Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-175/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-666/2021-31 od 30. prosinca 2022., dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-666/2021-31 od 30. prosinca 2022. u točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke presude, odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 306-897/2005 od 17. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, ovjerenog od javne bilježnice Marije Grozdanović Dekleva pod brojem OV-2091/2005 od 18. listopada 2005. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u dijelu koji glasi: „…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. … kamata po dospijeću je promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“ te stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 30. rujna 2007. do 31. listopada 2012. U točki II. izreke iste presude utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. istog Ugovora o kreditu kojim su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF. Točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnove razlike u tečaju isplati iznos od 14.623,94 kn/1.940,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose detaljno opisane u toj točki izreke. Točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženici da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 262,17 kn/34,80 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.920,00 kn/2.112,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno izjavljenom žalbom navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su odredbe Ugovora o kreditu broj 306-897/2005 od 17. listopada 2005. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor ništetne u dijelovima čl. 2. te čl. 1. i 7. tog Ugovora kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i kojim se glavnica i povrat kredita vežu uz valutu CHF te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.940,93 EURA i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 34,80 EURA.

6. Svoje stajalište o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 17. listopada 2005. kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje 31.476,00 CHF u protuvrijednosti kuna, a koji iznos je tužitelj obavezao vratiti za 84 mjeseca uz početnu redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,25 % u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a kredit je ugovoren u CHF valuti s isplatom u kunskoj protuvrijednosti kao i otplata kredita,

- da su povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane udruge Potrošač protiv više banaka (i ovdje tuženice) donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. kojima je utvrđeno da je tuženica od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da je u istom sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da se na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke te potvrđene presudom Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018. u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF,

- da tužitelj prilikom ugovaranja nije pojedinačno pregovarao s djelatnikom tuženice u odnosu na sporne odredbe ugovora niti je informiran o parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope ili promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja valute CHF,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Tomislava Prpića proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala tužitelj je s osnove kamate preplatio iznos od 4.464,06 kn, a tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 14.623,94 kn, a ako se priznaje potraživanje s osnova kamatne stope tada tečajna razlika iznosi 14.375,71 kn jer se umanjuje pripadajuća tečajna razlika već prikazana u kamatama,

- da zastara s osnove pretplate kamatne stope teče od pravomoćnosti sudske odluke donesene u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014.) zbog čega zastara nastupa 14. lipnja 2019., dok s osnove preplate po valutnoj klauzuli u CHF teče od 14. lipnja 2018. te zastara nastupa 15. lipnja 2023., time da je tužba podnesena 20. travnja 2021.,

iz čega zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora te valutna klauzula u CHF ništetne te je na temelju čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) tuženica obvezna vratiti stečeno bez osnove, i to u dijelu koji se odnosi na pretplate zbog tečajne razlike, dok je pretplata s osnove promjenjive kamatne stope u zastari i taj je dio tužbenog zahtjeva odbijen.

7. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da presuda proturječi sama sebi jer je prvostupanjski sud donio zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi, a odbio je dokazne prijedloge tuženika za saslušanje javnog bilježnika i svjedoka (djelatnika banke) na okolnosti pregovaranja o sporednim odredbama ugovora. Na istu povredu upire tuženica (pogrešno naznačujući čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP) kada tvrdi da sud nije dao jasne i konkretne razloge za ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, a pobijanom odlukom je doveo tužitelja u povoljniji položaj od potrošača koji su sklapali kunske ugovore ili ugovore vezane za EURO. Tuženica upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer su odbijeni njezini prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a to nije adekvatno obrazloženo. Ponavlja da je nalaz i mišljenje pogrešno izrađen uzimajući u obzir samo početnu kamatnu stopu i tečaj, a smatra da je trebalo izračunati promjenjivu kamatnu stopu po stopi koja je vrijedila za kunske kredite. Naime, tvrdi da joj je prvostupanjski sud onemogućio raspravljanje pred sudom jer nije proveo sve dokaze predložene od tuženice, a posebno naglašava da je u nalazu i mišljenju trebalo uzeti u obzir tzv. „negativnu razliku“ valutnog tečaja. Tuženica ponovno prigovara zastari te se ne slaže s stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a na koji se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Nadalje, tuženica ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi i u primjeni čl. 1115. ZOO-a u odnosu na tijek dosuđene zatezne kamate jer smatra da teče od dana podnošenja tužbe. Tuženica prigovara da sud nije odlučio o njezinom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima jer je primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/22) i za radnje tužitelja koje su izvršene prije stupanja na snagu te Tarife.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim, neproturječnim i dostatnim razlozima o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa.

8.1. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženice o odbijanju dokaznih prijedloga saslušanjem javnog bilježnika i svjedoka (djelatnika banke) treba reći da je djelatnica banke RB, suprotno tvrdnjama tuženice, saslušana na predložene okolnosti, a njezin je iskaz ocijenio i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude te je iz istog iskaza proizašlo da se svjedokinja nije sjećala tužitelja kao klijenta banke niti je općenito klijentima objašnjavala i informirala ih o specifičnosti valute CHF niti na koji će se način vršiti promjena kamatne stope. U odnosu na odbijen prijedlog saslušanja javnog bilježnika postoji već stabilna praksa redovnih sudova i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega su ti žalbeni navodi potpuno neosnovani, a prvostupanjski sud je pravilno odbio navedeni dokazni prijedlog.

9. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što, kako navodi tuženica, nisu razjašnjeni njezini prigovori na nalaz i mišljenje vještaka. Naime, nalaz i mišljenje izrađeno je u skladu s postavljenim nalogom suda, a koji se temelji na činjeničnom supstratu tužbe, a financijski vještak dodatno se, povodom prigovora tuženice od 5. rujna 2022. i 8. rujna 2022. na nalaz i mišljenje vještaka, očitovao podnescima od 8. rujna 2022. i 13. rujna 2022. te iskazom na ročištu od 2. studenoga 2022.

9.1. Nalog vještaku za izradu nalaza i mišljenja bio je da utvrdi razliku te visinu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženice, a sve u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 % za utuženo razdoblje specificirano po mjesecima te da utvrdi iznos pretplate kao razliku između kunske protuvrijednosti stvarno plaćenih anuiteta (anuiteti obračunati u CHF po promijenjenom otplatnom planu banke i izraženi u kunama po tečaju od strane banke važećim na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta) i kunske protuvrijednosti istih anuiteta iskazanih primjenom početnog tečaja odnosno tečaja važećeg na dan isplate CHF kredita (anuiteti obračunati u CHF po primijenjenom otplatnom planu tuženice izraženi u kunama po tečaju važećem na dan isplate kredita u CHF po srednjem tečaju tuženika) za utuženo razdoblje po mjesecima. Sukladno tome vještak je izradio nalaz i mišljenje posebno naznačujući da se iz specifikacije uplata, dostavljene od strane tuženice, ne vidi na što se pojedina uplata odnosi pa je uplate prikazao u skladu s knjiženjima na knjigovodstvenoj kartici te je izračunao pretplatu na ime kamate, kao i razliku na ime tečaja na dva načina i to ovisno o tome priznaje li se razlika s osnove promjenjive kamatne stope.

9.2. Kako se prigovori tuženice na nalaz i mišljenje vještaka svode na osporavanje metodologije izračuna, jer je uzeta u obzir samo početna kamatna stopa i početni tečaj, a nije prihvaćen prijedlog tuženice da se izračunava promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme otplate kredita vrijedila za kunske kredite, prema ocjeni ovoga suda, svi su prema mišljenju ovog suda neosnovani. Naime, predmetni izračun razlike s osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja u CHF je posljedica ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu i to odredbe koja definira način promjene kamatne stope i odredbe da se pojedini mjesečni anuiteti otplaćuju vezani za valutnu klauzulu u CHF na dan plaćanja pa stoga razlika nastaje neprimjenom ništetnih odredbi, što znači da se suprotno navodima tuženice ne može primijeniti neke druga pravila koja nisu ugovorena kao što je primjena kamatnih stopa za kunske kredite. Dakle, način izračuna posljedica je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zbog čega je irelevantan položaj tužitelja u odnosu na potrošače koji su sklapali kunske ugovore o kreditu ili ugovore vezane za EURO.

9.3. Neosnovano tuženica prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, unatoč istaknutom prigovoru prijeboja.

9.4. Osim toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženica na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženica istaknula takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena pa kako je tuženica samo paušalno nakon dostave vještačkog nalaza istaknula da ističe prigovor prijeboja ne navodeći koju tražbinu stavlja u prijeboj niti je isti zahtjev postavila brojčano pa stoga nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (isti stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

10. Argumenti kojima tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

11. Žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer se u ovom predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete već o potraživanju na temelju stečaja bez osnove nisu osnovani, jer svaka zainteresirana osoba, a time još više korisnik kredita kao ugovorna strana, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u zasebnom postupku, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

12. Neosnovano tuženica prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata, jer imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice).

13. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

14. Budući su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa i bez uporišta u odlukama sudova u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I., II. i III. izreke.

15. Isto tako valja istači da, iako je tužitelj tužbom tražio da se utvrdi ništetnim i odredba čl. 1. navedenog Ugovora o kreditu, o tom dijelu zahtjeva sud nije odlučio u izreci, pa kako ni jedna stranka u postupku nije tražila da se dopunskom presudom dopuni pobijana odluka, odnosno odluči o tom dijelu zahtjeva primjenom odredbe čl. 339. st. 2. ZPP-a smatra se da je tužba tužitelja u tom dijelu povučena.

16. Sukladno odredbama čl. 154. ZPP-a troškovi parničnog postupka dosuđuju se stranci koja je uspjela u postupku, dok se o zahtjevu za naknadu troškova postupka stranke koja je izgubila u parnici ne mora odlučiti u izreci odluke. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženice da o njezinom zahtjevu za naknadu troškova nije odlučeno jer je u konkretnom slučaju tužitelj uspio u pretežitom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog čega su mu troškovi dosuđeni u cijelosti sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a.

16.1. Isto tako, tuženica neosnovano prigovara na pogrešnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa). Naime sukladno Tbr. 48. st. 3. Tarife, koja odredba propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima je prvostupanjski sud donio 26. svibnja 2023. kada je na snazi bila navedena Tarifa, pogrešno tvrdi tuženica da je za svaku radnju valjalo priznati trošak sukladno Tarifi važećoj u vrijeme poduzimanja navedene radnje (takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 562/2024-2 od 7. svibnja 2024.).

17. Kako je visina troškova postupka pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, to je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrđena odluka o trošku pod točkom V. izreke.

18. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

19. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke presude, odluka je ostala neizmijenjena.

U Varaždinu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun