Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7111/2022-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Starčević Pavelka, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Kristinu Starčević Pavelka, odvjetnicu, te punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9011654242 od 10. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, koji je potvrđen/solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem Ou-619/2006 11. srpnja 2006., a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika kao i u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem ista zahtijeva utvrditi nepoštenima i stoga ništetnima odredbe i dijelove odredbi Ugovora o kreditu broj 9011654242 od 10. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, koji je potvrđen/solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem Ou-619/2006 11. srpnja 2006., a koje sadržajno prelaze smisao i sadržaj odredbi čija je ništetnost utvrđena pod točkom I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici ŠZ zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.337,50 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,35 eur od 8. ožujka 2008.,

- 10,37 eur od 30. prosinca 2008.,

- 12,87 eur od 26. siječnja 2009.,

- 13,90 eur od 27. veljače 2009.,

- 9,85 eur od 21. ožujka 2009.,

- 8,93 eur od 20. travnja 2009.,

- 10,84 eur od 6. svibnja 2009.,

- 7,72 eur od 9. lipnja 2009.,

- 9,10 eur od 10. srpnja 2009.,

- 8,65 eur od 15. rujna 2009.,

- 6,07 eur od 12. listopada 2009.,

- 7,87 eur od 13. studenoga 2009.,

- 7,54 eur od 17. prosinca 2009.,

- 12,08 eur od 20. siječnja 2010.,

- 13,60 eur od 15. ožujka 2010.,

- 16,56 eur od 14. travnja 2010.,

- 21,17 eur od 19. svibnja 2010.,

- 28,41 eur od 15. srpnja 2010.,

- 35,05 eur od 21. kolovoza 2010.,

- 33,58 eur od 29. rujna 2010.,

- 34,02 eur od 30. rujna 2010.,

- 31,29 eur od 6. studenog 2010.,

- 41,80 eur od 14. prosinca 2010.,

- 40,28 eur od 24. siječnja 2011.,

- 41,77 eur od 26. ožujka 2011.,

- 41,41 eur od 23. travnja 2011.,

- 58,04 eur od 31. svibnja 2011.,

- 73,29 eur od 29. srpnja 2011.,

- 66,25 eur od 31. kolovoza 2011.,

- 57,92 eur od 29. listopada 2011.,

- 63,00 eur od 26. siječnja 2012.,

- 64,15 eur od 27. veljače 2012.,

- 62,32 eur od 24. ožujka 2012.,

- 63,04 eur od 30. travnja 2012.,

- 64,40 eur od 30. svibnja 2012.,

- 62,90 eur od 30. srpnja 2012.,

- 62,00 eur od 27. kolovoza 2012.,

- 62,53 eur od 25. listopada 2012.,

- 63,06 eur od 1. prosinca 2012.,

- 57,57 eur od 31. siječnja 2013.,

- 58,33 eur od 7. veljače 2013.,

- 60,15 eur od 25. veljače 2013.,

- 61,08 eur od 22. veljače 2013.,

- 60,43 eur od 29. travnja 2013.,

- 55,26 eur od 31. svibnja 2013.,

- 55,43 eur od 28. lipnja 2013.,

- 56,26 eur od 31. srpnja 2013.,

- 62,54 eur od 3. veljače 2014. te na iznos od

- 62,48 eur od 3. veljače 2014., sve do isplate, te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 868,29 eur zajedno sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 1,85 eur zatraženog s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli kao i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 796,54 eur zatraženog s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 10.7.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011654242 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 20.177,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje pri čemu je ugovoreno plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika. Tužiteljica tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteni odnosno posljedično ništetni kao što je to utvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojima je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podnijetoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na način da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih tamo navedenih banaka, i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je slijedom toga ništetna te u dijelu kojim je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, to tužiteljica slijedom toga u tužbi predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi da su ništetni dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika kao i u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila s time da u tužbi na ime preplaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 747,36 eur (5.631,00 kn), a na ime preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule CHF potražuje isplatu iznosa od 2.298,82 eur (17.320,46 kn), sve zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, dok s osnova ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te s osnova ništetnosti odredbe o naknadi za osiguranje kredita ne potražuje nikakvu isplatu. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 2.10.2024. (stranica 164-169) povećala tužbeni zahtjev tako što je na ime preplaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope zatražila isplatu iznosa od 796,54 eur, a na ime preplaćenih iznosa zbog ugovorene valutne klauzule isplatu iznosa od 2.339,35 eur, sve zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos pa kako je time tužba preinačena, sud je ovakvu preinaku tužbe temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) dopustio rješenjem od 7.10.2024. (stranica 170) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Kako je tužiteljica u tužbi predložila donijeti presudu kojom bi se utvrdile ništetnim i neke druge odredbe odnosno dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a koje sadržajno prelaze smisao i sadržaj odredbi čija je ništetnost utvrđena pod točkom I. izreke, to je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući i prigovor zastare jer je odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina s time da bi u konkretnom slučaju ovaj rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno od dana plaćanja pojedinih anuiteta jer se radi o povremenom potraživanju uz napomenu da je ovaj rok svakako istekao 14.6.2019. za potraživanje s osnova preplate zbog jednostrano promjenjive kamatne stope ukoliko se i prihvati stav da bi došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata pri čemu niti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužiteljica kategoriji prosječnog potrošača o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi, raspravljalo u kolektivnom sporu. Osim toga, tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila pa se odluke iz ovog kolektivnog spora ne mogu niti posredno primijeniti na auto kredite pri čemu tuženik napominje i to da je predmetni kredit zatvoren 28.3.2014. pa je ovaj Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran čime je predmetni ugovorni odnos prestao, dok se odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose samo na ugovorne odnose koji su na snazi. U odnosu na navode tužiteljice o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik navodi da se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope, a isti su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje banke, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, o kreditnom riziku zemlje te marži. Nadalje, tuženik navodi da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno odnosno ništetno te da tuženik do 2014. nije bio u obvezi u ugovorima o kreditu definirati parametre promjenjivosti iste, već je bio u obvezi samo obavijestiti korisnike kredita o promjeni visine kamatne stope, što je i činio pri čemu posebno napominje da je ugovaranje kredita s promjenjivom kamatnoj stopom bila volja ugovornih strana. U odnosu na navode tužiteljice o ugovorenoj valutnoj klauzuli tuženik navodi da je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ugovaranje takve klauzule dopušteno pri čemu iz zaključka Suda Europske unije u presudi C-81/19 proizlazi da su odredbe ugovora, a koje su odraz nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se tužiteljica poziva, tada tuženik ističe da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama. Nadalje, odredbama Zakona o zaštiti potrošača je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik tvrdi da takve neravnoteže nema te da su navedene ugovorne odredbe jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima. Također, tužiteljica je prije sklapanja ugovora od strane službenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a o mogućim oscilacijama tečaja valute CHF je bila upoznata i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, a osim toga je ovaj Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje, tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni pa je tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije s kojima je i sam raspolagao. Pored toga, tuženik ističe da je tužiteljica mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, dok tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule jer je i sam zadužen u predmetnoj valuti. U svakom slučaju tuženik smatra da tužiteljica ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da vještak fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu niti da se smatra da je bila ugovorena kuna. Nadalje, vezano uz navode tužiteljice o odredbi čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik navodi da je odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, dok je odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose iz čega proizlazi da nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade. Stoga se ne radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi s time da je ista sastavljena na jasan i razumljiv način te da je i odredbom čl. 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u to vrijeme bilo određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu, a određeno je i to da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Osim toga, sama naknada za obradu kredita ne predstavlja trošak za naknadu zaposlenika tuženika, već naknadu za sam proces odobravanja kredita te je tužiteljica istu pristala platiti s time da ova ugovorna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pri čemu tuženik smatra da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od 2006. kada je ova naknada tužiteljici naplaćena pa do podnošenja tužbe radi čega da tužiteljica više nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ove ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 12- 21), u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 48-57) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 20.2.2024. (stranica 95-116), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 119-130), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 170 i 171 te 177 i 178).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9011654242 od 10.7.2006. na iznos od 20.177,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita (stranica 15-20, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 7. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se navedeni kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Nije sporno niti to da je u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja je dan sklapanja toga ugovora iznosila 5,50% godišnje. Nadalje, nije sporno da je u čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF kao i zbog ugovorene promjenjive kamatne stope. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10.9.2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

11. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

13. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno navodima tuženika, da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod tuženika da se navedene odluke čak ni posredno ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju iz razloga što je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

14. Pri tome se napominje da tužiteljica u svom iskazu (stranica 170 i 171) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, a ne za potrebe obrta kojeg je bila vlasnica u to vrijeme. Tvrdi da joj je ponuđen kao najpovoljniji upravo ugovor o kreditu koji je vezan uz valutu CHF pa nije niti pitala postoji li u ponudi i neki drugačiji ugovor o kreditu s time da joj o samoj valuti CHF nije ništa pojašnjeno pa tako niti o postojanju eventualnog rizika sklapanja takvog ugovora. Navodi da je znala da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva te da joj je i rečeno da bi se ista zbog toga mogla tijekom otplate kredita mijenjati, ali samo nešto malo pri čemu joj nije pojašnjeno o čemu ovisi ta promjena. Ističe da je ovaj kredit u cijelosti otplatila i to vlastitim sredstvima plaćajući osobno na šalteru banke, a na pitanje punomoćnika tuženika navodi da ovaj ugovor nije pročitala jer je vjerovala zaposlenicima banke na riječ.

15. Nadalje, u svom dopunskom iskazu (stranica 177 i 178) tužiteljica pojašnjava da je ranije u svom iskazu pogrešno navela da predmetni Ugovor o kreditu nije pročitala prije potpisivanja, a sve zato što je na to ranije ročište zakasnila pa je zbog nervoze tako izjavila u žurbi. Naime, sada tvrdi da joj je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti pročitala zaposlenica tuženika nakon čega je istu pitala je li moguće promijeniti neke odredbe u smislu da joj otplata kredita bude povoljnija, ali joj je zaposlenica tuženika odgovorila da se u tom ugovoru ne može ništa mijenjati. Inače joj je poznato da taj Ugovor o kreditu sadrži i odredbu prema kojoj je ona dužna platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita s time da joj je pojašnjeno da se to jednostavno mora platiti da bi banka pokrila svoje troškove nakon čega je to prihvatila jer se je raspitivala o uvjetima kreditiranja i u drugim bankama koje su također tražile naplatu takvih naknada. Međutim, smatra da je takva odredba ništetna upravo zato što o njoj nije mogla pregovarati odnosno što ovaj Ugovor o kreditu nije mogla sklopiti bez obvezivanja na plaćanje ovih naknada koje su joj doista i naplaćene. Na pitanje svog punomoćnika je li joj javni bilježnik pročitao predmetni Ugovor o kreditu, tužiteljica navodi da jest s time da joj je i on rekao da se ugovorne odredbe ne mogu mijenjati.

16. Ovakav iskaz tužiteljice u kojem ista tvrdi da je ovaj Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, a ne za potrebe obrta kojeg je bila vlasnica u to vrijeme te da joj je od strane zaposlenika banke ponuđeno sklapanje upravo ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF kao najpovoljnijeg s time da joj o samoj valuti CHF nije ništa pojašnjeno pa tako niti o bilo kakvom riziku sklapanja takvog ugovora kao što joj nije ništa pojašnjeno o tome o čemu ovisi promjena kamatne stope za koju zna da je ugovorena kao promjenjiva, već joj je samo rečeno da bi se ista tijekom otplate kredita mogla nešto malo mijenjati pri čemu joj je na njen upit nakon čitanja ovoga Ugovora o kreditu rečeno da se u tom ugovoru ne može ništa mijenjati pa tako niti vezano uz odredbu prema kojoj je ona dužna platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, već joj je samo rečeno da se to jednostavno mora platiti da bi banka pokrila svoje troškove, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i životno logično, neovisno o tome što je tužiteljica u svom iskazu na ročištu 7.10.2024. (stranica 170 i 171) izjavila da predmetni Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije pročitala, dok je u iskazu na ročištu 7.2.2025. (stranica 177 i 178) izjavila da joj je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti pročitala zaposlenica tuženika, a sve zato što ovaj sud ne smatra relevantnim u ovome postupku činjenicu je li tužiteljica sama pročitala ovaj Ugovor o kreditu prije potpisivanja, ili je to učinjeno od strane zaposlenika tuženika i javnog bilježnika, već je jedino relevantno je li tužiteljica prije potpisivanja ovoga Ugovora o kreditu bila upoznata sa sadržajem istoga te je li bila u cijelosti informirana od strane zaposlenika

1 0

tuženika o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ovog tipskog Ugovora o kreditu, kao potrošača, nije u cijelosti informirao o navedenome jer ju zaposlenici tuženika nisu upozorili na postojanje rizika sklapanja ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF niti su joj pojasnili o čemu ovisi eventualna promjena kamatne stope, već joj je samo rečeno da bi se ista mogla nešto malo promijeniti, a nije joj pojašnjeno niti zbog čega je obvezna platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita odnosno na što se točno ove naknade odnose te zašto ih mora platiti i to upravo u ugovorenim postocima od iznosa kredita.

17. Slijedom navedenoga, utvrđeno je da je tuženik u obvezi tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vratiti iznose koje je temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli od nje primio zbog stjecanja bez osnove.

18. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 119-130), utvrđeno je da:

- ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 796,54 eur;

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.339,35 eur;

pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama.

19. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica nije prigovorila, već je u podnesku od 2.10.2024. (stranica 164-169) sukladno istome specificirala tužbeni zahtjev tako da s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje ukupni iznos od 796,54 eur, dok s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje ukupan iznos od 2.339,35 eur.

1 1

20. S druge strane, tuženik je u podnesku od 4.4.2024. (stranica 135-141) naveo da istome prigovara u cijelosti ističući da se ovaj nalaz ne može primijeniti u ovome postupku u odnosu na izračun u kojem je vještak kroz ugovorni odnos primijenio fiksnu kamatnu stopu jer je potraživanje isplate s osnove ništetnosti načina promjene kamatne stope zastarjelo i sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a vezano za izračun razlike s osnove valutne klauzule tuženik ističe da predmetni nalaz ne doprinosi rješenju ovoga spora jer je isti izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, a s obzirom na to da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, to je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnog Ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom. Osim toga, tuženik smatra da je vještak trebao uzeti u obzir i ona razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja koji je važio na dan isplate kredita.

21. Međutim, sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan ne smatrajući potrebnim isti dopunjavati sukladno prijedlozima tuženika jer je ovo vještačenje obavljeno prema zadatku određenom od strane ovoga suda pri čemu ovaj sud smatra da vještak nije niti trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF iz razloga što je tuženik u ovome postupku stavio samo materijalnopravni prigovor kojim (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, a imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18.12.2023. koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

22. Ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan smatrajući da zastarni rok počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer se u konkretnom slučaju radi o parnici tužiteljice, kao potrošača, u kojoj se ista poziva na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je jasno da je za ukupno potraživanje tužiteljice s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 796,54 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom nastupila zastara jer se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je ovaj rok protekao jer je od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., pa do 28.12.2022., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, proteklo više od pet godina za razliku od potraživanja tužiteljice s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje većim dijelom nije zastarjelo imajući u vidu da od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništentosti odredbe o valutnoj

1 2

klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 28.12.2022., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

23. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare za potraživanje tužiteljice s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 2.337,50 eur na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, a taj parnični postupak je pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., a sve jer navedeno potraživanje dospijeva u razdoblju od 8.3.2008. do 3.2.2024. pa isto nije obuhvaćeno navedenim rokom zastare jer je za do tada dospjelo potraživanje danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Međutim, za potraživanje tužiteljice s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1,85 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, čije je dospijeće u razdoblju od 6.9.2006. do 6.12.2006., je nastupila zastara neovisno o tome što od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 28.12.2022., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a za taj dio potraživanja tužiteljice jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok navedeno potraživanje, dakle, dospijeva u razdoblju od 6.9.2006. do 6.12.2006., pa je ovo potraživanje izvan petogodišnjeg roka zastare tako da za isto danom podnošenja kolektivne tužbe nije prekinut rok zastare odnosno da temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a za to potraživanje zastara nije počela teći iznova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

24. S druge strane, sud nije prihvatio osnovanim tuženikov stav da bi nakon presude Suda EU u predmetu C-81/19 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga jer da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, a sve to imajući u vidu da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III. odnosno tužiteljici je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 2.337,50 eur na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni

1 3

stjecatelj. Pod točkom IV. izreke valjalo je zbog djelomične osnovanosti tuženikovog prigovora zastare odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 1,85 eur zatraženog s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli kao i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 796,54 eur zatraženog s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

26. Nadalje, sud je utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom odredbu čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

27. Naime, iz iskaza tužiteljice (stranica 177 i 178) jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru pripremljenom unaprijed od strane tuženika pa da ona nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama odnosno utjecati na njihov sadržaj, već joj je dapače odgovoreno da se u istome ne može ništa mijenjati pa joj je tako i vezano uz naknade ugovorene u čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu samo rečeno da se to jednostavno mora platiti da bi banka pokrila svoje troškove pri čemu joj nije pojašnjeno na što se točno isti odnose odnosno kakva je struktura istih i zašto iznose upravo u navedenim postocima od iznosa odobrenog kredita.

28. Osim toga je i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 15-20) kao i uvidom u tuženikove Opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (stranica 48-56), koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu te koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđeno da niti u istima nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto su određene upravo u navedenim postocima od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

29. Pri tome se navodi da ovaj sud nije prihvatio osnovanim prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala pravni interes zahtijevati da je odredba iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna. Naime, tuženik smatra da je za eventualno buduće

1 4

potraživanje tužiteljice za povrat naplaćenih naknada iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu nastupila zastara, a ovaj sud smatra da ista nije nastupila iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

30. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tako što je najprije utvrđeno da je tužiteljica uspjela u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 74,54% jer joj je od ukupno zatraženih 3.135,89 eur dosuđen iznos od 2.337,50 eur, a u pogledu pravne osnove sa 80% jer je gotovo u cijelosti uspjela u dokazivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te sa zahtjevom za isplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a nije uspjela samo sa zahtjevom za isplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što onda ukupno iznosi 154,54%, dok je tuženik uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 25,46%, a u pogledu pravne osnove 20,00% što ukupno iznosi 45,46% pa je valjalo od ukupnog postotka tužiteljice tj. od 154,54% oduzeti postotak tuženika tj. 45,46% jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužiteljice od 109,08%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina), dobiva se tužiteljičin konačni uspjeh u sporu od 54,54%.

31. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 2.10.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 8.9.2022., 7.10.2024. i 7.2.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 1.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 250,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 37,83 eur što ukupno iznosi 1.287,83 eur. S obzirom na postignut uspjeh u parnici tužiteljici je priznato samo 54,54% toga iznosa tj. iznos od 702,38 eur čemu je pribrojen trošak financijskog vještačenja i to samo 50% uplaćenog predujma (331,81 eur : 2) u iznosu od 165,91 eur iz razloga što se polovica toga predujma odnosi na izračun preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tužiteljica u tom dijelu nije uspjela u ovome sporu. Stoga sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi dosuđenih 868,29 eur. Pri tome se napominje da tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužiteljica u ovome postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23).

32. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 20.3.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

1 5

33. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u 4 primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnici tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte