REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-452/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika i zamjenice punomoćnice tuženika Anđele Varnice, odvjetnice u Zagrebu, dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1992/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen 17. kolovoza 2006. po Ilinki Lisonek, javnom bilježniku iz Zagreba, pod brojem ovjere OU-1367/06, zaključen između stranka, u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju PŠ iznos od 1.948,13 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. svibnja 2017. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju PŠ troškove postupka u iznosu od 849,54 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s prednikom tuženika zaključio 10. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 016-1992/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen 17. kolovoza 2006. po Ilinki Lisonek, javnom bilježniku iz Zagreba, pod brojem ovjere OU-1367/06 (dalje u tekstu: „Ugovor“), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 126.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Banke kreditora na dan korištenja kredita. Naknadno su stranke sklopile Aneks br. 1 28. travnja 2008. te Aneks 4. veljače 2016., kojim se predmetna odredba nije mijenjala. Člankom 8. Ugovora, određeno je kako je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke. Tvrdi kako je takva odredba ništetna te kako je tužitelj njome doveden u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da je time tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a postavlja i kondikcijski zahtjev na povrat iznosa kojega specificira na ročištu održanom 23. listopada 2024. u iznosu 1.948,13 Eura sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2017. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Smatra da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Nadalje, navodi kako sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Ističe i da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i da trpi troškove te da tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. Navodi i da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ističe i prigovor zastare te ističe i činjenicu da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom 23. listopada 2024. stranke su suglasno nespornom učinile visinu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.948,13 Eura, kao i datum njezina plaćanja 25. svibnja 2017.

4. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 016- 1992/2006 (list 5-23 spisa), pregled prometa (list 27 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 136-137 spisa).

5. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje djelatnice, dok dokazni prijedlog provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete nastale tuženiku nije izveden, s obzirom da tuženik nije postavio zahtjev za naknadu štete niti u obliku protutužbenog zahtjeva niti u obliku prigovora zbog ili radi prebijanja.

6. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 10. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu na iznos od 126.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika.

8. U svome iskazu tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za izgradnju kuće za njegove osobne potrebe, za stanovanje njega i njegove obitelji. Prilikom sklapanja ugovora bio je u banci i vidio je predmetnu odredbu, no nije mu bilo jasno niti kako se formira cijena te naknade niti tko ju formira. Nije imao utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora, već mu je predočen na već unaprijed sastavljenom obrascu i ništa u njemu nije mogao mijenjati te su mu u banci rekli da je to standardni ugovor. Kako nije više mogao otplaćivati taj kredit, odlučio je prodati kuću i prilikom zatvaranja kredita bilo je nužno podmiriti naknadu za prijevremenu otplatu te je dogovorio s kupcem kuće da mu za taj iznos umanji kupoprodajnu cijenu i u njegovo ime i za njegov račun uplati izlaznu naknadu banci. Tražio je pojašnjenje vezano uz spornu odredbu, no djelatnica banke nije mu to znala objasniti. Kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit bio je u banci i tražio da ga se oslobodi dužnosti plaćanja izlazne naknade, no oni su to odbili.

9. Iskaz tužitelja prihvaćen je, s obzirom je životno logičan i uvjerljiv, a i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Iz iskaza proizlazi činjenica da se o predmetnoj ugovornoj odredbi kojom je propisano plaćanje naknade banci u slučaju prijevremene otplate kredita, u visini prema odluci banke, nije pregovaralo niti je tužitelj na sadržaj te odredbe mogao utjecati, a nije mu bila poznata visina naknade, sve do plaćanja.

10. Odlukom Suda Europske unije, presude od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

11. Odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita neodređena je i neodrediva, s obzirom da je ugovoreno kako će se ona naplatiti u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika, tako da ni djelatnici banke nisu mogli znati koja odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita, a posljedično nisu o tome mogli niti obavijestiti tužitelja prilikom sklapanja ugovora. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navedeno proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a protivno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

12. Naime, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

13. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

14. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je kako je predmetna nekretnina kupljena za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila za kupnju nekretnine u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

16. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

17. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Primjenom citiranih propisa, predmetna ugovorna odredba utvrđena je ništetnom, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a među strankama je nesporno kako je tužitelj na temelju odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita platio 25. svibnja 2017. iznos od 1.948,13 Eur, to je primjenom odredbe čl. 323. ZOO-a tuženik dužan isplatiti mu taj iznos.

20. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. S obzirom na sve navedeno, prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži od suda utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.948,13 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. svibnja 2017. do isplate.

23. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištima 23.10.2024. i 5.3.2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), što ukupno čini 300 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i pripadajući porez na dodanu vrijednost iznosi 750,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćene pristojbe na tužbu 33,18 Eur i pristojbe na presudu 66,36 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 849,54 Eur, kako je i dosuđeno točkom III izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz rj o pristobi na presudu 66,36 Eur

2. Tuženiku po punomoćniku