REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

Poslovni broj P-824/2021-26

52 100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Pavla Palaversića, odvjetnika u Puli i zamjenice punomoćnice tuženika LR, odvjetničke vježbenice u Rijeci, 20. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 112-50- 4073916 od 2. svibnja 2007. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, i tužitelja RR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OV-5488/07, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 112-50- 4073916 od 2. svibnja 2007. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, i tužitelja RR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OV-5488/07, u dijelu koji glasi: „….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju RR, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.266,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,05 EUR počev od 31. kolovoza 2007. godine,

- na iznos od 1,66 EUR počev od 31. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 3,76 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,

- na iznos od 7,37 EUR počev od 31. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 1,95 EUR počev od 30. travnja 2008. godine,

- na iznos od 2,48 EUR počev od 30. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 1,08 EUR počev od 30. rujna 2008. godine,

- na iznos od 18,77 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 6,91 EUR počev od 30. studenog 2008. godine,

- na iznos od 21,98 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 24,30 EUR počev od 31. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 25,34 EUR počev od 28. veljače 2009. godine,

- na iznos od 23,03 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 23,59 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 19,07 EUR počev od 31. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 15,74 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 16,63 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 18,38 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 18,23 EUR počev od 30. rujna 2009. godine,

- na iznos od 16,45 EUR počev od 31. listopada 2009. godine,

- na iznos od 19,78 EUR počev od 30. studeni 2009. godine,

- na iznos od 22,45 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 26,25 EUR počev od 31. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 25,38 EUR počev od 28. veljače 2010. godine,

- na iznos od 30,53 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 29,55 EUR počev od 30. travnja 2010. godine,

- na iznos od 31,46 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 47,95 EUR počev od 30. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 44,55 EUR počev od 31. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 54,92 EUR počev od 31. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 51,34 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 45,58 EUR počev od 31. listopada 2010. godine,

- na iznos od 57,74 EUR počev od 30. studenog 2010. godine,

- na iznos od 73,21 EUR počev od 31. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 62,25 EUR počev od 31. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 66,09 EUR počev od 28. veljače 2011. godine,

- na iznos od 61,21 EUR počev od 31. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 62,09 EUR počev od 30. travnja 2011. godine,

- na iznos od 82,82 EUR počev od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 84,84 EUR počev od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 101,81 EUR počev od 31. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 92,94 EUR počev od 31. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 83,23 EUR počev od 30. rujna 2011. godine,

- na iznos od 81,38 EUR počev od 31. listopada 2011. godine,

- na iznos od 80,64 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 85,22 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 89,22 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 89,75 EUR počev od 29. veljače 2012. godine,

- na iznos od 86,99 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 88,85 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 90,13 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 87,98 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 88,55 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 86,94 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 83,45 EUR počev od 30. rujna 2012. godine,

- na iznos od 87,17 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 88,95 EUR počev od 30. studenog 2012. godine,

- na iznos od 87,70 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 80,70 EUR počev od 31. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 86,65 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 87,17 EUR počev od 31. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 84,83 EUR počev od 30. travnja 2013. godine,

- na iznos od 77,58 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 77,40 EUR počev od 30. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 79,18 EUR počev od 31. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 82,04 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 85,99 EUR počev od 30. rujna 2013. godine,

- na iznos od 83,95 EUR počev od 31. listopada 2013. godine,

- na iznos od 85,39 EUR počev od 30. studeni 2013. godine,

- na iznos od 87,03 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 88,05 EUR počev od 31. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 90,20 EUR počev od 28. veljače 2014. godine,

- na iznos od 89,50 EUR počev od 31. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 87,12 EUR počev od 30. travnja 2014. godine i

- na iznos od 86,53 EUR počev od 31. svibnja 2014. godine,

do 31. prosinca 2007. godine prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je dio tužbe tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 1.040,49 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, povučen.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju RR, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.024,76 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 2. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj: 112-50-4073916, a koji je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Mirna Pliško iz [adresa] pod brojem: OV-5488/07 (dalje u tekstu: Ugovor). Navedenim je Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 24.512,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Odredbom članka 1. Ugovora određeno je da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak, a odredbom članka 7. da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća i prema uručenom otplatnom planu. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 84 mjeseca, a kredit je tužitelju odobren za kupnju osobnog vozila.

1.1. Odredbom članka 12. Ugovora ugovoreno je da je za sve sporove mjesno nadležan sud u Zagrebu, tj. sud u mjestu tuženikova sjedišta. Međutim, takva je odredba ništetna jer je u smislu Zakona o zaštiti potrošača nepoštena, odnosno ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. O njoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Ugovor je sklopljen u okviru djelatnosti tuženikove poslovnice u [adresa]. Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa]. Tužitelj je u trenutku sklapanja istog imao prebivalište na području nadležnosti naslovnog suda te pravni odnos između parničnih stranaka nema nikakve dodirne točke s mjestom tuženikovog sjedišta. Jedini cilj predmetne prorogacijske klauzule je da se tuženiku olakša pristup sudu, a da se istovremeno istom isključi, ograniči ili oteža tužiteljevo pravo da prava iz predmetnog Ugovora ostvari pred sudom na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Potonjom zakonskom odredbom propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Nije sporno da je predmetni Ugovor sklopljen u povodu djelatnosti tuženikove poslovne jedinice u [adresa] i to njegove Podružnice Pula, Poslovnice 112, Šijana. Slijedom navedenog, takva ugovorna odredba ima za posljedicu znatnu neravnotežu među parničnim strankama jer slabijoj ugovornoj strani otežava pristup sudu.

1.2. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca Slijedom navedenog, a imajući u vidu ništetnu prorogacijsku klauzulu iz odredbe čl. 12. Ugovora, tužitelj smatra da je u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Puli-Pola na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Odlučujući po prigovoru ovdje tuženika u drugim parničnim predmetima, sudovi su otklonili prigovor mjesne nenadležnosti, odnosno utvrdili da je prorogacijska klauzula u tuženikovim ugovorima o kreditima ništetna.

1.3. Odredbom čl. 2. Ugovora iz točke I. ove tužbe ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, a koja je odredba ništetna iz razloga kako slijedi. Na temelju takve ugovorne odredbe, tuženik je već nakon šest mjeseci povisio kamatnu stopu na 6,20%, a potom od 1. svibnja 2008. godine na 6,75%. Počevši od dana 1. ožujka 2011. godine tuženik je utvrdio kamatnu stopu od 7,75%. Počevši od 1. srpnja 2011. godine kamatna stopa iznosila je 7,50%, a od 01. listopada 2011. godine 6,75%. Točkom II. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Takva ugovorna odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Tuženik je jednostrano odredio tužiteljevu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste mogao provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu niti ugovoreni, niti su tužitelju ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u Ugovor uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužitelju pružio dovoljno informacija za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna je odredba čl. 2. kojom je ugovoreno da je tužitelj obvezan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koji dio glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Točkom I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita, uključujući i tužiteljeve, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelja, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br- 96/13 i dr.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Parnične stranke su predmetnim ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju je od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o za njega najboljoj opciji rješavanja pitanja kupnje obiteljskog osobnog vozila. Međutim, istovremeno tuženik ga nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog Ugovora. Tužitelj nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužiteljicu. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita čija je obveza vezana uz kretanje te valute, iako istovremeno ne ostvaruju primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time je rizik CHF kao tzv „valute utočišta“ preuzeo samo tužitelj, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao institutom sudužništva, suglasnošću o zapljeni tužiteljeve plaće i plaće sudužnika, kao i njihovih drugih stalnih novčanih primanja, prijenosom prava vlasništva na vozilu te zadužnicom, dok je tužitelj na razdoblje od 84 mjeseca preuzeo sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne kolektivne presude jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj je prilikom sklapanja predmetnog ugovora imao puno povjerenje u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga kupnja osobnog vozila srednje klase dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna je odredba čl. 7. Ugovora kojom je ugovoreno da će tužitelj kredit otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će mu biti uručen. S obzirom da je tuženik po osnovi ništetnih odredaba članaka 2. i 7. ugovora o kreditu od tužitelja bez osnove primio iznos od 39.989,06 kuna dužan mu je taj iznos sa zateznima kamatama vratiti.

1.4. Tužitelj je podneskom od 2. srpnja 2024., nakon provedenog vještačenja i u skladu s istim, konačno uredio tužbeni zahtjev, na način da predlaže sudu donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i valute te isplatu iznosa od 4.266,97 eura zajedno sa zateznim kamatama po osnovi valutne klauzule. S obzirom da je time tužitelj djelomično povukao tužbu na što je tuženik izričito pristao, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) odlučio kao u točki I izreke rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 24.512,12 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci (dalje u tekstu: Ugovor). Postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio se radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

2.1. Uzimajući u obzir relevantne odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.

2.2. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 24.512,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelj je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Ujedno je tužitelj kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom. Tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika stoga je time javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za naše sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što joj je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora, potom je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu te eventualno iz kojeg nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena valute budući nije moguće unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Tuženik je uvijek nudio više mogućnosti glede valutne klauzule. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Riječ je o dvostranoj klauzuli koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu.

2.3. S obzirom da je odredbom članka 83 ZZP/03 propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, u konkretnom slučaju valja reći da se radi o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila. Navedeno je bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. koja na str. 60. spominje da je svrha kredita bila kupnja stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka. Definicija potrošača kao iscrpljenog, nestrpljivog i očajnog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodni bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja. Navedeno također dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu na ovdje predmet spora. Tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Dakle, imao je mnogo opcija, a izabrao je ovu ne zato što je morao nego zato jer je htio. Tužitelj se nije posebno i dodatno informirao jer su mu predmetne odredbe bile jasne i obrazložene. Podredno tome bio je nezainteresiran za informacije, nepažljiv i neoprezan. U oba slučaja, ugovorne odredbe su i iz tih razloga valjane.

2.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao

1 0

sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope. Tuženik se protivi da se visina tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika nastalih zbog povećanja kamatne stope ili povećanja tečaja valute CHF. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata jer tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu i valutu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji.

2.5. Tuženik smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, razumljive i lako uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Glede razumljivosti predmetne odredbe tužitelju ponovno se naglašavaju sljedeće činjenice: odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", uz to Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužitelju te je tuženik tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Važno je za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasna. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u točki VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje: 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF, trošak regulatora (obvezna pričuva banaka

1 1

koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima), CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku. Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji to u čl. 11. a. st. 2. Propisuje. Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja za vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Bitno je naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana s kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Ističe prigovor zastare. U konačnici predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti i obvezati tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled kamatnih stopa, prijepis knjigovodstvene kartice, sva dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje financijske vještakinje te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 112-50-4073916 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. svibnja 2007., koje su sadržane u članku 2. i 7. toga Ugovora (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu 112-50-4073916 za kupnju motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.512,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

6.1. Također, nesporno je da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,20 %, koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući u članku 7. ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

6.2. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i

1 2

promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,457950 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 496 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

8.1. Također, okolnost da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o

1 3

kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl.2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl.7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da je tužitelj u ovakvoj parnici ovlašten isticati samo zahtjev za naknadu štete, nije osnovan. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

1 4

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. Dakle, nakon pozivanja tužitelja na pravomoćna utvrđenja citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda, na tuženiku je teret dokaza činjenica koje ističe. Tuženik u ovom postupku na te okolnosti predlaže saslušanje svjedokinje OR i tužitelja, ali potom odustaje od prijedloga za saslušanje svoje djelatnice OR.

9.7.1. Iz iskaza tužitelja RR proizlazi da je kredit digao 2007. radi kupnje novog automobila za osobne potrebe, želio je novo sigurno vozilo radi čestih odlazaka u Zagreb gdje je školovao dvije kćeri. U autokući u kojoj je odlučio kupiti auto, rekli su mu da je predmetni kredit ove banke najpovoljniji kredit. Taj se kredit kao najpovoljniji u CHF valuti reklamirao i u autokući, ali i svugdje drugdje je bilo takvih plakata. Bio je najpovoljniji jer je imao najmanju kamatu. Službenici banke su pripremili tekst tog ugovora, njemu je na papiru sve to dobro izgledalo, ali da je znao da će se sve ovako odviti ne bi tako postupio, međutim nije znao. Nitko mu nije ukazao na specifičnosti CHF valute, a kamata se mijenjala, ne zna kako niti zašto. Isprva mu je rata bila oko 1300,00 kuna, a najveća oko 2600,00 kuna. Isplatio je kredit do kraja po planu u tih 7 godina. Misli da je ugovor potpisao u banci, bio je i kod bilježnika koji ništa nije rekao, tamo je to ovjerio i platio. U to vrijeme bio je zaposlen u policijskoj upravi, nije bio

1 5

vlasnik niti obrta niti je imao udjele u trgovačkom društvu. Nije pregovarao s bankom o sadržaju ugovora. Nitko ga u banci nije upozorio na eventualne rizike podizanja tog kredita. U trenutku kupnje ovog vozila nisam bio vlasnik nekog drugog vozila. Prije ovog nije sklapao ugovor o kreditu s valutnom klauzulom ili promjenjivom kamatnom stopom. Nije prije bio upoznat s pojmom valutna klauzula. Razumije što znači da je kamatna stopa promjenjiva, da može varirati. Nije pročitao ugovor prije potpisivanja, letimično je pogledao osnovne podatke. U tom trenutku ništa mu se nije činilo nejasnim, jer mu je bila najbitnija visina rate.

9.7.2. Tužiteljev je iskaz vjerodostojan jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo, životno i sigurno. I iz njegovog je iskaza utvrđeno da je upravo tuženik sastavio ugovor, a da pri tom nije bilo pregovaranja vezano za određene uvjete kredita kao i to da banka nije pružila razjašnjenja vezana za način promjene kamatne stope i rizike valutne klauzule u CHF. Upravo suprotno, utvrđeno je da mu je predmetni kredit predstavljen kao najpovoljniji.

9.8. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da nije točan navod tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je namjena predmetnih kreditnih sredstava bila kupnja automobila. Naime, tom presudom nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu. Stoga je i dokazni prijedlog tuženika za pribavu podataka od MUP-a o upisima vlasništva nad motornim vozilima za tužitelja, odbijen kao nepotreban i suvišan, jer eventualni podaci iz tih isprava nisu mjerodavni za utvrđenje spornih činjenica u ovom predmetu te ne bi bili od utjecaja na oduku suda o predmetu ovoga spora.

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

1 6

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

10.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 2,55 postotnih poena (7,75 % u odnosu na početnih 5,20 %) ili za oko 49%, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

10.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

1 7

10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

11. Slijedom svega navedenog, utvrđene su ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora, stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I i II izreke ove presude.

11.1. Pri tom sud ukazuje da smatra da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi unatoč tome što je u konačnici povukao zahtjev za isplatu po toj osnovi. Naime, tužitelj osnovano zahtijeva utvrđenje ništetnosti po snovi valutne klauzule, a navodi o ništetnosti te ugovorne odredbe povezani su i s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi te načinom odvijanja postupka sklapanja ugovora o kreditu u cjelini.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

1 8

Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određen, a time i pošten.

13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš, zakonskoj zastupnici MARIMAR-FIN d.o.o. koja je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdila razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 24.512,12 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,20% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,457950 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja vještakinja je obračunala pozitivnu preplatu koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj u iznosu od 4.266,97 eura te tzv. negativne razlike po navodima tuženika u iznosu od 16,32 eura.

13.2. Stranke nisu imale primjedbe na izračune vještaka, a tužitelj je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

13.3. Tuženik je apostrofirao da osporava zadaću danu vještaku, odnosno anticipiranu metodu izračuna te ističe da u svakom slučaju treba u obzir uzeti i tzv. negativne razlike. Glede tih primjedbi tuženika vezanih za metodu obračuna, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene, a time i poštene parametre. To ne znači da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, već da je početni tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.

1 9

13.4. U odnosu na primjedbu tuženika o tome da se prilikom obračuna trebaju uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, ovaj sud je stava da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga na strani potrošača nije bilo nikakvog stjecanja te se predmetne tzv. negativne razlike ne mogu smatrati stečenim. Povrh navedenog, utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi i primjena početnog tečaja pri izračunu tražbine tužitelja, ne može dovesti automatizmom do zaključka da je prigovor tuženika osnovan. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a ti se iznosi neće umanjivati tzv. negativnim preplatama, jer tužitelj nije stekao ništa od tuženika. Upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a koje je postupanje tuženika utvrđeno ništetnim. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

14. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu te je na temelju odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 u točki III izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.266,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda.

15. Odluka o zateznima kamatama donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO- a.

16. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

2 0

16.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 10. studenog 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina, a tužitelj u ovom predmetu zahtijeva isplatu samo po osnovi valutne klauzule.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Naime, uzimajući u obzir da je tužitelj osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i dokazao osnovanost svoga zahtjeva i visinu, stav je ovoga suda da tuženik nema pravo na trošak u odnosu na dio za koji je tužba povučena. Predmetni postupak treba sagledati u cjelini, a tužitelj je uspio s deklaratornim dijelom zahtjeva u cijelosti, a u odnosu na dio tužbe koji je povučen nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Promatrajući kvalitativno i kvantitativno uspjeh tužitelja, sud zaključuje da tužitelj ne bi uspio u razmjerno neznatnom dijelu vezano za koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi, uzimajući u obzir da je tužitelj u tom dijelu tužbu povukao i prije vještačenja.

17.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), za sastav podneska od 2. srpnja 2024. te za zastupanje na ročištima 23. ožujka 2022., 21. rujna 2022., 17. siječnja 2024. i 22. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife), dok se za sastav podneska od 20. kolovoza 2024. tužitelju priznaje bodova 50 (Tbr.8.t.3. Tarife), što sve ukupno prema vrijednosti boda i s PDV-om (Tbr.46. i Tbr.54. Tarife) iznosi 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 49,76 eura. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.024,76 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

17.2. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan. Tužitelju je priznata sudska pristojba na tužbu u iznosu kojem je plaćana, a nije mu priznata pristojba na presudu, jer tužitelj više nije obveznik plaćanja iste pa mu takav trošak neće niti nastati. Tužitelj je u svom zahtjevu dva puta potražio naknadu za zastupanje na istom ročištu pa i u tom dijelu zahtjev nije osnovan. Podnesak od 20. kolovoza 2024. tužitelju je priznat po Tbr.8.3. Tarife uzimajući u obzir sadržaj istog.

18. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 20. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

2 1

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku