REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-20/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Bana [adresa] koga zastupa punomoćnica Valentina Gacik, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 20. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Valentine Gacik, odvjetnice iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekala, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovora o kreditu broj ugovora: 3125558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog dana 23. travnja 2008. godine, između tužitelja LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Sberbank d.d. [adresa], OIB 78427478595 kao pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 u članku 4 u kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog za iznos pretplate po konverziji kredita iz CHF u eure isplati iznos od 2.544,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a sve to u roku od 15 dana i to: za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 15,35 eura, počev od 16. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 84,00 eura, počev od 16. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 85,25 eura, počev od 16. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 86,09 eura, počev od 16. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 89,59 eura, počev od 16. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 81,77 eura, počev od 16. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 85,24 eura, počev od 17. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 87,06 eura, počev od 17. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 85,18 eura, počev od 16. travnja 2014. godine, za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 82,55 eura, počev od 16. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 83,70 eura, počev od 16. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 85,42 eura, počev od 16. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 86,74 eura, počev od 16. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 86,96 eura, počev od 16. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 88,59 eura, počev od 16. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 90,46 eura, počev od 17. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 90,82 eura, počev od 16. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16 ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 17. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. rujna 2015. godine, za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. listopada 2015. godine, za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. studenog 2015. godine, za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. prosinca 2015. godine, za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. siječnja 2016. godine i za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. veljače 2016. godine sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.381,80 eur sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LC podnio je tužbu protiv tuženika Sberbank d.d. radi utvrđenja nitšetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da j tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 312558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen dana 23. travnja 2008. godine koji ugovor je solemniziran po Javnom bilježniku Mariu Včeliku dana 29. travnja 2008. godine pod brojem OV-1454/08. Prvobitnim otplatnim planom rata kredita je trebala iznositi 327,92 CHF, u 96 mjesečnih anuiteta, kroz razdoblje od 8 godina. U članku 4. predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018. godine broj Pž-6632/2017 te presudom Vrhovnog suda republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 a u kojem je parničnom postupku je osmotuženik Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) bio jedan od tuženika , kojim presudama je utvrđeno da je osmotuženik. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu švicarski franak u skladu s jednostranom odlukom banke, a osmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave banke u razdoblju od 01. svibnja 2008. godine pa do konačne otplate kredita glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka, zbog čega je tužitelju s kroz razdoblje od sedam godina, anuitet kredita porastao na gotovo dvostruko veći iznos. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/17 te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018, pravomoćno je utvrđeno da je valutne klauzule u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da su dijelovi ugovara o kreditu broj ugovora: 3125558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog dana 23. travnja 2008. godine, između tužitelja KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Sberbank d.d. sa sjedištem u [adresa], 01B 78427478595 u članku 4 u kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Nalaže se tuženiku Sberbank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 78427478595 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, na ime više otplaćene glavnice i stvarno plaćene redovne kamate zbog valutnog utjecaja isplati iznos od 46.847,77 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to: za mjesec svibanj 2008. godine na iznos od 53,00 kuna, počev od 15. lipnja 2008. godine -Za mjesec lipanj 2008. godine na iznos od 52,00 kuna, počev od 15. srpnja 2008. godine -Za mjesec srpanj 2008. godine na iznos od 35,00 kuna, počev od 15. kolovoza 2008. godine -Za mjesec kolovoz 2008. godine na iznos od 46,00 kuna, počev od 15. rujna 2008. godine, za mjesec rujan 2008. godine na iznos od 100,00 kuna, počev od 15. listopada 2008. godine, za mjesec listopad 2008. godine na iznos od 124,00 kuna, počev od 15. studenog 2008. godine, za mjesec studeni 2008. godine na iznos od 72,00 kuna, počev od 15. prosinca 2008. godine, za mjesec prosinac 2008. godine na iznos od 223,00 kuna, počev od 15. siječnja 2009. godine, za mjesec siječanj 2009. godine na iznos od 226,00 kuna, počev od 15. veljače 2009. godine, za mjesec veljaču 2009. godine na iznos od 175,00 kuna, počev od 15. ožujka 2009. godine, za mjesec ožujak 2009. godine na iznos od 196,00 kuna, počev od 15. travnja 2009. godine, za mjesec travanj 2009. godine na iznos od 199,00 kuna, počev od 15. svibnja 2009. godine, za mjesec svibanj 2009. godine na iznos od 162,00 kuna, počev od 15. lipnja 2009. godine, za mjesec lipanj 2009. godine na iznos od 175,00 kuna, počev od 15. srpnja 2009. godine, za mjesec srpanj 2009. godine na iznos od 164,00 kuna, počev od 15. kolovoza 2009. godine, za mjesec kolovoz 2009. godine na iznos od 178,00 kuna, počev od 15. rujna 2009. godine, za mjesec rujan 2009. godine na iznos od 161,00 kuna, počev od 15. listopada 2009. godine, za mjesec listopad 2009. godine na iznos od 178,00 kuna, počev od 15. studenog 2009, godine, za mjesec studeni 2009. godine na iznos od 169,00 kuna, počev od 15. prosinca 2009. godine, za mjesec prosinac 2009. godine na iznos od 211,00 kuna, počev od 15. siječnja 2010. godine, za mjesec siječanj 2010. godine na iznos od 228,00 kuna, počev od 15. veljače 2010. godine, za mjesec veljaču 2010. godine na iznos od 233,00 kuna, počev od 15. ožujka 2010. godine, za mjesec ožujak 2010. godine na iznos od 254,00 kuna, počev od 15. travnja 2010. godine, za mjesec travanj 2010. godine na iznos od 293,00 kuna, počev od 15. svibanj 2010. godine, za mjesec svibanj 2010. godine na iznos od 293,00 kuna, počev od 15. lipnja 2010. godine, za mjesec lipanj 2010. godine na iznos od 354,00 kuna, počev od 15. srpnja 2010. godine, za mjesec srpanj 2010. godine na iznos od 362,00 kuna, počev od 15. kolovoza 2010. godine, za mjesec kolovoz 2010. godine na iznos od 431,00 kuna, počev od 15. rujna 2010. godine, za mjesec rujan 2010. godine na iznos od 385,00 kuna, počev od 15. listopada 2010. godine, za mjesec listopad 2010. godine na iznos od 407,00 kuna, počev od 15. studenog 2010. godine, za mjesec studeni 2010. godine na iznos od 496,00 kuna, počev od 15. prosinca 2010. godine, za mjesec prosinac 2010. godine na iznos od 477,00 kuna, počev od 15. siječnja 2011. godine, za mjesec siječanj 2011. godine na iznos od 451,00 kuna, počev od 15. veljače 2011. godine, za mjesec veljaču 2011. godine na iznos od 494,00 kuna, počev od 15. ožujka 2011. godine, za mjesec ožujak 2011. godine na iznos od 472,00 kuna, počev od 15. travnja 2011. godine, za mjesec travnja 2011. godine na iznos od 517,00 kuna, počev od 15. svibnja 2011. godine, za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 599,00 kuna, počev od 15. lipnja 2011. godine, za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 708,00 kuna, počev od 15. srpnja 2011. godine, za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 823,00 kuna, počev od 15. kolovoza 2011. godine, za mjesec kolovoza 2011. godine na iznos od 640,00 kuna, počev od 15. rujna 2011. godine, za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 580,00 kuna, počev od 15. listopada 2011. godine, za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 583,00 kuna, počev od 15. studenog 2011. godine, za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 608,00 kuna, počev od 15. prosinca 2011. godine, za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 649,00 kuna, počev od 15. siječnja 2012. godine, za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 665,00 kuna, počev od 15. veljače 2012. godine, za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 655,00 kuna, počev od 15. ožujka 2012. godine, za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 655,00 kuna, počev od 15. travnja 2012. godine, za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 674,00 kuna, počev od 15. svibnja 2012. godine, za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 687,00 kuna, počev od 15, lipnja 2012. godine, za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 670,00 kuna, počev od 15. srpnja 2012. godine, za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 665,00 kuna, počev od 15. kolovoza 2012. godine, za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 616,00 kuna, počev od 15. rujna 2012. godine, za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 666,00 kuna, počev od 15. listopada 2012. godine, za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 678,00 kuna, počev od 15. studenog 2012. godine, za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 662,00 kuna, počev od 15. prosinca 2012. godine, za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 633,00 kuna, počev od 15. siječnja 2013. godine, za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 647,00 kuna, počev od 15. veljače 2013. godine, za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 644,00 kuna, počev od 15. ožujka 2013. godine, za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 681,00 kuna, počev od 15. travnja 2013. godine, za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 606,00 kuna, počev od 15. svibnja 2013. godine, za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 611,00 kuna, počev od 15. lipnja 2013. godine, za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 621,00 kuna, počev od 15. srpnja 2013. godine, za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 613,00 kune, počev od 15. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 633,00 kuna, počev od 15. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 643,00 kuna, počev od 15. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 649,00 kuna, počev od 15. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 675,00 kuna, počev od 15. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 656,00 kuna, počev od 15. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 694,00 kuna, počev od 1. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 709,00 kuna, počev od 1. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 695,00 kuna, počev od 1. travnja 2014. godine, za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 672,00 kuna, počev od 1. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 680,00 kuna, počev od 1. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 692,00 kuna, počev od 1. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 702,00 kune, počev od 1. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 703,00 kuna, počev od 1. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 715,00 kuna, počev od 1. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 727,00 kuna, počev od 1. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 731,00 kuna, počev od 1. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 662,00 kuna, počev od 1. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 661,00 kuna, počev od 1. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 660,00 kuna, počev od 1. ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 660,00 kuna, počev od 1. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 658,00 kuna, počev od 1. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 657,00 kuna, počev od 1. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 657,00 kuna, počev od 1. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 655,00 kune, počev od 1. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 656,00 kuna, počev od 1. rujna 2015. godine, za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 654,00 kuna, počev od 1. listopada 2015. godine, za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 654,00 kuna, počev od 1. studenog 2015. godine, za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 652,00 kuna, počev od 1. prosinca 2015. godine, za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 651,00 kuna, počev od 1. siječnja 2016. godine, za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 651,00 kuna, počev od 1. veljače 2016. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku Sberbank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 78427478595 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik Sberbank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. ČIankom 10. Ugovora o kreditu br. 312558 sklopljenog između tužitelja i tuženika 23.4.2008. , ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP") dozvoljava, odredbom sadržanom u članku 70., strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Tako, K i L u knjizi Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine d.d. Zagreb, studeni 2004., str. 285. gdje se navodi: Zakon dopušta strankama da svojim sporazumom mijenjaju samo mjesnu nadležnost ako ona nije isključiva, i to samo mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, a tek time posredno i instancijskih sudova. Ugovor o kreiranju nadležnosti – ugovor o prorogaciji – ujedno je , u pravilu i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti – ugovor o derogaciji. Ugovor o prorogaciji, ako nema drukčijih utanačanje, isključuje mjesnu nadležnost bilo kojeg drugog suda osim ugovorenog. On može sadržavati odredbu da se kao prorogirani sud određuje jedan od elektivno nadležnih sudova (70/2). Sukladno gore citiranom teoretskom dijelu teksta, identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisala isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Grl 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Slijedom svega gore navedenog, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva; prigovor radi prijeboja. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 28. listopada 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 — 29/18, dalje u tekstu kao: „Z00"). Budući da sud sukladno članku 186. stavak 3. Zakona o parničkom postupku (NN 53/1991 — 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP") nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik obrazlaže svoj gornji prigovor kako slijedi.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta, ako ne i za sve anuitete, protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, što ponovno, kao i u situaciji pod točkom (i) dovodi do zastare velike većine, ako ne i svih, mjesečnih anuiteta. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje tužitelj spominje u tužbi (opet isključivo na temelju utvrđenja iz parnice potrošač) i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi članka 225. ZOO-a. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla (tako i N i O u knjizi „Građansko pravo"). Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti odnosno od samo sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće: „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvo tuženik u svojoj reviziji kada navodi da su niže stupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe članka 361. stavak 1. u svezi s člankom 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe članka 361. stavak 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe članka 103. stavak 1. u svezi člankom 104. stavak 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći." Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 23. travnja 2008., potraživanje iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja, odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja. Nije sporno da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu br. 312558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama solemniziranog kod javnog bilježnika Maria Včelika pod brojem OV-1454/08 od 29.4.2008. (dalje kao: „Ugovor o kreditu" ili „Ugovor") ugovorena promjenjiva kamatna stopa, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje. Međutim, općepoznata je činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK") kojim je, odredbama glave IV. a za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno — primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog), u kojem se, između ostalog, navodi: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vodeni u Ministarstvu financija urodili plodom sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF" (stranica 4. Konačnog prijedloga) „Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu" (stranica 6. Konačnog prijedloga) „Stoga predlaže trajno rješenje, na način da se trajno eliminira neravnopravni položaj dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute CHF." (stranica 6 Konačnog prijedloga) „postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova...Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima" (stranica 6. Konačnog prijedloga). Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK nameće se zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača — jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu br. 312558 osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CEIF od dana 18. veljače 2016. (dalje kao: „Aneks br. 1"). Sklapanjem Aneksa br. 1 tužitelj 2 tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvodi pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnom postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, sIijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Ispravnost ovog stajališta tuženika potvrđeno je sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa je tako županijski sud u Osijeku odlukom u predmetu Gž-1657/2016 zauzeo stav, cit: "Naime, tužitelj ne može tražiti da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti, te da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima." Tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci u predmetu Gž-834/16, cit: "Nesporno je naime da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (...) pa takvom dispozicijom (potpisom aneksa — dodatka) nema više pretpostavki za pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (...) odnosno Zakona o obveznim odnosima (...) na kojima je temeljio tužbu. Tuženik prilaže i odluku županijskog suda u Rijeci u predmetu Gž- 1062/17, u kojoj je sud zauzeo stav, cit: "Kako se zahtjev za isplatom temelji na ništavosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog neosnovanosti tvrdnje o ništavosti te odredbe ugovora neosnovan je zahtjev za isplatom." Županijski sud u Splitu, u presudi poslovni broj Gž-385/2017 od 6. veljače 2019. zauzeo je stav da: „Drugim riječima sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijenjen je ugovorom o kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, zbog čega tužitelj više da ne može zahtijevati bilo kakvu eventualnu pretplatu po kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF” Zaključno, sve navedeno je u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa tako prof.dr.sc. NC i doc.dr.sc. OC u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.) iznose sljedeće: „Takav sporazum, bez obzira na svoju formu (aneks postojećem ugovoru ili novi ugovor o kreditu u EUR kojim se novira prijašnji ugovor o kreditu u CHF), predstavlja novu pravnu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova pravila o stjecanju bez osnove. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHE" (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 17.) „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kreditu u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHE U tom pogledu valja naglasiti kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnice i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva — izostanak pravne osnove." (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16.)

U tom smislu i mr. sc. FC u stručnom članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu" Pravo i porezi, br. 5/19, str. 15-23 izlaže kako: „Sklapanje novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u CHF) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke ( a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove, jer su sva plaćanja(uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu" (stranica 23.).

Neovisno o konverziji provedenoj u skladu sa odredbama ZPK, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom presudom, drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tamo tuženice (OTP banke d.d.) i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju sudu na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da: „ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 23. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu, kao i da je temeljem odredbe članka 4.1. ugovora kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje. S druge strane, netočno je da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope, U članku 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora." Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba kojaglasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora." Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBOR-a (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena ugovora jasno definirana. Tuženik će u nastavku pokazati kako je upravo u razdoblju za koje tužitelj smatra da je u istome došlo do pretplate, tuženik bio izložen velikom porastu troškova. Ekonomski indikator koji nedvojbeno ukazuje na porast ili pad troška tuženika je CDS (Credit Default SWAP). Radi se o financijskom derivatu koji odražava premiju rizika određene države za financiranje na određeni rok, te njegova veličina kao takva ovisi o rating-u države i o roku na koji se zahtijeva likvidnost. Rast CDS-a odražava percepciju tržišta o rastu rizika zemlje izdavatelja, u ovom slučaju Republike Hrvatske. Izbijanjem krize krajem 2007.g. i povećanjem očekivanja „defaulta" (neispunjavanja obveza izdavatelja dužničkih papira - obveznica) prema određenim zemljama porasla je i cijena CDS-a kao instrumenta zaštite od kreditnog rizika. Iz ispisa kretanja CDS-a za Hrvatsku vidljivo je kako je CDS u predmetnom razdoblju drastično

rastao i tako uzrokovao i porast troškova tuženika. Vidljivo je daje CDS u rujnu 2008. iznosio 166.002 (što već predstavlja četverostruku vrijednost u odnosu na vrijednost CDS-a iz rujna prethodne godine), dok je iznos CDS-a u prosincu 2008. iznosio 435,503 što znači povećanje veće od 2,5 puta. U ožujku 2009. vrijednost CDS-a i dalje je na visokih 377.668. CDS ostaje na iznimno visokoj razini i u svim narednim periodima. CDS je službeni podatak koji se može naći na javno dostupnim web stranicama značajnijih financijskih institucija i specijaliziranih informativnih financijskih društava, fondova i sl. Opaske radi, tuženik ističe kako do 30. rujna 2008. godine vrijednost LIBOR-a kontinuirano povećavala te je banka, u slučaju tumačenja spornih odredbi Ugovora o kreditu na način kako to sugeriraju tužitelji, u tom periodu imala osnovu za povećanje kamate. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača", u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio, a osnovanost kojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz parnice Potrošač i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora, a koja tvrdnja nije potkrijepljena niti jednim dokazom. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti presude VTS-a pa je tako svoju tužbu usmjerio i protiv ugovornih odredaba koje uopće nisu bile predmet parnice Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na presudu VTS-a budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Štoviše, kao što je već spomenuto, u konkretnom slučaju kamatna stopa nije promjenjiva jednostranom odlukom banke već je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF, stoga se praksa utvrđena u parnici Potrošač ne može primijeniti na ovaj slučaj. Tužitelj se u svom tužbenom zahtjevu, neosnovano, u pogledu jednostrane promjene kamatne stope, poziva i na presudu VTS-a Pž-7129/13. Važno je naglasiti da je tom presudom VTS prihvatio žalbu tuženika na presudu Trgovačkog suda poslovni br. P-1401/12 i ocijenio tuženikovo postupanje u pogledu jednostrane promjene kamatne stope zakonitim. Posljedično, tuženik nije ni sudjelovao u revizijskom postupku koji je rezultirao presudom Vrhovnog suda poslovni br. Revt-249/14, a na koju se tužitelj također referira u svom tužbenom zahtjevu. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mog odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže medu strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva

i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da  je  odredba  suprotna načelu savjesnosti i poštenja da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavak 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP"), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK"). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da je kamatna stopa promjenjiva jer je vezana uz tromjesečni LIBOR za CLIF. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope zbog mogućih promjena tromjesečnog LIBOR-a za CI-IF te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (Z00, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovaranje promjenjiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenjiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 399. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivana na elemente zelenaškog ugovora." Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Jednostavnim uvidom u odredbe moguće je utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. čak štoviše, i sam tužitelj ističe kako je kamatna stopa u spornom razdoblju ne samo rasla već i padala, što je potvrda tuženikovih navoda o uvjetovanosti kamatne stope kretanjima na tržištu.

Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značainu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornik strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke — jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 26.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Također, prethodno sklapanju ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Neovisno o navedenom, činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik budući da se u točki 9.15. navodi da: „ Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanje kredita." Dodatno, da je tužitelj znao za rizike uzimanja kredita u CHF dokazuje i sljedeća izjava: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja banci." Shodno tome, navedenom točkom o upoznatosti sa promjenjivošću tečaja CHF i rizika koji nastaju tim povodom, ne samo da je evidentna pretpostavka razumljivosti valutne klauzule iz Ugovora od strane tužitelja; već je i isključena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz parnice Potrošač s obzirom da sama izreka presude VTS-a kao jedan od „uvjeta" nepoštenosti navodi: „ a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti." VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Kako je tužitelj jasno dao do znanja da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i sa rizicima povezanim sa tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz presude VTS-a po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja t tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. (dalje: rješenje VSRH). Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu sa potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?" Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije bit relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne). pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj — na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da se spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan niti ureda – budući da je tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnim za precizno postavljenje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Poredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja) tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi aneksa broj 1 ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Aneksom broj 1 utvrđena je preplata tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u iznosu od 26.464,81 kn. Tuženik je sukladno odredbama aneksa broj 1 iznos utvrđene preplate isplatio tužitelju u roku od 60 dana od dana prihvata izračuna konverzije i to na račun tužitelja broj 7220187002. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po ugovoru tužitelj dav puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 26.464,81 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 19. veljače 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U skladu s time kao i sa svim prethodnim navodima, tuženik predlaže sudu iz naslova da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 19. prosinca 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice i prigovor zastare.

4. Na raspravi održanoj 8. srpnja 2024. tužitelj je ispravio naziv tuženika te kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d.

5. U podnesku od 29. siječnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj ugovora: 3125558 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog dana 23. travnja 2008. godine, između tužitelja LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Sberbank d.d. [adresa], OIB 78427478595 kao pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 u članku 4 u kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog za iznos pretplate po konverziji kredita iz CHF u Eure isplati iznos od 2.544,23 Eura sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a sve to u roku od 15 dana i to: za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 15,35 eura, počev od 16. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 84,00 eura, počev od 16. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 85,25 eura, počev od 16. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 86,09 eura, počev od 16. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 89,59 eura, počev od 16. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 81,77 eura, počev od 16. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 85,24 eura, počev od 17. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 87,06 eura, počev od 17. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 85,18 eura, počev od 16. travnja 2014. godine, za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 82,55 eura, počev od 16. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 83,70 eura, počev od 16. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 85,42 eura, počev od 16. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 86,74 eura, počev od 16. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 86,96 eura, počev od 16. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 88,59 eura, počev od 16. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 90,46 eura, počev od 17. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 90,82 eura, počev od 16. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16 ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 17. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. rujna 2015. godine, za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. listopada 2015. godine, za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. studenog 2015. godine, za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. prosinca 2015. godine, za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. siječnja 2016. godine i za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 82,11 eura, počev od 16. veljače 2016. godine sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka .d.d, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 da tužitelju KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

6. U podnesku koji je kod suda zaprimljen 20. veljače 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da ističe kako ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, međutim, vještak je u svom nalazu i mišljenju koristio fiksni tečaj i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,90%, a početno ugovoreni anuitet obračunavao je do 31. prosinca 2013. godine, od 01.01.2014. redovnu kamatnu stopu jod 3,23%, što je primijenjeno do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Naime, predmetnim Ugovorom o kreditu stranke nikada nisu ugovorile fiksni tečaj, već srednji tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. U svom podnesku kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti prvotno ugovoreni tečaj. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se mijenja obveza iz ugovora o kreditu. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Također, tuženik ističe da je konverzija CHF u valutu EUR izvršena voljom tužitelja, a kojom konverzijom su otklonjene sve navodno nepoštene odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, i tužitelj je time obeštećen u cijelosti. Dakle, sam izračun vještaka u ovom predmetu je zapravo bespotreban. Osim toga, prema dijelu obrazloženja presude VSRH broj Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., sadržanom u točki 25. odgovoreno je na postavljeno revizijsko pitanje na slijedeći način: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, tako Vrhovni suda RH u stajalištu zauzetom u rješenju toga suda posl. broj Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021. U navedenom rješenju Vrhovni sud RH potvrđuje da: „na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“ Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P-145/2020 od 21. ožujka 2022. navodi: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti i poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, protivi se tužbi i specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja kako je to isti odredio svojim podneskom od 29. siječnja 2025., te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 312558 od 23. travnja 2008., izvršen je uvid u prometnu karticu po kreditu, otplatnu tablicu kredita, izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vjenčani list, Aneks broj 1 ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016., parametre, informativni otplatni plan po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 29. prosinca 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj LC.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 23. travnja 2008. Prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju kuće. Rok otplate kredita ugovoren je na 8 godina, a tužitelj kao korisnik kredita obvezao se plaćati redovnu kamatu od 4,90% godišnje koja je ugovorena kao promjenjiva (članak 4.). Tužitelj se kao korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u 96 mjesečnih anuiteta i to u iznosu od 327,92 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća (članak 7.).

9. Nesporno je nadalje da su tužitelj i prednik tuženika dana 18. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 312558 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

11.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

12. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 4. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 23. travnja 2008. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

14. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

16. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila za kupnju kuće. Člankom 1. prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Člankom 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a člankom 7. obveza vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima od 327,92 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

17. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu vezanom za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

18. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

21. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

23. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

25. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

26. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

27. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

28. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

29. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

30. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

34. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

35. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

37. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

38. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kredit nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 23. travnja 2008. kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

39. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 4. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredba o valutnoj klauzuli kojom se povrat kredita vezao uz valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 4. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

43. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 18. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Ugovorne strane utvrdile su da je preostala neotplaćena glavnica kredita iznos od 1.690,16 eura i da je preplaćeni iznos po osnovnom ugovoru 26.464,80 kn.

44. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

45. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prethodnik tuženika kao kreditor Volksbank d.d., [adresa] sklopili su dana 23. travnja 2008. godine Ugovor o kreditu broj 312558 (namjenski kredit za kupnju kuće), u iznosu od *26.000,00 CHF, na rok otplate od 8 godina, uz mjesečnu otplatu na 96 anuiteta. Početna je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,90%, uz početni anuitet od 327,92 CHF, a obračunato u kunama za isplatu kredita prema kupovnom tečaju za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, a za otplatu anuiteta po kreditu po prodajnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta po kreditu. Naknadno se je redovna kamatna stopa smanjila na 3,23% zbog zakonskih propisa, a time i anuiteti u CHF zbog smanjenja redovne kamatne stope, ali su se anuiteti u otplati u kunama povećali zbog porasta tečaja CHF za kune u otplati kredita. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovorena je isplata kredita u protuvrijednosti kredita u CHF u kunama prema kupovnom tečaju za devize kreditora za CHF u kunama za 1 CHF = 4,378800 kuna za na dan isplate kredita 16.05.2008. godine, što uz iznos glavnice kredita od 26.000,00 CHF je iznosilo protuvrijednost od 113.848,80 kuna, a tečaj CHF za kune na dan isplate kredita je polazna osnova za izračun razlike u valuti između stvarno plaćenih anuiteta u kunama preračunatih iz CHF po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama i prodajnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune

na dane dospijeća plaćanja, a u odnosu na anuitet utvrđen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,90% i kupovnim tečajem za devize kreditora za 1 CHF za kune na dan isplate kredita. Navedeni iznos isplaćene glavnice kredita od 113.848,80 kuna vidljiv je u knjiženju u dokumentu kreditora „Prometna kartica po kreditu broj 312558 na ime LC“ na dan isplate kredita 16. svibnja 2008. godine. Temeljem navedene dokumentacije utvrđen je datum isplate kredita, a iznos isplate kredita u CHF je matematički utvrđen u kunama (što daje iznos isplaćenog kredita u CHF i ugovornog tečaja na dan isplate kredita), a kao polazna osnova za izračun valutnih razlika. Matematički izračun: 26.000,00 CHF x 4,378800 kuna = 113.848,80 kuna. Ugovoreni iznos kredita 26.000,00 CHF. Kupovni tečaj za devize kreditora Volksbank d.d. [adresa], za 1 CHF za kune na dan isplate kredita 16.05.2008. 4,378800 CHF Kreditor je početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i početno ugovoreni anuitet obračunavao do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine redovna kamatna stopa je zakonski određena na 3,23%, što je primijenjeno do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po prodajnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i kupovnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune za 1 CHF = 4,378800 kuna na dan isplate kredita 16. svibnja 2008., ukupna razlika više plaćenih anuiteta iznosi 45.634,33 kuna. Ukupno preplaćeno po kreditu zbog promjene (smanjenja) kamatnih stopa i više plaćenog zbog promjene valutne klauzule iznosi više plaćeno u iznosu od 45.634,33 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 6.656,71 eur, a više plaćeno zbog promjene valutne klauzule kada je tečaj CHF za kune bio veći iznosi 46.703,30 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 6.198,59 eura. U konverziji kredita iz CHF u EUR utvrđena je preplata u ukupnom iznosu od 26.464,81 eur. Od ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope umanjen za iznos priznate preplate je iznos od 19.169,52 kn što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 2.544,23 eur, a od ukupne visine više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja umanjeno za priznati iznos u konverziji iznosi 20.238,49 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 2.686,11 eur.

46. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

47. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

48. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

49. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 46.703,30 kn što u eurima iznosi 6.198,59 eur. Tužitelju je u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 26.464,81 kn pa je razlika više plaćenog iznos od 19.169,52 kn odnosno 2.544,23 eur.

50. Tužitelj je u podnesku od 16. prosinca 2024. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka te iznos umanjio za priznatu preplatu u konverziji kredita.

51. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 2.544,23 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita pa je sud odlučio kao u točki II izreke.

52. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja, a i prigovor prijeboja koji nije precizirao te o tome sud nije mogao odlučivati.

53. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

54. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 28. listopada 2019.

55. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

55.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

55.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

55.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

55.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

56. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

57. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

58. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

58.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

59. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

60. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

61. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 28. listopada 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja za period od srpnja 2013. do siječnja 2016. to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

62. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 3. lipnja 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 14. srpnja 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na glavnu raspravu održanu 20. listopada 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 4. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza i za pristup na glavnu raspravu održanu 20. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.500,00 eura i PDV na taj iznos od 375,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.875,00 eura. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 108,63 eur koliko je tužitelj u obvezi platiti i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko je tužitelj u obvezi na ime knjigovodstvenog vještačenja platiti pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.318,80 eura.

63. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 20. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnica Valentina Gacik, Požega

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci, M. A. Reljkovića 4