Poslovni broj: Us I-2418/2023-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja TEHNOPANELI PROJEKT d.o.o. u stečaju, OIB 65117169392, Zagreb, Ivana Zahara 3, kojeg zastupa Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja prava na povrat više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost, 20. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/22-01/195, URBROJ: 513-04-23-4 od 19. travnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, KLASA: UP/l-416-02/2022-06/4, URBROJ: 513-07-01-11/22-01 od 4. listopada 2022. utvrđuje se tužitelju, kao poreznom obvezniku, zastara prava na povrat više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost, za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. u iznosu od 804.341,66 kn (točka I.). Na dan izvršnosti rješenja provest će se knjiženje pripisa više plaćenog proreza na dodanu vrijednost u poreznim evidencijama obveznika u iznosima iz točke I. izreke za koje je nastupila zastara prava na povrat (točka II.). Žalba protiv ovoga rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (točka III.).
2. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/22-01/195, URBROJ: 513-04-23-4 od 19. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv uvodno citiranog prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi ističe kako je pogrešno utvrđen nastup zastare prava na povrat preplaćenog poreza na dodanu vrijednost (PDV-a). Smatra da su porezna tijela zanemarila odredbe Općeg poreznog zakona koje se odnose na prijeboj i redoslijed plaćanja, te da nisu uzela u obzir Zakon o obveznim odnosima i knjigovodstvena pravila. Navodi da je više plaćeni PDV nastao prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, koji je otvoren rješenjem iz 2013. godine, a završno sa 2021. je ostao u preplati 831.125,38 kuna. Navodi kako se uz primjenu pravila o redoslijedu plaćanja svako novo zaduženje tužitelja kao obveznika prvenstveno zatvaralo sa ranijim uplatama (iz iznosa preplate) pa tek nakon toga s kasnijim uplatama, zbog čega se ne radi o preplati nastaloj 2013., već o preplati iz perioda od 2017. do 2021. godine. Ukazuje da tuženik po otvaranju stečaja nad tužiteljem nije iskoristio mogućnost iz članka 129. st. 4. Općeg poreznog zakona, da prebije tražbinu koju je imao prema tužitelju sa utvrđenom preplatom PDV-a, već je tražbina tuženika po prijavi priznata u stečajnom postupku tužitelja. Smatra da je priznanjem tražbine tuženika u stečajnom postupku prekinuta zastara prava na povrat poreza, tako da i s te osnove nema zastare tražbine tužitelja. Predlaže poništiti osporavano rješenje uz naknadu troškova ovog spora.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika. Dana 25. veljače 2025. i 20. ožujka 2025. održana je usmena i javna rasprava, u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
6. Na raspravi opunomoćenica tužitelja ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Smatra kako tuženik nije pravilno uzeo u obzir knjigovodstvena zatvaranja potraživanja te u tom smislu predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost da se utvrdi iz kojeg je razdoblja iskazana preplata PDV-a. Ne spori da je preplata prvi put nastala 2013., te se prenosila u 2014. Ističe da PDV nije potrošio jer je otišao u stečaj, neko vrijeme je još radio, a onda nije bilo proizvodnje, dok je nešto računa izdavano. Ustraje u prigovoru da je riječ o ocjeni pravilnosti knjigovodstvenog zatvaranja stavki poreza na dodanu vrijednost. Predlaže poništiti osporavano rješenje uz naknadu troška ovog spora u iznosu od 3.000 EUR + PDV.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka spisa Sud nalazi da je tužitelj 19. rujna 2022. podnio zahtjev za povrat više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost. Uvidom u informacijski sustav Porezne uprave i stanje knjigovodstvene kartice računa PDV-a, utvrđeno je da je tužitelj kroz PDV obrazac za kolovoz 2022. zatražio povrat više plaćenog PDV-a, u ukupnom iznosu od 831.125,38 kuna.
8.1 Prema obrazloženju prvostupanjskog rješenja iznos od 804.341,66 kuna, za koji je utvrđena zastara prava na povrat odnosi se za razdoblje 2014. godine, koji je nastao po PDV-K obrascu za 2013. godinu, dostavljenom u 2014. Stoga prvostupanjsko tijelo nalazi da je primjenom članka 108. st. 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16 – 42/20, dalje: OPZ) u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja nastupila zastara prava na povrat više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost.
9. Tuženik je žalbu tužitelja odbio, potvrdivši shvaćanje prvostupanjskog poreznog tijela o nastupu zastare prava na povrat preplaćenog poreza.
10. Nije sporno da je tužitelj na obrascu PDV za kolovoz 2022. podnio zahtjev za povrat PDV-a u iznosu od 831.125,38 kuna. Prema podacima spisa tužitelju je u 2014. utvrđena preplata poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 804.341,66 kuna (prema podacima PDV-K obrasca).
11. Spornim se ukazuje da li je u provedenom postupku pravilno utvrđen nastup zastare prava na povrat preplaćenog poreza na dodanu vrijednost tužitelja.
12. Po izvršenom uvidu u isprave spisa predmeta, te po provedenim raspravama u ovom upravnom sporu, Sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
13. Naime, prema članku 108. st. 1. OPZ-a pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok prema stavku 5. istog članka OPZ-a zastara prava na povrat poreza počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.
13.1 Prema članku 66. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13 – 143/14), porezni obveznik koji u razdoblju oporezivanja ima pravo na odbitak pretporeza, čiji je iznos veći od njegove obveze, ima pravo na povrat te razlike ili može iznos preplaćenog PDV-a prenijeti u slijedeće razdoblje oporezivanja. Ako porezni obveznik zahtjeva povrat porezna uprava dužna mu je vratiti tu razliku u roku od 30 dana od dana predaje prijave PDV-a, a najkasnije u roku od 90 dana od dana pokretanja poreznog postupka (stavak 2.).
13.2 Slijedom navedenog, ako porezni obveznik zahtijeva povrat preplaćenog iznosa PDV-a porezna uprava dužna je sukladno zakonu izvršiti povrat, pri čemu je utvrđen najkasniji rok takve isplate.
14. U konkretnom slučaju tužitelj je zahtjev podnio na PDV obrascu za kolovoz 2022., a kako se navedeni iznos za koji je utvrđena zastara prava na povrat odnosi na 2013. godinu, za koji iznos je pravo na povrat tužitelj stekao 2014. godine, zastara prava na povrat počela je teći 1.1.2015. te je istekom roka od 6 godina, odnosno dana 1.1.2021. nastupila zastara prava na povrat preplaćenog poreza, zbog čega se utvrđenja poreznih tijela ukazuju pravilnima.
14.1 S tim u vezi, ne može se cijeniti osnovanim prigovor tužitelja da je došlo do prekida zastare priznanjem tražbine tuženika (po osnovi neke druge obveze), u stečajnom postupku, jer prema primjenjivim odredbama OPZ-a, koje uređuju poreznu zastaru, ne postoji odredba kojom bi bila propisana mogućnost prekida jedinstvenog 6-godišnjeg roka zastare prava na povrat poreza, vezano za stečajni postupak.
14.2 Nadalje, postoji evidentno razlika konkretnog slučaja preplaćenog PDV-a, gdje porezno tijelo nastupa kao dužnik preplaćenog iznosa (koji se vraća na zahtjev poreznog obveznika), od situacije prijave potraživanja poreznog tijela u stečajnom postupku (gdje porezno tijelo u toj situaciji nastupa kao vjerovnik po osnovi neke druge neplaćene obveze).
14.3 Prema članku 129. st. 4. OPZ-a, na koji se tužitelj poziva, u slučaju otvaranja stečajnog postupka, porezno tijelo može (prije prijave u stečajni postupak) izvršiti prijeboj nespornih tražbina, međutim s obzirom da OPZ propisuje isto kao mogućnost, ne i obvezu poreznog tijela, pri čemu je otvoreno pitanje i da li je tražbina poreznog tijela u stečaju bila nesporna (prije prijave iste u stečaj), ovaj Sud ocjenjuje da neprimjena iste odredbe ne utječe na drugačije rješavanje ove stvari.
14.4 Polazeći od toga da je riječ o pravnom pitanju, u odnosu na tumačenje nastupa zastare prava na povrat preplaćenog poreza na dodanu vrijednost, Sud nije našao potrebnim u ovom sporu izvoditi dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja iz kojeg je razdoblja iskazana preplata PDV-a.
14.5 Pritom Sud nalazi kako porezno tijelo ne dovodi u pitanje da je iznos preplate tužitelja od 831.125,38 kuna (za koji iznos je podnio zahtjev), obuhvaćen razdobljem od 2014., 2016.- 2018., te 2020. i 2021. godine, međutim prema knjigovodstvenim karticama PDV-a prema kojima se provode knjiženja u poslovnim knjigama, nesporno se utvrđena preplata u navedenom iznosu od 804.341,66 kuna odnosi na razdoblje 1.1.2014. – 31.12.2014. godine, na čemu se temelji utvrđenje poreznog tijela.
15. Slijedom iznesenog, Sud nije našao povrede materijalnog prava, a kako ne nalazi ni procesne povrede koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne stvari, otklanjaju se prigovori tužitelja da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu.
16. Stoga je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).
17. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora odbijen je kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 147. stavak 1. ZUS-a, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu (točka II. izreke).
U Zagrebu 20. ožujka 2025.
Sudac:
Hrvoje Miladin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.
DNA:
1. Odvjetnik Nicole Kwiatkowski, e komunikacijom
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, e komunikacijom
3. U spis
