REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6746/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Podhraški, u pravnoj stvari tužitelja GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Lucija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 4.641,37 EUR (četiri tisuće šesto četrdeset jedan euro i trideset sedam centi) sa zateznim kamatama:

- na iznos 15,15 EUR od 27. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 26,78 EUR od 17. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 23,62 EUR od 2. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 24,29 EUR od 27. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 18,96 EUR od 8. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 15,03 EUR od 6. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 16,08 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 18,14 EUR od 7. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 17,96 EUR od 21. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 15,87 EUR od 8. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 19,80 EUR od 8. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 22,94 EUR od 29. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 27,42 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 26,39 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 32,47 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 31,32 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 33,56 EUR od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 53,00 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 49,00 EUR od 29. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 61,23 EUR od 24. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 57,00 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 50,21 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 64,54 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 82,78 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 69,87 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 74,40 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 68,64 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 69,67 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 94,12 EUR od 22. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 96,50 EUR od 15. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 116,93 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 106,44 EUR od 27. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 94,95 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 93,12 EUR od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 92,24 EUR od 23. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 97,68 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 102,43 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 103,06 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 99,78 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 102,00 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 103,51 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 100,96 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 101,64 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 99,72 EUR od 29. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 95,59 EUR od 7. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 99,99 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 102,11 EUR od 22. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 100,63 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 92,31 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 99,38 EUR od 26. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 99,99 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 97,23 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 88,62 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 88,40 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 90,51 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 93,90 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 98,60 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 96,17 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 97,89 EUR od 18. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 99,84 EUR od 27. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 101,04 EUR od 21. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos 103,60 EUR od 3. travnja 2014. do isplate,

- na iznos 102,76 EUR od 3. travnja 2014. do isplate,

- na iznos 101,61 EUR od 3. travnja 2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 810,83 EUR (osamsto deset eura i osamdeset tri centa) sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. prosinca 2022. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je korisnik kredita s tuženikom 13. travnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 041-50- 4032128. Ističe da je predmetnim ugovorom tuženik (kao kreditor) korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 28.779,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz rok otplate kredita od 84 mjeseci. Ističe da je s tuženikom ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelj pojašnjava da je, uz valutnu klauzulu, ugovorena i kamatna stopa koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika. Tužitelj upućuje na to da je tuženik na naprijed opisani način povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita na način da je s njima zaključivao ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Stoga, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 125-127 spisa) od tuženika traži isplatu 4.641,37 EUR sa zateznim kamatama od dana uplate (odnosno preplate) svakog pojedinog anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu do isplate. Također, tužitelj traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj to jest apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Nadalje upućuje na to da se radi o kreditu sklopljenom radi kupnje vozila, a da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na takav ugovor o kreditu. Ističe da su odredbe o valutnoj klauzuli korisniku kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da su mu tijekom pregovora obrazloženi rizici kretanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je isti pristao. Također, tuženik ističe da je ugovor o kreditu solemniziran što znači da je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Navodi da je bilo moguće shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule, a da u samom trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF. Tuženik navodi da su prilikom sklapanja ugovora dane sve potrebne informacije. Dodatno ističe da je u konkretnom slučaju postojala mogućnost izbora između ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF ili u valuti EUR, odnosno da je bilo moguće sklopiti i ugovor o kreditu bez valutne klauzule pa da iz toga proizlazi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o samoj valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da stoga u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na kunu u oba smjera. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te navodi da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem te u tom smislu pojašnjava da je tuženik tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže odbiti tužbu uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je postojala samo mogućnost izbora u pogledu potpisivanja tipiziranog ugovora i to u HRK, EUR ili pak CHF, a da su tuženikovi djelatnici napominjali da je ugovor u valuti CHF najbolja i najsigurnija varijanta i da "svi to rade". Dakle, tužitelj upućuje na to da je korisniku kredita sugerirano da uzme kredit u valuti CHF, a da je pritom tuženik propustio (navodeći da je to bilo s namjerom) informirati istog o tri bitna elementa za sklapanje ugovora o kreditu - o općem riziku vezanom uz predmetnu valutnu klauzulu, o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema CHF, kao što to čini za EUR, a niti o riziku vrlo vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja valute CHF.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da bi se prilikom utvrđenja visine preplate u obzir trebali uzimati i iznosi pojedinih anuiteta koje je tužitelj plaćao po nižem tečaju od onog na sam dan isplate kredita.

5. Na ročištu održanom 5. prosinca 2023. (list 86 spisa) tužitelj je pojasnio da je došlo do očite omaške prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva u samoj tužbi na način da je iz točke I u trećem redu izostavljeno "i razlike kamatne stope", no u podnesku od 5. prosinca 2023. (list 88 spisa) naveo je da do takve omaške zapravo nije došlo i da je predmet spora doista (samo) zahtjev za isplatu po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule, kao što je to i navedeno u tužbi.

6. Na ročištu održanom 11. travnja 2024. (list 89 spisa) tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije bio stranka ugovora o kreditu. Tužitelj je zatim pojasnio da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio njegov pravni prednik - otac PL, no da je isti preminuo **.**.2008., nakon čega je tužitelj preuzeo predmetnu kreditnu obvezu te stoga vršio redovite mjesečne uplate tuženiku. U kasnijem tijeku postupka aktivna legitimacija postala je nesporna (list 101-102 spisa), a tuženik je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačeni dio tužbe.

7. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list 10-14 spisa), dopisa tuženika (list 15 spisa), izračun prijevremene otplate kredita (list 16 spisa), potvrde o transakcijama (list 17 spisa), otplatne tablice – informativnog izračuna (list 18-20 spisa), otplatnog plana (list 21-27 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 29-35 spisa), zahtjeva za kredit (list 66 spisa), pregleda promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja do 30. lipnja 2007. (list 67-68 spisa), sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini (list 93-97 spisa), rješenja o nasljeđivanju (list 98-100 spisa) te dokaz financijskim vještačenjem (list 109-115 spisa).

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta koje je tuženik na temelju ugovora o kreditu broj 041-50-4032128 i sporazumu o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 17. travnja 2008. obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća i anuiteta prema početnom tečaju (srednji tečaj tuženika na dan korištenja kredita), s obzirom da tužitelj tvrdi da valutna klauzula ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu predstavlja ništetnu ugovornu odredbu.

10.1. Čitanjem ugovora o kreditu broj 041-50-4032128 (list 10-14 spisa; dalje: ugovor o kreditu) sklopljenog 13. travnja 2007. između PL kao fizičke osobe i tuženika utvrđeno je da je istim odobren i stavljen korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 28.779,92 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) te da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora o kreditu). Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile rok otplate od 84 mjeseci (čl. 4. ugovora o kreditu). Nadalje, čitanjem sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 17. travnja 2008. (list 93-97 spisa; dalje: sporazum) sud je utvrdio da je tužitelj preuzeo odgovornost za sve obveze iz ugovora o kreditu broj 041-50-4032128 (čl. 4. sporazuma). Također, čitanjem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-38/08, UPP/OS-50/08 od 20. veljače 2008. (list 98-99 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj jedan od nasljednika iza pok. BL koji je preminuo **.**.2008.

10.2. Sud naprijed navedenu dokumentaciju prihvaća kao istinitu i vjerodostojnu, a tuženik tijekom postupka nije prigovarao vjerodostojnosti iste.

10.3. Na temelju spomenute dokumentacije sud nalazi utvrđenim da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio PL kao fizička osoba, da je istim ugovorom ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a da je tužitelj naknadno potpisanim sporazumom preuzeo obvezu otplate po osnovi predmetnog ugovora o kreditu od svog prednika BL koji je preminuo **.**.2008.

11.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod točkom 4. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 4. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

11.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari, odnosno u kojem razdoblju je tužitelj preuzeo obvezu otplate kredita), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući konkretno tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.4. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.5. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

11.6. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno naveo zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

12. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu te da ga je upozorio na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, no tuženik nije predložio provođenje adekvatnih dokaza na naprijed spomenute okolnosti.

13. U odnosu na prigovor tuženika kojim ističe da je javni bilježnik pojasnio sadržaj ugovora strankama prilikom solemnizacije treba reći da nije odlučno da li je korisnik kredita bio upoznat sa sa sadržajem ugovora, nego je odlučno da li je tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora istog u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što bi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora o kreditu (ali i sporazuma koji su kasnije sklopili tužitelj i tuženik) utvrđeno je da egzaktni parametri i metoda izračuna istih nisu utvrđeni. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik informirao korisnika kredita, a da to ne piše u ugovoru. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika za saslušanje javne bilježnice Mire Malačić koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu i sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini (list 102 spisa).

14. Treba reći da tuženik prema ocjeni ovog suda nije dokazao da je korisnika kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a niti tužitelja prilikom sklapanja sporazuma, o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da su isti dobili neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. U odnosu na navode tuženika da je postojala mogućnost sklapanja ugovora o kreditu u drugoj valuti, odnosno bez valutne klauzule, treba reći da prema mišljenju ovog suda sama činjenica da je korisnik kredita eventualno i imao mogućnost sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti ili bez valutne klauzule nikako ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s korisnikom kredita.

16. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u ranije navedenom razdoblju, i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga činjenica da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

17. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

18. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je isti platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

19. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. prosinca 2022. pa s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao, istaknuti prigovor zastare nije osnovan. U pogledu preinake koju je sud dopustio rješenjem od 11. veljače 2025. (list 156-157 spisa), treba reći da prigovor zastare nije osnovan niti u tom dijelu jer je i u odnosu na preinačeni dio, prema ocjeni ovog suda, do prekida zastare došlo već podnošenjem tužbe (identično pravno shvaćanje zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 27. svibnja 2024. – izvod iz zapisnika broj Su-IV-123/24-5, točka 2.).

20.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze CL iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu. Iz nalaza i mišljenja vještakinje (list 109-115 spisa) sud je utvrdio da je u razdoblju otplate kredita, kad se uzme sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog), zbog rasta tečaja preplaćeno 4.641,37 EUR, kako je prikazano u stupcu broj 14 tabele 1 (rubrika "ukupna razlika (EUR)"), odnosno da je zbog takve promjene tečaja CHF 26. ožujka 2008. preplaćeno 1,07 EUR, da je 26. ožujka 2008. preplaćeno 5,42 EUR, da je 20. listopada 2008. preplaćeno 18,93 EUR, da je 3. prosinca 2008. preplaćeno 4,77 EUR, da je 5. siječnja 2009. preplaćeno 22,76 EUR, da je 27. siječnja 2009. preplaćeno 25,53 EUR, da je 17. veljače 2009. preplaćeno 26,78 EUR, da je 2. travnja 2009. preplaćeno 23,62 EUR, da je 27. travnja 2009. preplaćeno 24,29 EUR, da je 8. lipnja 2009. preplaćeno 18,96 EUR, da je 6. srpnja 2009. preplaćeno 15,03 EUR, da je 10. kolovoza 2009. preplaćeno 16,08 EUR, da je 7. rujna 2009. preplaćeno 18,14 EUR, da je 21. rujna 2009. preplaćeno 17,96 EUR, da je 8. prosinca 2009. preplaćeno 15,87 EUR, da je 8. prosinca 2009. preplaćeno 19,80 EUR, da je 29. siječnja 2010. preplaćeno 22,94 EUR, da je 16. veljače 2010. preplaćeno 27,42 EUR, da je 15. ožujka 2010. preplaćeno 26,39 EUR, da je 5. svibnja 2010. preplaćeno 32,47 EUR, da je 4. lipnja 2010. preplaćeno 31,32 EUR, da je 6. kolovoza 2010. preplaćeno 33,56 EUR, da je 10. rujna 2010. preplaćeno 53,00 EUR, da je 29. listopada 2010. preplaćeno 49,00 EUR, da je 24. studenog 2010. preplaćeno 61,23 EUR, da je 31. siječnja 2011. preplaćeno 57,00 EUR, da je 28. veljače 2011. preplaćeno 50,21 EUR, da je 31. ožujka 2011. preplaćeno 64,54 EUR, da je 31. svibnja 2011. preplaćeno 82,78 EUR, da je 20. lipnja 2011. preplaćeno 69,87 EUR, da je 5. srpnja 2011. preplaćeno 74,40 EUR, da je 29. srpnja 2011. preplaćeno 68,64 EUR, da je 8. kolovoza 2011. preplaćeno 69,67 EUR, da je 22. rujna 2011. preplaćeno 94,12 EUR, da je 15. studenog 2011. preplaćeno 96,50 EUR, da je 17. siječnja 2012. preplaćeno 116,93 EUR, da je 27. veljače 2012. preplaćeno 106,44 EUR, da je 29. veljače 2012. preplaćeno 94,95 EUR, da je 2. travnja 2012. preplaćeno 93,12 EUR, da je 23. svibnja 2012. preplaćeno 92,24 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 97,68 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 102,43 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 103,06 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 99,78 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 102,00 EUR, da je 11. lipnja 2012. preplaćeno 103,51 EUR, da je 31. kolovoza 2012. preplaćeno 100,96 EUR, da je 28. rujna 2012. preplaćeno 101,64 EUR, da je 29. studenog 2012. preplaćeno 99,72 EUR, da je 7. siječnja 2013. preplaćeno 95,59 EUR, da je 16. travnja 2013. preplaćeno 99,99 EUR, da je 22. travnja 2013. preplaćeno 102,11 EUR, da je 18. lipnja 2013. preplaćeno 100,63 EUR, da je 16. srpnja 2013. preplaćeno 92,31 EUR, da je 26. rujna 2013. preplaćeno 99,38 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 99,99 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 97,23 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 88,62 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 88,40 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 90,51 EUR, da je 1. listopada 2013. preplaćeno 93,90 EUR, da je 15. listopada 2013. preplaćeno 98,60 EUR, da je 31. listopada 2013. preplaćeno 96,17 EUR, da je 18. prosinca 2013. preplaćeno 97,89 EUR, da je 27. siječnja 2014. preplaćeno 99,84 EUR, da je 21. ožujka 2014. preplaćeno 101,04 EUR, da je 3. travnja 2014. preplaćeno 103,60 EUR, da je 3. travnja 2014. preplaćeno 102,76 EUR i da je 3. travnja 2014. preplaćeno 101,61 EUR.

20.2. Tužitelj nije imao prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje, dok tuženik nije imao prigovora na matematički izračun iskazan u istome. Prigovori koje je tuženik isticao tijekom postupka predstavljaju isključivo prigovore pravne naravi o čemu je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo.

20.3. Treba reći da je tužitelj prilikom konačne specifikacije tužbenog zahtjeva (list 125-127 spisa) uzeo u obzir i tzv. "negativne razlike", odnosno da je utuženi iznos umanjio za iznos koji je tuženiku plaćao manje u razdoblju kad je tečaj bio manji od onog početnog. Međutim, treba ipak reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj svakako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik s druge strane tijekom postupka nije postavio apsolutno nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platio zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne bi niti mogao odlučivati o zahtjevu tuženika u pogledu tzv. "negativnih razlika" koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužitelja budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

21. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 4.641,37 EUR s osnove preplate zbog promjene tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke ove presude.

22. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO). Sud je datume plaćanja pojedinih anuiteta utvrdio na temelju nalaza i mišljenja (točka 20.1. obrazloženja). Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana isplate (odnosno preplate) svakog pojedinog anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu do isplate i to na temelju čl. 1115. ZOO-a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope donesena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21; dalje: Uredba), vrijednosti predmeta spora (4.641,37 EUR) te priloženim troškovnicima stranaka (list 154-155 spisa).

23.2. Tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 24. listopada 2024. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak pristupa na ročište održano 11. veljače 2025. i to također u visini 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u ukupnoj visini od 200 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) ukupno iznosi 500,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška vještačenja u iznosu 265,45 EUR (račun vještaka na listu 116 spisa) i pristojbe za tužbu u iznosu 45,38 EUR (čl. 4. t. 1. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18 u vezi s Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, "Narodne novine" broj 53/19, 92/21). Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od ukupno 810,83 EUR. Također, sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni trošak (list 149 spisa) i to od dana donošenja presude do isplate.

23.3. S druge strane tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na presudu (45,38 EUR) jer takav trošak tužitelju tijekom postupka nije niti nastao. Naime, tužitelj je (iako je zaista bio u obvezi platiti pristojbu za tužbu na samom početku postupka, a koji trošak mu je priznat), kao potrošač koji je ovaj postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođen od plaćanja pristojbi u ovom postupku sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) i to od 20. svibnja 2023., odnosno od dana kad je spomenuti zakon stupio na snagu.

23.4. S druge strane, tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen.

23.5. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.

U Zagrebu 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici