Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-344/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužitelja OT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, dana 12. veljače 2025., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, objavio je dana 20. ožujka 2025. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 02. listopada 2007. g između tužitelja OT i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dvazareznula) jednokratno, unaprijed…. .“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 308,36 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 eura sa zateznim kamatama počev od dana 20. ožujka 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, dana 02. listopada 2007. godine u kunskoj protuvrijednosti od 26.450,00 CHF s rokom otplate na 7 godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Namjena kredita bila je kupovina osobnog vozila. Odredbom čl. 6. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula posto) jednokratno, unaprijed.

1.1. Nesporno je da je predmetna naknada naplaćena dana 09. listopada 2007. godine u visini od 529,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a koji je na taj dan iznosio 1CHF=4,392 HRK, odnosno naplatio je 2.323,37 HRK ili 308,36 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK.

2. Tužitelj navodi u tužbi da ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom i ništetnom jer je takva odredba potpuno nejasna, općenita i tužitelj ne zna koji su to točno troškovi plaćeni. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, a odredbom čl. 102. istog zakona ista je ništetna. Kako je tuženik dana 09. listopada 2007. godine tužitelju naplatio naknadu u visini od 529,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a koji je na taj dan iznosio 1CHF=4,392HRK, odnosno naplatio je 2.323,37 HRK ili 308,36 eura prema fiksnom tečaju konverzije, to je navedeni iznos tuženik dužan vratiti temeljem čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, te je stoga tužitelj postavio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena, te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Odredbom čl. 24. Ugovora propisano je da stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu. Tuženik je istakao prigovor zastare obzirom da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3.1. U podnesku od 07.02.2025. tuženik je učinio nespornim da je 09. listopada 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 308,36 eura.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužitelja, izvršen je uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan i Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj OT iskazao je da je imao namjeru kupiti osobni automobil jer je putovao na posao iz [adresa] u [adresa]. U banci su mu predložili kredit u CHF, te je on bio zadovoljan s iznosom kredita i ratom, a takav kredit preporučila mu je i auto – kuća Lozić gdje je kupovao automobil. On nije pregovarao sa službenicom banke o kreditu niti o pojedinim odredbama, te mu je dan ugovor s kojim je otišao kod javnog bilježnika. Nije mu rečeno da mora platiti 2% naknade za bankarske usluge jer je sve razgovore obavljao na šalteru banke gdje mu je predan ugovor.

7. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 125/07, 79/09 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

8. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je u poslovnici banke dobio ugovor o kreditu s kojim je otišao kod javnog bilježnika, da sa službenicom banke nije pregovarao o kreditu i pojedinim odredbama kredita. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu, te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 96. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 102. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

11. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

13. Nesporno je između stranaka da je prilikom isplate kredita dana 09. listopada 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.323,67 HRK (2,00% od iznosa kredita), odnosno 308,36 eura.

14. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 308,36 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 01.veljače 2005. godine pa su kamate dosuđene tekući od 02. veljače 2005. godine u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

16. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za ročište održano dana 12. veljače 2025. iznos od 200,00 eura, sastav podneska od 13. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 150,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. Tužitelju je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 849,54 eura.

Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 20. ožujka 2025. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika