Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-544/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i IR, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćnicima Renatu Martinčiću i Nataši Martinčić Križanac, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Renato Martinčić i Nataša Martinčić Križanac, Labin, Ulica sv. Katarine 6, protiv tuženika UNIQA osiguranje d.d., OIB: 75665455333, Zagreb, Planinska 13A, zastupanoga po punomoćniku dr. sc. Marku Rašici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rašica & partneri, Zagreb, Praška ulica 10, Hrvatskog ureda za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 73, zastupanoga po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4 i HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćnici Ani Sabljar, odvjetnici u Šenkovcu, Ivana Vrapca 10, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja te tuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb i Hrvatskog ureda za osiguranje Zagreb protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024. i presude i rješenja istoga suda poslovni broj Pn-5/2019-46 od 25. travnja 2024., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024., 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj Pn-5/2019-46 od 25. travnja 2024., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024., u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice ŽR za isplatom iznosa od 37.379,74 EUR (trideset sedam tisuća tri stotine sedamdeset devet eura sedamdeset četiri centa) sa zateznom kamatom:

- na iznos od 1.332,11 EUR od 24. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.672,42 EUR od 25. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 3.716,24 EUR od 25. travnja 2024. do isplate te

- na iznos od 30.658,97 EUR od 30. ožujka 2015. do isplate, kao i zahtjev drugotužitelja IR za isplatom iznosa od 10.451,92 EUR sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2015. do isplate te u točki III. izreke, kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 8.826,80 EUR (osam tisuća osam stotina dvadeset šest eura osamdeset centi) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

II. Odbija se žalba tužitelja ŽR i IR kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda:

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb u iznosu od 5.242,55 EUR (pet tisuća dvije stotine četrdeset dva eura pedeset pet centi) sa zateznom kamatom, kao i zahtjev tužiteljice ŽR za plaćanjem zatezne kamate na iznos od 716,59 EUR od 25. ožujka 2015. do 24. travnja 2024. te na iznos od 1.592,67 EUR od 24. travnja 2012. do 24. travnja 2024.,

- u točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.652,50 EUR (tri tisuće šest stotina pedeset dva eura pedeset centi) sa zateznom kamatom,

- u točki IV. izreke,

- u točki V. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadom parničnog troška u iznosu od 21.083,73 EUR (dvadeset jednu tisuću osamdeset tri eura sedamdeset tri centa) sa zateznom kamatom te

- u točki VI. i VII. izreke.

III. Odbija se žalba tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje Zagreb kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki VIII. izreke, u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 11.049,20 EUR (jedanaest tisuća četrdeset devet eura dvadeset centi) sa zateznom kamatom.

IV. Preinačuje se navedena presuda:

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika UNIQA osiguranje d.d. za isplatom iznosa od 20.499,13 EUR (dvadeset tisuća četiri stotine devedeset devet eura trinaest centi) i to zahtjev tužiteljice ŽR za isplatom iznosa od 16.019,73 EUR (šesnaest tisuća devetnaest eura sedamdeset tri centa) sa zateznom kamatom te zahtjev tužitelja IR za isplatom iznosa od 4.479,40 EUR (četiri tisuće četiri stotine sedamdeset devet eura četrdeset centi) sa zateznom kamatom,

- u točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 16.834,26 EUR (šesnaest tisuća osam stotina trideset četiri eura dvadeset šest centi) sa zateznom kamatom,

- u točki V. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadom troška u iznosu od 1.149,55 EUR (tisuću stotinu četrdeset devet eura pedeset pet centi) sa zateznom kamatom i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d. Zagreb da tužiteljici ŽR i IR plati iznos od 20.499,13 EUR (dvadeset tisuća četiri stotine devedeset devet eura trinaest centi) i to:

a) tužiteljici ŽR iznos od 16.019,73 EUR, (šesnaest tisuća devetnaest eura sedamdeset tri centa), sa zateznom kamatom:

- na iznos od 570,91 EUR od 24. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 716,59 EUR od 25. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 1.592,67 EUR od 25. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 2.521,73 od 30. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 10.617,83 EUR od 1. listopada 2020. do isplate , a

b) tužitelju IR iznos od 4.479,40 EUR, sa zateznom kamatom:

- na iznos od 165,90 EUR od 30. ožujka 2015. do isplate, a

- na iznos od 4.313,50 EUR od 1. listopada 2020. do isplate,

sve sa zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice ŽR za isplatom zatezne kamate:

- na iznos od 1.672,42 EUR od 25. ožujka 2015. do 24. travnja 2024.,

- na iznos od 3.716,24 EUR od 24. travnja 2012. do 24. travnja 2024. te

- na iznos od 10.617,83 EUR od 30. ožujka 2015. do 30. rujna 2020.,

kao i zahtjev tužitelja IR za isplatom zatezne kamate:

- na iznos od 4.313,50 EUR od 30. ožujka 2015. do 30. rujna 2020.

3. Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d. da tužiteljima nadoknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 16.834,26 EUR (šesnaest tisuća osam stotina trideset četiri eura dvadeset šest centi) sa zateznom kamatom od 25. travnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. Odbija se zahtjev tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.149,55 EUR (tisuću stotinu četrdeset devet eura pedeset pet centi) sa zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d. da tužiteljima nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 425,22 EUR (četiri stotine dvadeset pet eura dvadeset dva centa), u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika UNIQA osiguranje d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 2.087,50 EUR (dvije tisuće osamdeset sedam eura pedeset centi).

VII. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 627,94 EUR (šest stotina dvadeset sedam eura devedeset četiri centa).

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.680,72 EUR (tisuću šest stotina osamdeset eura sedamdeset dva centa).

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog UNIQA osiguranje d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj Pn- 5/2019-46 od 25. travnja 2024.

II. Odbija se žalba tuženog UNIQA osiguranje d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj Pn- 5/2019-58 od 26. prosinca 2024.

III. Odbacuje se žalba tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje u dijelu u kojem je izjavljena protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je prvotuženiku UNIQA osiguranje d.d. da na ime naknade štete tužiteljima ŽR i IR isplati iznos od 47.831,66 EUR i to:

- prvotužiteljici ŽR, iznos od 37.379,74 EUR sa zateznom kamatom:

- na iznos od 1.332,11 EUR od 24.4.2012. do isplate,

- na iznos od 1.672,42 EUR od 25.3.2015. do isplate,

- na iznos od 3.716,24 EUR od 24.04.2012. do isplate i

- na iznos od 30.658,97 EUR od 30.3.2015. do isplate, a

- drugotužitelju IR iznos od 10.451,92 EUR sa zateznom kamatom od 30.3.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je navedenom presudom odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog UNIQA osiguranje d.d. za isplatu iznosa od 25.741,68 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovan (točka II. izreke), naloženo je prvotuženom UNIQA osiguranje d.d. da tužiteljima ŽR i IR naknadi troškove postupka u iznosu od 8.826,80 EUR sa zakonskim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika Hrvatski ured za osiguranje kao neosnovan (točka IV. izreke), naloženo je tužiteljima da drugo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje naknade troškove postupka u iznosu od 22.233,28 EUR sa zakonskim kamatama od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka V. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženika HR kao neosnovan (točka VI. izreke), tužiteljima je naloženo da trećetuženiku HR naknade troškove postupka u iznosu od 3.318,05 EUR (točka VII. izreke) te su odbijeni zahtjevi drugotuženika (Hrvatskog ureda za osiguranje) i trećetuženika (HR) za naknadom troškova postupka (točka VIII. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem broj Pn-5/2019-46 od 25. travnja 2024. dopuštena je preinaka tužbe predložena u podnescima tužitelja od 1. listopada 2020. i 10. listopada 2023.

3. Rješenjem poslovni broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024. ispravljena je navedena presuda u točki 2. i 55. obrazloženja.

4. Tuženik UNIQA osiguranje d.d. Zagreb podnio je žalbu protiv točke I. i III. izreke navedene presude te protiv navedenog rješenja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 2.087,50 EUR.

4.1. Tužitelji su podnijeli žalbu protiv točke II. i III. izreke navedene presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen te protiv točke IV., V., VI. i VII. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijevaju naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 3.171,74 EUR.

4.2. Tuženik Hrvatski ured za osiguranje podnio je žalbu protiv rješenja o parničnom trošku sadržanoga u točkama IV. i VI. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 11.049,20 EUR, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 469,72 EUR.

5. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode tuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb i Hrvatskog ureda za osiguranje. Zahtijeva naknadu troška u iznosu od 1.522,50 EUR za sastavljanje tog podneska i sudsku pristojbu u iznosu od 158,22 EUR ili ukupno 1.680,72 EUR.

5.1. Tuženik Hrvatski ured za osiguranje u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i zahtijeva naknadu za sastavljanje tog podneska u iznosu od 1.387,50 EUR i trošak sudske pristojbe u iznosu od 158,22 EUR.

6. Žalbe tužitelja i tuženog UNIQA osiguranja d.d. su djelomično osnovane, dok je žalba Hrvatskog ureda za osiguranje protiv rješenja o troškovima postupka neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom neimovinske i imovinske štete iz štetnog događaja od 21. travnja 2012., u kojem je poginuo sin tužiteljice i brat tužitelja i to:

a) tužiteljice ŽR:

- po osnovi neimovinske štete za duševne boli zbog smrti sina u iznosu od 43.798,53 EUR te

- po osnovi imovinske štete u ukupnom iznosu od 14.843,49 EUR, koja se sastoji od:

- troškova pogreba u iznosu od 1.903,02 EUR,

- troškova izgradnje nadgrobnog spomenika iznos od 4.977,11 EUR i

- uništenog motocikla u iznosu od 7.963,37 EUR te

- tužitelja IR po osnovi neimovinske štete za duševne boli zbog smrti brata u iznosu od 14.931,32 EUR.

8. Donošenjem pobijane presude, u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari i tijeku zatezne kamate na iznos neimovinske štete tužiteljice ŽR te na iznos imovinske štete koja joj je dosuđena, kao i donošenjem pobijanih rješenja, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Izreka presude je u tom dijelu razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističu tuženici.

8.1. Navedena bitna povreda nije počinjena ni time što je sud, očitom greškom u pisanju, u točki 55. obrazloženja naveo da tužitelji na iznose neimovinske štete zahtijevaju plaćanje zatezne kamate od dana presuđenja, umjesto pravilno, od dana utuženja, kako je i zatraženo podneskom od 10. listopada 2023. jer je rješenjem broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024. sud ispravio navedenu grešku u pisanju u točki 55. obrazloženja.

8.2. Navedena bitna povreda također nije počinjena ni time što je u točki 64. obrazloženja pobijane presude sud očitom greškom u pisanju naveo da je na iznos od 10.451,92 EUR tužitelju IR dosudio zateznu kamatu od dana presuđenja (25. travnja 2024.), iako je u izreci navedene presude zateznu kamatu na taj iznos dosudio od 30. ožujka 2015., kada je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari, u kojem dijelu navedena presuda nije ispravljena pobijanim rješenjem od 16. prosinca 2024. jer je i u tom dijelu riječ o greški u pisanju, koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba, sukladno s čl. 342. st. 1. ZPP. Naime, podneskom od 10. listopada 2023. tužitelj IR zahtijevao je isplatu zatezne kamate od utuženja, dakle od 30. ožujka 2015., od kada mu ista i pripada i kako je suđeno pobijanom odlukom, sukladno s čl. 1103. ZOO, prema kojem obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, što ovdje nije slučaj jer je predmetna šteta tužitelju nastala 21. travnja 2012.

8.3. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, presuda nije utemeljena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 4. ZPP. Kada je prvostupanjski sud utvrdio da je vozilo sada pok. AR reg. oznake [registarska oznaka] bilo osigurano u skladu s Uvjetima za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti Basler osiguranje Zagreb (dalje: Uvjeti), u počeknom roku, onda se time sud posredno očitovao i u odnosu na prigovor tužitelja koji se tiče ništetnosti navedene police osiguranja pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

8.4. Neosnovano tužitelji ističu i bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 223. ZPP jer je navedenu odredbu, odlučujući o visini naknade imovinske štete za postavljanje nadgrobnog spomenika, prvostupanjski sud pravilno primijenio.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje:

9. Rješenjem sadržanim u navedenoj presudi pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 190. st. 2. ZPP kada je dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku tužitelja od 1. listopada 2020., kojim su tužitelji povisili tužbeni zahtjev u odnosu na utuženu neimovinsku štetu nakon promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete. Pravilno je pritom imao u vidu da je navedeno u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u broj: Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., prema kojem se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja UNIQA osiguranje d.d. i potvrditi navedeno rješenje (točka I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

9.1. Tuženik UNIQA osiguranje d.d. u žalbi ističe da sud nije imao razloga dopustiti preinaku tužbe učinjenu podneskom od 10. listopada 2023. i u odnosu na tijek zatezne kamate jer nisu postojale okolnosti zbog kojih tužitelji nisu mogli već u tužbi potraživati zateznu kamatu tekuću od utuženja ili preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu kamata do zaključenja prethodnog postupka, na ročištu 22. listopada 2015. U odnosu na navedeno treba reći da se tuženici navedenoj preinaci nisu usprotivili, već su se na ročištima 12. listopada i 22. studenoga 2023. upustili u raspravljanje o tako preinačenoj tužbi pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe i u odnosu na tijek zatezne kamate, učinjenu tim podneskom.

10. Rješenjem broj Pn-5/2019-58 od 16. prosinca 2024. sud je ispravio grešku u pisanju presude u točki 2. i 55. obrazloženja.

10.1. Tuženik UNIQA osiguranje d.d. neosnovano pobija navedeno rješenje tvrdnjom da nije riječ o očitoj greški u pisanju i računanju, već da je riječ o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer da je izreka presude proturječna razlozima obrazloženja u pogledu tijeka kamata, koje razloge da je iznio već u žalbi protiv prvostupanjske presude.

10.2. Naime, tužitelji su u tužbi i u podnesku od 1. listopada 2020. na iznose neimovinske štete doista zahtijevali plaćanje zatezne kamate od dana presuđenja, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud u rješenju o ispravku navedene presude, u točki 2. obrazloženja.

10.3. Međutim, podneskom od 10. listopada 2023. tužitelji su preinačili tužbu, na način da su zatražili plaćanje zatezne kamate od dana utuženja (str. 362-366 spisa) pa je pravilno prvostupanjski sud ispravio pobijanu presudu u točki 55. obrazloženja u tom dijelu te naveo da je zateznu kamatu na iznose neimovinske štete dosudio od dana podnošenja tužbe, odnosno od 30. ožujka 2015., kako je i suđeno. Stoga je evidentno riječ o greški u pisanju, koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba, a drugačije tumačenje i utvrđivanje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog takve greške u pisanju predstavljalo bi pretjerani formalizam.

10.4. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika UNIQA osiguranje d.d., pravilno je prvostupanjski sud, primjenom čl. 342. st. 1. ZPP, ispravio grešku u pisanju presude u točki 55. obrazloženja pa je, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo odbiti žalbu tuženika UNIQA osiguranje d.d. kao neosnovanu i potvrditi navedeno rješenje o ispravku presude (točka II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

11. Tuženik Hrvatski ured za osiguranje nema pravni interes pobijati navedenu presudu u točki IV. izreke, budući da je u tom dijelu uspio u sporu pa je njegovu žalbu u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sukladno s odredbom čl. 367. st. 1., u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

U odnosu na drugostupanjsku presudu:

12. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se 21. travnja 2012. dogodila prometna nesreća na način da je ulaskom od Mošćeničke Drage u mjesto [adresa], AR upravljao motociklom kroz oštriji nepregledan desni zavoj u smjeru Lovrana, da se iza njega na motociklu kretao BR, dok im je u susret u koloni motocikala dionicom kolnika u pravcu prema lijevom nepreglednom zavoju dolazio po svojoj desnoj voznoj traci najprije prednik tužitelja LR, za kojim su bili DR, JR, TR i GR,

- da je iz nekog razloga, kojega se ne može utvrditi, došlo do prelaska Nimčevog motocikla na lijevu voznu traku prema njenoj sredini, gdje je došlo do sudara s Miletićevim motociklom, koji je posljedično iz vožnje bliže razdjelnoj liniji skrenut na lijevu traku, zbog čega je onda došlo do sudara s Mađarevićevim motociklom, na središnjem dijelu njegove desne trake,

- da je do nesreće došlo u naseljenom mjestu gdje je brzina ograničena na 50 km/h,

- da nije moguće utvrditi kojom su se brzinom i na kakvom razmaku motocikli kretali do mjesta nesreće,

- da je za prednika tužitelja CR nesreća bila neizbježiva, bez obzira što se nije kretao sredinom svoje trake, već bliže razdjelnoj liniji jer mu je Nimčev motocikl izlaskom iz zavoja nekontrolirano prešao na voznu traku zauzimajući njenu unutarnju stranu bliže razdjelnoj liniji pa prema sredini,

- da je i za Mađarevića nesreća bila neizbježiva, ako je slijedio AR i na još uvijek primjerenom uzdužnom razmaku jer je Miletićev motocikl sudarom posljedično nekontrolirano odbačen pred njega,

- da nije bilo moguće utvrditi je li CR neposredno prije nesreće pretjecao nekoga u grupi motociklista u kojoj je bio ili je kolona bila formirana, a ako je kolona bila formirana, da se tada iza CR mogao kretati DR, za njime JR, a iza njih TR i GR,

- da je u navedenoj prometnoj nesreći smrtno stradao LR, sin tužiteljice i brat tužitelja,

- da je sada pok. LR, u vrijeme prometne nezgode u krvi imao 0,90 g/kg, a u mokraći 0,86 g/kg apsolutnog alkohola,

- da se sada pok. LR kritične zgode nije kretao sredinom svoje trake, već bliže razdjelnoj liniji i brzinom većom od dopuštene na toj dionici,

- da su motorna vozila kojima su upravljali pok. AR i pok. BR, na dan štetnog događaja bila osigurana kod prvotuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb,

- da je na motociklu pok. CR nastupila totalna šteta u iznosu od 5.308,91 EUR,

- da je tužiteljica ŽR snosila ukupan pogrebni trošak u iznosu od 1.903,02 EUR,

- da ukupni troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika iznose 4.977,11 EUR, s uključenim PDV-om.

13. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je do predmetne prometne nezgode došlo krivnjom vozača motocikla [registarska oznaka], sada pok. AR, koji je izlaskom iz zavoja nekontrolirano prešao na voznu traku sada pok. CR te da je tuženik UNIQA osiguranje d.d., kao pravni sljednik osiguratelja vozila kojim je upravljao pok. AR (Basler osiguranje d.d.), odgovoran tužiteljima naknaditi nastalu štetu.

13.1. Tužbeni zahtjev prvostupanjski je sud odbio u odnosu na drugotuženika Hrvatski ured za osiguranje iz razloga što je vozilo štetnika na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja UNIQA osiguranje d.d., a u odnosu na trećetuženika HR iz razloga što na dan štetnog događaja više nije bio vlasnik vozila kojim je upravljao sada pok. AR.

13.2. Međutim, unatoč tome što je prometnim vještačenjem utvrđeno da je za pok. CR nesreća bila neizbježiva, prvostupanjski sud nadalje ocjenjuje da je njezinu nastanku pridonio i način vožnje pok. CR i to pod utjecajem alkohola, brzinom većom od dopuštene te bliže razdjelnoj liniji. Stoga zaključuje da postoji i suodgovornost prednika tužitelja pok. CR u omjeru od 30%.

14. Tužitelji u žalbi neosnovano osporavaju zaključak prvostupanjskoga suda o pasivnoj legitimaciji drugotuženika Hrvatskog ureda za osiguranje i trećetuženika HR, tvrdnjom da nisu dokazali da je tuženik HR uplatio premiju osiguranja za cijelu sljedeću godinu, da nije ni mogao osigurati motocikl na kojem je nastala totalna šteta te da navedeni tuženici nisu dokazali da osiguratelj nije vlasniku motocikla tri dana prije isteka trajanja osiguranja uručio izjavu ugovaratelja da ne pristaje na produženje ugovora o osiguranju.

14.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se, u skladu s čl. 7. st. 2. i 3. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti prednika tuženika UNIQUA osiguranje d.d. (dalje: Uvjeti osiguranja), osigurani slučaj dogodio u počeknom roku, da je trećetuženik HR osiguratelju platio premiju osiguranja za cijelu sljedeću godinu osiguranja te sklopio ugovor o osiguranju za razdoblje od dana isteka prethodnog osiguranja, odnosno od 12. travnja 2012. do 12. travnja 2013., kako to proizlazi i iz (duplikata) police osiguranja automobilske odgovornosti za motocikl [registarska oznaka] (list 192 spisa). Što se tiče valjanosti i mogućnosti osiguranja vozila nakon nastanka osiguranog slučaja, ista je propisana upravo odredbom čl. 7. st. 3. Uvjeta osiguranja, koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio pa neosnovano tužitelji u žalbi tvrde suprotno.

15. Pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda da je vlasnik vozila [registarska oznaka] u trenutku predmetne prometne nezgode bio AR, utemeljen na presudi Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1972/2014 od 16. siječnja 2018. Iako osnovano tužitelji navode da navedena presuda nije res iudicata u odnosu na predmet ovoga spora, kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu. Naime, iz dokaza izvedenih u ovom postupku i to svjedoka OR (poleđina lista 168 spisa), ČR (poleđina lista 204 spisa) i trećetuženika HR (list 169 spisa) također nedvojbeno proizlazi da je tuženik HR navedeno vozilo prodao i predao u posjed sada pok. AR, a AR se u trenutku štetnog događaja evidentno i nalazio u posjedu navedenog motocikla. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da trećetuženik HR u trenutku štetnog događaja više nije bilo vlasnik predmetnog vozila, neovisno o upisu njegova prava vlasništva u službenim evidencijama. Takav zaključak prvostupanjskoga suda u skladu je s odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), prema kojoj se vlasništvo pokretnine stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed, kao što je to ovdje slučaj.

16. Međutim, osnovano tužitelji u žalbi ističu da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), kada je ocijenio da postoji suodgovornost prednika tužitelja za nastanak predmetne prometne nezgode. Naime, neovisno o tome što je u postupku utvrđeno da se prednik tužitelja neposredno prije prometne nezgode kretao brzinom većom od dopuštene i bliže razdjelnoj liniji, suprotno čl. 46. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (''Narodne novine'', broj 67/08, 48/10, 74/11 – dalje: ZOSPC) te da je bio pod utjecajem alkohola, iz dokaza izvedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi sve navedene okolnosti bile u ikakvoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetne prometne nezgode. Naprotiv, utvrđeno je da je do nezgode došlo isključivo radnjom AR, koji je prešao na prometnu traku kojom se kretao prednik tužitelja i za kojega je stoga nesreća bila neizbježiva. Stoga u konkretnom slučaju ne postoji suodgovornost prednika tužitelja za nastanak štetnog događaja, a time i predmetne štete.

17. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužiteljici ŽR pripada:

- neimovinska šteta zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smrti sina u iznosu od 43.798,53 EUR, a kako je isti dosudio u iznosu od 30.658,97 EUR, nakon umanjenja razmjerno suodgovornosti CR, trebalo je tužiteljici stoga po toj osnovi dosuditi i daljnji iznos od 13.139,56 EUR,

- imovinska šteta po osnovi troškova pogreba u iznosu od 1.903,02 EUR, dosuđena u omjeru od 70% tog iznosa ili 1.332,11 EUR, to tužiteljici po toj osnovi pripada i daljnji iznos od 570,91 EUR,

- imovinska šteta za podizanje nadgrobnog spomenika u iznosu od 2.389,01 EUR, odnosno 1.672,42 EUR s obzirom na utvrđenu odgovornost pok. CR pa joj je po toj osnovi trebalo dosuditi i daljnji iznos od 716,59 EUR, kao i

- imovinska šteta za uništeni motocikl u iznosu od 5.308,91 EUR odnosno 3.716,24 EUR s obzirom na utvrđenu odgovornost pok. CR, tako da tužiteljici po toj osnovi pripada i daljnji iznos od 1.592,67 EUR odnosno sveukupno 16.019,73 EUR.

17.1. Također je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelju IR pripada naknada neimovinske štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog smrti brata u iznosu od 14.931,32 EUR, no kako je pritom neosnovano umanjio navedeni iznos s obzirom na utvrđenu odgovornost pok. CR za nastanak prometne nezgode u visini od 30% i tužitelju dosudio iznos od 10.451,92 EUR, trebalo je pobijanu presudu preinačiti i u navedenom dijelu te tuženiku naložiti isplatu i preostalog iznosa od 4.479,40 EUR.

18. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističu da se tijekom postupka nisu izjasnili o nalazu vještaka na temelju kojega je utvrđena visina štete za uništeni motocikl, a da se istom protive jer da je šteta na motociklu prenisko procijenjena, treba reći da je navedeni nalaz i mišljenje dostavljen tužiteljima 20. travnja 2022., da su tužitelji na ročištu od 6. listopada 2022. naveli da se o nalazu i mišljenju vještaka neće očitovati, već da će to učiniti tek ako spor ne uspiju riješiti mirnim putem. Nakon toga su tužitelji podneskom od 10. listopada 2023. izvijestili sud da se nisu uspjeli izvansudski nagoditi, ali se pritom tim podneskom, a niti kasnije tijekom postupka, nisu očitovali na navedeni nalaz i mišljenje vještaka i istom prigovorili. Stoga tužitelji primjedbe na nalaz vještaka u žalbi više ne mogu iznositi (čl. 352. st. 1. ZPP) pa u vezi s tim također neosnovano ističu i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, tvrdnjom da je sud pogrešno naveo kako stranke na navedeni nalaz i mišljenje vještaka nisu imale prigovora jer upravo takav zaključak proizlazi i iz stanja predmetnog spisa.

18.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud visinu naknade štete po osnovi troškova postavljanja nadgrobnog spomenika utvrdio u iznosu od 2.389,01 EUR. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističu da su u spis dostavili narudžbenicu, prema kojoj troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika iznose 4.977,11 EUR, treba reći da za ocjenu visine naknade koja tužiteljici pripada po toj osnovi nije odlučno koliko iznosi stvarni trošak izdvojen za postavljanje spomenika jer se visina naknade štete po toj osnovi utvrđuje prema visini troškova koje za tu namjenu izdvajaju građani prosječnih imovinskih prilika u mjestu ukopa, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Također je pritom o visini naknade pravilno odlučio primjenom čl. 223. ZPP, uzimajući u obzir i račun od 21. travnja 2013. za izradu spomenika za pok. BR, kojega je u spis dostavio tuženik UNIQA osiguranje d.d. te pravilno zaključio da iznos od 2.389,01 EUR predstavlja uobičajeni trošak, kojega ima u vidu odredba čl. 1093. st. 1. ZOO i kojega je tuženik obvezan naknaditi.

19. Na dosuđene iznose neimovinske štete pravilno je tužiteljima dosuđena zatezna kamata od dana podnošenja tužbe (čl. 1103. ZOO i čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09 i 75/09 – dalje: ZOOP), a na novčanu imovinsku štetu (za troškove cvijeća i vijenaca) od dana kada je nastala (čl. 1086. ZOO).

20. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odlučiti kao u točki I. i točki II. al. 1. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, kao u točki IV/1. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Međutim, osnovano tuženik UNIQA osiguranje d.d. ističe da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zateznu kamatu za izradu nadgrobnog spomenika tužiteljici dosudio od 25. ožujka 2015., a za uništeni motocikl od 24. travnja 2012. U konkretnom slučaju riječ je o naknadi nenovčane imovinske štete, koja se utvrđuje po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke pa zatezna kamata za tu štetu teče od presuđenja, osim ako je oštećenik sam uklonio štetu prije donošenja odluke, kao što je to ovdje slučaj što se tiče kupnje vijenaca i cvijeća te ostalih pogrebnih troškova (u ukupnom iznosu od 1.903,02 EUR). Iako su tužitelji u postupku naveli da su do donošenja ove presude već izgradili nadgrobni spomenik, nisu određeno naveli niti dostavili dokaz o tome kada im je navedeni trošak nastao pa kako je visina naknade po toj osnovi dosuđena kao nenovčana imovinska šteta i utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti zahtjev tužiteljice ŽR za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.672,42 EUR od 25. ožujka 2015. do 24. travnja 2024. Stoga je neosnovana i njezina žalba kojom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke, u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za plaćanjem zatezne kamate na preostali iznos dosuđen ovom presudom u iznosu od 716,59 EUR tekuće od 25. ožujka 2015. do 24. travnja 2024.

21.1. Što se tiče štete na motociklu, iz iskaza tužiteljice proizlazi da isti nije popravljen ni tijekom parnice pa tužiteljica na dosuđeni iznos od 3.716,24 EUR, također ima pravo na zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude, dok je u dijelu kojim zahtijeva plaćanje zatezne kamate na taj iznos, njezin zahtjev neosnovan. Neosnovano tužiteljica stoga pobija navedenu presudu i u dijelu kojim joj i na daljnji dosuđeni iznos od 1.592,67 EUR nije dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 24. travnja 2012. do 24. travnja 2024.

21.2. Isto tako tuženik UNIQA osiguranje d.d. osnovano u žalbi navodi da kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva ne može početi teći prije nego što je takav zahtjev postavljen. Budući da je tužiteljica ŽR po osnovi duševnih boli zbog smrti sina tužbom zahtijevala isplatu iznosa od 33.180,70 EUR (250.000,00 kn), to joj na navedeni iznos pripada zatezna kamata od 30. ožujka 2015., a na preostali iznos od 10.617,83 EUR od 1. listopada 2020., kada je isti zatražen u iznosu od 43.798,53 EUR. Kako je prvostupanjska presuda preinačena i tužiteljici dosuđen daljnji iznos od 13.139,56 EUR, pripada joj zatezna kamata na iznos od 2.521,73 od 30. ožujka 2015. do isplate, a na iznos od 10.617,83 EUR od 1. listopada 2020. do isplate, a ne od 30. ožujka 2015. do isplate, kako je zatraženo pa je žalba tužiteljice i u tom dijelu neosnovana.

21.3. Iz navedenih razloga, u odnosu na tijek zatezne kamate, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je odlučiti kao u točki IV/1. izreke, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, kao u točki IV/2. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Osim toga, tužitelji u žalbi osnovano ističu da je prvostupanjski sud, odlučujući o parničnom trošku, primijenio pogrešan način obračuna troškova između tužitelja i prvotuženika, pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u odnosu na cijeli postupak te propustio primijeniti tbr. 40/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) i povisiti dosuđeni trošak zastupanja za 10% zbog zastupanja dva tužitelja.

22.1. Tužitelji su odnosu na tuženog UNIQA osiguranje d.d. u konačnici u sporu uspjeli u omjeru od 100% u odnosu na osnovu te 93% u odnosu na visinu, dok je navedeni tuženik uspio u omjeru od 7% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Nakon umanjenja navedenih postotaka u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljima pripada naknada 93% nastalog troška.

22.2. Prvostupanjski je sud trošak zastupanja tužitelja pravilno utvrdio u iznosu od 23.081,80 EUR, trošak sudskih pristojbi u iznosu od 1.274,93 EUR te trošak vještačenja i očevida u iznosu od 862,69 EUR odnosno sveukupno 25.219,42 EUR. Neosnovano tužitelji u žalbi ističu da im pripada i pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 24. lipnja 2015., kojim se očituju na odgovore tuženika na tužbu, budući da i prema ocjeni ovoga suda taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice jer odgovori tuženika na tužbu nisu tužiteljima dostavljeni radi očitovanja pa su sve navode iz tog podneska tužitelji mogli iznijeti i na pripremnom ročištu, na kojem je njihov punomoćnik bio prisutan i za koje im je dosuđena naknada.

22.3. Stoga tužiteljima po tbr. 40/1 Tarife pripada daljnji trošak od 2.308,18 EUR, tako da trošak zastupanja tužitelja iznosi 25.389,98 EUR, odnosno 26.664,91 EUR računajući i trošak sudskih pristojbi. Nakon umanjenja navedenih troškova razmjerno uspjehu u sporu, trošak tužitelja iznosi 24.798,37 EUR. S troškovima vještačenja i očevida u iznosu od 862,69 EUR, koji tužiteljima pripadaju u cijelosti, sveukupni trošak koji pripada tužiteljima iznosi 25.661,06 EUR.

22.4. Budući da je pobijanom presudom tužiteljima dosuđen trošak u iznosu od 8.826,80 EUR, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo je uvažiti njihovu žalbu kao djelomično osnovanu, preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njihov zahtjev za naknadom troška u preostalom iznosu od 16.834,26 EUR i tuženom UNIQA osiguranju d.d. naložiti da tužitelju plati navedeni iznos, sa zateznom kamatom od 25. travnja 2024. (točka IV/3. izreke ove presude).

22.5. Kako tužitelji žalbom zahtijevaju naknadu cjelokupnog parničnog troška, zatraženog u iznosu od 29.313,56 EUR, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je

njihovu žalbu odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu od 3.652,50 EUR (točka II. al. 2. izreke ove drugostupanjske presude).

23. Neosnovano tužitelji pobijaju i odluku o parničnom trošku u odnosu na tuženika HR (točka VII. izreke prvostupanjske presude), kojom je prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.318,05 EUR jer je tom tuženiku dosuđen trošak samo za radnje poduzete do 1. listopada 2020., u iznosima od po 663,61 EUR, odnosno 829,51 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a. U ostalom dijelu, koji se tiče osnovanosti i visine dosuđenog parničnog troška, tužitelji odluku o trošku ne pobijaju određenim žalbenim navodima pa u tom dijelu ista nije mogla biti ispitana.

23.1. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki II. al.

5. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Neosnovano tuženik Hrvatski ured za osiguranje u žalbi protiv rješenja o parničnom trošku, sadržanom u navedenoj presudi, navodi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio trošak sastavljanja podnesaka od 14. 9. 2015., 15. 4. 2016., 8. 11. 2016., 23. 3. 2017., 9. 9. 2020., 23. 11. 2020., 23. 3. 2021., 14. 10. 2021., 21. 1. 2022. i 25. 11. 2022. jer i prema ocjeni ovoga suda, navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Neosnovano tuženik u žalbi pritom također ističe da sud nije naveo razloge za takvu svoju odluku jer je prvostupanjski sud naveo da su navedene radnje bile nepotrebne i suvišne te poduzete bez naloga suda. I prema ocjeni ovoga suda, priznavanjem navedenih troškova postupak bi se samo neopravdano i nepotrebno poskupljivao. Neosnovano tuženik ističe da mu je trebalo priznati i trošak kopiranja u iznosu od 27,87 EUR pa je odluka prvostupanjskoga suda i u tom dijelu pravilna. Stoga je žalba drugotuženika, kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki VIII. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 11.049,20 EUR sa zateznom kamatom, neosnovana pa je na temelju čl. 380. t. 2. ZPP trebalo odlučiti kao u točki

III. izreke ove drugostupanjske presude.

24.1. Iako osnovano navedeni tuženik u žalbi ističe da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio tbr. 7/1 Tarife kada je vrijednost radnje (100%), s obzirom na vrijednost predmeta spora od 73.573,35 EUR, utvrdio u iznosu od 1.104,92 EUR odnosno 1.381,15 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife), umjesto pravilno u iznosu od 1.108,44 EUR odnosno 1.385,55 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a, odlukom prvostupanjskoga suda nije povrijeđeno materijalno pravo na njegovu štetu.

24.2. Ovo stoga što je vrijednost predmeta spora do 1. listopada 2020., kada je tužbeni zahtjev povišen, iznosila 441.838,32 kn / 58.642,02 EUR pa tuženicima za sve radnje poduzete do toga dana pripadala naknada u visini od 500 bodova ili 1.000,00 EUR (tbr. 54. Tarife), odnosno 1.250,00 EUR s uvećanjem od 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife), a ne u visini od 1.104,92 EUR, koliko je dosuđeno, na što osnovano u žalbi ukazuju tužitelji, odnosno 1.108,44 EUR, kako ističe tuženik Hrvatski ured za osiguranje. Naime, u ovom slučaju je vrijednost predmeta spora tijekom parnice

povećana pa osnovano tužitelji u žalbi navode da je tuženicima troškove trebalo odmjeriti prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje.

24.3. Prema tome, za radnje navedene u točki 78. obrazloženja prvostupanjske presude, poduzete do 1. listopada 2020. tuženom Hrvatskom uredu za osiguranje pripada iznos od 11.250,00 EUR, a za sedam radnji poduzetih nakon povišenja tužbenog zahtjeva na iznos od 73.573,35 EUR, ukupan iznos od 7.759,08 EUR, računajući svaku radnju u iznosu od 1.108,44 EUR, odnosno 9.698,85 EUR nakon povišenja za 25% PDV-a ili ukupno 20.948,85 EUR, odnosno 21.083,73 EUR s troškovima vještačenja od 134,88 EUR, a ne u iznosu od 22.233,28 EUR, koliko mu je dosuđeno pobijanom presudom.

24.4. Stoga je osnovana žalba tužitelja u dijelu kojim pobijaju odluku o trošku u točki V. izreke pa je, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo odlučiti kao u točki IV/4. izreke i odbiti zahtjev tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.149,55 EUR sa zateznom kamatom.

25. Tužitelji su u žalbenom postupku uspjeli u omjeru od 20% pa im razmjerno tome pripada i trošak postupka u povodu pravnog lijeka. S obzirom na vrijednost predmeta spora u ovom stadiju postupka od 25.741,68 EUR (250 bodova) i vrijednost boda od 2,00 EUR, tužiteljima za sastavljanje žalbe pripada 625,00 EUR (tbr. 10/1 i tbr. 54. Tarife) odnosno 781,25 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a (tbr. 46. Tarife), a 859,38 EUR nakon uvećanja za 10% (tbr. 40/1 Tarife). S troškovima sudske pristojbe od 1.266,74 EUR, sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.126,12 EUR. Nakon umanjenja navedenog troška razmjerno uspjehu sa žalbom, trebalo je naložiti tuženom UNIQUA osiguranju d.d. da tužiteljima naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 425,22 EUR (točka V. izreke ove presude).

26. Budući da tuženik UNIQA osiguranje d.d. nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje, ne pripada mu pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP. Stoga je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

27. S obzirom da nije uspio sa žalbom, drugotuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje nije dosuđen trošak sastavljanja tog podneska (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP), kao ni trošak odgovora na žalbu tužitelja jer isti nije bio potreban (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.

28. Tužiteljima također nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 2. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki VIII. izreke ove presude.

29. U nepobijanom dijelu (točka VIII. izreke u odnosu na tuženika HR) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. ožujak 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos