Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:Pn-56/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP D.D. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, zastupan po Dinku Rebroviću, odvjetniku u Zagrebu (temeljem gen. punomoći pohranjene kod ovog suda pod brojem: Su- 876/09), radi naknade štete, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 4. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP D.D. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, dužan je isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, s osnova naknade štete (zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku VA za period od 1.7. 2021. do 31.5.2024.) iznos od 1.713,93 EUR sa zz kamatom tekućom od 28.6.2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tuženik WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP D.D. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, dužan je isplatiti tužitelju s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine osiguraniku VA za period od 1.7. 2021. do 31.5.2024., iznos od 12. 156,51 EUR sa zz kamatom računajući od 28.6.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 8 dana.", se o d b i j a.

III. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, da tuženiku WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP D.D. Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, naknadi parnično trošak u iznosu od 941,25 EUR sa zz kamatom tekućom od 20. ožujka 2025. pa do ispate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem HZMO, Područna služba u Karlovcu od 18.9.2013. osiguraniku VA priznato pravo na tjelesno oštećenje, a rješenjem istog ureda od 1.8. 2014. istom osiguraniku je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. uzrok nastale invalidnosti je ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je imenovana osiguranica tužitelja zadobila teške tjelesne ozljede.Navodi da je isplata invalidske mirovine i tjelesnog oštećenja osiguranici tužitelja u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom od 3.2.2011. u Vojniću koju je skrivio osiguranik tuženika AA, upravljajući teretnim vozilom reg ozn. [registarska oznaka], i priključnim vozilom reg. ozn. [registarska oznaka].

Navodi da je tužitelj od tuženika već potraživao iznos naknade štete za prethodna razdoblja i to za period od 1.3.2013. do 30.11.2015., od 1.12.2015. do 30.9.2018., od 1.10.2018. do 30.6.2021., koju je tuženik platio po odštetnom zahtjevu u mirnom postupku.

Navodi da tužitelj i dalje trpi štetu koja nastaje isplatama invalidske mirovine i tjelesnog oštećenja, a obračun isplaćene mirovine za period od 1.7.2021. do 31.5.2024. iznosi 12.156,51 EUR, a naknade za tjelesno oštećenje za isti period od 1.7.2021. do 31.5.2024. iznosi 1.713,93 EUR.

Navodi da predmetno potraživanje temelji na odredbama čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022) te da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret Mirovinskog osiguranja, a temeljem čl. 164 citiranog zakona, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje od kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

U tužbenom zahtjevu u tužbi tužitelj s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku, potražuje ukupno 13.870,44 EUR sa zz kamatama tekućim od 28.6.2024. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da prema novijim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u sporovima između HZMO-a, ovdje tužitelja, i društava za osiguranje radi naknade štete nastale isplatama invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (dalje ZOOP) koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Citira odredbu čl. 27. ZOOP-a: (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

Navodi da navedeni članak stavak 1. određuje da su društva za osiguranje obvezna HZMO-u nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i preuzetih obveza ugovorom o osiguranju. Zatim određuje (stavak 2.) što je to stvarna šteta navodeći troškove liječenja i druge nužne troškove učinjene sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe. Nadalje (stavak 3.) određuje na koji se način određuje razmjerni iznos mirovine pa navodi da se razmjerni iznos mirovine određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Navodi da tužitelj u ovom predmetu potražuje isplate koje je učinio u periodu od 2021. do 2024., a kako je navedena odredba čl. 27. ZOOP na snazi još od 2014. ne bi trebalo biti sporno da je ta odredba bila na snazi u trenutku isplate mirovine. Uostalom, navedeni pravni stav već je zauzeo i Visoki trgovački sud u većem broju odluka od kojih za potrebe ove parnice tuženik dostavlja. Imajući u vidu odredbu čl. 27. ZOOP i navedena shvaćanja sudova, da bi se u ovom predmetu utvrdilo je li tužitelj pretrpio štetu i kolika je šteta u slučaju da postoji, potrebno je izračunati kolika bi bila mirovina VA koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako se u konkretnom slučaju radi baš o invalidskoj mirovini koju tužitelj svom osiguraniku isplaćuje uslijed ozljede na radu, a što među strankama nije sporno, to je jasno da nema nikakve razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a što nadalje znači da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu te je njegov zahtjev neosnovan. Nadalje, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je tužba podnesena 31.07.2024., a tužitelj potražuje iznose isplaćene 01.07.2021., čime je protekao trogodišnji zastarni rok. Tuženik osporava navode tužitelja o izvršenim isplatama svom osiguraniku, jer potvrda o isplatama koju je izdao sam tužitelj nije dokaz izvršenih isplata svom osiguraniku. Kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan to tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ga obvezati na plaćanje troškova ovog postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici VA u razdoblju od 1.7.2021. do 31.5.2024., a koja isplata invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje je u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom od 3.2.2011., u kojoj je imenovana osiguranica tužitelja nastradala, a koju prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika AA.

6. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Karlovcu broj: K-67/2013- 26 od 4. travnja 2013., pravomoćna 4. 2. 2014. , utvrđeno je da je osiguranik tuženika AA proglašen krivim što je 3. 2. 2011. u 12,40 sati u Vojniću upravljajući iz smjera Tušilovića u smjeru Vojišnice teretnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] i priključnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] na kojem je prevozio radni stroj – buldožer, kod kbr. 2a u Donjem Vojniću, protivno čl. 38. st. 1. i čl. 66. st. 2. ZSPC-a, lakomisleno smatrajući da štetne posljedice neće nastupiti, nije obratio dovoljno pažnje na pješakinju VA, koja je hodala uz desni rub kolnika te je započeo obilaziti istu bez da se prethodno uvjerio da to može učiniti sigurno i bez ugrožavanja drugih sudionika u prometu uslijed čega imenovanu nije obišao na dovoljnoj udaljenosti već je desnim dijelom dozerskog noža radnog stroja kojeg je prevozio udario u imenovanu uslijed čega je ista zadobila prijelom 2. slabinskog kralješka, prijelom gornjeg kraja desne potkoljenice, prijelom prvog i drugog rebra desno te potres mozga, koje ozljede su bile teške naravi, dakle iz nehaja kršenjem propisa o sigurnosti prometa ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je jedna osoba teško ozlijeđena čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa izazivanjem prometne nesreće, te mu je izrečena uvjetna osuda.

7. Uvidom u rješenje HZMO od 18. 9. 2013. (str. 5 i 6 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja VA kod koje je kao posljedica ozlijede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 50%, priznato počevši od 1. 3. 2013. pravo na naknadu za tjelesno oštećenje koja će se isplaćivati iz sredstava HZMO mjesečno unatrag.

8. Uvidom u rješenje HZMO od 1. 8. 2014. (str. 7 do 10 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja VA kod koje je zbog ozljede na radu nastao djelomični gubitak radne sposobnosti priznato, počevši od 1. 4. 2014., pravo na invalidsku mirovinu koju će isplaćivati HZMO mjesečno unatrag.

9. Uvidom u Obračun HZMO isplaćene mirovine od 19. 6. 2024. (str. 26 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja VA na teret HZMO isplaćeno u razdoblju od 1. 7. 2021. do 31. 5. 2024. invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 12. 156,51 EUR, a iz ovog obračuna su vidljivi i mjesečni iznosi invalidske mirovine.

10. Uvidom u Obračun HZMO isplaćene nakade za tjelesno oštećenje od 19. 6. 2024. (str. 27 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja VA na teret HZMO isplaćeno u razdoblju od 1. 7. 2021. do 31. 5. 2024. s osnova naknade za tjelesno oštećenje ukupno 1.713,93 EUR, a iz ovog Obračuna su vidljivi i mjesečni iznosi ove naknade.

11. Iz odštetnog zahtjeva od 21. 6. 2024. na str. 28 do 30. spisa vidljivo je da se tužitelj obratio tuženiku s ovim odštetnim zahtjevom za isplatu utuženog iznosa za utuženi period s osnova invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, a iz dopisa tuženika od 8. srpnja 2023. (str. 31 i 32 spisa) proizlazi da tuženik nije udovoljio tom zahtjevu smatrajući isti neosnovanim.

12. Dakle, sam štetni događaj u kojem je ozlijeđena osiguranica tužitelja je bio 3. veljače 2011., time da je osiguranici tužitelja priznato rješenjima tužitelja HZMO iz 2013. i iz 2014. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i pravo na invalidsku mirovinu kao posljedice ozljede na radu, time da je između stranaka nesporno da je tužitelj svojoj osiguranici isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu kao i naknadu za tjelesno oštećenje zbog ozljede na radu, a što je sve posljedica štetnog događaja tj. prometne nezgode od 3. 2. 2011. koju je skrivio osiguranik tuženika.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine.

13. Utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici je od 1. 7. 2021. do 31. 5. 2024., u kojem periodu je tužitelj vršio isplatu invalidske mirovine svojoj osiguranici.

14. Tužitelj se potražujući naknadu štete poziva na Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018 i 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO.

14.1. Naime, odredbom čl. 161. ZMO-a je, između ostalog, propisano: (1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. (2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (odnosno neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta za prijevremenu ili starosnu mirovinu), 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja

15. U predmetu je u osnovi sporno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO, a što tvrdi tužitelj ili se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a što tvrdi tuženik.

16. O ovom pitanju je VSRH zauzeo pravna shvaćanja u nizu odluka pa tako i u odluci Revx-388/2018 od 25.kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2020., Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.

16.1. Prema pravnom shvaćanju VSRH za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

17. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, te NN 155/2023 od 22. 12. 2023. koji je stupio osmog dana od dana objave u NN u dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih utuženih isplata, propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

18. Dakle, u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

19. Međutim, u konkretnom slučaju, a obzirom na st. 2. i. 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

20. Kako je nesporno da osiguranica tužitelja VA ima pravo i prima invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu to je nesporno da ne postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja i invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer osiguranica tužitelja upravo i prima tu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu.

21. Dakle, kao što je rečeno, tužitelj je svojoj osiguranici u utuženom periodu isplaćivao invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu pa slijedom toga nije ispunjena zakonska pretpostavka iz čl. 27. st.2. i 3. ZOOP-a za udovoljenje tužbenom zahtjevu, jer obzirom se osiguraniku tužitelja isplaćuje invalidska mirovina zbog ozljede na radu nema razlike za isplatu odnosno štete u smislu razmjernog iznosa mirovine, te je između stranaka i nesporno da nema te razlike u smislu razmjernog iznosa mirovine.

22. Stoga je s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 12.156,51 EUR sa zz kamatama tekućim od 28. 6. 2024. pa do isplate.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje.

21. Kada se radi o naknadi za tjelesno oštećenje utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici je (također) od 1. 7. 2021. do 31. 5. 2024.

22. Kao što je naprijed navedeno u smislu odredbe čl. 161. ZMO st. 2. t. 3. naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja, a prema odredbi čl. 164. st. 1. istog zakona Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

23. Kada se radi o ZOOP odredba čl. 27. je citirana u točki 17. obrazloženja.

24. VSRH je u svojoj odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. 1. 2022. na postavljeno pitanje:

"Je li naknada za tjelesno oštećenje koju je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguravatelja štetnika, u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP- a?"

iznio slijedeći pravni stav:

"Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. (ZOOP-a) društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga, kako stavak 1. čl. 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje tuženika izraženog u reviziji da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na nužne izdatke isplaćene po pravilima o zdravstvenom osiguranju, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 2. ZOOP.

Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu pa je time odgovoreno i na drugo pitanje revidenta."

25. Proizlazi dakle da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje koju je tužitelj isplatio svojoj osiguranici.

26. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tvrdnju tužitelja o izvršenim isplatama svom osiguraniku jer da potvrda o isplatama koju je izdao sam tužitelj nije dokaz izvršenih isplata.

27. U istoj odluci VSRH na postavljeno pitanje:

"Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“.

naveo:

"Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika.

Člankom 220. ZPP-a pripisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Prema tome, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13 - dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz."

28. Tužitelj svoju tražbinu u pogledu visine kao i plaćanja dokazuje Obračunom isplaćene naknade za tjelesno oštećenje koji obračun je izdao tužitelj 19.6.2024., na kojoj je kojoj je štambilj i potpis, te je u tom obračunu navedeno da ima značaj javne isprave po čl. 159.Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/200), te čl. 161.170 ZMO.

29. Iako prema izraženom citiranom pravnom shvaćanju VSRH ovaj Obračun nema značaj jave isprave, isti je po stajalištu ovoga suda valjani dokaz o visini tražbine i izvršenom plaćanju naknade za tjelesno oštećenje.

30. I konačno nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik navodeći da tužitelj potražuje iznose isplaćene 1.7.2021., a tužba je podnijeta 31.7.2024., pa da je protekao trogodišnji zastarni rok.

31. U pogledu zastare utuženog tužiteljevog potraživanja ono zastruje u trogodišnjem zastarnom roku jer se radi o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom, u konkretnom slučaju naknade za tjelesno oštećenje, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja, pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja. Ovakvo shvaćanje već je zauzeto u praksi ovog suda kao i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama poslovni broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011, Rev-x 639/17 od 10. listopada 2019., Rev-x 375/17 od 3. srpnja 2019. i dr.).

32. Utuženi period je od 1.7. 2021. do 31.5.2024., a prema rješenju kojim je priznato pravo na naknadu (rješenje od 18.9.2013. -str. 5 spisa), naknada za tjelesno oštećenje se isplaćuje mjesečno unatrag, što znači da je naknada za tjelesno oštećenje za najstarije potraživanje za srpanj 2021. isplaćena u kolovozu 2021., a kako je tužba podnijeta 31.7.2024., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od tri godine, pa utužena tražbina nije u zastari.

33. Slijedom navedenog valjalo je ovom dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva (naknada štete za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje) udovoljiti i presuditi kao u točki I. izreke.

O troškovima postupka.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34.1. Tužitelj je u odnosu na ukupno postavljeni tužbeni zahtjev uspio sa 12,35%, a tuženik s 87,65%, pa kad se od uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tuženik) oduzme postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku (tužitelj), proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak u omjeru od 75,30% 34.2. Trošak tuženika sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno VPS i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

34.3. Tuženiku pripada trošak kako slijedi:

- sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR

-trošak zastupanja na ročištu od 4. 2.2 025. u iznosu od 500,00 EUR,

što je ukupno 1.000,00 EUR što uvećano za iznos od 250,00 EUR na ime PDV čini 1250,00 EUR što razmjerno uspjehu u postupku (75,30%) čini 941,25 EUR.

U Karlovcu 20. ožujka 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. HZMO, Područni ured u Karlovcu

2. Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu