Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: Pr-125/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek sa sjedištem u [adresa], OIB: 89819375646, zastupanog po punomoćniku LČ, zaposleniku tuženika, radi poništenja ugovora o radu i odluke o plaći, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja AČ i punomoćnika tuženika LČ, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

" 1. Poništava se Ugovor o radu tuženika broj R2/02-6982/2024 koji je radnik primio 26. lipnja 2024. godine i poništava se Odluka o plaći broj r2/02-6982-02/2024 od 1. srpnja 2024. godine.

2. Utvrđuje se da tužitelj obnaša poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva – Vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda u skladu sa Uredbom.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju razliku plaće od ranije utvrđenog koeficijenta 1,28 do koeficijenta 1,43 počevši od 1. ožujka 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine uvećano za zateznu kamatu tekuću od 1. ožujka 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve to u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju TČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Klinički bolnički centar Osijek sa sjedištem u [adresa], OIB: 89819375646, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 54,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. srpnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnom navodi da je višegodišnji radnik tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog vozila. Tužitelj na svom radnom mjestu kod tuženika svakodnevno obavlja prijevoz bolesnika između odjela, zavoda i klinika tuženika budući je tuženik izgrađen po principu paviljonske bolnice na način da se organizacijske jedinice tuženika nalaze u različitim zgradama pa i u različitim mjestima. Nakon što je 1. ožujka 2024. stupila na snagu Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj: 22/24, u nastavku: Uredba), tuženik je sukladno Uredbi, radno mjesto tužitelja kao vozača sanitetskog vozila preimenovao u radno mjesto dostavljača. Navodi da on najvećim dijelom prevozi bolesnike i da se ne može raditi o dostavljanju jer se dostavljanje odnosi na materijalne stvari. Smatra da je tuženik postupio na takav način kako bi uštedio znatna novčana sredstva budući da je radno mjesto dostavljača manje plaćeno. Tužitelj napominje da tuženik kao zdravstvena ustanova ne može funkcionirati bez prijevoza pacijenata, bez odgovarajućih sanitetskih vozila i bez vozača i da se ne može govoriti o dostavljanju pacijenata, već o njihovom prijevozu koje često zahtjeva i monitoriranje njihovog stanja prilikom sanitetskog prijevoza. Stoga tužitelj smatra da njegovo radno mjesto sukladno Uredbi pripada radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza kao posebnom radnom mjestu specifičnom za zdravstvenu ustanovu odnosno za rad u zdravstvu i to s koeficijentom 1,43, a ne da mu pripada radno mjesto vozača-dostavljača s koeficijentom 1,28, što je u svojim aktima tuženik pogrešno utvrdio. Tužitelj je upravnom vijeću tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava na ugovor o radu od 27. lipnja 2024. i na odluku o plaći od 1. srpnja 2024. na koji upravno vijeće nije odgovorilo, odnosno na koji je zahtjev odgovorio ravnatelj tuženika koji nije bio ovlašten za isto. Stoga tužitelj traži poništenje Ugovora o radu od 27. lipnja 2024., poništenje odluke o plaći od 1. srpnja 2024. uz utvrđenje da tužitelj obnaša poslove radnog mjesta vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43 od 1. ožujka 2024. pa nadalje. Također traži da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati razliku manjem obračunate i isplaćene plaće u utuženom razdoblju između plaće obračunate i isplaćene po koeficijentu 1,28 do plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Također je istakao prigovor prekluzije prava na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa. To stoga što je tužitelj 14. lipnja 2024. zaprimio odgovor tuženika na zahtjev za ispravak prevođenja naziva radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće utvrđenih dodatkom ugovora o radu, a tužbu je podnio tek 30. srpnja 2024. i to protiv ugovora o radu, a ne protiv dodatka ugovora o radu od 1. ožujka 2024. Nadalje u bitnom navodi da je sukladno obvezi iz čl. 37. Zakona o plaćama u državnim i javnim službama („Narodne novine“, broj 155/23) tužitelju ponudio izmijenjeni ugovor o radu prema Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta od 6. lipnja 2024. Prije stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnim i javnim službama i Uredbe, tužitelj je imao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 0,815, da bi nakon stupanja na snagu predmetne Uredbe tužitelj i tuženik sklopili dodatak ugovora o radu za radno mjesto vozača, a kojim je dodatkom koeficijent tužitelja s 0,815 preveden na 1,25. Nakon toga, a budući da je tuženik donio novi Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta od 28. svibnja 2024, tužitelju je ponuđen novi ugovor o radu 26. lipnja 2024. za radno mjesto vozača-dostavljača u odsjeku za prijevoz pri službi za tehničke poslove tuženika. Tuženik napominje da je tužitelj dobrovoljno potpisao navedeni ugovor o radu zbog čega se isti ne može poništavati budući da je sklopljen na temelju suglasnosti volja obje ugovorne strane, a tužitelj u tužbi ni ne navodi razloge koji su zakonom predviđeni za poništenje ugovora. U odnosu na radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza tuženik navodi da njegovi vozači nisu vozači saniteta, da tuženik nije u mogućnosti obavljati sanitetski prijevoz s obzirom da sukladno pozitivnim propisima nije dio mreže hitne medicine i sanitetskog prijevoza. Pojašnjava da sanitetski prijevoz obavljaju za to osposobljeni sanitetski timovi Zavoda za hitnu medicinu, što tužitelj nije. Tuženik navodi i to da tužitelj kao vozač najveći dio svog radnog vremena obavlja poslove koji spadaju u prijevoz prljavog i čistog rublja, hrane, mobilne ekipe transfuzije, te potrošnog materijala. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da prvenstveno odbaci, odnosno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je na ročištu održanom 19. veljače 2025. (str. 208. spisa) naveo da mu je tuženik u međuvremenu ponudio novi ugovor o radu, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2025. za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza pa je uredio tužbeni zahtjev u točki 3. na način da isplatu razlike plaće traži u razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. U odnosu na novi ugovor o radu, koji je tuženik s tužiteljem sklopio 31. prosinca 2024., s primjenom od 1. siječnja 2025. za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, tuženik je naveo da je isti sklopljen nakon što su kod tuženika donesene Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, koji je stupio na snagu 3. prosinca 2024.. Stoga smatra da novi ugovor o radu ne može imati retroaktivno djelovanje pa i dalje smatra neosnovanim tužiteljevo potraživanje razlike plaće od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. .

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost poslova i radnih zadataka koje isti obavlja kod tuženika, a na istu okolnost saslušan je i svjedok MČ, voditelja službe za tehničke poslove tuženika. Na okolnost sistematizacije radnih mjesta i samog postupka prevođenja radnih mjesta, kao i uputa koje je tuženik moguće dobivao od nadležnih tijela vezano za taj postupak u svojstvu svjedoka saslušana je FČ, zaposlenica pravne službe tuženika. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentacija koje su stranke dostavile na sudski spis i to kako slijedi: Ugovor o radu str. 5-6, odluka o plaći str. 7, zahtjev za zaštitu prava str. 8, odgovor na zahtjev str. 9-10, radni nalog i putni list str.11-13, fotografije i preslika prometne dozvole str 14-19, dostavnica str. 29, obračunska lista plaće str. 30-31, odluka o plaći str. 32, prigovor str. 33, ugovor o radu i dodatak ugovoru str. 34-37, odluke tuženika str. 38-43, pravilnik tuženika str. 44-50, nalog str. 51, ispis kartografskog prikaza str. 52-55, odluka o donošenju mreže hitne medicine i sanitetskog prijevoza str. 56-60, dopis ravnateljstva tuženika ustrojstvenim jedinicama tuženika s potpisnom listom str. 61-65, putni radni nalozi str. 66-81, ispis komunikacije putem e-pošte str.82-85, narudžbenica i više radnih naloga str. 86-103, fotografije str.104-106, preslika prometne dozvole za više vozila str. 120-137, dopis ravnateljstva tuženika ustrojstvenim jedinicama s potpisnom listom str. 138-142, podnesak HZZO-a str. 143, više fotografija str 149-155, pravilnik str. 156-187, ugovor o radu str. 203-204, odluka o plaći str. 205, opis radnih zadataka i ispis sa stranice Ministarstva rada 206-207.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o radu od 27. lipnja 2024. (str. 5-6 spisa) i odluke o plaći od 1. srpnja 2024. (str. 7 spisa), kao i zahtjev za utvrđenje da je kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obavljao poslove na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza kojem pripada koeficijent složenosti poslova 1,43 te zahtjev za isplatu razlike pripadajuće plaće u tom razdoblju između stvarno obračunate i isplaćene plaće po koeficijentu 1,28 do plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

6. Među strankama je nesporno da je tužitelj prije stupanja na snagu Uredbe radio kod tuženika na radnom mjestu vozača u službi za tehničke poslove s koeficijentom složenosti poslova 0,815. Također je nesporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“, broj 155/23) i Uredbe, tužitelj potpisao s tuženikom dodatak ugovoru o radu 1. ožujka 2024. za radno mjesto vozača s koeficijentom složenosti poslova 1,25, kao radnik III. vrste, platni razred 2 te da je nakon toga, sukladno Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama i Uredbi, tuženik 28. svibnja 2024. donio Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta prema kojem je tužitelj s tuženikom potpisao novi ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač. Nije sporno niti da je tuženik 1. srpnja 2024. donio Odluku o plaći kojom je tužitelju utvrdio koeficijent složenosti poslova za radno mjesto vozač-dostavljač 1,280.. Nadalje, nije sporno da je tuženik, nakon što je donio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, s tužiteljem 31. prosinca 2024. potpisao novi ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza u odjelu za prijevoz, službi za tehničke poslove, te da je tim ugovorom određeno da prijašnji ugovor o radu od 27. lipnja 2024. prestaje važiti 31. prosinca 2024.

6.1. Sud zaključuje da su navedene činjenice nesporne jer su stranke iste navele u samoj tužbi, odgovoru na tužbu i podnescima te ih tijekom postupka međusobno nisu osporavale. Osim toga iste proizlaze iz dokumentacije koju su stranke dostavile na sudski spis i to: Ugovora o radu od 18. listopada 2023. (str.34-35 spisa), Dodatka Ugovoru o radu od 1. ožujka 2024. (str. 37-37 spisa), Ugovora o radu od 27. lipnja 2024. (str. 5-6 spisa), Ugovora o radu od 1. siječnja 2025. (str. 203-204 spisa), Odluka o plaći od 31. listopada 2023., 1. srpnja 2024. i 31. prosinca 2024. (str.32, 7 i 205 spisa), Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika (str. 43-50 spisa).

7. Među strankama je sporno je li tuženik izvršio prevođenje radnog mjesta tužitelja u skladu s Uredbom, odnosno je li prilikom prevođenja radnih mjesta trebao s tužiteljem sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača-dostavljača ili mu je trebao ponuditi i s njim sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza. Samim tim je sporan i koeficijent složenosti poslova (1,28 ili 1,43) te je s tim u vezi sporna i odluka tuženika o tužiteljevoj plaći, kao i činjenica ima li tužitelj pravo na razliku plaće između plaće koja mu je u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obračunavana i isplaćivana po koeficijentu 1,28 do plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

8. Iz materijalnih dokaza koji su pročitani u dokaznom postupku proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne, a koje su već detaljno opisane u točki 6. obrazloženja pa ih sud ne smatra bitnim ponavljati. Jedina činjenica bitna za ovaj postupak, koja je sporna među strankama, a koja je utvrđena uvidom u naprijed navedenu dokumentaciju jest da u Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek od 28. svibnja 2024., koji je stupio na snagu 6. lipnja 2024., nije predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza nego radno mjesto vozača- dostavljača (list 42 spisa) koji radi u sklopu službe za tehničke poslove, odsjeka za prijevoz.

9. Iz iskaza tužitelja i svjedoka ŠČ u binom proizlazi da tužitelj nema završen edukacijski program za radnika u djelatnosti sanitetskog prijevoza. Tuženik raspolaže s više različitih vozila, s tim da su se u utuženom razdoblju dva vozila koristila kao sanitetska vozila, jednim specijalnim vozilom prevozio se mobilni tim transfuzije te je tuženik koristio više teretnih vozila za prijevoz hrana, rublje, različitog potrošnog materijala. Vozači se kod tuženika rotiraju na poslovima tako da odrade različite poslove, odnosno niti jedan od vozač nije zadužen da cijelo radno vrijeme vozi pacijente već radi i druge poslove, odnosno radi na prijevozu hrane, rublja, odlazi i dovozi potrošni materijal, radi na dovozu organa…

9.1. Iz iskaza svjedoka FČ u bitnom proizlazi da je tuženik stupanjem na snagu Uredbe u kratkom propisanom roku sukladno pozitivnim aktima izvršio prevođenje radnih mjesta za sve zaposlenike te je izvršio izradu novog internog akta o sistematizaciji na temelju kojeg je zaposlenicima ponudio nove ugovore o radu. Vezano za pritužbe, konkretno vozača tuženika pa i samog tužitelja oko prevođenja radnog mjesta, a što je i predmet ovog spora, tuženik se ranije obratio nadležnom Ministarstvu koje tuženiku nikad nije dalo tumačenje.

9.2. Iskaze tužitelja i svjedoka u naprijed navedenom djelu sud u cijelosti smatra istinitim i vjerodostojnim jer su isti životni te su dijelom međusobno suglasni. Osim toga isti su sukladni utvrđenjima koja proizlaze iz dokumentacije koja je naprijed navedena.

11. Prema čl.4. Uredbe, radna mjesta u javnim službama su opća i posebna radna mjesta. Opća radna mjesta odnose se na sve javne ustanove, a posebna radna mjesta odnose se na jednu ili više javnih ustanova. Opća radna mjesta u javnim službama su rukovodeća radna mjesta i ostala radna mjesta (čl.5.st.1. Uredbe). Radno mjesto vozač-dostavljač je ostalo radno mjesto s koeficijentom složenosti poslova 1,28 (čl.10. st.1.t.22. Uredbe). U sustavu zdravstva postoje posebna radna mjesta koja su propisana čl.16. Uredbe, a u odnosu na vozače to su radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine s koeficijentom složenosti poslova 1,60 (čl.16. st.13.t.4. Uredbe) i radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti poslova 1,43 (čl.16. st.14.t.1. Uredbe).

11.1. Temeljni zakon koji uređuje djelatnost sanitetskog prijevoza je Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 100/18., 125/19., 147/20., 119/22, 156/22, 33/23, 36/24, u nastavku: ZZZ)), koji u čl.30. propisuje da zdravstvena zaštita na primarnoj razini obuhvaća između ostaloga i sanitetski prijevoz i pruža se, između ostalih, i kroz djelatnost sanitetskog prijevoza, dok je klinički bolnički centar zdravstvena ustanova na tercijarnoj razini zdravstvene djelatnosti (čl.120. ZZZ). Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 22/23, dalje ZIDZZZ) sanitetski prijevoz je postao dijelom Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu (čl.47. ZIDZZZ) koji kao zdravstvena ustanova obavlja djelatnost hitne medicine, sanitetskog prijevoza i telemedicine preko Mreže hitne medicine i sanitetskog prijevoza koju donosi ministar zdravstva. Sukladno Mreži hitne medicine i sanitetskog prijevoza koja je donesena Odlukom Ministra zdravstva od 20. listopada 2023. („Narodne novine“, broj 134/23), djelatnost hitne medicine i sanitetskog prijevoza u Osječko baranjskoj županiji obavlja Zavod za hitnu medicinu Osječko baranjske županije unutar kojega su propisana 24 tima sanitetskog prijevoza. Prema čl.2. st.2. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza („Narodne novine“, broj: 64/24), koji je stupio na snagu 6. lipnja 2024. djelatnost sanitetskog prijevoza obuhvaća prijevoz nepokretnih, teško pokretnih i bolesnika kojima zbog prirode bolesti nije preporučeno samostalno kretanje, u ili iz zdravstvene ustanove odnosno privatne ugovorene ordinacije u svrhu dobivanja zdravstvenih usluga (čl. 2. st. 3. Pravilnika). Djelatnost sanitetskog prijevoza organizira se i provodi na primarnoj razini zdravstvene zaštite (čl. 4. st. 4. Pravilnika). Sanitetski prijevoz podrazumijeva primopredaju i prijevoz bolesnika u svrhu pružanja zdravstvenih usluga u ili iz zdravstvene ustanove odnosno privatne ugovorene ordinacije vozilom za sanitetski prijevoz prema mjestu prebivališta bolesnika odnosno prijevoz bolesnika između dvije zdravstvene ustanove prema sjedištu ugovorene zdravstvene ustanove za sanitetski prijevoz (čl. 26. Pravilnika). Poslove u djelatnosti sanitetskog prijevoza obavlja Zavod za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Zavod Grada Zagreba. (čl. 27. Pravilnika). Sanitetski prijevoz obavlja tim sanitetskog prijevoza po nalogu prijavno-dojavne jedinice sanitetskog prijevoza. Sanitetski tim čine dva medicinska tehničara i dva vozača, a svi radnici u djelatnosti sanitetskog prijevoza moraju imati završen edukacijski program koji donosi Hrvatski zavod za hitnu medicinu u roku od 30 dana od dana početka rada u Zavodu za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave i moraju svoja znanja i vještine obnavljati jednom u tri godine (čl. 29. Pravilnika).

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

13. Prije svega treba naglasiti da je neosnovan tuženikov prigovor prekluzije prava na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa. Ovo stoga što tužitelj tužbom u ovom postupku osporava ugovor o radu od 27. lipnja 2024. i odluku o plaći od 1. srpnja 2024. za koje navodi da ih je primio 26. lipnja 2024. (što tuženik ne osporava) i protiv kojih je tuženiku podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava 11. srpnja 2024. (str. 8 spisa) dakle, unutar propisanog zakonskog roka od 15 dana od dana primitka. Budući da je tuženik na zahtjev odgovorio dopisom od 23. srpnja 2024. (str. 9-10 spisa), a da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. srpnja 2024. tužitelj je postupio sukladno čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, u nastavku: ZR). To što je tužitelj prethodno kod tuženika osporavao odnosno prigovarao i obračunu plaće za mjesec travanj 2024. (str. 33 spisa), a na koji je prigovor tuženik odgovorio odlukom od 6. lipnja 2024. (str. 38-39 spisa), ne utječe na pravovremenost tužiteljeve tužbe u ovom postupku jer tužitelj ovom tužbom osporava ugovor o radu od 27. lipnja 2024. i odluku o plaći od 1. srpnja 2024., a na zahtjev tužitelja kojim traži isplatu razlike u plaći između isplaćenog i tzv. pripadajućeg koeficijenta se ne primjenjuju rokovi iz čl.133. st.1. i. 2. ZR-a.

14. Tuženik je sukladno važećim propisima kao klinički bolnički centar pravilno s tužiteljem sklopio ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač. To iz razloga što tuženik ne obavlja djelatnost sanitetskog prijevoza jer se sanitetski prijevoz temeljem utvrđenja iz propisa citiranih u točki 11.1. obrazloženja ove presude obavlja u sklopu djelatnosti Zavoda za hitnu medicinu što Klinički bolnički centar Osijek nije i budući da se sanitetski prijevoz provodi i organizira na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a klinički bolnički centar kao zdravstvena ustanova djeluje na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Iz tih razloga, tuženik u svojoj sistematizaciji radnih mjesta u utuženom razdoblju nije ni imao predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza nego radno mjesto vozača-dostavljača što je bilo u skladu s Uredbom. Nadalje, sukladno važećim propisima, tužitelj u utuženom razdoblju nikako nije mogao obavljati poslove kao vozač sanitetskog prijevoza, ne samo zato što nije bio zaposlen unutar Zavoda za hitnu medicinu nego i zato što nije imao ni potrebnu edukaciju za to radno mjesto koja je propisana čl. 23. Pravilnika o standardima i normativima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje djelatnosti hitne medicine i djelatnosti sanitetskog prijevoza, a što je sam tužitelj i priznao u svom iskazu. Dakle, tužitelj iz navedenih razloga nije bio niti je mogao biti niti dio sanitetskog tima koji jedino i isključivo može obavljati poslove sanitetskog prijevoza. Stoga je tuženik pravilno postupio kada je s tužiteljem 27. lipnja 2024. sklopio ugovor o radu za radno mjesto vozača-dostavljača jer je to jedino radno mjesto vozača koje je propisano Uredbom, a čijim je uvjetima udovoljavao tužitelj.

15. Tvrdnja tužitelja da je kod tuženika prevozio pacijente, što sud smatra izvjesnim jer proizlazi iz fotografija vozila i prometne dozvole koje je tužitelj priložio uz tužbu, pa da mu stoga pripada radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, a ne radno mjesto dostavljača jer da se materijalne stvari dostavljaju, a pacijenti prevoze, sud smatra irelevantnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer ni tuženik kao poslodavac, a ni tužitelj kao radnik kod tog poslodavca nisu ispunjavali zakonske uvjete za obavljanje poslova sanitetskog prijevoza. Za napomenuti je i to da je tužitelj još prije stupanja na snagu Uredbe kod tuženika radio na radnom mjestu vozača, te da je nakon stupanja na snagu Uredbe njegovo radno mjesto preimenovano u radno mjesto vozača-dostavljača, a ne samo „dostavljača“ kako tužitelj navodi u tužbi. Dakle, i iz samog naziva radnog mjesta se može zaključiti da je tužitelj kod tuženika zadužen i za dostavljanje tzv. materijalnih stvari, a što su tužitelj i svjedok ŠČ potvrdili u svojim iskazima. Prema tome i sam je tužitelj potvrdio da dio radnog vremena obavlja poslove prijevoza i dostave raznih stvari, potrošnog materijala, hrane, rublja, a što ne spada u poslove vozača sanitetskog prijevoza koji prevozi isključivo pacijente (čl.26. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza).

16. Činjenica da je tužitelj s tuženikom 31. prosinca 2024. ipak sklopio novi ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza prema stavu ovog Suda ne utječe na postojanje i valjanost ugovora o radu od 27. lipnja 2024., koji je predmet ovog postupka zato što novi ugovor o radu ne djeluje retroaktivno (čl.12. Ugovora, str. 203-204 spisa) i zato što tuženik u vrijeme važenja pobijanog ugovora o radu nije ispunjavao zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti sanitetskog prijevoza, a sukladno tome ni zakonske uvjete da bi imao zaposlene radnike na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza, što je već prethodno pojašnjeno. Je li tuženik nakon nove sistematizacije radnih mjesta u prosincu 2024. stekao navedene uvjete i je li novi ugovor o radu tužitelja za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza zakonit, nije predmet ovog spora.

17. Treba naglasiti da se tuženik osnovano u odgovoru na tužbu poziva na činjenicu da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev na "poništenje" predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći. Naime, poništenje ugovora o radu se može tražiti u slučaju njegove pobojnosti sukladno čl. 331. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) u vezi čl. 8. st. 4. ZR-a. Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom sklapanju bilo mana volje, te kad je to ZOO-om ili posebnim propisom određeno (čl.330). S obzirom da tužitelj u tužbi, a niti tijekom postupka nije naveo da su u konkretnom slučaju postojali razlozi pobojnosti propisani ZOO-om, već da valjanost predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći osporava isključivo radi toga što su doneseni protivno Uredbi, isti ne može tužbom tražiti poništenje ugovora o radu, a pogotovo ne odluke o plaći kao jednostranog akta tuženika.

18. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozača-dostavljača sukladno Uredbi, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kojim pobija navedeni Ugovor kao neosnovan, a s tim u vezi i Odluku o plaći. Budući da je tužitelj odbijen s točkom 1. i 2. tužbenog zahtjeva, neosnovan je i njegov zahtjev za isplatom razlike plaće između koeficijenta 1,28 i koeficijenta 1,43.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tuženika je u ovom postupku zastupao zaposlenik koji je zaposlen kao pravnik kod tuženika te je isti koristio za dolazak na pripremno ročište 2. listopada 2024. te na glavnu raspravu održanu 19. veljače 2025. svoj osobni automobil. Pri tom je isti tuženiku temeljem čl. 76. Temeljnog Kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (Narodne novine broj: 29/24) podnio zahtjev za odobrenje službenog puta odnosno korištenja privatnog osobnog vozila u službene svrhe, a što je razvidno iz obrazaca (str. 215-216 spisa). Stoga je tuženiku koji je svom zaposleniku obračunao i isplatio trošak tog puta priznat stvarni iznos u visini od 32,00 eura (64 km x 0,5 eura) za pripremno ročište od 2. listopada 2024. za relaciju Osijek-Valpovo-Osijek odnosno iznos od 22,00 eura (44 km x 0,5 eura) za glavnu raspravu održanu 19. veljače 2025. za relaciju Petrijevci-Valpovo-Osijek, jer je zaposlenik tuženika na glavnu raspravu došao od svog mjesta prebivališta te se nakon rasprave zaputio na svoje radno mjesto kod tuženika.

Valpovo, 20. ožujka 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku