Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-404/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kontin Miklin i Rožić u Križevcima, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-117/2021-19 od 7. listopada 2022., ispravljenoj rješenjem istog suda poslovni broj P-117/2021-26 od 16. ožujka 2023., na sjednici vijeća 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-117/2021-19 od 7. listopada 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-117/2021-26 od 16. ožujka 2023. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 38/06 kreditna partija broj 7103106787 solemniziranom kod javne bilježnice Jasne Zorić u Zagreba pod poslovnim brojem OU- 249/06 dana 25. travnja 2006. godine sklopljenom između tužiteljice i tuženice (dalje: ugovor o kreditu), u dijelu članka 2. kojim je ugovoreno ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'' te članku 23. točci C) Ugovora kojim je ugovoreno: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.400,00 kn/185,81 EUR-a na ime naplaćene naknade kod isplate kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 27. travnja 2006. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.570,00 kn/606,54 EUR-a zajedno s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama od svake pojedinačne uplate opisane u toj točki izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.743,75 kn/1.027,77 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja presude 7. listopada 2022. do isplate.

1.1. Rješenjem istog suda poslovni broj P-117/2021-26 od 16. ožujka 2023. ispravljena je citirana presuda na način da je u uputi o pravnom lijeku umjesto ''u roku od 8 dana'' ispravno upisano ''u roku od 15 dana''.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. ugovora o kreditu i čl. 23. toč. C) ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Prvostupanjski sud, polazeći nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 21. travnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit,

- da iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da su ugovorne stranke u čl. 2. ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a čl. 23. toč. C) ugovorile su da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu isplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o Tarifi naknade kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da iz potvrde banke (tuženice) od 30. studenoga 2020. proizlazi da je nesporno tužiteljici za obradu kreditnog zahtjeva dana 27. travnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 1.400,00 kn, te naknada za prijevremenu otplatu dana 24. listopada 2008. u iznosu od 1.880,00 kn, dana 27. srpnja 2009. u iznosu od 1.000,00 kn, dana 16. kolovoza 2010. u iznosu od 350,00 kn, dana 2. prosinca 2010. u iznosu od 470,00 kn, dana 11. lipnja 2011. u iznosu od 380,00 kn, dana 31. srpnja 2012. u iznosu od 240,00 kn i dana 14. rujna 2013. u iznosu od 2.500,00 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništenost ugovora,

- da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je sve uplate po kreditu izvršila tužiteljica trajnim nalogom odnosno uplatom u poslovnici,

- da tuženica neosnovano osporava tužiteljici svojstvo potrošača, jer iz sadržaja samog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu radi kupnje stana i garaže u Zagrebu, dok tuženica nije dokazala da tužiteljica nema svojstvo potrošača,

- da je uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno da je isti tipski ugovor sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženice, da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužiteljici nije dana mogućnost raspravljanja niti o jednoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbama ugovora koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi,

zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu o plaćanju navedenih naknada ugovorene na netransparentan način bez navođenja na koji način će banka utvrditi visinu tih naknada, bez ikakvog troškovnika koji bi opravdali naplatu predmetnih naknada i koji bi tužiteljici u konkretnom slučaju prije zaključenja ugovora dali mogućnost da sama procjeni kod koje joj je banke povoljnije uzeti kredit odnosno koja banka će joj naplatiti manje troškove obrade kredita i troškove za prijevremenu otplatu kredita, te da tužiteljici nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno na koji način će se utvrditi predmetne naknade, čime je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bila dužna platiti tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužiteljice kao potrošača jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu članka 2. i u članku 23. toč. C. Primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a imajuću u vidu da su stranke učinile nespornom visinu plaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu vratiti tužiteljici iznose koje je primila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana uplate svakog pojedinog iznosa.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u odnosu na deklaratorni dio izreke presude jer da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti spornih ugovornih odredbi relevantnim razlozima obzirom se presuda iscrpljuje u prepričavanju Zakona o zaštiti potrošača i presuda Suda Europske unije, a koji nemaju učinka u odnosu na konkretnu tužiteljicu već djeluju na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača, što dovodi do nerazumljivosti presude u pogledu deklaratornih, ali i kondemnatornih dijelova presude. Navodi da je prvostupanjski sud ''oglasio'' ništetnim i odredbu koja nije bila predmet suđenja u kolektivnom sporu (čl. 23.C), pa se utvrđenja kolektivnih presuda ne odnose na ovu odredbu, dok u pobijanoj presudi nisu izneseni drugi razlozi navodne ništetnosti te odredbe.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Suprotno žalbenim navodima tuženice, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i određeni i nisu u proturječju s utvrđenim činjeničnim stanje, pa stoga nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju konkretizira tuženica u svojoj žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Neosnovano tuženica i u žalbenom postupku osporava aktivnu legitimaciju tužiteljici. To iz razloga što iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica obvezu po kreditu podmirivala putem trajnog naloga i uplatama u poslovnici (iz priloženog prometa po kreditu vidljivo je da je i kod svake uplate u poslovnici naznačeno tužiteljičino ime), pa kraj činjenice da tuženica tijekom postupka niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju da joj je tužiteljica platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita te je sve uplate na ime tih naknada uredno evidentirala na ime tužiteljice (potvrda tuženice od 30. studenoga 2020.), tužiteljica je ovlaštena zahtijevati povrat plaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici status potrošača, jer iz provedenih dokaza, a posebno čl. 5. i 6. ugovora o kreditu, proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila fizička osoba, da je kredit korišten za kupnju stana i garaže u Zagrebu i da se koristio na način da je prijenos sredstava kredita izvršen na račun prodavatelja prema kupoprodajnom ugovoru, dakle da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Protivno žalbenim navodima tuženice, teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženici (sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a što u ovom konkretnom slučaju tuženica nije dokazala.

10. U žalbenoj fazi postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, sporno je da li se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu pojedinačno pregovaralo, jer tuženica i u žalbi osporava osnov tužbenog zahtjeva smatrajući da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita jasne, lako razumljive i lako uočljive, da nisu prouzročile nikakvu (a još manje ''znatnu'') neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te da nisu nezakonito naplaćene obzirom se temelje na slobodi ugovaranja po ZOO-u, kao i posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i čl. 23.C ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita na način da je tužiteljica kao korisnica kredita dužna platiti tuženici kao kreditoru sve naknade i troškove, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Obzirom da tuženica, a na kojoj je teret dokazivanja okolnosti da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, na te okolnosti nije predložila provođenje nikakvih dokaza, to je pravilno prvostupanjski sud na temelju dokumentacije priložene u spisu utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o tim spornim ugovornim odredbama, a obzirom se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koje tužiteljica nije mogla mijenjati, to tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

12. Kako je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''), da nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te imajući u vidu da je ugovorom o kreditu ugovoreno da tužiteljica snosi između ostalog javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretninama, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveze po ugovoru o kreditu (čl. 23.H ugovora o kreditu), te da je bila ograničena uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12.1. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 21. travnja 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da nije prouzročila nikakvu, a još manje ''znatnu'' neravnotežu između stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje u žalbi obrazlaže upućujući analogno na točke 44. do 48. žalbe (razlozi pobijanja u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva), pa se žalitelja vezano za osporavanje utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita upućuje na razloge iznesene pod točkom 12. i 13. ovog obrazloženja.

13.1. Iako je tuženica tijekom postupka tvrdila, a kod čega ustraje i u žalbenom postupku, da kod prijevremene otplate kredita banka ima stvarne troškove (primjerice ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila) i da je primijenjena odredba Tarife banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 0,5%-2% od iznosa uplate (dakle propisana je fiksna stopa koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu), a imajući u vidu da je u čl. 23.C ugovora o kreditu ta naknada ugovorena na način da se ista plaća ''…prema Odluci o tarifi naknada Kreditora…'', pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženica nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini, a što prihvaća i ovaj sud. Ovdje dodatno valja ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

14. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 23.C ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO-a nije nastupila zastara.

16. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja.

17. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a, te je za radnje priznate pod točkom 19. obrazloženja prvostupanjske presude, trošak vještačenja i trošak sudske pristojbe dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.027,77 EUR-a.

18. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude.

19. Protivno žalbenim navodima tuženice, tužiteljici, a koja je prema stanju spisa, pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, koje prihvaća i ovaj sud.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

21. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom.

U Varaždinu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun