Poslovni broj: P-1437/2023-10
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, kao slijednika Nove hrvatske banke d.d., OIB: 78427478595, [adresa], 10 000 Zagreb, a ovoga kao pravnog slijednika Volksbank d.d, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice ŽP, odvjetničkog vježbenika kod Zlatka Jurline, odvjetnika u Zadru, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, presude objavljene 20. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, [adresa] da tužiteljici ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 27.673,75 kn/ 3.672,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
− iznos od 3,68 kn/0,49 EUR od dana 1.6.2006. do isplate,
− iznos od 123,71 kn/16,42 EUR od dana 03.11.2008. do isplate, − iznos od 140,52 kn/18,65 EUR od dana 02.01.2009. do isplate, − iznos od 163,51 kn/21,70 EUR od dana 02.02.2009. do isplate, − iznos od 175,09 kn/23,24 EUR od dana 02.03.2009. do isplate, − iznos od 147,58 kn/19,59 EUR od dana 01.04.2009. do isplate, − iznos od 143,59 kn/19,06 EUR od dana 02.05.2009. do isplate, − iznos od 100,45 kn/13,33 EUR od dana 01.06.2009. do isplate, − iznos od 62,50 kn/8,30 EUR od dana 01.07.2009. do isplate,
− iznos od 75,75 kn/10,05 EUR od dana 01.08.2009. do isplate,
− iznos od 103,90 kn/13,79 EUR od dana 01.09.2009. do isplate, − iznos od 87,84 kn/11,66 EUR od dana 01.10.2009. do isplate,
− iznos od 72,21 kn/9,58 EUR od dana 02.11.2009. do isplate,
− iznos od 108,13 kn/14,35 EUR od dana 01.12.2009. do isplate, − iznos od 142,15 kn/18,87 EUR od dana 02.01.2010. do isplate, − iznos od 177,96 kn/23,62 EUR od dana 01.02.2010. do isplate, − iznos od 168,56 kn/22,37 EUR od dana 01.03.2010. do isplate, − iznos od 228,87 kn/30,38 EUR od dana 01.04.2010. do isplate, −iznos od 213,33 kn/28,31 EUR od dana 03.05.2010. do isplate, −iznos od 243,66 kn/32,34 EUR od dana 01.06.2010. do isplate, −iznos od 414,46 kn/55,01 EUR od dana 01.07.2010. do isplate, −iznos od 375,59 kn/49,85 EUR od dana 02.08.2010. do isplate, −iznos od 521,41 kn/69,20 EUR od dana 01.09.2010. do isplate, −iznos od 444,49 kn/58,99 EUR od dana 01.10.2010. do isplate, −iznos od 386,64 kn/51,32 EUR od dana 02.11.2010. do isplate, −iznos od 562,58 kn/74,67 EUR od dana 01.12.2010. do isplate, −iznos od 671,35 kn/89,10 EUR od dana 03.01.2011. do isplate, −iznos od 592,49 kn/78,64 EUR od dana 01.02.2011. do isplate, −iznos od 604,05 kn/80,17 EUR od dana 01.03.2011. do isplate, −iznos od 547,40 kn/72,65 EUR od dana 01.04.2011. do isplate, −iznos od 564,89 kn/74,97 EUR od dana 02.05.2011. do isplate, −iznos od 757,47 kn/100,53 EUR od dana 01.06.2011. do isplate, −iznos od 784,52 kn/104,12 EUR od dana 01.07.2011. do isplate, −iznos od 997,68 kn/132,41 EUR od dana 01.08.2011. do isplate, −iznos od 930,30 kn/122,14 EUR od dana 01.09.2011. do isplate, −iznos od 799,73 kn/106,14 EUR od dana 01.10.2011. do isplate, −iznos od 796,58 kn/105,72 EUR od dana 02.11.2011. do isplate, −iznos od 783,40 kn/103,98 EUR od dana 01.12.2011. do isplate, −iznos od 827,18 kn/109,79 EUR od dana 02.01.2012. do isplate, −iznos od 875,37 kn/116,18 EUR od dana 01.02.2012. do isplate, −iznos od 876,81 kn/116,37 EUR od dana 01.03.2012. do isplate, −iznos od 846,52 kn/112,35 EUR od dana 02.04.2012. do isplate, −iznos od 858,82 kn/113,99 EUR od dana 02.05.2012. do isplate, −iznos od 876,90 kn/116,38 EUR od dana 01.06.2012. do isplate, −iznos od 857,41 kn/113,80 EUR od dana 02.07.2012. do isplate, −iznos od 859,09 kn/114,02 EUR od dana 01.08.2012. do isplate, −iznos od 841,12 kn/111,64 EUR od dana 01.09.2012. do isplate, −iznos od 807,87 kn/107,22 EUR od dana 01.10.2012. do isplate, −iznos od 848,40 kn/112,60 EUR od dana 02.11.2012. do isplate, −iznos od 863,13 kn/114,56 EUR od dana 01.12.2012. do isplate, −iznos od 857,24 kn/113,78 EUR od dana 02.01.2013. do isplate, −iznos od 798,05 kn/105,92 EUR od dana 01.02.2013. do isplate, −iznos od 839,08 kn/111,37 EUR od dana 01.03.2013. do isplate, −iznos od 732,74 kn/97,25 EUR od dana 01.04.2013. do isplate
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba pod točkom 2. naziva KAMATNA STOPA Ugovora o kreditu broj 350083, a koji ugovor su zaključili tužitelj ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska Poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, [adresa] i to u dijelu koji glasi: “ godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.____________”.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, [adresa] da tužitelju KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 1.938,62kn/257,30EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11.04.2006 godine do 01.04.2013 godina, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, [adresa], da tužitelju ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.311,20 kn/1.103,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 56,63 kn/7,52 EUR od dana 01.04.2008. do isplate,
na iznos od 54,98 kn/7,30 EUR od dana 02.05.2008. do isplate,
na iznos od 54,43 kn/7,22 EUR od dana 02.06.2008. do isplate,
na iznos od 55,17 kn/7,32 EUR od dana 01.07.2008. do isplate,
na iznos od 53,98 kn/7,16 EUR od dana 01.08.2008. do isplate
na iznos od 54,16 kn/7,19 EUR od dana 01.09.2008. do isplate,
na iznos od 54,96 kn/7,29 EUR od dana 01.10.2008. do isplate,
na iznos od 59,69 kn/7,92 EUR od dana 03.11.2008. do isplate,
na iznos od 56,22 kn/ 7,46 EUR od dana 01.12.2008. do isplate, na iznos od 94,24 kn/12,51 EUR od dana 02.01.2009. do isplate, na iznos od 95,06 kn/12,62 EUR od dana 02.02.2009. do isplate, na iznos od 95,47 kn/12,54 EUR od dana 02.03.2009. do isplate, na iznos od 94,49 kn/12,67 EUR od dana 01.04.2009. do isplate, na iznos od 94,35 kn/12,52 EUR od dana 02.05.2009. do isplate, na iznos od 92,81 kn/12,32 EUR od dana 01.06.2009. do isplate, na iznos od 91,46 kn/12,14 EUR od dana 01.07.2009. do isplate, na iznos od 91,93 kn/12,20 EUR od dana 01.08.2009. do isplate, na iznos od 92,93 kn/12,33 EUR od dana 01.09.2009. do isplate, na iznos od 125,46 kn/16,65 EUR od dana 01.10.2009. do isplate, na iznos od 124,70 kn/16,55 EUR od dana 02.11.2009. do isplate, na iznos od 126,44 kn/16,78 EUR od dana 01.12.2009. do isplate, na iznos od 128,09 kn/17,00 EUR od dana 02.01.2010. do isplate, na iznos od 129,83 kn/17,23 EUR od dana 01.02.2010. do isplate, na iznos od 129,37 kn/17,17 EUR od dana 01.03.2010. do isplate, na iznos od 132,30 kn/17,56 EUR od dana 01.04.2010. do isplate, na iznos od 131,54 kn/17,46 EUR od dana 03.05.2010. do isplate, na iznos od 133,02 kn/17,65 EUR od dana 01.06.2010. do isplate, na iznos od 141,30 kn/18,75 EUR od dana 01.07.2010. do isplate, na iznos od 139,41 kn/18,50 EUR od dana 02.08.2010. do isplate, na iznos od 146,48 kn/19,44 EUR od dana 01.09.2010. do isplate, na iznos od 142,75 kn/18,95 EUR od dana 01.10.2010. do isplate, na iznos od 139,95 kn/18,57 EUR od dana 02.11.2010. do isplate, na iznos od 148,48 kn/19,71 EUR od dana 01.12.2010. do isplate, na iznos od 153,76 kn/20,41 EUR od dana 03.01.2011. do isplate, na iznos od 149,93 kn/19,90 EUR od dana 01.02.2011. do isplate, na iznos od 150,49 kn/19,97 EUR od dana 01.03.2011. do isplate, na iznos od 147,75 kn/19,61 EUR od dana 01.04.2011. do isplate, na iznos od 148,59 kn/19,72 EUR od dana 02.05.2011. do isplate, na iznos od 157,93 kn/20,96 EUR od dana 01.06.2011. do isplate, na iznos od 159,24 kn/21,13 EUR od dana 01.07.2011. do isplate, na iznos od 169,58 kn/22,51 EUR od dana 01.08.2011. do isplate, na iznos od 165,83 kn/22,01 EUR od dana 01.09.2011. do isplate, na iznos od 159,98 kn/21,23 EUR od dana 01.10.2011. do isplate, na iznos od 159,83 kn/21,21 EUR od dana 02.11.2011. do isplate, na iznos od 159,19 kn/21,13 EUR od dana 01.12.2011. do isplate, na iznos od 161,31 kn/21,41 EUR od dana 02.01.2012. do isplate, na iznos od 163,65 kn/27,72 EUR od dana 01.02.2012. do isplate, na iznos od 163,72 kn/21,73 EUR od dana 01.03.2012. do isplate, na iznos od 162,25 kn/21,53 EUR od dana 02.04.2012. do isplate, na iznos od 162,85 kn/21,61 EUR od dana 02.05.2012. do isplate, na iznos od 163,72 kn/21,73 EUR od dana 01.06.2012. do isplate, na iznos od 162,78 kn/21,60 EUR od dana 02.07.2012. do isplate, na iznos od 162,86 kn/21,62 EUR od dana 01.08.2012. do isplate, na iznos od 161,99 kn/21,50 EUR od dana 01.09.2012. do isplate, na iznos od 160,38 kn/21,29 EUR od dana 01.10.2012. do isplate, na iznos od 162,34 kn/21,55 EUR od dana 02.11.2012. do isplate, na iznos od 163,06 kn/21,64 EUR od dana 01.12.2012. do isplate, na iznos od 162,77 kn/21,60 EUR od dana 02.01.2013. do isplate, na iznos od 159,90 kn/21,22 EUR od dana 01.02.2013. do isplate, na iznos od 161,89 kn/21,49 EUR od dana 01.03.2013. do isplate, na iznos od 631,55 kn/83,82 EUR od dana 01.04.2013. do isplate, i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 726,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica ĐP u tužbi podnesenoj 14. lipnja 2023. navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 6. travnja 2006. broj 350083. Navedeni kredit je odobren je tužiteljici u iznosu od 37.865,0 0 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseca. U točki 1 . navedenog ugovora navedeno je da se odnosi na 37.865,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojom odredbom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. U članku 4. pod nazivom VALUTNA KLAUZULA navedeno da se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. U točki 8. pod nazivom NAČIN OTPLATE navedeno je da s e kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 536,96 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak su ništetne te je tuženik temeljem ništetnih odredbi bez osnove stekao određene novčane iznose koje tužitelj potražuje ovom tužbom. III. U točki 2. pod podtočkom 2.1. predmetnog ugovora o kreditu pod nazivom KAMATNA STOPA navedeno je da se redovna kamatna stopa iznosi 5 ,10 % te da je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. U točki 2. pod podtočkom 2.4. također je navedeno da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tijekom trajanja ugovorne obveze tuženik kao kreditor je u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu su ništetne. Presudom posl.br . P 1401/12 od dana 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom posl.br. Pž 6632/17 10 od dana 13. lipnja 2014. godine Visokog trgovačkog suda RH , u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev 2221/18 11 od dana 3. rujna 2019., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključen ja predmetnih ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je to bilo i utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle sukladno navedenim presudama odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu su utvrđene ništetnima, a sud je vezan navedenim pravnim shvaća njima sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku. Korištenje ovih odredbi predstavlja postupanje protivno Zakonu o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te se na ovaj konkretni slučaj može primijeniti sve navedeno u gore citiranim sudskim odlukama. Naprijed navedene presude se temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od dana 5. travnja 1993. Europski sud pravde je u svojoj Presudi broj: C 26/13, od dana 30. travnja 2014., izrazio stajalište da prema odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ (Direktiva Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Nesporno je da tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o odredbi kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Zakon o zaštiti potrošača govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. U konkretnom slučaju je potrošaču trebalo jasno izložiti sve rizike vezane uz valutu švicarski franak i kriterije na temelju kojih bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a što tuženik nije učinio. S obzirom da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Predmetne odredbe kojima se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak, suprotno su načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja. Slijedom navedenog tužitelj potražuje isplatu onoga što je banka stekla na temelju takvih ništetnih odredbi.
2. Tuženik Hrvatska Poštanska banka d.d. je u odgovoru na tužbu ponajprije istaknula da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska Poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Nadalje je tuženik prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. 350083, sklopljenog 6.4.2006., (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 70/19., dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prerogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Nadalje je tuženik stavio prigovor zastare. Nadalje ističe da se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu se primijeniti na konkretan predmet jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga je u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Nadalje tuženik ističe da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Isto tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), te da je ista jasna i lako uočljiva odredba. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. P retpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi tuženik navodi da ona propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku 10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu, i to: Ugovor o kreditu br. 350083 dana 6. travnja 2006. (l.s. 11-14), privatni nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla od 8. lipnja 2023. (l.s. 15-25), te je proveden dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice (l.s. 266-268).
4. Tužbeni zahtjev je pretežito osnovan.
5. Podneskom od 28. siječnja 2025. (l.s. 361-365) je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev s obzirom na statusne promijene na strani tuženika.
6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uz zahtjev za isplatu razlike između isplaćenog i onoga što je tužitelj trebao isplatiti da se pri izračunu visine mjesečnih anuiteta primijenio fiksni početni tečaj CHF i obračun kamate u visini određenoj Ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja od strane tuženika, te na utvrđenje ništetnosti odredbi o naknadi za obradu i administraciju kredita i isplatu naplaćenog s tog osnova.
6.1. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.
7. Među strankama nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 6. travnja 2006. broj 350083 za iznos od 37.865,00 CHF u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju za CHF od Hrvatske narodne banke na dan isplate, te da je kredit isplaćen 11. travnja 2006. na rok otplate od 7 godina u 84 mjesečna anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,10 % godišnje s dospijećem prvog anuiteta 1. svibnja 2006., s tim da su se anuiteti isplaćivali u mjesečnim iznosima od 536,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća.
7.1. Nadalje nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja je iznosila 1,10 % od iznosa kredita, i to u iznosu od 1.938,62 kn koja je naplaćena 11. travnja 2006., a što prema tečaju konverzije iznosi 257,30 EUR i naknada za osiguranje kredita od 1,95 % od iznosa kredita, a što iznosi 4.123,93 kn, odnosno 547,34 EUR prema tečaju konverzije.
7.2. Tužiteljica ĐP je u stranačkom iskazu navela da je 2006. godine Mazda imala jako povoljne cijene za kupnju automobila, te su suprug i ona odlučili kupiti tu marku automobila za potrebe svoje obitelji. Kada su došli u auto kuću Longin odabrali su model automobila jer im je odgovarala cijena, a kada je pitala u svezi financiranja tada su je uputili da imaju sporazum sa tadašnjom Volksbankom. Ona je upitala da li to znači da jedino u toj banci može dignuti kredit i odgovorili su joj da je to upravo tako. Nakon toga je otišla sam u Volksbanku, dala svoje podatke i kasnije su je zvali iz banke da bi trebalo doći radi ovjere potpisa. Kada je došla u banku pružili su joj samo ispunjeni tipski primjerak ugovora. Nitko joj nije predložio da eventualno može uzeti kredit u nekoj drugoj valuti. Nisu joj objašnjeni nikakvi uvjeti ugovora već je to bilo po sistemu uzmi ili ostavi. Kako ona nije htjela komplicirati jer je bio cilj da kupi upravo taj automobil otišla je na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika koji joj ga je pročitao i izvršila je ovjeru tog ugovora. Nakon toga je uredno ispunjavala svoje ugovorne obveze s tim da je tijekom otplate kredita rata porasla u pojedinim mjesecima čak i do 1.000,00 kuna u odnosu na prvotnu ratu.
8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
8.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
8.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
8.4. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
8.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
9. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
9.2. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
11.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
11.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
12. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu ništetnosti tih odredbi i isplate.
15. Tuženik u postupku ni na koji način nije dokazao, a niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.
16. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužiteljica ima pravo pozivati na iste odluke. Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužiteljice valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužiteljice, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te joj vjeruje, proizlazi da je kredit koristila za kupnju automobila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužiteljice, ocijenjen neosnovanim.
17. Vezano za ništetnost odredbe kojom se propisuje plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada), stajalište je suda da se također radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača također radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je unaprijed formulirana od strane banke. Navedena odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te su ništave u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u ovom postupku nije predložio saslušanje svjedoka kako bi dokazao svoje tvrdnje da se o predmetnoj odredbi pregovaralo, a također nije dokazao da je stvarno imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, ali je unatoč tome sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije posebno pregovaralo. Stoga se također radi o ništetnoj odredbi.
18. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi djelomično osnovanim kako će niže biti obrazloženo.
18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
18.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. to proizlazi da potraživanje tužitelja nije u zastari u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, dok je u zastari u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope jer je u odnosu na ovo potraživanje tužiteljice protekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. do podnošenja ove tužbe.
19. Slijedom naprijed navedenog je djelomično usvojen tužbeni zahtjev, i to za ukupan iznos od 3.930,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koji se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu u iznosu od 3.672,94 EUR i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 257,30 EUR, dok je preko dosuđenog za iznos od 1.103,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, sve kao u izreci ove presude.
20. Na kraju je navesti da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu je ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora. Navedena odredba predmetnog ugovora o prorogaciji nadležnosti, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, jer tuženik protivno ne tvrdi u odgovoru na tužbu, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga jer bi tužiteljica, čije se prebivalište nalazi u mjestu [adresa] na Dugom otoku, radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, gdje je sjedište tuženika, zbog cestovne udaljenosti navedenih mjesta (cca 327 km) bila izvrgnuta dodatnim troškovima (trošak putovanja) ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Uz navedeno, treba reći i to da tužiteljica ima punomoćnike odvjetnike iz Zadra, što bi također, zbog odlazaka na ročišta u Zagreb, rezultiralo dodatnim troškovima za tužiteljicu. Budući da u skladu s navedenom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu, kao suda tuženikovog sjedišta. U predmetnom slučaju kada je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena i ništetna, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK, kojom je propisana izberiva nadležnost i na temelju koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju tužiteljica i učinila podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zadru.
20.1. Polazeći od svega navedenog tužiteljica se legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Zadru, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da je tužiteljica pretežito uspjela u postupku jer je od postavljenog tužbenog zahtjeva koji se ukupno odnosi na iznos od 5.033,33 EUR uspjela u iznosu od 3.930,24 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, pa je tako uspjela sa 78 %, dok je tuženik uspio s 22 %.
22.1. Kada se od postotka uspjeha tužiteljice (78 % - 22 %) oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da tužiteljici pripada 56 % zatraženih troškova, a u kojem postotku je odmjeren trošak tužiteljice prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a od 5.033,33 EUR. Tako je tužiteljici priznat slijedeći trošak, i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 28. siječnja 2025. 100 bodova (Tbr. 8.1.), za pristup ročištima od 20. siječnja 2025. i 26. listopada 2023. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % iznosi 1.000,00 EUR čemu treba pridodati trošak plaćene pristojbe na tužbu od 47,11 EUR i trošak financijskog vještačenja od 250,00 EUR, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.297,11 EUR, a od čega tužiteljici prema uspjehu u sporu pripada 56 % odnosno 726,38 EUR dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
U Zadru, 20. ožujka 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužiteljici po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
