Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1017/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u Sisku protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-153/2023-22 od 23. svibnja 2024., na sjednici vijeća dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-153/2023-22 od 23. svibnja 2024. u cijelosti.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012288982 sklopljenog dana 19. veljače 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.774,56 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.923,63 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno stranke dana 19. veljače 2007. sklopile ugovor o kreditu broj 9012288982 (dalje: ugovor o kreditu), kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 11.882,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate u trajanju od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke, u svrhu kupnje vozila,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2007. u svrhu kupnje osobnog automobila, da je sve vezano za kreditiranje kupnje vozila rješavala u auto kući, da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu već joj je na potpis prezentiran unaprijed sastavljen ugovor o kreditu, koji je potpisala prilikom ovjere kod javnog bilježnika, da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije ništa objasnio o promjeni visine anuiteta tijekom otplate, niti joj ukazao na okolnosti zbog kojih bi moglo doći do te promjene, niti ju je itko upoznao s rizicima ugovaranja u valuti vezanoj za CHF,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo od 14. ožujka 2024. proizlazi da razlika više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja važećeg na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.774,56 EUR-a,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena ništetnost ugovornih odredba tuženice kojima se ugovarala valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača, čime je tuženica postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009 – dalje: ZZP/07),

- da je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača vezan za utvrđenja iz navedenih presuda temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14), odnosno čl. 138.a ZZP/07 i temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP)

- da nije osnovan prigovor zastare jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinuta zastara, te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, te je tužba od 14. studenoga 2019. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 6. st. 2. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, zaključivši da se radi o odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu o kojoj tuženica nije pojedinačno pregovarala s tužiteljicom niti je tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici sve što je primila s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 1.774,56 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnu tužiteljicu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na apstraktnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu, zbog čega se sud ne može pozivati na presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito i ugovorni odnos u koji su stupile stranke svojom voljom ne može se mijenjati na način na koji je to učinio prvostupanjski sud (kredit s ugovorenom valutnom klauzulom promijenio je u kunski kredit).

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim.

8.1. To iz razloga što je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 19. veljače 2007. odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u odnosu na tuženicu pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužiteljica se s pravom pozvala na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuje i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

9. Tuženici je u ovom konkretnom postupku, a u sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama broj: U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojemu je tuženica, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora, omogućeno dokazivanje da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, te je radi utvrđenja tih okolnosti predložila samo dokaz - uvid u priopćenje Hrvatske narodne banke. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno zaključio da tuženica nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala s tužiteljicom (iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sve vezano za kredit rješavala u auto kući) niti da je tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) valutnu klauzulu utvrdio ništetnom iz razloga što tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a što žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je kredit s ugovorenom valutnom klauzulom zamijenio kunskim kreditom, jer je tužiteljica, a obzirom da je tuženica nije na pravilan način informirala o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, jedino znala koliki iznosi početni tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, pa je zbog neinformiranosti o rizicima ugovaranja valutne klauzule, a ne zbog zabrane ugovaranja valutne klauzule, iznos koji je tuženica stekla ugovaranjem ništetnih odredbi obračunat po jedinom poznatom tečaju, što samo tuženica pogrešno kvalificira kao kunski kredit.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 3. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO/05, u ovom konkretnom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

13. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

14. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. (pravilno st. 1.) ZPP-a, te je za radnje priznate pod točkom 24. obrazloženja prvostupanjske presude, trošak vještačenja i trošak sudske pristojbe na tužbu dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.923,63 EUR-a.

15. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude.

16. Protivno žalbenim navodima tuženice, tužiteljici, a koja je prema stanju spisa, pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023.

17. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

18. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom.

U Varaždinu, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun