČL solidarno isplate iznos od 17.835,80 eur zajedno sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se II-tuženici OL i III-tuženiku PL da tužitelju ČL solidarno isplate iznos od 11.018,56 eur zajedno sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja ČL u odnosu na I-tuženika RL za isplatu iznosa od 11.018,56 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom kao i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 17.835,80 eur za razdoblje do 19. ožujka 2025.

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja ČL u odnosu na II-tuženicu OL i III-tuženika PL za isplatu zateznih kamata na ukupno dosuđeni iznos 28.854,36 eur za razdoblje do 19. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena za isplatu iznosa od 12.822,65 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

II. Nalaže se I-tuženiku RL, II-tuženici OL i III-tuženiku PL da tužitelju ČL solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 1.347,75 eur zajedno sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se II-tuženici OL i III-tuženiku PL da tužitelju ČL solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 4.831,76 eur zajedno sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik dvosobnog stana sa sporednim prostorijama na II. katu desno ulične zgrade u [adresa], a da I-tuženik i II-tuženica predmetni stan koriste bespravno u cijeloj površini od 70,82 m2 već duži niz godina što je potvrđeno pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj Ps-999/06 od 20.6.2008. kojom je utvrđen ništetnim Ugovor o kupoprodaji stana broj SU- 055338/95 od 27.6.1995. zaključen između Grada Zagreba, kao prodavatelja, i I- tuženika, kao kupca, uz obrazloženje da je I-tuženik u posjed ovoga stana ušao nezakonito nakon čega je nezakonito od Grada Zagreba otkupio dio stana u privatnom vlasništvu tužitelja koji je bio izuzet od nacionalizacije. Stoga je pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kupoprodaji stana broj SU-055338/95 od 27.6.1995. te očitovanjem o ništetnosti Odluke o priznavanju stanarskog prava od strane Grada Zagreba od 14.4.1995. I-tuženik izgubio bilo kakvu osnovu za korištenje i držanje predmetnog stana u posjedu, jednako kao i II-tuženica i III- tuženik, kao članovi njegove obitelji. Tužitelj je potom protiv I-tuženika i II-tuženice podnio tužbu radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana u kojem postupku je pravomoćnom presudom poslovni broj P-4456/13 od 15.10.2014. naloženo I-tuženiku i II-tuženici da se isele iz toga stana te da mu ga predaju u posjed temeljem koje presude je protiv istih pokrenuo pred ovim sudom ovršni postupak radi iseljenja i predaje ovoga stana u posjed pod poslovnim brojem Ovr-4287/2018. Međutim, I i II- tuženici su svim sredstvima onemogućavali ovrhu pa je i III-tuženik, kao treća osoba, zatražio obustavu ovrhe smatrajući da se ima pravo pozivati na pravo na dom jer da su ga I i II-tuženici pustili da živi u tom stanu pa da je isti i njegov dom duži niz godina. Kako I i II-tuženici nemaju status zaštićenog najmoprimca, a time niti III- tuženik, to tužitelj u tužbi temeljem odredbi čl. 1111. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima od I-III-tuženika potražuje solidarnu naknadu za korištenje predmetnog stana unazad pet godina imajući u vidu da zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina, i to u iznosima od po 5.233,59 kn mjesečno počev od rujna 2014. do kolovoza 2019. što ukupno iznosi 314.015,40 kn/41.677,01 eur, na koje iznose potražuje zatezne kamate počev od svakog 16-og u mjesecu za tekući mjesec, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog građevinskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 9.2.2024. (stranica 281-284) zatražio od I-III-tuženika isplatu ukupnog iznosa od 217.402,60 kn, što ispravnim preračunavanjem u sada važeću valutu eur iznosi 28.854,36 eur, a ne 28.854,28 eur, kako to tužitelj u tom podnesku navodi, pa kako je time tužba djelomično povučena za iznos od 12.822,65 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, čemu se I-III-tuženici nisu protivili, to je temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

3. I-tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te sve činjenične navode iz tužbe kao i vjerodostojnost priložene dokumentacije pri čemu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja kao i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na njega. Naime, smatra da tužitelj nije dokazao svoje pravo vlasništva kao niti to da bi u odnosu na I-tuženika došlo do stjecanja bez osnove jer je I-tuženik u predmetnom stanu nositelj stanarskog prava temeljem Odluke o priznavanju stanarskog prava Komisije za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže općina Centar od 16.9.1988. smatrajući da dopis Komisije za stambene odnose Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 14.4.1995. u tom smislu nema pravnu snagu jer to nije upravni akt donesen u upravnom postupku niti rješenje u upravnoj stvari. Nadalje, I-tuženik ne smatra da bi bio u posjedu predmetnog stana bez pravne osnove niti stoga što je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj Ps-999/06 od 20.6.2008. utvrđen ništavim Ugovor o kupoprodaji stana broj SU-055338/95 od 27.6.1995., i to upravo iz razloga što svoje pravo posjeda izvodi iz opisanog stanarskog prava smatrajući da takvo što nije utvrđeno niti u pravomoćnoj presudi ovoga suda poslovni broj P- 4456/13 od 15.10.2014. jer se niti u tom postupku nije odlučivalo o njegovom stanarskom pravu. I-tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da je postavljen suviše visoko i proizvoljno te ističe i prigovor zastare. Pored navedenoga, I-tuženik navodi da se između njega i tužitelja pred ovim sudom vodi postupak poslovni broj P-4311/18 u kojem je on protiv tužitelja podnio tužbu radi sklapanja ugovora o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom o kojoj još nije pravomoćno odlučeno radi čega je predložio predmetni postupak prekinuti do rješavanja ovog prethodnog pitanja. U svakom slučaju predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

4. II-tuženica u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je netočno da bi ona koristila predmetnu nekretninu jer u istoj ne živi više od 15 godina niti taj stan koristi na bilo koji način, iako je formalno prijavljena na navedenoj adresi, dok visinu tužbenog zahtjeva osporava kao prekomjernu jer da je najamnina za slične stanove u centru Zagreba daleko manja. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

5. III-tuženik u odgovoru na tužbu također osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da ne postoji pravni osnov za podnošenje predmetne tužbe protiv njega jer on nije bio stranka u prijašnjem ovosudnom sporu koji je I-tuženik tj. njegov otac, izgubio te je isti potom deložiran 20.11.2019. niti je u tom postupku sudjelovao kao treća osoba polažući pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a isto tako nije niti boravio u tom stanu jer od 2016. boravi na adresi Župnog dvora [adresa], dok u razdoblju od 5.12.2017. do 5.12.2018. ima prijavljeno boravište u [adresa], a nakon toga ponovno na adresi [adresa]. Nadalje, III-tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva smatrajući ju prekomjernom te konačno predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

6. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranice 8- 48), u dokumentaciju priloženu uz podnesak I-tuženika od 28.10.2019. (stranice 56 i 57), u dokumentaciju priloženu uz podneske tužitelja od 28.11.2019. (stranice 69-90) te od 29.11.2019. (stranice 93-97) kao i u fotografije dostavljene uz podnesak II- tuženice od 22.8.2020. (stranice 149-156 te 158-160), obavljen je očevid u predmetnoj nekretnini (stranice 112 i 113), provedeno je građevinsko vještačenje (stranice 120-128, 277-279 te 309), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja (stranice 298 i 299), II-tuženice (stranice 306 i 307) i III-tuženika (stranice 299 i 300), kao stranaka, dok dokaz saslušanjem I-tuženika kao stranke nije proveden temeljem odredbe čl. 265. st. 2. ZPP-a iz razloga što isti, iako uredno pozvan, bez opravdanog razloga nije pristupio na ročište 5.9.2024. na kojem je bilo određeno provođenje dokaza saslušanjem stranaka.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan u odnosu na sve tuženike.

8. Iz Izvatka iz zemljišne knjige od 24.12.2013. (stranice 11 i 12) kao i iz Izvatka iz zemljišne knjige od 13.9.2019. (stranice 9 i 10) vidljivo je da je predmetni stan, kao posebni dio nekretnine zk.č.br. 2944 Ulična stambena zgrada [adresa] i Dvorišna stambena zgrada [adresa], površine 116,2 hvati, 418 m2, koja je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižena kao općenarodna imovina odnosno društveno vlasništvo, upisan kao vlasništvo tužitelja uz zabilježbu da je predmetni stan izuzet od nacionalizacije. Uvidom u Izvadak iz knjige položenih ugovora od 24.12.2013. (stranica 13) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o stanu na II (drugom) katu desno koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 70,82 m2 te da je kao vlasnik predmetnog stana upisan RL tj. I-tuženik i to na temelju Ugovora o kupoprodaji stana broj SU-055338/95 od 27.6.1995.

9. Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj Ps-999/06 od 20.6.2008. (stranice 14- 18) utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kupoprodaji stana broj SU-055338/95 od 27.6.1995., zaključen između Grada Zagreba, kao prodavatelja, i ovdje I-tuženika, kao kupca, predmet kojega je 12/32 dijela stana u [adresa], II. kat desno, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], utvrđen ništetnim uz obrazloženje da prodavatelj Grad Zagreb nije bio vlasnik toga stana, već da je vlasnik toga stana i tada bio ovdje tužitelj. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7268/08-2 od 12.2.2013. (stranice 19-22).

10. Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj P-4456/13-21 od 15.10.2014. (stranice 24-29) utvrđeno je da je I-tuženiku i II-tuženici naloženo da predmetni stan predaju u posjed tužitelju uz obrazloženje da je tužitelj dokazao svoje pravo vlasništva na istome, a da je za I-tuženika i II-tuženicu nedvojbeno utvrđeno da su u posjedu istoga bez valjane pravne osnove za korištenje toga stana jer je pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj Ps-999/06 od 20.6.2008. utvrđeno da je predmetni Ugovor o kupoprodaji stana broj SU-055338/95 od 27.6.1995., zaključen između Grada Zagreba, kao prodavatelja, i ovdje I-tuženika, kao kupca, ništav, dok je Odluka o priznavanju stanarskog prava I-tuženiku broj 01- 62/132-88 od 16.9.1988. koju je donijela Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže Općina Centar, nevaljana i bez pravnog učinka pa da I-tuženik i II-tuženica temeljem iste nisu mogli steći status (su)nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a niti stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96) položaj najmoprimaca. Pri tome se u tom obrazloženju ukazuje na sadržaj obrazloženja presude ovoga suda poslovni broj Ps-1674/93 od 13.1.1994. iz kojeg proizlazi da je I-tuženik tijekom toga postupka priznao da je u predmetni stan, na kojem je ranije položaj nositeljice stanarskog prava imala pok. BL, došao stanovati kao podstanar pa da je utoliko jasno da isti nije imao položaj člana obiteljskog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava na tom stanu, a što dalje znači da mu nakon smrti iste nije niti moglo biti valjano priznato stanarsko pravo na tom stanu u smislu odredbe čl. 67. ranijeg Zakona o stambenim odnosima.

11. Iz dopisa Komisije za stambene odnose Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 14.4.1995. (stranica 23) proizlazi da je Odluka o priznavanju stanarskog prava I- tuženiku broj 01-62/132-88 od 16.9.1988. koju je donijela Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže Općina Centar, ništava jer da općinska komisija nije bila nadležna za donošenje iste.

12. Iako I-tuženik s pravom ističe da predmetna Odluka o priznavanju stanarskog prava broj 01-62/132-88 od 16.9.1988. koju je donijela Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže Općina Centar, nije utvrđena ništavom niti u parničnom niti u upravnom postupku vođenom po zahtjevu tužitelja, valja reći da je sud, i to po prijedlogu I-tuženika, uvidom u ovosudni spis poslovni broj P-4311/2018 putem eSpisa utvrdio da se je taj postupak vodio u pravnoj stvari ovdje tužitelja protiv ovdje I-tuženika radi isplate naknade zbog stjecanja bez osnove uslijed bespravnog korištenja predmetnog stana u razdoblju od travnja 2009. do ožujka 2014. te u pravnoj stvari ovdje I-tuženika kao protutužitelja protiv ovdje tužitelja kao protutuženika radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između ovdje tužitelja, kao najmodavca, i ovdje I-tuženika, kao najmoprimca, u pogledu predmetnog stana. Nadalje je utvrđeno da je presudom ovoga suda poslovni broj P-4311/18-54 od 2.4.2019. naloženo ovdje I-tuženiku da ovdje tužitelju plati iznos od 174.045,00 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama zbog stjecanja bez osnove uslijed bespravnog korištenja predmetnog stana u razdoblju od travnja 2009. do ožujka 2014., dok je navedeni protutužbeni zahtjev ovdje I-tuženika u cijelosti odbijen kao neosnovan te je navedena prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1537/2019-6 od 9.9.2020., dakle i u dijelu kojim je odbijen ovakav protutužbeni zahtjev ovdje I-tuženika i to uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radilo o stanu izuzetom od nacionalizacije koji je ostao u privatnom vlasništvu prednice ovdje tužitelja tj. njegove majke pok. JL, koja je u vrijeme sporne Odluke o priznavanju stanarskog prava iz 1998. bila vlasnica spornog stana, dok je isti sada u vlasništvu ovdje tužitelja kao njenog nasljednika radi čega da je predmetna Odluka o priznavanju stanarskog prava iz 1998. nevaljana i bez pravnog učinka jer je donesena u vrijeme kada se stanarsko pravo nije moglo stjecati na privatnim, već samo na društvenim stanovima (čl. 4. Zakona o stambenim odnosima) pa stoga Komisija Općine Centar nije mogla valjano raspolagati predmetnim stanom tim više što je utvrđeno da je ovdje I-tuženik u sporni stan došao stanovati kao podstanar pa nije imao položaj člana obiteljskog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava i nije ulazio u krug osoba iz čl. 12. Zakona o stambenim odnosima slijedom čega mu također nakon smrti ranije nositeljice stanarskog prava BL nije moglo valjano biti priznato stanarsko pravo u smislu odredbe čl. 67. Zakona o stambenim odnosima.

13. Kako je, dakle, suprotno navodu I-tuženika, u ovosudnom predmetu poslovni broj P-4311/2018 već pravomoćno odlučeno o njegovom protutužbenom zahtjevu radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između ovdje tužitelja, kao najmodavca, i ovdje I-tuženika, kao najmoprimca, u pogledu predmetnog stana na način da je isti odbijen kao neosnovan, to je bespredmetno pozivanje I-tuženika da bi on svoje pravo posjeda predmetnog stana izvodio iz svog stanarskog prava utvrđenog u Odluci o priznavanju stanarskog prava broj 01-62/132-88 od 16.9.1988. jer bi u tom slučaju I-tuženik stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96) ex lege stekao položaj zaštićenog najmoprimca.

14. Slijedom svega navedenoga, proizlazi da je upravo tužitelj, kao vlasnik predmetnog stana, aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe kojom potražuje naknadu za korištenje toga stana i to kako prema I-tuženiku, tako i prema II i III-tuženicima jer ovaj sud nije prihvatio osnovnim prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na II i III-tuženike odnosno njihovu tvrdnju da taj stan nisu koristili u utuženom razdoblju.

15. Tužitelj u svom iskazu (stranice 298 i 299) navodi da je predmetni stan na II. katu naslijedio od svoje majke pa kako je on s roditeljima živio u istoj zgradi u podrumskom stanu do 1974., a njegovi roditelji, koje je on tamo posjećivao do svoje smrti s time da je njegov otac umro 1990., a majka 1992., to mu je poznato da je u predmetnom stanu na II. katu živio I-tuženik sa svojom obitelji tj. sa II-tuženicom od 1975. i III-tuženikom od njegovog rođenja kada su oni tamo bili podstanari BL koja je bila nositelj stanarskog prava na tom stanu. Stoga zna da su oni tamo živjeli cijelo vrijeme s time da je on protiv I-tuženika godinama vodio sudski spor radi iseljenja iz toga stana nakon čega su I-III-tuženici iz toga stana deložirani 2019., a kako je bio tome prisutan, to je tamo vidio sve tuženike pri čemu je vidio da III-tuženik iz toga stana iznosi svoje stvari (bicikl, neke torbe i sportsku opremu), dok za II- tuženicu nije vidio da bi ona fizički nešto nosila što mu je bilo razumljivo jer da se radi o starijoj ženi.

16. II-tuženica u svom iskazu (stranica 306) priznaje da je sa svojom obitelji živjela u predmetnom stanu, ali tvrdi da se je iz istoga iselila prije 30 godina (iskazano na ročištu 6.2.2025.) te da od tada u istome nije više nikada prespavala, već je u taj stan znala samo povremeno navratiti kada bi nešto kupovala u Zagrebu. Pri tome navodi da se nije službeno razvela od I-tuženika, ali da je iz toga stana otišla upravo zato što se s njime nije slagala vezano uz stanovanje u tom stanu smatrajući i govoreći mu da oni nemaju pravo tamo stanovati pa da bi se trebali iseliti, a na pitanje je li nakon takvog iseljenja u tom stanu držala neke svoje stvari, navodi da su joj tamo ostale neke nepotrebne stvari za koje je III-tuženiku rekla da ih baci pri deložaciji. Na pitanje je li ona na bilo koji način sudjelovala u nekom sudskom postupku vezano uz ovaj stan, navodi da se u tome baš ne snalazi, ali da je jedne prilike, ne zna točno kada, na nagovor velečasnog za koje je radila, angažirala odvjetnika da ju brani, iako sada smatra da to nije trebala učiniti, ali u svakom slučaju tvrdi da nije sudjelovala u ovršnom postupku koji je tužitelj pokrenuo radi iseljenja niti je bila u tom stanu pri deložaciji, a nije niti u razdoblju od 1992. do 2019. angažirala odvjetnike da ju zastupaju u drugim sporovima protiv tužitelja jer nema ništa protiv njega. Isto tako tvrdi da nije osobno podnijela tužbu protiv ovdje tužitelja radi proglašenja ovrhe radi iseljenja nedopuštenom. Na pitanje punomoćnika tužitelja kada se je uselila u predmetni stan navodi da to ne zna reći niti otprilike kao što ne zna niti koliko je ukupno godina živjela u tom stanu. Također ne zna je li bila prijavljena u tom stanu kao član obiteljskog domaćinstva, ali zna da se sama nije prijavljivala. Međutim, priznaje da je njeno prebivalište cijelo vrijeme do deložacije bilo prijavljeno upravo na toj adresi.

17. III-tuženik u svom iskazu (stranice 299 i 300) priznaje da je u predmetnom stanu živio od svoga rođenja tj. od 1978. zajedno sa svojim roditeljima koji su tamo živjeli od 1975. Međutim, tvrdi da je u tom stanu stalno živio samo do 2006. tj. do završetka fakulteta, a da je nakon toga otišao raditi u Bjelovar na godinu dana, dok je 2007. počeo raditi u Zagrebu pa je tada znao prespavati u ovome stanu dva-tri dana u tjednu, dok bi četiri dana spavao u župnom dvoru u [adresa] gdje je 2016. počeo stalno živjeti tako da je do deložacije svog oca 2019. u predmetni stan dolazio samo u posjet i možda tamo prespavao jedanput u dva tjedna. Pri tome navodi da je u tom stanu kroz cijelo to vrijeme bilo i njegovih stvari, ali ne puno pa je na dan deložacije iznio samo nešto svoje odjeće i neke knjige. Također navodi da je cijelo vrijeme do kolovoza 2019. imao prijavljeno prebivalište upravo u [adresa]. Nadalje, navodi da je njegova majka u tom stanu živjela do 2006. kada se je preselila u župni dvor u [adresa] gdje je i radila pa je u ovaj stan dolazila do tri puta godišnje na par sati, iako je cijelo vrijeme bila u braku s njegovim ocem, s time da je u istome imala nešto malo svojih stvari koje je on bacio do srpnja 2019. kada je trebala biti deložacija za koju je njegov otac tražio da se odgodi. Napominje da tužitelj od njega nije nikada tražio da se iseli iz toga stana niti sudskim niti izvansudskim putem odnosno da osim predmetnog postupka on nije bio stranka niti u jednom drugom sudskom postupku, već su samo u rješenju o deložaciji bili navedeni pored oca, i on i njegova majka, kao osobe koje treba deložirati.

18. Iskaz tužitelja u kojem isti tvrdi da je u predmetnom stanu na II. katu živio I- tuženik sa svojom obitelji cijelo vrijeme s time da je on protiv I-tuženika godinama vodio sudski spor radi iseljenja iz toga stana nakon čega su I-III-tuženici tek 2019. iz toga stana deložirani čemu je bio nazočan pa je stoga tamo i vidio sve tuženike kao i to da je III-tuženik iz toga stana iznosio svoje stvari (bicikl, neke torbe i sportsku opremu), dok za II-tuženicu nije vidio da bi ona fizički nešto nosila što mu je bilo razumljivo jer se radi o starijoj ženi, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen logično i vrlo uvjerljivo te sukladno priloženoj dokumentaciji.

19. Tako iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj P-4456/13-21 od 15.10.2014. (stranice 24-29), ispravljene rješenjem ovoga suda poslovni broj P- 4456/13-23 od 28.10.2014. (stranica 30), proizlazi da je upravo I-tuženiku i II-tuženici naloženo da tužitelju predaju u posjed predmetni stan slobodan od svih osoba i stvari uz obrazloženje da među strankama nije sporno da su I-tuženik i II-tuženica u posjedu istoga. Nadalje, iz prijedloga za ovrhu (stranice 41 i 42) vidljivo je da je ovdje tužitelj isti podnio ovome sudu dana 22.5.2018., kao ovrhovoditelj, protiv ovdje I- tuženika i II-tuženice, kao ovršenika, upravo na temelju navedene presude poslovni broj P-4456/13-21 od 15.10.2014. (stranice 24-29), ispravljene rješenjem ovoga suda poslovni broj P-4456/13-23 od 28.10.2014. (stranica 30), kao ovršne isprave, a radi predaje predmetnog stana u posjed slobodnog od osoba i stvari te je uvidom u rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4287/2018 od 8.6.2018. (stranica 43) utvrđeno da je sud predloženu ovrhu i odredio, dok je uvidom u rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-Ovr-365/2018-3 od 6.12.2018. (stranice 44-46) utvrđeno da je žalba ovdje I-tuženika i II-tuženice, kao ovršenika, odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da se ne radi o predmetu koji bi bio izuzet od ovrhe smatrajući da se ovršenici ne mogu u žalbi pozivati na pravo na dom jer da su to trebali isticati u parničnom postupku u kojem bi sud proveo test razmjernosti. Uvidom u Odluku o priznavanju stanarskog prava Komisije za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže Općina Centar od 16.9.1988. (stranice 56 i 57) utvrđeno je da se na predmetnom stanu priznaje stanarsko pravo ovdje I-tuženiku, dok su ovdje II-tuženica, kao supruga istoga, i ovdje III-tuženik, kao sin istoga, između ostalih navedeni kao članovi njegovog "porodičnog domaćinstva". Nadalje, uvidom u Uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave zagrebačke od 22.11.2019. (stranice 69 i 70) utvrđeno je da i II-tuženica i III-tuženik imaju prijavljeno prebivalište upravo na adresi predmetnog stana i to II-tuženica počev od 9.8.1978. pa nadalje, a III-tuženik počev od 4.12.1978. pa nadalje s time da je tužitelj uz podnesak od 28.11.2019. dostavio i podnesak od 27.8.2019. (stranica 71) ovdje I-tuženika i II- tuženice, kao ovršenika u ovosudnom postupku poslovni broj Ovr-4287/2018 nazvan prigovorom treće osobe u kojem isti tvrde da su suvlasnici predmetnog stana tražeći da ih se uputi u parnicu radi utvrđenja vlasničkih odnosa na predmetnom stanu s time da su isti dana 20.8.2018. podnijeli tužbu protiv ovdje tužitelja radi utvrđenja predmetne ovrhe nedopuštenom navodeći da je ovdje I-tuženik 1988. na tome stanu stekao stanarsko pravo, dok je ovdje II-tuženici priznat status člana domaćinstva te da ga i dalje posjeduju na tom temelju pa se pozivaju na svoje pravo na dom. Pri tome je tužitelj uz navedeni podnesak od 28.11.2019. dostavio i Potvrdu o visini dohotka i primitaka Porezne uprave Područnog ureda Zagreb, Ispostava Centar od 25.11.2015. kojom se potvrđuje ostvareni dohodak za ovdje III-tuženika s time da je kao njegova adresa navedena upravo adresa predmetnog stana, dok je pak uvidom u podnesak ovdje I-tuženika od 18.12.2015. dostavljenog u ovosudni predmet poslovni broj P-2468/2014 (stranice 72-75) utvrđeno da je isti u tom predmetu podnio protutužbu radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između ovdje tužitelja, kao najmodavca, i ovdje I- tuženika, kao najmoprimca, u pogledu predmetnog stana, pri čemu je ovdje I-tuženik u svom protutužbenom zahtjevu naveo da su članovi njegovog obiteljskog domaćinstva i ovdje II-tuženica, kao njegova supruga, i ovdje III-tuženik, kao njegov sin. Konačno, uvidom u zaključak ovoga suda poslovni broj Ovr-4287/18-45 od 14.10.2019. (stranice 93-95) utvrđeno je da je provedba rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-4287/2018 od 8.6.2018. (stranica 43) ispražnjenjem predmetnog stana odnosno udaljenjem ovršenika tj. ovdje I-tuženika i II-tuženice, i uklanjanjem svih njihovih stvari određena za dan 20.11.2019., dok je uvidom u zapisnik od 20.11.2019. (stranice 96 i 97) utvrđeno da je predmetni stan ispražnjen i predan u posjed ovdje tužitelju, a sve u nazočnosti ovdje I-tuženika.

20. Kako, dakle, iz navedene dokumentacije jasno proizlazi da su na adresi predmetnog stana i II-tuženica i III-tuženik kroz cijelo utuženo razdoblje imali prijavljeno prebivalište s time da je II-tuženici, jednako kao i I-tuženiku, ovosudnom pravomoćnom presudom poslovni broj P-4456/13-21 od 15.10.2014. (stranice 24-29) naloženo iseljenje iz toga stana nakon čega je vođen i ovršni postupak radi iseljenja iz ovoga stana upravo protiv I-tuženika i II-tuženice, a na temelju navedene presude, kao ovršne isprave, tijekom kojega je i II-tuženica aktivno sudjelovala odbijajući predaju toga stana u posjed ovdje tužitelju pa je čak zajedno sa ovdje I-tuženikom podnijela 20.8.2018. i tužbu protiv ovdje tužitelja radi utvrđenja predmetne ovrhe nedopuštenom navodeći da je ovdje I-tuženik 1988. na tome stanu stekao stanarsko pravo, dok je njoj priznat status člana domaćinstva te da ga i dalje posjeduju na tom temelju pa se oboje pozivaju na svoje pravo na dom, te kako II-tuženica u svom iskazu (stranica 306) priznaje da je sa svojom obitelji živjela u predmetnom stanu i da je njeno prebivalište cijelo vrijeme do deložacije bilo prijavljeno upravo na toj adresi, a da je i nakon iseljenja, za koje u svom iskazu navodi da je bilo prije 30 godina (iskazano na ročištu 6.2.2025.), u tom stanu držala neke svoje stvari sve do deložacije 2019., s time da i III-tuženik u svom iskazu (stranice 299 i 300) priznaje da je do "deložacije svog oca 2019." u predmetni stan dolazio povremeno prespavati pri čemu je kroz cijelo to vrijeme u tom stanu bilo i njegovih stvari (nešto odjeće i knjiga) koje je iznio na dan deložacije, a da je i II-tuženica u istome imala nešto malo svojih stvari koje je on bacio do srpnja 2019. kada je trebala biti deložacija za koju je njegov otac tražio da se odgodi, tako da su u rješenju o deložaciji bili navedeni pored oca, i on i njegova majka, kao osobe koje treba deložirati, ovaj sud iz navedenih razloga nije prihvatio prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane II-tuženice i III-tuženika smatrajući pri tome potpuno neuvjerljivim iskaz II-tuženice u dijelu u kojem ista tvrdi da se je iz predmetnog stana iselila prije 30 godina (iskazano na ročištu 6.2.2025.) imajući u vidu da je ista u odgovoru na tužbu kojeg je dala u podnesku od 12.11.2019. (stranice 61 i 62) sama navela da u tom stanu ne živi 15 godina te da ga ne koristi na bilo koji način, iako je u svom iskazu ipak navela da je u taj stan znala povremeno navratiti kada bi nešto kupovala u Zagrebu. Osim toga, neuvjerljiv je i dio njenog iskaza u kojem tvrdi da je iz toga stana otišla upravo zato što se s I-tuženikom nije slagala vezano uz stanovanje u tom stanu smatrajući i govoreći mu da bi se trebali iseliti, a to iz razloga što je iz navedene dokumentacije, suprotno njenim daljnjim navodima da nije angažirala odvjetnike da ju zastupaju u sporovima protiv ovdje tužitelja i da nije podnijela tužbu protiv njega radi proglašenja ovrhe radi iseljenja nedopuštenom, vidljivo da je istovremeno poduzimala radnje pred sudom usmjerene na odgodu odnosno onemogućavanje ovrhe iseljenjem iz toga stana. Stoga sud nije smatrao potrebnim saslušavati svjedoke koje je II-tuženica

1 0

predložila u odgovoru na tužbu te u podnesku od 14.11.2019., a na okolnost da ona predmetni stan ne koristi i ne drži u posjedu više od 15 godina.

21. Pri tome se napominje da je u ovome postupku irelevantan dio iskaza III- tuženika, sve da je i istinit, u kojem isti tvrdi da je u predmetnom stanu stalno živio samo do 2006. pa da je do deložacije svog oca 2019. tamo dolazio samo u posjet i možda prespavati jedanput u dva tjedna, a sve zato što on istovremeno priznaje da je u tom stanu kroz cijelo to vrijeme bilo i njegovih stvari koje je iznio tek na dan deložacije, a da je cijelo vrijeme do kolovoza 2019. imao prijavljeno prebivalište upravo u [adresa], dakle, na adresi toga stana.

22. Međutim, kako je predmetni stan sve do deložacije 20.11.2019. bio u posjedu I- III-tuženika, kao nevlasnika, u nepromijenjenom obliku tj. očuvanog identiteta, to se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koju se tužitelj u tužbi poziva, već se primjenjuje odredba čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) kojom je propisano da je nepošteni posjednik tuđe stvari dužan nadoknaditi vlasniku sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja što znači da su I-III-tuženici u obvezi platiti tužitelju iznose najamnine koju nisu plaćali za vrijeme posjedovanja ovoga stana pa je radi utvrđivanja visine tržišne cijena najma predmetnog stana u utuženom razdoblju po prijedlogu tužitelja obavljen očevid u predmetnom stanu te je provedeno i građevinsko vještačenje.

23. Nakon obavljenog očevida u predmetnom stanu (stranice 112 i 113) u nazočnosti dipl. ing. arh. Mladena Ožića, stalnog sudskog vještaka za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina, ovaj vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju (stranice 120- 128) na temelju toga očevida odnosno identifikacije predmetne nekretnine te na temelju prikupljenih potrebnih podataka utvrdio da se radi o stanu površine 71,44 m2 NKP koji je derutan i očito više godina neodržavan pa je na temelju prosječnih realiziranih najmova stanova na predmetnom području utvrdio da tržišna cijena najma predmetnog stana u razdoblju od rujna 2014. do kraja kolovoza 2018. ukupno iznosi 168.595,34 kn uzimajući u obzir stanje ovoga stana na osnovu čega je ista umanjena za 35%, a sve iskazano posebno za svako pojedino mjesečno razdoblje.

24. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka I-tuženik je prigovorio navodeći u podnesku od 11.8.2020. (stranice 142 i 143) da je navedena najamnina utvrđena previsoko jer da vještak nije uzeo u obzir sve stvarne okolnosti odnosno da je ovo vještačenje napravljeno na način da su kao referentne usporedne kategorije uzeta tri stana u okolici, a da pri tome nije jasno kako su dobivene takve vrijednosti najma na tom području niti je prezentirano o kakvim se stanovima radi odnosno u kakvom su stanju s time da je umanjenje od 35% zbog stanja predmetnog stana iskazano u nedovoljnoj mjeri jer se radi o potpuno derutnom stanu koji je faktično nepodoban za stanovanje. Osim toga, I-tuženik ističe da je vještak za cijelo utuženo razdoblje utvrdio visinu najma u istom iznosu i to po cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja.

1 1

25. II-tuženica je prigovorila ovom nalazu i mišljenju navodeći u podnesku od 22.8.2020. (stranice 146-148) da je vještak utvrdio visinu najma predmetnog stana usporedbom cijena najma stanova u blizini istoga pri čemu je jedini faktor koji te stanove povezuje samo blizina, iako je poznato da se radi o centru grada Zagreba u kojem postoje najveće razlike u stupnju uređenosti stanova ne samo ovisno o ulici u kojoj se nalaze, već i unutar iste zgrade pa čak i istoga kata. Nadalje, i II-tuženica smatra da je umanjenje cijene najma predmetnog stana za 35% zbog neuređenosti u potpunosti nerealno jer bi isto trebao biti 90% s obzirom na to da je predmetni stan jedva pogodan za život.

26. III-tuženik je ovom nalazu i mišljenju vještaka prigovorio u podnesku od 18.8.2020. (stranica 144) ističući da se u istome ne komentiraju vidljive napukline na zidovima predmetnog stana te u kakvom stanju i s kakvom infrastrukturom je taj stan bio kada je I-tuženik u isti uselio.

27. S druge strane, tužitelj je u podnesku od 2.9.2020. (stranice 161 i 162) predložio ovaj nalaz i mišljenje dopuniti ističući da je vještak propustio utvrditi visinu najamnine za cjelokupno utuženo razdoblje od rujna 2014. do kolovoza 2019. jer je navedeno učinio samo do kolovoza 2018.

28. Slijedom navedenoga, vještak Mladen Ožić pozvan je dopuniti nalaz i mišljenje sukladno navodima tužitelja te se istovremeno očitovati na istaknute prigovore tuženika pa je ovaj vještak sukladno prijedlogu tužitelja pisano dopunio svoj nalaz i mišljenje (stranice 277-279) te se je i usmeno očitovao na ročištu 6.2.2025. (stranica 305) navodeći da u razdoblju od rujna 2014. do kraja kolovoza 2019., a temeljem ranije iznesenih podataka i izračuna, vrijednost prosječno očekivane tržišne najamnine za predmetni stan iznosi ukupno 217.402,60 kn (28.854,28 eur), sve iskazano posebno za svako pojedino mjesečno razdoblje, s time da je vezano uz prigovore tuženika naveo kako su usporedne nekretnine za utvrđivanje prosječne cijene najma utvrđene uvidom u sustav e-nekretnine Ministarstva (eNekretnine (mgipu.hr), a da se u navedenom sustavu vodi baza ugovora o iznajmljivanju, prijavljenih kod porezne uprave i stvarno realiziranih pa kako su za potrebe vještačenja prema pravilima struke potrebna tri stana za utvrđivanje prosječne cijene najma pri čemu nije predviđen obilazak usporednih nekretnina niti je isti moguć zato što vlasnici tih stanova nisu stranke u postupku, to je kao usporedne nekretnine izabrao one koje su sličnog položaja, starosti i karakteristika. Pri tome navodi da je navedena metoda jedina koja se u praksi upotrebljava te je u skladu s pozitivnim zakonskim odredbama i pravilnicima. Nadalje, navodi da utvrđeno umanjenje zbog stanja predmetnog stana smatra primjerenim s obzirom na zatečene okolnosti, a da nije točna tvrdnja I-tuženika da on ne bi uzeo u obzir vremenski okvir odnosno da bi za cijelo utuženo razdoblje utvrdio istu cijenu najma i to prema cijenama u vrijeme izrade nalaza, sve jer je vrijednost najma iskazana posebno za svaki mjesec i godinu.

29. Nakon ovakve dopune nalaza i mišljenja te očitovanja na primjedbe tuženika, sud je navedeni nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan imajući u vidu da niti stranke potom više nisu ustrajale na svojim prigovorima.

30. Napominje se da I-III-tuženici, iako su solidarni dužnici u smislu odredbe čl. 43. st. 1. ZOO-a, nisu jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a pa kako se tada parnične radnje od strane jednog suparničara ne protežu na druge

1 2

suparničare, već su I-III-tuženici samostalne stranke tako da njihove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima te kako je u ovoj parnici samo I-tuženik istakao prigovor zastare utuženog potraživanja, to je o osnovanosti toga prigovora odlučeno samo u odnosu na I-tuženika i to na način da je sud isti utvrdio djelomično osnovanim.

31. Naime, odredbom čl. 165. st. 2. ZVDSP-a propisano je da vlasnikovo traženje naknade iz st. 1. toga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana pa kako nije sporno da je tužitelju predmetni stan predan u posjed pri deložaciji obavljenoj 20.11.2019., a da je tužitelj tužbu podnio i prije toga tj. 13.9.2019., to je I-tuženikov prigovor zastare osnovan za sva potraživanja nastala do 13.9.2016., a što ukupno iznosi 11.018,56 eur (razdoblje od 1.9.2014. do 12.9.2016. s time da je visina najamnine razdoblje od 1.9.2016. do 12.9.2016. izračunata na način da je iznos utvrđene najamnine za rujan 2016. od 452,10 eur podijeljen sa brojem 30 jer mjesec rujan ima 30 dana iz čega proizlazi da utvrđena najamnina po jednome danu toga mjeseca iznosi 15,07 eur koji iznos je zatim pomnožen s brojem 12 jer za toliko dana zastara nije nastupila).

32. Slijedom navedenoga, valjalo je pod točkom I. izreke presude I-III-tuženike obvezati da solidarno plate tužitelju iznos od ukupno 17.835,80 eur, dok su II- tuženica i III-tuženik pod točkom II. izreke presude obvezani solidarno platiti tužitelju i preostali iznos od ukupno utvrđenih 28.854,36 eur tj. iznos od 11.018,56 eur s time da je tužitelju na navedene iznose priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a tek od 20.3.2025. tj. od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate imajući u vidu da stranke nisu bile u ugovornom odnosu, a da je visina najamnine utvrđena tek u predmetnom postupku pa I-III-tuženici dolaze u zakašnjenje s plaćanjem iste tek donošenjem ove presude, a ne s danom dospijeća pojedine mjesečne najamnine.

33. Stoga je pod točkom III. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na I-tuženika za isplatu daljnjih 11.018,56 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom kao i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 17.835,80 eur za razdoblje do 19.3.2025., dok je pod točkom IV. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na II-tuženicu i III-tuženika za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od ukupno 28.854,36 eur za razdoblje do 19.3.2025.

34. Odluka o trošku postupka u odnosu na I-tuženika donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tako što je najprije utvrđeno da je tužitelj u odnosu na I-tuženika uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 61,81%, a u dokazivanju pravne osnove sa 60% zbog djelomične osnovanosti prigovora zastare što ukupno iznosi 121,81%, dok je I-tuženik uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 38,19%, a u dokazivanju pravne osnove sa 40% što ukupno iznosi 78,19% pa je valjalo od postotka tužitelja tj. od 121,81% oduzeti I-tuženikov postotak tj. 78,19% jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način utvrđen je uspjeh tužitelja od 43,62%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobiva se tužiteljev konačni uspjeh u sporu u odnosu na I-tuženika od 21,81%. U odnosu na II-tuženicu i III-tuženika odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a imajući u vidu da tužitelj u odnosu na njih nije uspio

1 3

samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

35. Trošak tužitelja se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od zatraženih 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 28.11.2019. i 2.9.2020. u zatraženim iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) te za sastav podneska od 9.2.2024. u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištu 23.11.2023. u zatraženom iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) te za zastupanje na ročištima 5.9.2024. i 6.2.2025. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 7. za zastupanje na očevidu 25.2.2020. u zatraženom iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 4.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 1.000,00 eur, dok trošak građevinskog vještačenja i očevida iznosi ukupno 381,29 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 463,22 eur te trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 335,00 eur pa to sveukupno daje iznos od 6.179,51 eur. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29.11.2019. jer je tužitelj navode iz istoga mogao/trebao iznijeti već u podnesku od 28.11.2019., a nije mu priznat niti trošak zastupanja na ročištu 20.1.2023. jer je isto temeljem odredbe čl. 121. st. 2. ZPP-a održano samo u vezi s njegovim prijedlogom za povrat u prijašnje stanje pa tužitelj nema pravo na naknadu toga troška imajući u vidu odredbu čl. 122.a ZPP-a prema kojoj je dapače stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna protivnoj strani nadoknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora.

36. Kako je odredbom čl. 161. st. 3. ZPP-a propisano da suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari solidarno odgovaraju i za troškove dosuđene protivnoj strani, a imajući u vidu da je tužitelj u odnosu na I-tuženika uspio u ovoj parnici samo sa 21,81% te da 21,81% utvrđenog parničnog troška iznosi 1.347,75 eur, to je valjalo pod točkom II. izreke rješenja obvezati I-III-tuženike da tužitelju solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 1.347,75 eur, dok je II-tuženicu i III-tuženika valjalo pod točkom III. izreke rješenja obvezati da tužitelju solidarno nadoknade preostali utvrđeni parnični trošak u iznosu od 4.831,76 eur. Na dosuđene iznose parničnog troška tužitelju je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a priznato pravo na zatezne kamate od 20.3.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

37. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

1 4

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku I-tuženika

- II i III-tuženicima