Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-866/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Amalije Švegović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1334/2020-42 od 19. ožujka 2024., na sjednici vijeća 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1334/2020-42 od 19. ožujka 2024. pod točkama II.,

III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Odnos na temelju duga, potraživanja i pravna osnova Ugovora o kreditu broj 016-377/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.190,00 CHF (slovima:šezdesettritisućestodevedeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...". Pod točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 3. Ispunjenje, Vraćanje kredita,rokovi plaćanja i dospijeće Ugovora o kreditu broj 016-377/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "..Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 677,98 CHF(slovima: šestosedamdesetsedam švicarskih franaka i 98/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća...". Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.185,61 EUR/54.139,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose određene u toj toč. izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.515,45 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 19. ožujka 2024., dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u točkama II. do V. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 016-377/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 2. ožujka 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (dalje – ugovor o kreditu) kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF pobliže opisanim u izreci presude, te restitucijski zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je tuženica pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženičin pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor dana 2. ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu, po kojemu je banka odobrila korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.190,00 CHF, s rokom otplate do 31. ožujka 2015. u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 677,98 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF banke na dan dospijeća, u svrhu kupovine stana,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a,

- da iz iskaza tužitelja (po prijedlogu stranaka pročitan je iskaz tužitelja dan u spisu istog suda poslovni broj P-4165/2015 vođenom između istih stranaka, a radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 6. ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke – napomena ovog suda) proizlazi da se prilikom podizanja stambenog kredita opredijelio za kredit u CHF jer mu je službenica banke ukazivala da se radi o najpovoljnijem kreditu s najmanjom ratom kredita, da mu ni djelatnica banke ni itko drugi u banci nisu posebno obrazlagali način i strukturu po kojoj se mijenja kamatna stopa, ali da ga je banka obavještavala o promjeni kamatne stope, da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi rješavanja stambenog pitanja, a kako to proizlazi i iz samog ugovora o kreditu,

- da iz iskaza svjedokinje TZ (djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu) proizlazi da se ne sjeća tužitelja, ali da je prednik tuženice tijekom 2005. sklapao ugovore o kreditu u CHF i u EUR, te da su klijenti masovno sklapali ugovore u CHF jer je bila povoljnija kamata, da se radilo o tipskim ugovorima koji su bili pripremljeni unaprijed od banke i klijenti su ih samo solemnizirali kod javnog bilježnika, da je klijentima vezano za valutnu klauzulu jedino bilo rečeno da se kunska protuvrijednost obračunava po srednjem tečaju HNB-a,

- da prema nalazu financijskog vještaka Darka Prpića ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po primijenjenom tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko je plaćanje vršeno prije dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 54.139,85 kn/7.185,61 EUR-a,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), te je zastara ponovno počela teći od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom konkretnom predmetu 5. ožujka 2020. nije istekao zastarni rok od pet godina,

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila protutužbeni zahtjev ili slično, te da se na tuženicu ne može odnositi kolektivna zaštita jer nije potrošač, pa za eventualno nastale "negativne razlike" u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF ne postoji odgovornost potrošača,

pozivajući se na odredbe čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07),

zaključuje da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu čl. 3. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti je banka na transparentan način informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, slijedom čega je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a (pravilno je trebalo primijeniti odredbu čl. 210. u vezi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001, dalje: ZOO/91, obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 2. ožujka 2005., no međutim, to nije utjecalo na pravilnost odluke obzirom da odredbe čl. 1111. i čl. 323. st. 1. ZOO tu pravnu materiju uređuju sadržajno na jednak način) obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od 7.185,61 EUR-a, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa navedenog pod točkom III. izreke.

6.1. Polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 2. ugovora o kreditu definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženica isplatila tužitelju, prvostupanjski sud zaključuje da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da definira obvezu tuženice, a ne tužitelja, pa kako tužitelj nije naveo razloge zbog kojih bi čl. 2. ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu opisanog u izreci presude.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da ju je prvostupanjski sud nedostavljanjem podnesaka tužitelja od 20. listopada 2021. i 23. svibnja 2022. onemogućio u raspravljanju pred sudom, jer je ovaj sud pregledom prvostupanjskog spisa i e-spisa utvrdio da navedenih podnesaka uopće nema u spisu niti je za te podneske zatražen i priznat trošak, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice potpuno promašeni.

8. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer je prvostupanjski sud samo prepričao utvrđenja iz kolektivne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, bez provođenja svih potrebnih dokaza, utvrđivanja i uzimanja u obzir specifičnih okolnosti slučaja te bez apsolutno ikakvog obrazloženja za takvu odluku, te nije dao razloge o odlučnim činjenicama niti je naveo materijalno pravo koje je primijenio.

8.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju i iste je obrazložio jasnim i valjanim razlozima koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, pa prvostupanjska presuda nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, posljedično čemu nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje drugostupanjski sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženica navodima žalbe osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, iznoseći razloge zbog kojih smatra da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, da nije pravilno utvrđena visina tužbenog zahtjeva jer je primijenjena pogrešna metodologija pri izradi nalaza i mišljenja vještaka i nisu uzete u obzir tzv. ''negativne razlike'', da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate od datuma kada je tuženica stekla iznose koje tužitelj potražuje, te osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, jer je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 2. ožujka 2005. odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u odnosu na tuženicu pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužitelj se s pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuje i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. U skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem svoje djelatnice (svjedokinja TZ), koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te je saslušan i tužitelj. Imajući u vidu iskaz tužitelja i svjedokinje, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

11.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, u ovom individualnom sporu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti ugovornih odredbi obzirom je isti proveden već u kolektivnom sporu, a ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom.

12. Obzirom da je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, to su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku osporava primijenjenu metodologiju smatrajući da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu promašeni i proturječni stanju spisa.

13. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 5. ožujka 2020. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

16. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 3. ZPP- a (tužitelj je uspio gotovu u potpunosti glede osnove i u potpunosti glede visine), utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.515,45 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja, čija je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i na trošak vještačenja te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

17. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud nije naznačio vrijednost boda očito primjenjujući jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

18. Iako prvostupanjski sud nije naznačio vrijednost boda, iz obrazloženja proizlazi da je tužitelju za pravne radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja priznao trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023), odnosno da je priznao trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR-a, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama II., III., IV. i V. izreke.

20. Obzirom da je tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

21. U nepobijanoj točki I. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun