REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3421/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ani Lovrinov, po prijedlogu više sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužitelja ERF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tanji Krašovac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.081,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,44 eura od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 8,63 eura od 26.01.2008. do isplate

- na iznos od 1,27 eura od 30.01.2008. do isplate

- na iznos od 1,41 eura od 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 3,73 eura od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 0,35 eura od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 0,17 eura od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 0,42 eura od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 12,57 eura od 29.10.2008. do isplate

- na iznos od 3,67 eura od 29.11.2008. do isplate

- na iznos od 8,07 eura od 30.12.2008. do isplate

- na iznos od 11,20 eura od 29.01.2009. do isplate

- na iznos od 11,51 eura od 03.03.2009. do isplate

- na iznos od 10,29 eura od 08.04.2009. do isplate

- na iznos od 11,13 eura od 29.04.2009. do isplate

- na iznos od 8,57 eura od 29.05.2009. do isplate

- na iznos od 7,65 eura od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 8,41 eura od 29.07.2009. do isplate

- na iznos od 8,75 eura od 29.08.2009. do isplate

- na iznos od 8,70 eura od 29.09.2009. do isplate

- na iznos od 7,75 eura od 29.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,57 eura od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 10,50 eura od 29.12.2009. do isplate

- na iznos od 12,18 eura od 29.01.2010. do isplate

- na iznos od 12,43 eura od 02.03.2010. do isplate

- na iznos od 15,09 eura od 30.03.2010. do isplate

- na iznos od 14,70 eura od 29.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,86 eura od 29.05.2010. do isplate

- na iznos od 20,48 eura od 29.06.2010. do isplate

- na iznos od 21,35 eura od 29.07.2010. do isplate

- na iznos od 27,08 eura od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 26,13 eura od 29.09.2010. do isplate

- na iznos od 23,24 eura od 29.10.2010. do isplate

- na iznos od 27,42 eura od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 33,98 eura od 29.12.2010. do isplate

- na iznos od 30,58 eura od 28.01.2011. do isplate

- na iznos od 32,37 eura od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 30,50 eura od 29.03.2011. do isplate

- na iznos od 31,06 eura od 28.04.2011. do isplate

- na iznos od 38,19 eura od 28.05.2011. do isplate

- na iznos od 43,35 eura od 02.07.2011. do isplate

- na iznos od 49,98 eura od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 45,47 eura od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 42,55 eura od 18.09.2011. do isplate

- na iznos od 39,64 eura od 29.10.2011. do isplate

- na iznos od 39,24 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 39,77 eura od 17.12.2011. do isplate

- na iznos od 43,22 eura od 25.01.2012. do isplate

- na iznos od 43,75 eura od 24.02.2012. do isplate

- na iznos od 42,55 eura od 18.03.2012. do isplate

- na iznos od 43,09 eura od 25.04.2012. do isplate

- na iznos od 43,48 eura od 18.05.2012. do isplate

- na iznos od 44,15 eura od 21.06.2012. do isplate

- na iznos od 42,82 eura od 22.07.2012. do isplate

- na iznos od 41,49 eura od 22.08.2012. do isplate

- na iznos od 39,50 eura od 19.09.2012. do isplate

- na iznos od 43,09 eura od 28.10.2012. do isplate

- na iznos od 43,48 eura od 23.11.2012. do isplate

- na iznos od 42,82 eura od 22.12.2012. do isplate

- na iznos od 39,77 eura od 24.01.2013. do isplate

- na iznos od 41,09 eura od 26.02.2013. do isplate

- na iznos od 42,29 eura od 28.03.2013. do isplate

- na iznos od 41,23 eura od 26.04.2013. do isplate

- na iznos od 39,38 eura od 16.05.2013. do isplate

- na iznos od 38,75 eura od 18.06.2013. do isplate

- na iznos od 39,13 eura od 16.07.2013. do isplate

- na iznos od 38,73 eura od 17.08.2013. do isplate

- na iznos od 40,15 eura od 17.09.2013. do isplate

- na iznos od 41,06 eura od 16.10.2013. do isplate

- na iznos od 41,51 eura od 16.11.2013. do isplate

- na iznos od 43,10 eura od 17.12.2013. do isplate

- na iznos od 41,49 eura od 16.01.2014. do isplate

- na iznos od 43,46 eura od 18.02.2014. do isplate

- na iznos od 44,46 eura od 18.03.2014. do isplate

- na iznos od 43,12 eura od 23.04.2014. do isplate

- na iznos od 42,16 eura od 21.05.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 234,46 EUR sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.181,22 EUR sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. rujna 2021. podnio tužbu u kojoj navodi da je 2. svibnja 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 320-50-4075630 kojim je isti podignuo kredit u iznosu od 11.983,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s odlukom tuženika. Također, ističe da je tuženik u predmetni ugovor unio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i promjenjiva kamatna stopa. Također navodi da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelju naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita od 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj se također nije pregovaralo, a ista uzrokuje znantnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da učinak ništetnosti navedenih odredbi pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa s osnove ugovorene valutne klauzule te plaćene ulazne naknade pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno 2.316,18 EUR sa zateznim kamatama. Također, od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da nema mjesta automatskoj primjeni utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli te odredba o ulaznoj naknadi tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da se o istima pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe prigovor zastare stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Nadalje, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 2.738,79 EUR. U tijeku postupka tužitelj je podneskom od 26. listopada 2023. smanjio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te istim potražuje 2.316,18 EUR. Navedenom povlačenju tuženik se protivio u roku od 15 dana sukladno čl. 193. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

4. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe u podnesku od 26. listopada 2023., a nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka, ističe se da po mišljenju ovog suda nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, već do specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku bilo je potrebno provesti financijsko vještačenje, budući niti sud, a niti stranke na raspolažu dovoljnim stručnim znanjem kojim bi utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao postaviti tužbeni zahtjev. Tumačenje takvog konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj nije niti mogao postaviti dok nije provedeno vještačenje, kao djelomičnog povlačenja tužbe bi prema mišljenju ovog suda bio pretjerani formalizam i onemogućio bi tužitelju pravo na pristup sudu, koje pravo je zajamčeno čl. 6. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97), kao i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 58/10 i 5/14).

5. Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava dva su središnja elementa na osnovu kojih se može razlikovati pretjerani formalizam od prihvatljive primjene postupovnih formalnosti - pitanje "pravne sigurnosti" i "pravilnog djelovanja pravosudnog sustava". U slučaju kada procesna pravila prestaju služiti svrsi pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava predstavljaju prepreku tužitelju da o meritumu njegovog slučaja odluči nadležni sud te je time povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu (predmeti Zubac protiv Hrvatske, Běleš i dr. protiv Češke, Walchli protiv Francuske, Stagno protiv [adresa], ČRF and Adnan Erten protiv Turske, Kart protiv Turske, Efstathiou i dr. protiv Grčke, Eşim protiv Turske, Nowiński protiv Poljske, Maširević protiv [adresa], E protiv Moldavije, i Louli-Georgopoulou protiv Grčke).

6. Strogo gramatičko tumačenje odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a po kojem bi se specifikacija tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a kada tužitelj sukladno nalazu mišljenju vještaka potražuje manje od inicijalne vrijednosti koju potražuje tužbom, smatrala djelomičnim povlačenjem tužbe, predstavlja prekomjerni teret za tužitelja koji bi u tom slučaju prije pokretanja parničnog postupka trebao provesti vještačenje o svom trošku radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a koji nalaz i mišljenje, osim u slučaju pristanka tuženika, ne bi mogao biti korišten kao dokaz u ovom postupku te bi na istu okolnost ponovno u ovom postupku morao snositi trošak vještačenja. Takvo tumačenje predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja.

7. Iz navedenih razloga ovaj sud nije cijenio protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer po mišljenju ovog suda nije niti došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, već je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kako je postavljen podneskom od 26. listopada 2023. kao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Da je i zakonodavac predvidio takvu mogućnost da tužitelj tijekom postupka može ovisno o rezultatima dokazivanja uskladiti visinu svog tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

8. Sud je izveo dokaz čitanjem potvrde o uplati (list 8 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 9-14 spisa), ispisa transakcija (list 15 spisa), kontrolnog ispisa unosa korištenja (list 16 spisa), potvrde (list 17 spisa), otplatnog plana (list 19- 22 spisa), obavijest (list 23 spisa), ugovora o kreditu (list 24-27 spisa), ponude za kredit (list 28 spisa), otplatne tablice (list 29-31 spisa), ovjere javnog bilježnika (list 32 spisa), suglasnosti (list 63-66 spisa), zadužnice (list 67-70 spisa), zahtjeva za kredit (list 71 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 171-183 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 236-238 spisa).

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća, te iznosa naknade naplaćene prilikom prvog korištenja kredita s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 320-50-4075630 sklopljenog 2. svibnja 2007. između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.983,00 CHF po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu) te da je kredit namijenjen za kupnju vozila marke Chevrolet (čl. 6. ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je prilikom korištenja kredita jednokratno naplaćeno 3,30% od iznosa kredita (čl. 3. ugovora o kreditu).

12. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a

- da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

16. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. U tom je slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Međutim, treba reći da u ovom postupku tuženik tako nešto nije dokazao. Naime, tuženik tijekom postupka navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, da su istome obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za CHF. Na navedene okolnosti predložio je da se sasluša svjedok ER, zaposlenica tuženika te javni bilježnik Zvijezdana Rauš-Klier od kojih je odustao na ročištu 13. veljače 2023.

18. Iz iskaza tužitelja (list 236-238 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio radi kupnje automobila u privatne svrhe. Navodi da mu je kredit u valuti CHF jedini ponuđeni jer za kredit u valuti EUR nije bio kreditno sposoban. Prilikom sklapanja ugovora nisu prižene informacije o kretanju tečaja, a ugovor je sastavila banka. Utjecaj na sklapanje ugovora nije imao. Tužitelj također navodi da nije mu nije objašnjen iznos ulazne naknade niti na što se on odnosi, te se ne sjeća kako je isti plaćen. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala registrirani obrt.

19. Takav iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao istinit jer je logičan, životno uvjerljiv i nije u suprotnosti s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu.

20. Dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

21. Potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba te da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača korisnika kredita, dok se teret dokaza okolnosti da isti eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika koji ne predlaže izvođenje dokaza na navedenu okolnost.

22. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

23. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su ugovorene valutna klauzula koja je vezana uz CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

24. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. rujna 2021. pa petogodišnji zastarni rok nije protekao, stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

25. U odnosu na nepoštenosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu ističe se da je vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 320-50- 4075630 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 3. kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl. 3. Ugovora.

27. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

28. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

29. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 3. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovku. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja preplaćeno 2.081,72 EUR kako je prikazano u tablici 1, te da je protuvrijednost naknade za korištenje kredita od 3,30 % obračunato prema središnjem tečaju kreditora na dan isplate kredit iznos od 234,46 EUR.

31. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun te je naveo da nema potrebe za usmenim očitovanjem vještaka jer su prigovori pravne prirode koje je isticao i tijekom postupka. O istima je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja.

32. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo.

33. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u iznosu od 2.081,72 EUR s osnove preplate zbog rasta tečaja te iznosa od 234,46 EUR s osnova naplaćene ulazne naknade, a sve na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u izreci ove presude.

34. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO-a). Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate na temelju čl. 1115. ZOO- a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

35. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka.

36. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podnesaka od 16.2.2022., 19.5.2022., 26.10.2023. i 30.9.2024. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te za podnesak od 20.2.2023. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife). Također, tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 13.2.2023. i 7.2.2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju pripada naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od 725 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.812,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 36,92 EUR. Tužitelju je priznat i trošak predujma za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 331,80 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 2.181,22 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka i to od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

37. S druge strane tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 7.12.2021., 26.1.2023. te 30.11.2023. jer isti prema ocjeni ovog suda nisu bili potrebni u ovom postupku. Također, nije bio potreban niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je isti oslobođen plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23; dalje ZSP).

38. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen te je o troškovima postupka odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

U Zagrebu 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.