Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-542/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZMU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Božidaru Klepaču, iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice odvjetnice Ane Čopor i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Anite Marković, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su članci 1. i 2. Ugovora o kreditu boj 318-50-4271541 od 19. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice ZMU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, ništetni zbog čega ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da su članci 3., 4., 5. i 6. Dodatka broj KONV-01/2016 od 8. veljače 2016. Ugovoru o kreditu broj 318-50-4271541 od 19. srpnja 2007. sklopljenog između između tužiteljice ZMU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, ništetni zbog čega ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane."

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da članak 1. Ugovora o kreditu broj 318-50-4271541 od 19. srpnja 2007. glasi: 'iznos kredita je 365.601,64 kn s nadnevkom isplate kredita 30. srpnja 2007.'."

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da članak 2. Ugovora o kreditu boj 318-50-4271541 od 19. srpnja 2007. glasi: 'redovna kamata 4,95% godišnje, fiksna s konformnom metodom obračuna.'."

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužiteljici ZMU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 5.860,60 eura s osnova preplaćenog kredita, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od: 6,68 eura od dana 6.5.2009.

58,60 eura od dana 6.6.2009.

56,87 eura od dana 9.7.2009.

55,81 eura od dana 2.8.2009.

54,99 eura od dana 6.9.2009.

57,67 eura od dana 17.10.2009.

57,41 eura od dana 14.11.2009.

133,79 eura od dana 19.1.2010.

69,08 eura od dana 4.2.2010.

66,70 eura od dana 6.3.2010.

74,13 eura od dana 9.4.2010.

72,54 eura od dana 5.5.2010.

76,12 eura od dana 9.6.2010.

96,69 eura od dana 9.7.2010.

91,65 eura od dana 5.8.2010.

72,80 eura od dana 9.9.2010.

67,09 eura od dana 10.10.2010.

61,52 eura od dana 9.11.2010.

75,19 eura od dana 7.12.2010.

94,04 eura od dana 9.1.2011.

81,03 eura od dana 9.2.2011.

86,07 eura od dana 9.3.2011.

80,23 eura od dana 31.3.2011.

80,37 eura od dana 12.5.2011.

105,72 eura od dana 11.6.2011.

98,81 eura od dana 13.7.2011.

121,91 eura od dana 23.8.2011.

108,64 eura od dana 15.9.2011.

97,35 eura od dana 7.10.2011.

95,76 eura od dana 6.11.2011.

94,97 eura od dana 2.12.2011.

100,14 eura od dana 11.1.2012.

105,19 eura od dana 9.2.2012.

105,85 eura od dana 6.3.2012.

102,40 eura od dana 6.4.2012.

104,65 eura od dana 10.5.2012.

106,25 eura od dana 15.6.2012.

103,86 eura od dana 8.7.2012.

6,44 eura od dana 19.8.2012.

97,95 eura od dana 31.8.2012.

103,33 eura od dana 22.9.2012.

98,68 eura od dana 18.10.2012.

103,06 eura od dana 11.11.2012.

104,92 eura od dana 12.12.2012.

103,33 eura od dana 13.1.2013.

95,50 eura od dana 15.2.2013.

102,27 eura od dana 13.3.2013.

102,93 eura od dana 23.4.2013.

100,67 eura od dana 23.5.2013.

183,83 eura od dana 3.7.2013.

93,11 eura od dana 15.8.2013.

96,96 eura od dana 21.9.2013.

407,20 eura od dana 15.1.2014.

53,56 eura od dana 21.2.2014.

111,09 eura od dana 9.4.2014.

51,17 eura od dana 11.5.2014.

52,36 eura od dana 11.6.2014.

51,56 eura od dana 9.7.2014.

54,22 eura od dana 7.8.2014.

56,48 eura od dana 10.9.2014.

56,08 eura od dana 7.10.2014.

58,20 eura od dana 11.11.2014.

59,26 eura od dana 11.12.2014.

58,86 eura od dana 13.1.2015.

59,79 eura od dana 11.2.2015.

59,79 eura od dana 11.3.2015.

59,79 eura od dana 10.4.2015.

39,64 eura od dana 5.5.2015.

pa sve do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 649,43 eura.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u cijelosti, i to: u iznosu od 21.835,43 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VIII. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.139,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja presude 20. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužiteljici je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku predanom sudu 4. prosinca 2019. godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. Općinskom sudu u Varaždinu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 128.670,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

1.1. U tužbi se navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom 19. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 318-50-4271541. Tužiteljica navodi da joj je tim ugovorom tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 83.000,000 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.2. Tužiteljica navodi da su stranke 24. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 318-50-4271541 kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom koja je utvrđena u iznosu od 11.169,87 kn.

1.3. Tužiteljica navodi da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

1.4. U tužbi se navodi da je u čl. 2. Ugovora određena redovna kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,95% te je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

1.5. Tužiteljica navodi da je tuženik jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja na temelju ugovornih odredbi koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica plaćala ne dajući pritom nikakvo obrazloženje ni obavijest o načinu formiranja kamatne stope na štetu tužiteljice kao potrošača.

1.6. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 296., 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima.

1.7. U tužbi se navodi da je Ugovor tuženika standardni ugovor na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a u Ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara protivno prisilnim propisima te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja zbog čega su takve odredbe ništetne.

1.8. U tužbi se navodi da je Ugovorom određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima od 443,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a tuženik nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje odredbe Ugovora, osobito ju nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak i razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti valuta u kojoj se vrši plaćanje obveze iz Ugovora nije domicilna valuta tužiteljice ili tuženika. Navodi se da je tuženik poticao tužiteljicu na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima navodeći da se radi o sigurnoj valuti i da je to kredit najpovoljniji za korisnika. Navodi se da je tuženik visinu anuiteta dodatno vezao uz srednji tečaj koji je sam određivao i time u ugovorni odnos uveo još jedan parametar o kojem je sam odlučivao i na koji tužiteljica nije mogla odlučivati te je takvim postupanjem tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu koja je kredit primila i otplaćivala u hrvatskim kunama i time je za tužiteljicu učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu na temelju sklopljenog Ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

1.9. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja sadržana u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 575/2016 od 3. listopada 2017. te presude Ustavnog suda Republike Hrvatske koje su donijete u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja. Navodi da je za takva pravna utvrđenja vezan i sud u ovom parničnom postupku na temelju odredbi čl. 118. i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku.

1.10. Tužiteljica je u tužbi navela da je preplatila iznos od 128.670,48 kn na temelju ništetnih ugovornih odredbi i taj je iznos tuženik stekao bez valjane pravne osnove te ga je dužan vratiti tužiteljici koja navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom potražuje tužbom.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-251/2019-2 od 10. srpnja 2019. za postupanje u predmetu određen je Općinski sud u Koprivnici.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.1. Tuženik navodi da tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa pa je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

3.2. Tuženik ističe da je Dodatkom Ugovoru broj Konv-01/16 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZID ZPK). Navodi da je postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. točka 2. ZID ZPK tuženik ponudio tužitelju konverziju ugovora koju je tužitelj dobrovoljno prihvatio i time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koju su primjenjive promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Navodi da su Dodatkom Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene Zakonom i u Ugovor su unesene iz samog Zakona.

3.3. Tuženik navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Navodi da su u konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnim izmijenjene prisilnim propisom u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja koji je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti.

3.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

4. Tužiteljica je podneskom predanim sudu 4. prosinca 2019. specificirala tužbeni zahtjev na način da istim traži utvrđenje da su čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu ništetni te da su čl. 3., 4., 5. i 6. Dodatka Ugovoru o kreditu ništetni i ne proizvode pravne učinke. Istim podneskom tužiteljica traži utvrđenje da čl. 1. Ugovora o kreditu glasi da je iznos kredita 365.601,64 kn i da je redovna kamata 4,95% godišnje fiksna. Istim podneskom tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 49.049,79 kn na temelju stjecanja bez osnove.

4.1. U podnesku tužiteljica navodi da je tuženik kao kreditor svoju obvezu prema tužiteljici izvršio u kunama te da je tužiteljica utvrdila da je na dan sklapanja ugovora o kreditu 19. srpnja 2007. ugovorena glavnica kredita trebala iznositi 365.601,64 kn (prema srednjem tečaju HNB za valutu CHF, a koji je za 1 CHF iznosio 4,404839 KN). Tužiteljica navodi da je na temelju navedenog i redovne kamate od 4,95% godišnje izračunat novi iznos mjesečnog anuiteta od 1.927,28 kn. Tužiteljica smatra da se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu i nadalje krši načelo jednake vrijednosti činidbi.

4.2. Tužiteljica je na ročištu 4. prosinca 2019. predala i podnesak sa podrednim tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje da je čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovu jednostrane odluke tuženika ništetan te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 44.156,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice.

5.Tuženik je u podnesku od 23. prosinca 2019. naveo da se protivi preinaci tužbe. Ako bi sud dopustio preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve iz navedenih podnesaka tužitelja te navodi da se zastarni rok ima računati od dana podnošenja preinačene tužbe. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu tuženik navodi da je tužitelj djelomično povukao tužbu čemu se tuženik ne protivi.

5.1. U podnesku od 7. siječnja 2020. tuženik se dopunski očitovao na podneske tužiteljice od 4. prosinca 2019. . Tuženik navodi da predmetni Ugovor o kreditu danas postoji kao da je tužitelj 19. srpnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Navodi da je konverzija za tužitelja bila u cijelosti dobrovoljna i provedbom konverzije je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. smanjena za 20.215,26 eura. Tuženik navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je prilikom zaključenja kredita tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF i tuženik je dao tužitelju prije zaključenja ugovora sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku. Također, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena Ugovorom o kreditu. Navodi da je tuženik prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke i o svojem položaju na tržištu.

5.2. Tuženik je u podnesku od 7. siječnja 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja i predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 10.234,58 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Sud je Rješenjem broj P-542/2019-13 od 4. ožujka 2021. odredio prekid postupka s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1042/2017 podnio zahtjev za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju Direktive broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pod brojem C-474/2020. Pravomoćnim Rješenjem broj P-542/2019-14 od 13. lipnja 2022. riješeno je da se nastavlja postupak u ovom predmetu.

7. Rješenjem broj P-542/2019-21 od 16. siječnja 2023. tužiteljici je dopušten povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja pripremnog ročišta 3. listopada 2022., parnica je vraćena u stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka izazvan odlučivanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje u iznosu od 311,07 eura. Citirano rješenje je postalo pravomoćno.

8. Na ročištu 9. ožujka 2023. tužiteljici je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku predanom na ročištu 4. prosinca 2019. primjenom odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, jer sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Tužiteljica je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja specificirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu te s osnova preplaćenog kredita potražuje iznos od 5.860,60 eura.

10. Tuženik je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 10. rujna 2024. specificirao prigovor radi prebijanja i predložio da sud utvrdi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 21.835,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

11. Tijekom dokaznog postupka radi utvrđenja relevantnih činjenica saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: Ugovor o kreditu broj 318-50-4271541 od 19. srpnja 2007. (list 4-8), prilog tužiteljice (list 9-10), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 17.5.2019. (list 11-20), Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-4271541 sklopljen 8. veljače 2016. (list 31- 33), izvršen je uvid u prilog tuženika (list34-37), uvid u otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 38-43), novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 44-49), pregled izvršenih uplata (list 50-54), izjava o prihvatu izračuna konverzije (list 55-56), prilog (list 57), otplatni plan (list 58-63), uvid u prilog tuženika (list 64-68, 70-88), izvršen je uvid u plan otplate (list 98-105), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12.11.2019.) (list 106-114), uvid u prilog (list 116- 135), uvid u zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu (list 151-152), promotivni uvjeti odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju od 1.3.2007. do 30.9.2007. (list 153-158), pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013. (list 159), prilozi tuženika (list 160-181,188-194), izvještaj ovlaštenog revizora, nadopuna od 13.1.2016. (list 195-198), prilog (list 199- 214), provedeno je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo-Olđa te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka dostavljen sudu 22. srpnja 2024. s prilozima (276-313) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 5. veljače 2025. (str. 326).

11.1. Tuženik je predložio saslušanje svjedoka ZM i javnobilježničkog prisjednika MM, no od tih dokaznih prijedloga je tuženik odustao podneskom od 26. travnja 2023.

11.2. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka u podnesku 26. travnja 2023. predložio saslušanje svjedoka RM, a sud je taj dokazni prijedlog odbio jer ga tuženik nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka niti je dokazao niti predložio dokaze na okolnost da taj dokaz nije mogao predložiti ranije.

12. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

13. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

14. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 19. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu boj 318-50- 4271541 kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 83.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita kako to proizlazi iz čl. 1. Ugovora, uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora prema čl. 2. Ugovora, a kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora.

15. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.

15.1. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

16. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoren je stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka.

16.1. Iz uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila za kupnju stana u [adresa], a kredit je iskorišten u skladu s namjenom te je u cijelosti isplaćen prodavatelju stana.

16.2. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača.

17. Nesporno je utvrđeno da je kredit otplaćen u cijelosti.

17.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao.

18. Tužiteljica tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi kreditora.

19. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 19. srpnja 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju te je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

21.1.Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, kako je ona glasila u vrijeme podnošenja tužbe, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

22. Sud je i u ovom postupku proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredbi radi utvrđenja jesu li u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope temeljem Odluke Banke iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u Banci, nakon što je predočila da joj je potreban stambeni kredit i nakon što je predočila obračunsku listu plaće, ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF i rečeno joj je da je za nju takav kredit najpovoljniji, s tim da je na stambeni kredit kamata promjenjiva, napravljen je izračun mjesečnog anuiteta koji je za tužiteljicu bio prihvatljiv, a nitko ju nije upozorio na valutni rizik niti joj je predočio kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu u ranijem razdoblju niti joj je predočeno o čemu ovisi promjena kamatne stope. Tužiteljica navodi da je mogla pregovarati samo o visini kredita i roku otplate, a tekst Ugovora o kreditu sastavila je banka. Javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor joj nije tumačio pojedine ugovorne odredbe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu njezina plaća iznosila je oko 10.000,00 mjesečno, a rata kredita oko 2.000,00 kn mjesečno kako je to bilo navedeno u otplatnom planu što je za nju bilo prihvatljivo, a s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu smatrala je da eventualno može doći do neznatnog povećanja mjesečne rate. Navodi da je s vremenom mjesečna rata znatno povećana, a u banci nije dobila odgovor na pitanje zašto. Tužiteljica navodi da je rata kredita povećana za 800,00 do 1.000,00 kn mjesečno, a u vrijeme sklapanja ugovora nije očekivala takvo povećanje te predmetni Ugovor ne bi sklopila da je znala da postoji takva mogućnost. Navodi da joj je Banka dostavila izračun te je s Bankom sklopila Dodatak ugovoru, no nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe, a na sklapanje Dodatka je pristala jer je prema istom Banka priznala određeni iznos preplate koji je uračunat u otplatu, a potom joj je mjesečni anuitet bio niži.

24. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio slabiji, jer je tužiteljica, koja je po zanimanju diplomirani pravnik, pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, dok je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja te je navedena ugovorna odredba nepoštena.

25. Prema ocjeni suda i ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu glede promjenjive kamatne stope je nepoštena, jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužiteljicu kao prosječnog potrošača nerazumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, a u Ugovoru Banka nije na transparentni način objasnila razloge i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Na temelju takve ugovorne odredbe buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena niti odrediva, a odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

26. Nesporno je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Dodatak broj Konv- 01/2016 od 8. veljače 2016. Ugovoru o kreditu broj 318-50-4271541 dana 19. srpnja 2007. godine.

27. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

28. Slapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, a ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.

29. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora odnosno odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koji ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne te je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

30. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi utvrđenja da čl. 1. Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. glasi da je iznos kredita 365.601,64 kn s nadnevkom isplate kredita 30. srpnja 2007. te da čl. 2. Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. glasi da je redovna kamata 4,95% godišnje fiksna s konformnom metodom obračuna, jer prema ocjeni suda nisu ispunjene zakonske pretpostavke da sud presudom mijenja ugovorne odredbe iz čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. odnosno da sud ovom presudom nadomjesti ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga je presuđeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

31. Iz odredbe čl. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da tim dodatkom temeljem odredbi čl. 19.a. do čl. 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Stranke konstatiraju da konverzija kredita temeljem Dodatka ne predstavlja obnovu iz čl. 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz čl. 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu osim za dio obveze koji je tim Dodatkom izričito ugovoren te da postojeća obveza iz Ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom.

31.1. Odredbom čl. 3. Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorne strane utvrđuju kao nespornim da su sklopile osnovni Ugovor na iznos od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odredbama osnovnog Ugovora, da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. dospjelo dugovanje 2.399,95 kn od toga glavnica 1.182,73 kn, redovna kamata 1.215,63 kn, zatezna kamata 1,59 kn, a preostala neotplaćena glavnica iznosi 70.492,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća.

31.2. Iz čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 50.166,21 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 64.476,71 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR do 30. rujna 2015. iznosi 32.317,47 EUR, a tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.341,00 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.234,58 kn, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 44.261,45 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

31.3. Prema čl. 5. Dodatka utvrđena je razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. točke 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. točka 5. iznosi 20.215,26 eura. Ugovorne strane su suglasne da nakon što se temeljem Zakona i Dodatka provede konverzija novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 20.215,26 eura prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30 rujna 2015. iznos od 44.261,45 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

31.4. Odredbom čl. 6. Dodatka ugovoreno je da na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita ugovorne strane suglasno utvrđuju redovnu kamatu u visini 5,25% godišnje, fiksna koja se primjenjuje od 1. listopada 2015., kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate promjenjiva u skladu s propisima, kao u trenutku sklapanja Dodatka iznosi 8,05%, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, a kamate na kredit obračunavaju se dekurzivnom metodom primjenom proporcionalnog kamatnjaka.

32. Sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

33. Budući da je sud na temelju sadržaja priloženih isprava i provedenog knjigovodstveno – financijskog vještačenja utvrdio da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno ZID ZPK/15 odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi utvrđenja da su članci 3., 4., 5. i 6. Dodatka Ugovoru o kreditu ništetni. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih obveza za tužiteljicu kao potrošača od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu te uspostavu ravnoteže između ugovornih stranaka odnosno uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nisu postojale nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

35. Činjenica je da se u odredbama ZID ZPK/15, a ni u Dodatkom Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

36. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

36.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita i kamatne stope od 4,95% godišnje iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

37. S obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 8. veljače 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule u CHF.

37.1. Činjenica je da se tužiteljica Dodatkom Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37.2. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije ni mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

38. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo, Vlasti Santo -Olđa, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 22. srpnja 2024. te je saslušana na ročištu glavne rasprave 5. veljače 2025. godine.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorila ni tužiteljica, a tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka.

40. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa i sadržaja priloženih isprava proizlazi da je kredit isplaćen 30. srpnja 2007. po tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,404839 KN.

41. Vještak je u nalazu i mišljenju u Tabeli 1. prikazao promjenu visina kamatnih stopa po kreditu u razdoblju od 19. srpnja 2007. do 30. rujna 2015. godine.

42. Vještak je utvrdio da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika manje platila 22,72 CHF odnosno po tečaju na dan isplate kredita 100,08 kn.

43. Prema nalazu vještaka razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama.

43.1. Prema nalazu vještaka tužiteljica je s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platila 49.699,37 kn i to više od obveze 51.426,64 kn i manje od obveze 1.727,28 kn

44. Iz nalaza vještaka proizlazi da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita 44.261,45 eura, a preplata iznosi 10.234,58 kn koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. namire više plaćeni iznosi od 5.442,62 kn u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 5. svibnja 2009. i obračuna kamata na te iznose 4.791,96 kn preplaćeni iznosi do 30. rujna 2015. iznose 44.156,26 kn.

45. Vještak u zaključku navodi da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu uspostavljena ravnoteža između stranaka u smislu uvjeta kredita odobrenih u valuti EUR u odnosu na kredite odobrene u valuti CHF prema Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no ravnoteža nije uspostavljena uz primjenu pretpostavki kamatne stope iz ugovora i tečaja po kojem je tužiteljici kredit isplaćen.

46. U usmenom očitovanju na ročištu glavne rasprave vještak navodi da je u pisanom nalazu i mišljenju u konačnici izvršen prijeboj manje plaćenoga te je preplata navedena u Tabeli 10. pisanog nalaza, a odnosi se na preplatu s osnova kamatne stope i promjenu tečaja do provođenja konverzije. Navedeni iznosi preplate iz tabele 10. pisanog nalaza uključuju i manje plaćene iznose s obzirom na promjenu tečaja CHF odnosno u Tabeli 10. je uključena i negativna tečajna razlika za koji iznos je preplata umanjena. Konverzijom je utvrđena preplata od 10.234,58 kn te je preplata iz konverzije uračunata u obračun zatezne kamate na preplate i prvenstveno namirenje te kamate i preplate do visine utvrđene u konverziji, a nakon uračunavanja navedenog iznosa od 10.234,58 kn navedeni su dani preplate nakon umanjenja za konverziju kako je prikazano u pisanom nalazu.

46.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da iznos od 5.860,60 eura predstavlja preplatu tužiteljice umanjenu za manje plaćene iznose s osnova promjene kamatne stope, za manje plaćene tečajne razlike i za preplatu priznatu u konverziji.

47. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

48. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je po Ugovoru o kreditu tužiteljica kao korisnik kredita više uplatila tuženiku do dana konverzije 30. rujna 2015. iznos od ukupno 5.860,60 EUR, s tim da je razlika utvrđena i po pojedinačnim mjesečnim iznosima preplate kako je to navedeno u pisanom nalazu vještaka.

49. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

49.1.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove.

49.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.

50. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare.

51. Tužiteljica smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom.

52. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

53. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

54. „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka (između ostalih i ovdje tuženika) radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 12. lipnja 2019. godine.

54.1. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

54.2. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

54.3. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev u pogledu isplate postavila na ročištu 5. veljače 2025. na način da je u istom specificiran iznos tražbine tužiteljice kao i zakonska zatezna kamata na pojedine iznose preplate u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, jer konačni tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove koja je navedena u tužbi pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

55. Sud je u cijelosti prihvatio citirani nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici iznos koji je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih ugovornih u iznosu od 5.860,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to presuđeno u točki V. izreke ove presude.

56. Tužiteljica je na ročištu 5. veljače 2025. smanjila tužbeni zahtjev radi isplate što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, a tuženik se je protivio povlačenju tužbe. Budući da je za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika nakon što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u dijelu radi isplate iznosa od 649,43 eura (podneskom predanim na ročištu 4. prosinca 2019. tužiteljica je već smanjila tužbeni zahtjev odnosno povukla dio tužbe radi isplate te je istim zatražila isplatu iznosa od 49.049,79 kn i tom povlačenju se tuženik nije protivio, kako je to navedeno u podnesku tuženika od 23. prosinca 2019.). Stoga je presuđeno je kao u točki VI. izreke presude.

57. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

58. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 2.279,80 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 330 i 345) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištima 4. prosinca 2019., 9. ožujka 2023., 24. travnja 2023. i 5. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za zastupanje na ročištima 23. listopada 2019. i 4. ožujka 2021. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 5.), za sastav podneska od 4. prosinca 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 325,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 eura i 104,00 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu 218,99 eura.

58.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 4. listopada 2022. i 23. ožujka 2023. jer nisu bili potrebni, kao ni trošak sastava podneska od 24. kolovoza 2023., ni trošak sastava podneska od 2. rujna 2024. koji je nastao krivnjom tužiteljice. Tužiteljici nije priznat trošak sastava dva podneska od 7. listopada 2022. - prijedloga za povrat u prijašnje stanje i za zastupanje na ročištu 12. siječnja 2023. povodom prijedloga tužiteljice za povrat u prijašnje stanje jer se taj trošak ne može pripisati krivnji tuženika. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 28. travnja 2023. jer je trošak nastao krivnjom tužiteljice koja nije pravovremeno precizirala prijedlog za financijsko vještačenje. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođen plaćanja sudske pristojbe primjenom odredbe čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona sudskim pristojbama ("Narodne novine", 118/18 i 51/23).

59. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici 50% parničnih troškova.

59.1.Sud je vodio računa o činjenici da je trošak obračunat prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljica je djelomice uspjela s osnovom i visinom.

60. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

61. Stoga je odlučeno kao u točki VIII. izreke ove presude.

U Koprivnici, 20. ožujka 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Božidar Klepač, Varaždin

2. Odvjetnik Josip Grošeta, Zagreb