Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-938/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-453/2021-30 od 14. rujna 2023., na sjednici vijeća 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-453/2021-30 od 14. rujna 2023. pod točkama I., II. i III. izreke presude i rješenju.

II. U nepobijanoj točki IV. izreke presude, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.554,45 EUR-a/11.712,07 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.579,63 EUR-a/11.901,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 14. rujna 2023. Pod točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 597,00 EUR-a kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 179,17 EUR-a kao neosnovan. Rješenjem je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 361,18 EUR-a/2.721,32 kn.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i III. izreke presude i rješenju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud je, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom (saslušanjem tužitelja, pregledom dokumentacije u spisu i provedenim financijskim vještačenja po vještaku financijske struke Mirni Tot Nužda), utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužitelj i tuženica dana 4. kolovoza 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren iznos od 20.085,32 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja, s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u iznosu od 288,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje vozila marke Opel,

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti ustegama s plaće,

- da iz dopisa Policijske postaje Brodsko-posavske proizlazi da je osobni automobil bio registriran na ime tužitelja,

- da prema podacima Porezne uprave [adresa] tužitelj nije imao otvoren obrt 2005. ,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila marke Opel za potrebe obitelji, da mu je osobni bankar rekao da je najbolje da podigne kredit u CHF pa je to i učinio,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da prema nalazu financijskog vještaka Mirne Tot Nužda razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.302,37 EUR- a/9.812,74 kn (razlika tzv. pozitivne razlike i negativne razlike), time da je više plaćeno zbog promjene tečaja 1.554,45 EUR-a/11.712,07 kn, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 252,08 EUR/1.899,33 kn,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) ništetne, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je prigovor zastare neosnovan jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer do podnošenja tužbe 12. kolovoza 2021. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude,

- da tužitelj, iako je otplatio kredit, ima pravni interes za podnošenje tužbe, obzirom da se u skladu s odredbom čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

- da nije uzeta u obzir tzv. negativna razlika za vrijeme kada je tečaj bio niži, jer tuženica u ovom postupku za eventualnu tražbinu prema tužitelju zbog toga što je tužitelj otplatio pojedine rate kredita obračunate prema nižem tečaju za CHF od tečaja koji je bio na dan isplate kredita, nije istaknula zahtjev bilo u obliku protutužbe ili prigovora radi prebijanja,

zaključuje da tuženica nije dokazala okolnosti radi kojih pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne bi imala obvezujući učinak u ovoj parnici, te da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer ista kao odredba po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nije bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je njima tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, slijedom čega je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a (pravilno je trebalo primijeniti odredbu čl. 210. u vezi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001, dalje: ZOO/91, obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 4. kolovoza 2005., no međutim, to nije utjecalo na pravilnost odluke obzirom da odredbe čl. 1111. i čl. 323. st. 1. ZOO tu pravnu materiju uređuju sadržajno na jednak način) obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od 1.554,45 EUR, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa jer je tuženica nepoštena stjecateljica od trenutka sklapanja predmetnog ugovora, u koji je unijela spornu ugovornu odredbu protivnu prisilnim propisima.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, pa je nejasno temeljem čega je pozivajući se na čl. 1111. ZOO-a tužitelju dodijelio pravo na povrat navodno stečenog bez osnove, odnosno temeljem čega je naslovni sud utvrdio da je osnova otpala, a obzirom da u postupcima kolektivne zaštite potrošača sud nije utvrdio ništetnost konkretnih odredbi konkretnog ugovora, niti je tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu tražio utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba, slijedom čega sud nije niti mogao utvrditi ništetnost, pa ako ništetnost nije utvrđena, to sama osnova stjecanja nije otpala, pa je iz navedenog razvidno da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na pogrešne zakonske odredbe i da su razlozi presude proturječni sami sebi, a uslijed čega je ista presuda nerazumljiva te se ne može ispitati.

7.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je o ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odlučio kao o prethodnom pitanju. Naime, utvrđenje ništetnosti spornih dijelova ugovora o kreditu je pretpostavka za potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa kako se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na ništetnost prvostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti, to je pravilno prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

8. U žalbi tuženica ističe da prvostupanjski sud ničime nije obrazložio na temelju kojih činjenica, a koje su iznesene u tijeku postupka, utvrdio ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli zaključivši da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su iste stoga nerazumljive i nepoštene sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine broj 96/2003, dalje: ZZP/03), te da je nepotpuno utvrdio činjenično stanje odnosno da isto uopće nije utvrđivao, već je samo kratko i paušalno naveo kako je u presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ističe da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, pa je stoga prvostupanjski sud u ovom konkretnom slučaju to bio dužan utvrditi, a što nije učinio, čime je potpuno pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je, rješavajući to kao prethodno pitanje, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

9.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarala, da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, dok je odustala od prijedloga za saslušanje svoje djelatnice MTB.

9.2. Imajući u vidu iskaz tužitelja (točka 5.1. obrazloženja prvostupanjske presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem pojedinačno pregovarala i da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovor odredbe o valutnoj klauzuli, bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF, tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom i da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu obavijestila u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

11. Kako tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu (što tuženica ne osporava u žalbenom postupku), već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 12. kolovoza 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćnom presudom Trovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica koristila nepoštene i ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze u CHF, pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica te ju je pravilno obvezao na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, time da je za razdoblje od 1. siječnja 2006. pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a, dok je za razdoblje od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005. trebalo primijeniti odredbu čl. 214. ZOO/91, no međutim, to nije utjecalo na pravilnost odluke obzirom je odredba čl. 1115. ZOO-a identična odredbi čl. 214. ZOO/91, iz razloga navedenih pod točkom 19. obrazloženja, a koje prihvaća i ovaj sud, te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženice.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava odluku o trošku (točka II. i III. izreke presude), navodeći da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev (ispravno – tužbu) s kojim se povlačenjem ona suglasila i zatražila naknadu troška koji su nastali u povodu povučenog dijela tužbenog zahtjeva, pa kako nije dala povoda za utuženje povučenog dijela tužbe, da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je podneskom od 4. svibnja 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, konačnim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 1.554,45 EUR/11.712,07 kn, odnosno smanjio je svoj zahtjev u odnosu na zahtjev zatražen tužbom u iznosu od 1.915,64 EUR/14.433,39 kn. Unatoč tome što je tuženica vezano uz djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva zahtijevala naknadu parničnog troška, pravilno prvostupanjski sud nije tuženici priznao trošak postupka vezano za povučeni dio, neovisno o tome što je o trošku tužitelja pogrešno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, o trošku postupka pravilno je trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva (tužitelj je u cijelosti uspio u osnovu, dok je sa visinom uspio u omjeru od 81%, odnosno ukupno je u sporu uspio sa 90,5%) koji nije prouzročio posebne troškove pa mu je u navedene zakonske odredbe tuženica dužna naknaditi trošak postupka u cijelosti. Osim toga, valja navesti da je visina troškova zastupanja po Tarifi jednaka i prema vrijednosti predmeta spora od 1.915,64 EUR i prema vrijednosti sniženog zahtjeva od 1.554,45 EUR, pa tuženici zbog djelomičnog povlačenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije nastao nikakav poseban trošak. Tuženici bi takav trošak pripadao samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj (identičan pravni stav izražen je i u odluci VSRH Rev-80/22).

14.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju, a koji je prema stanju spisa, pristupio na ročište za objavu presude, priznao pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, a što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023.

15. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, dok u odnosu na rješenje o povlačenju tužbe tuženica u žalbi niti ne iznosi razloge zbog kojih ga pobija, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkama I., II. i III. izreke, te rješenje o povlačenju tužbe.

16. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

17. U nepobijanoj točki IV. izreke presude, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun