Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-275/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Guljaš, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Berislava Babića i sutkinje Katice Krajnović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, Alojzija Stepinca 16 a, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-88/2019 od 28. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-88/2019 od 28. srpnja 2023. u pobijanim točkama I. i II. izreke presude.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbija se kao neosnovan.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, isplatiti tužitelju RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 9.019,37 eura / 67.956,41 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, pa do isplate, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 377,16 eura / 2.841,73 kuna, od 15.02.2014.;

- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 85,19 eura / 641,88 kuna, od 15.03.2014.;

- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 1.113,52 eura / 8.389,82 kuna, od 15.04.2014.;

- za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 837,38 eura / 6.309,21 kuna, od 15.05.2014.;

- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 399,10 eura / 3.007,02 kuna, od 15.06.2014.;

- za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 703,66 eura / 5.301,74 kuna, od 15.07.2014.;

- za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 507,42 eura / 3.823,16 kuna, od 15.08.2014.;

- za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 492,56 eura / 3.711,23 kuna, od 15.09.2014.;

- za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 120,04 eura / 904,42 kuna, od 15.10.2014.;

- za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 77,33 eura / 582,66 kuna, od 15.11.2014.;

- za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 176,49 eura / 1.329,73 kuna, od 15.12.2014.;

- za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 466,23 eura / 3.512,78 kuna, od 15.01.2015.;

- za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 454,02 eura / 3.420,83 kuna, od 15.02.2015.;

- za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 651,90 eura / 4.911,75 kuna, od 15.03.2015.;

- za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 675,74 eura / 5.091,38 kuna, od 15.04.2015.;

- za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 822,05 eura / 6.193,75 kuna, od 15.05.2015.;

- za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 267,39 eura / 2.014,67 kuna, od 15.08.2015.;

- za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 49,76 eura / 374,91 kuna, od 15.10.2015., 3

- za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 375,66 eura / 2.830,38 kuna, od 15.11.2015.;

- za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 352,48 eura / 2.655,79 kuna, od 15.12.2015.;

- za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 14,28 eura / 107,57 kuna, od 15.01.2016.; sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. I

I Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.289,47 eura/17.250,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.289,47 eura/17.250,00 kuna, a do zatraženog iznosa od 4.382,34 eura/33.018,74 kune."

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude (točka I. izreke) te protiv točke II. izreke u kojem mu je naloženo naknaditi parnične troškove presudu žalbom pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači u skladu sa žalbenim navodima na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, postupak koji je prethodio kao i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. u svezi s člankom 354. stavak 2. ZPP-a, kao i da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u žalbi tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika MUP-a za isplatu razlike plaće u iznosu od 9.019,37 eur za prekovremeni rad, rad subotama, nedjeljom, blagdanima i noću kroz utuženo razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015.

7. Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju kao policijski službenik na moru dobivao višednevne naloge na poslovima u nadzoru državne granice od strane tuženika, da je tuženik na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćivao plaću te da tuženik nije donio niti uručio tužitelju rješenja o preraspodjeli radnog vremena, kao i da isto nije dostavio sudu.

8. Među strankama je sporno je li tuženik pravilno obračunavao i isplatio razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te predstavlja li vrijeme provedeno u službi nakon redovnog radnog vremena (koje može trajati 8 - 12 sati) prekovremeni rad ili pasivno dežurstvo.

9. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- da je tužitelj kao član posade u tjednu kada je boravio na brodu bio spreman, odnosno raspoloživ za obavljanje poslova spašavanje i potrage na moru 24 sata dnevno, budući da je u svakom trenutku mogao dobiti zapovijed za obavljanje poslova (nadzor i zaštita državne granice) iz razloga što se radi o specifičnoj prirodi poslova, koji je nepredvidiv

- da je tuženik u utuženom razdoblju izdavao tužitelju višednevne naloge

- da je tuženik u utuženom razdoblju obračun tužitelju vršio na način da je uzimao u obzir broj radnih sati utvrđenih radnim nalogom za svakog djelatnika, ali da nije uzimao u obzir broj stvarno provedenih radnih sati na brodu

- da se djelatnicima na brodici isplaćivao terenski dodatak te da im je obračunavana naknada za rad vikendom i blagdanom, ali prema broju sati utvrđenim radnim nalogom, a ne prema broju radnih sati koje su stvarno proveli na brodici;

- da mjesečna evidencija rada tužitelja koju je vodio tuženik ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja kada se ista usporedi s izdanim radnim nalozima - da tuženik u utuženom razdoblju nije tužitelju isplaćivao prekovremene sate, već je rad iznad osam sati dnevno isplaćivao kao pasivno dežurstvo

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio raspoloživ poslodavcu u svakom trenutku i dužan postupiti po nalogu, pa ta raspoloživost predstavlja radno vrijeme člana posade, odnosno tužitelja zbog čega je logično da je tužitelj odmarao osam sati dnevno

- da iz suglasnih iskaza svjedoka GB i ŠB proizlazi da su kod takvih službi policajci morali biti aktivni u službi od 0-24 sata i biti u pripravnosti i nisu smjeli napuštati brod

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom i blagdanima

- da prema nalazu i mišljenju vještaka za financijsko-računovodstvene poslove DB proizlazi da je uzimajući u obzir sate iskazane u Registru službenih poslova i izvješća tuženika pod pretpostavkom da je tužitelj koristio osam sati dnevnog odmora kada je bio na višednevnim plovidbama, tuženik je tužitelju trebao isplatiti u utuženom razdoblju na ime prekovremenog rada te na ime dodatka za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ukupni iznos od 9.019,37 eur, koji iznos je tužitelj konačno specificirao kao tužbeni zahtjev podneskom od 4. svibnja 2023.

10. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev zaključujući da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan radnog vremena umanjeno za osam sati odmora, zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u njegovom prostoru.

11. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 86. i 42. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13. i 93/14., dalje u tekstu: ZR) članak 92. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj: 129/00, 41/08, 76/09, 34/11, dalje u tekstu: ZP) kojom je propisano da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati duže od punog radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za taj rad pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

12. Sukladno odredbi članka 86. ZR-a za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je odredbom čl. 42. ZR propisano je da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega sukladno odredbi članka 43. stavak 2. ZR puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

13. Nadalje, Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u članku 2. točka 1. i 2. definirano je radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora se definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

14. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako tužitelj ne može imati potraživanja prema njemu jer mu je u utuženom razdoblju isplaćivao naknadu za pasivno dežurstvo sukladno članku 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08., 23/09., 39/09., 90/10. i 89/12., dalje u tekstu KU).

15. Naime, iz prakse suda Europske unije, i to odluka C-303/98 i C-151/02, a na koje se odluke poziva i prvostupanjski sud u svojoj presudi, proizlazi da se dežurstvo automatski mora kvalificirati kao radno vrijeme kada radnik tijekom toga dežurstva ima obvezu ostati na svom radnom mjestu različitom od svog domicila i tako biti na raspolaganju poslodavcu jer su time radniku nametnuta ograničenja koja utječu na mogućnost da upravlja svojim vremenom i posveti se vlastitim interesima. Isto tako, da nije prihvatljivo različito računanje vremena dežurstva u odnosu na redovito radno vrijeme. Kvalifikacija radnog vremena, u smislu Direktive 93/104/EZ je da je to vrijeme tijekom kojega je radnik prisutan na radnom mjestu, neovisno o intenzitetu njegovoga rada.

16. Imajući u vidu sve navedeno, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario da je nacionalno zakonodavstvo propisalo naknadu za pasivno dežurstvo i da je zbog toga u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene Direktive 2003/88 jer je u službenoj obavijesti „Komunikacija o tumačenju Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena (2017/C 165/01)“ od 24. svibnja 2017. (l. 11. Komunikacije) rečeno da isključenje iz područja primjene ne ovisi o tome rade li radnici u nekom od sektora navedenih u čl. 1. Direktivi 89/391/EEZ, nego o posebnoj prirodi određenih zadaća koje obavljaju zaposlenici tih sektora, pa se tako Direktiva o radnom vremenu primjenjuje na aktivnosti oružanih snaga, policije ili službi civilne zaštite, a i na druge posebne aktivnosti javne službe sve dok se provode u normalnim uvjetima.

17. Prvostupanjski sud prekovremenim radom tužitelja pravilno ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora, a okolnost što je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se navedena naknada isplaćuje zato što je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao osam sati u danu.

18. Stoga je prvostupanjski sud za rad izvan redovnog radnog vremena i umanjenog za 8 sati odmora pravilno primijenio odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji u čl. 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr. Odredbama članka 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno. Prema odredbi članka 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

19. Odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika: Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora koju čini konačno postavljeni tužbeni zahtjev, o kojem je odlučivao sud prvog stupnja.

20. Tuženiku nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), dok tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer ta procesna radnja nije bila nužna (članak 155. stavak 1. ZPP).

21. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Osijek, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš