Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-175/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću, iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana iz Koprivnice, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika TRU, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 49.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 8,25% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.436,28 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

iznos 124,45 EUR od 1. studeni 2007.

iznos 0,35 EUR od 1. veljača 2008.

iznos 2,77 EUR od 1. ožujak 2008.

iznos 8,78 EUR od 1. travanj 2008.

iznos 0,05 EUR od 1. lipanj 2008.

iznos 20,41 EUR od 1. studeni 2008.

iznos 4,78 EUR od 1. prosinac 2008.

iznos 31,18 EUR od 1. siječanj 2009.

iznos 35,26 EUR od 1. veljača 2009.

iznos 29,53 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos 29,52 EUR od 1. travanj 2009.

iznos 11,89 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 82,62 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 44,07 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 42,75 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 27,21 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 59,87 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 42,35 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 45,10 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 47,96 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 46,97 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 53,70 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 60,01 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 59,65 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 41,08 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 119,36 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 83,68 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 30,49 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 148,43 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 87,18 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 99,34 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 109,86 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 100,74 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 35,28 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 170,02 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 103,23 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 161,43 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 238,62 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 65,55 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 48,98 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 98,55 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 137,14 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 51,85 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 143,86 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 250,99 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 108,49 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 140,85 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 164,39 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 122,74 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 213,04 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 58,25 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 54,47 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 178,20 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 55,36 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 103,60 EUR od 1. siječanj 2013.,

sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 13. siječnja 2016.g. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007.g."

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.381,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 20. ožujka 2025. do plaćanja, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužitelju se dopušta preinaka tužbe prema podnesku od 30. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. i čl. 8. Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103648303 od 10. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te radi isplate novčanog iznosa za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove primjenom ništetnih ugovornih odredbi i to u iznosu od 33.083,03 kn te radi utvrđenja da je ništetan dodatak ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 13. siječnja 2016. godine. U točki II. je tužbeni zahtjev ispravljen u pogledu broja kredita podneskom tužitelja od 19. veljače 2020. godine.

1.1. U tužbi tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na iznos od 49.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita, a čl. 8. Ugovora određena je kamatna stopa u visini 8,25% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom kreditora.

1.2. Navodi da je prvi anuitet dospio na naplatu 1. listopada 2007. i kredit je u otplati.

1.3.Tužitelj smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak i ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Navodi da se o povredama ugovornih odredbi razmatralo u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj.

1.4. Navodi se da su stranke Ugovor o kreditu sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj te je na taj način ugovorena u čl. 8. Ugovora kamatna stopa i to redovna kamata od 8,25% godišnje, promjenjiva skladu s odlukom kreditora.

1.5.Tužitelj navodi da visina kamatne stope nije određena ni odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana, a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa povećavana je nekoliko puta što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.6. Navodi se da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF te da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.7.Tužitelj navodi je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, a prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Navodi da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Ističe da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tužitelj navodi da je dužnost tuženika bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Tužitelj smatra da je primjenom valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti.

1.8. Tužitelj navodi da su 13. siječnja 2016. ugovorne strane sklopile dodatak ugovoru o kreditu odnosno ugovor o konverziji kojim su promijenile pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Navodi da prema izračunu konverzije proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preplata u iznosu od 37.421,30 kn koja će se koristiti za otplatu 50% budućih anuiteta te je izračunato da nedospjela buduća glavnica iznosi 22.735,55 EUR-a, a novi mjesečni anuitet utvrđen je u visini 295,69 EUR-a. Navodi se da sklapanjem dodatka ugovora tužitelj nije doveden u svoju početnu poziciju te i nadalje, unatoč izračunu konverzije, podmiruje mjesečni anuitet koji je viši od anuiteta koji je egzistirao u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora. Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju nije riječ o sklapanju novog ugovora, već se radi o aneksu koji prati sudbinu osnovnog ugovora koji unatoč aneksa i dalje postoji, a sklapanjem aneksa ugovora tužitelj se nije odrekao prava na utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu.

1.9. U tužbi se navodi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF u kojoj je izražena visina kredita čine odredbu o predmetu i cijeni, a s obzirom da su te odredbe ništetne, ništetan je i aneks ugovora koji ne može opstati bez predmeta i cijene. Navodi da ugovor o konverziji kao dodatak slijedi sudbinu osnovnog ugovora o kreditu pa ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora u pogledu predmeta i cijena tada je ništetan i dodatak ugovora te se ima smatrati da taj pravni posao nije nastao.

1.10. U tužbi se navodi da je prema izračunu tuženik neosnovano stekao 33.083,03 kn jer je platio iznos od 305.212,61 kn, a trebao je platiti iznos od 272.129,58 kn pa navedeni iznos tužitelj u tužbi potražuje od tuženika sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos.

1.11. Tužitelj je podneskom od 12. rujna 2022. sukladno Zakonu o uvođenju eura u Republici Hrvatskoj uskladio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu.

1.12. Tužitelj je podneskom od 11. kolovoza 2023. povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dodatka Ugovoru o kreditu.

1.13. Tužitelj je podneskom od 30. listopada 2024., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, specificirao tužbeni zahtjev radi isplate i zatražio isplatu iznosa od 4.436,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a taj je prigovor odbijen rješenjem ovog suda broj P-175/19-6 od 18. veljače 2020. koje je postalo pravomoćno.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu kako je to navedeno u tužbi u pogledu iznosa kredita i ugovorene kamatne stope.

3.1. Tuženik osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

3.2. Ističe prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj izvršio po uvećanim anuitetima u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Tuženik ističe da je između stranaka sklopljen Aneks 1. Ugovora o kreditu, čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose pa smatra da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak.

3.4. Navodi da su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se je primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je potpisivanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15 prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Navodi da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno čl. 19. c. st. 1. točka 3. ZID ZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Prilikom konverzije kredita tuženik je početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu sa svim njegovim izmjenama zamijenio novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR. Navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti odnos s tuženikom pa je tužba u cijelosti neosnovana.

3.5. Tuženik je naveo da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke.

3.6. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Navodi da su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u banci predočeni i uručeni obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a koje utječu na povrat iznosa kredita. Tuženik navodi da je upozoravao posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili američkim dolarima te je informirao potrošače o kretanju valuta i davao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od valuta.

3.7. Tuženik navodi da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o valutnoj klauzuli, jer je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu. Navodi da je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF. Također navodi da je u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

3.8. Tuženik navodi da su stranke dobrovoljno pristale na rizik promjenjivosti tečaja, što proizlazi i iz činjenice da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, a svakoj osobi bi trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i tijekom dugog vremenskog razdoblja ne može se očekivati da će ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Navodi da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.9. U odnosu na promjenu kamatne stope tuženik navodi da je sve promjene izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima. Navodi da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj.

3.10. Tuženik navodi da je tužitelju bila dostavljena Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. godine.

3.11. Tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

3.12.Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio ikakvu štetu tužitelju.

4. Nakon što je tužitelj podneskom od 30. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2025. naveo da se protivi preinaci tužbe. Sud je dopustio tužitelju preinaku tužbe prema podnesku od 30. listopada 2024. primjenom odredbi čl. 190. st. 3. i 2. ZPP-a, jer sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev prije provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Takva preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja je dopuštena i prema pravnom stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. godine. Stoga je riješeno kao u izreci rješenja

5. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, saslušan je svjedok ER i pročitane su priložene isprave: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103648303 sklopljen između kreditora Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka i korisnika kredita TR te sudužnika i založnih dužnika BR i ĐR dana 20. kolovoza 2007. (list 6-9), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103648303 od 13. siječnja 2016. (list 10-12), izračun konverzije kredita broj 5103648303 na dan 30.9.2015. (list 13-14), izvršen je uvid u otplatni plan za kredit (list 15-19), pregled prometa po partiji kredita 5103648303 za razdoblje od 10.8.2007. do 30.9.2015. (list 20-28), pregled prometa po partiji kredita 5114199366 za razbolje od 1.9.2015. do 12.4.2019. (list 29-31), uvid u obavijest o izračunu konverzije kredita (list 40-41) s prilozima (list 42-43), prilog (list 44-47), uvid u priloge tuženika (list 48-59), uvid u priloge (list 60-64, 65-87), uvid u priloge tuženika (list 88- 95), Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 96-100), prilog (list 101-102, 103), dopis HNB-a od 7.6.2013. (list 104- 105) s prilogom (list 105/2), priopćenje za javnost HNB-a od 21.1.2015. (list 106- 113), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorena kamata (list 114-117), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13.12.2013. (list 118), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.7.2015. do 31.12.2015. (list 119), uvid u otplatni plan (list 120), priopćenje za javnost HNB od 16.3.2015 (list 121), priopćenje za javnost Ministarstva financija RH od 14.1.2014. (list 122), prilog (list 123-124), uvid u priloge tuženika (str. 140-153), uvid u priloge tuženika (str. 214-366), izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (str.372-375), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 23. rujna 2024. (str. 412-432) s prilozima (str. 435-475), dopuna nalaza od 29. siječnja 2025. (str. 506-509) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 10. veljače 2025. (str. 515).

6. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

7. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele do zaključenja prethodnog postupka i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

8. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103648303, za iznos kredita od 49.450,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kako je to ugovoreno čl. 2. Ugovora.

9. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužitelja 13. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103648303 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a iz odredbe čl. 2. st. 1. proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da su 10. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 5103648303 na iznos od 49.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je isti solemniziran kod javnog bilježnika Marina Ostović iz Koprivnice pod brojem OV- 8603/07, a čl. 2. st. 2. stranke suglasno utvrđuju da će se temeljem tog Aneksa promijeniti broj partije kredita koja će glasiti: 5114199366 te suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije i druge izmjene utvrđene tim Aneksom i bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima.

10. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

10.1. Iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena namjena kredita – hipotekarni krediti građana, gotovinski krediti uz hipoteku.

10.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer mu je bio potreban kredit za dovršetak roditeljske kuće te je kredit u cijelosti iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom. U vrijeme sklapanja Ugovora nije obavljao trgovačku djelatnost niti je bio vlasnik obrta, a stanovao je u predmetnoj kući.

10.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

10.4. Tuženik nije dokazao da je tužitelj ugovor sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti.

11. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe članka 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama kreditora te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

12. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu.

13. Tužitelj je tužbenim zahtjevom u tužbi tražio utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu sklopljenog 13. siječnja 2016., no u podnesku od 11. kolovoza 2023. tužitelj je naveo da u tom dijelu povlači tužbu. Tuženik je u podnesku od 16. srpnja 2024. naveo da se protivi povlačenju tužbe.

14. Budući da je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika ako je povlačenje uslijedilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe, sud je i o navedenom tužbenom zahtjevu odlučio meritornom odlukom.

15. Na temelju sadržaja priloženih isprava i provedenog knjigovodstveno– financijskog vještačenja po vještaku Nataliji Jambrečić, čiji nalaz sud prihvaća kao objektivan i stručan, proizlazi da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko– računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje ZID ZPK/15): prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF – EUR, glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novo utvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

Stoga je presuđeno kao u točki IV. izreke ove presude.

16. Sud smatra da tužitelj unatoč sklopljenom Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu ima pravni interes za ovaj spor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je Aneks broj 1 samo dodatak osnovnom ugovoru o kreditu te da se tužitelj sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu.

17. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 10. kolovoza 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, dalje: ZZP/07), kojim je u čl. 96. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Suprotno stajalištu tužitelja, tuženik je tvrdio da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zašite potrošača nisu primjenjivi na konkretni slučaju.

20. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju te je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

20.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

21. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluke o kamatnim stopama kreditora.

22. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja ugovora saslušao tužitelja, koji je po zanimanju vozač, a iz njegovog iskaza proizlazi da mu je službenik Banke ER rekao da ne zadovoljava uvjete za kredit u kunama ni u eurima s obzirom na visinu plaće već može podići kredit isključivo s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj navodi da ga u banci nitko nije upozorio na valutni rizik iako im je bilo poznato da prima plaću u kunama i njegova plaća je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila oko 3.100,00 kn mjesečno. Također, navodi da u banci nije bilo letaka u kojima bi se objašnjavao pojam valutne klauzule ili upozoravalo na valutni rizik. Tužitelj navodi da nije mogao pregovarati o visini kamatne stope, već je prihvatio ono što mu je u banci ponuđeno. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je prema otplatnom planu rata kredita bila 2.100,00 kn mjesečno, a u 2009. godini je počela rasti i došla je do iznosa od 5.700,00 kn mjesečno, dok je njegova plaća u to vrijeme bila oko 4.500,00 mjesečno. Kad je banka predložila sklapanje Aneksa o kreditu i dostavila izračun konverzije tužitelj je isto prihvatio jer mu je prema Aneksu mjesečna rata kredita bila 2.100,00 kn, od čega je pola obustavljeno s njegove plaće, a pola je naplaćeno iz preplaćenog iznosa. Tužitelj izričito navodi da predmetni Ugovor ne bi sklopio da je znao da će doći do takvog povećanja anuiteta kredita.

23. Suprotno tvrdnji tužitelja, tuženik tvrdi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu a tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope.

24. Tuženik je na okolnost informiranosti tužitelja o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF predložio saslušanje svjedoka ER.

24.1. Iz iskaza svjedoka ER, nesporno djelatnika tuženika, koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu radio u Sektoru građanstva na poslovima kreditiranja stanovništva u tuženikovoj poslovnici u Koprivnici, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu supotpisao uz direktora PR. No, svjedok navodi da se s obzirom na protek vremena i opseg poslova ne sjeća sklapanja konkretnog Ugovora i pregovora vezanih uz sklapanje Ugovora pa se nije mogao očitovati na koji način i o kojim činjenicama je tužitelj informiran u vrijeme pregovora oko sklapanja Ugovora i u vrijeme samog sklapanja Ugovora već je općenito iskazivao o postupanju službenika banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

25. Iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

26. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 2. (i čl. 7.) Ugovora o kreditu nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za njega i nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Prema utvrđenju suda nepoštena je i ugovorna odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s odlukama banke.

27.1.Naime, odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

27.2. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, no za tužitelja kao prosječnog potrošača nije razumljiva, a tužitelju kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

28. Budući da su odredbe čl. 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

29. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak s obzirom da je kredit konvertiran sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu.

30. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

30.1. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

31. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

32. Iz naprijed obrazloženih razloga sud smatra da tužitelj ima pravni interes za tužbu radi utvrđenja da su ništetne pojedine ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu te je sud utvrdio da su ništetne odredbe članka 2. i članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama Banke te je presuđeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

33. Kako je to naprijed obrazloženo, između stranaka nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103648303.

33.1. Konverzija je izvršena na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora i eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te se između stranaka postiže sporazum o konverziji kako je propisano tim Zakonom.

34. Odredbama čl. 3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ugovorne strane suglasno konstatiraju da sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF utvrđuju se i provode nakon stupanja na snagu tog Aneksa isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa.

35. Sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Utvrđeno je da je konverzija napravljena zakonito.

36. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sadržaja priloženih isprava i provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sud je utvrdio da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 pa je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 13. siječnja 2016. i presuđeno je kao u toči IV. izreke ove presude.

37. Tužitelj tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita od početka otplate, dok tuženik smatra da tužitelj nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

38. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK, a ni Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

39. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

39.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita i kamatne stope od 8,25 % godišnje iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka.

39.2.Konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

40. S obzirom na sadržaj Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu sklopljenog 13. siječnja 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

40.1. Činjenica je da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu, no kako je obrazložio u svojem uvjerljivom iskazu bilo je to zbog rasta mjesečnih anuiteta kredita u odnosu na stanje u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa mu je alternativa bila ostati u ugovornom odnosu u kojem je njegova obveza nepredvidiva.

40.2. Činjenica je da se tužitelj Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

40.3. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužitelj nije ni mogao odreći prava radi kojih je pokrenuo ovaj postupak niti mu se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

41. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

42. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. i dopunu nalaza od 29. siječnja 2025. te se je usmeno očitovala na ročištu glavne rasprave.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorio tužitelj, a tuženik nije imao prigovor na matematički izračun.

44. Na temelju priloženih isprava i nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da je prva isplata iz kredita bila 21. kolovoza 2007. po tečaju koji je iznosio 4,479900 KN za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 221.531,06 kn.

45. Prema nalazu vještaka tužitelj je zbog promjene kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do siječnja 2013. platio tuženiku više u iznosu od 4.436,28 eura, a od toga po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 648,06 eura i po osnovi promjene tečaja CHF (valutna klauzula) više je plaćeno 3.788,22 eura.

46. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. platio tuženiku više u iznosu od 8.188,91 EUR od toga po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 992,53 eura, a po osnovi promjene tečaja CHF (valutna klauzula) više je plaćeno 7.196,38 eura.

47. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosila 160.775,53 kn da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 8,25%).

48. Iz sadržaja priloženih isprava proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 80.599,32 kn.

48.1. Vještak navodi da bi da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita) uz primjenu kamatne stope od 8,25% glavnica kredita trebala biti umanjena za dodatnih 1.691,41 eura (12.743,96 kn).

49. Vještačenjem je utvrđeno da je u razdoblju nakon provedene konverzije do ožujka 2019. (raspoloživi podaci o uplatama tužitelja) plaćeno 3.798,16 eura manje nego što bi bilo plaćeno da je kredit obračunat po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju. Manje je plaćeno iz razloga jer je nakon provedene konverzije korištena preplata utvrđena konverzijom na način da je 50% preplate korišteno za plaćanje anuiteta, dok je tužitelj plaćao samo 50%.

50. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2007. o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivosti kamatne stope, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

51. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

52. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

53. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

53.1. Činjenica je da e „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 3. svibnja 2019. godine.

53.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

53.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

54. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 3. svibnja 2019., sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Sud smatra da činjenica da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 30. listopada 2024. nije od utjecaja na zastaru jer je konačni tužbeni zahtjev postavljen na temelju činjenične i pravne osnove koju je tužitelj naveo u tužbi, a tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev prije provedenog vještačenja. Stoga je prema ocjeni suda zastara prekinuta podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

55. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja radi plateža je usvojen u cijelosti radi isplate iznosa od 4.436,28 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a i presuđeno je kao u točki III. izreke ove presude.

56. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

57. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 2.381,26 eura, prema priloženom troškovniku (str. 513) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 12. srpnja 2019. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), za zastupanje na ročištima 21. listopada 2022., 14. prosinca 2022. i 10. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.) za sastav obrazloženih podnesaka od 8. srpnja 2019. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu), od 9. rujna 2022. i od 30. listopada 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za sastav podnesaka od 10. kolovoza 2023. i 16. kolovoza 2024. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 4.), PDV u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46.), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 165,90 eura, pristojba na tužbu u iznosu od 90,36 eura.

57.1. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 9. listopada 2022. jer tužitelj nije podnio podnesak s navedenim datumom, a primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak podneska od 3. veljače 2025. jer isti nije bio potreban, a nije mu priznat ni trošak zastupanja na ročištu 14. rujna 2022. jer je navedeno ročište odgođeno krivnjom tužitelja koji nije pravovremeno dostavio podnesak.

58. Sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u cijelosti na temelju odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

58.1. Sud je vodio računa o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i o činjenici da zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

58.2. Sud smatra da izricanje znatnog financijskog tereta tužitelju u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju ne bi bilo spojivo s pravom tužitelja na pristup sudu, kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

59. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

60. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Koprivnici, 20. ožujka 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1.Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2.Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb