Poslovni broj: Usž-3080/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja "Phoenix metali" d.o.o., OIB: 44810169136, Veliko Trgovišće, Dr. Stanka Pinjuha 17, kojeg zastupa direktor HŽ, opunomoćen po Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, Jordanovac 15, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3216/2023-10 od 3. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3216/2023-10 od 3. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/23-01/25, urbroj: 513-04- 23-2 od 28. travnja 2023. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, klasa: UP/I-471-02/22-01/55, urbroj: 513-07-22-22-21 od 21. studenog 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 28. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 21. studenog 2022., kojim je tužitelju naloženo plaćanje poreznih obveza u točkama 1. – 7. izreke (poreza na dodanu vrijednost, poreza na dohodak od otuđenja posebnih vrsta imovine, poreza na dohodak od kapitala po osnovi izuzimanja imovine i korištenja usluga, poreza na dohodak od kapitala po osnovi primitaka od udjela od dobiti i poreza na dobit) za pobliže navedena razdoblja u naznačenim iznosima.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a ukazujući na nezakonitost pobijane presude, prije svega ističe da postoji proturječje između dokaza koji se nalaze u spisu, što je dovelo do nepravilnih zaključaka u vezi činjeničnog stanja, jer su bitne činjenice u postupku nepotpuno i netočno utvrđene, a svi navedeni propusti su doveli do pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi upire i na niz počinjenih procesnih povreda, a prije svega ističe da nije bio u mogućnosti ostvariti svoja procesna prava, jer je sud odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja. Smatra da prvostupanjski sud nije valjano obrazložio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga, već je zaključke i stajališta iznesene u presudi isključivo i jedino utemeljio na sadržaju zapisnika o provedenom poreznom nadzoru, što znači da tužiteljeva očitovanja i tužbene navode uopće nije s dovoljno pažnje razmotrio. Stoga tužitelj smatra da je prvostupanjska presuda manjkava jer ne sadrži valjano i relevantno obrazloženje, a prethodno donošenju odluke je sud u provedenom upravnom sporu održao jedno raspravno ročište na kojem je odbio sve tužiteljeve dokazne prijedloge. Tužitelj dalje u žalbi iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je sud sve zaključke utemeljio na zapisniku o obavljenom poreznom nadzoru od 26. kolovoza 2022., vezano uz način utvrđivanja porezne osnovice poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., s obzirom da je tijekom provedenog nadzora utvrđena vrijednost manjka robe u naznačenom iznosu, koja je tretirana kao izvršeno izuzimanje članu društva HŽ, koja vrijednost je uzeta u obzir prilikom obračunavanja poreza na dohodak od kapitala. Dakle, sud je svoje zaključke vezano uz količinski manjak robe koji su utvrdila porezna tijela prihvatio bez posebnog osvrta na okolnost radi li se o količinskom višku ili manjku robe. Smatra da su se bitne okolnosti konkretnog slučaja, od kojih ovisi i pravilnost utvrđivanja poreznih obveza, mogle utvrditi samo nakon provođenja vještačenja po vještaku odgovarajuće struke, po prijedlogu tužitelja, jer porezna tijela ne raspolažu stručnim znanjem iz područja otpada, niti su za izračun količinskog manjka primijenili odgovarajuću metodu, jer primijenjenom metodom nisu mogli na nedvojben i jasan način utvrditi bitne činjenice za oporezivanje količinskog manjka.

Tužitelj u žalbi dodaje da mu je tijekom provedenog poreznog postupka onemogućeno pravo na pristup svim informacijama odlučnim za donošenje odluke, zbog čega je tijekom postupka predložio da se pribave porezni akti koji su doneseni u postupcima poreznog nadzora provedenima vezano uz poreznu istragu nad njegovim dobavljačima, društvom Metaligo j.d.o.o., Pavmet j.d.o.o., Impor usluge d.o.o. i Krištić commerce d.o.o. Tužitelj smatra da je navedeni dokazni prijedlog od iznimne važnosti, jer su kod njegovih dobavljača, navedenih društava provedeni porezni nadzori, a ukoliko su u tim postupcima utvrđene porezne obveze, smatra da ne može i tužitelj biti utvrđen poreznim obveznikom. Tužitelj u žalbi, vezano uz pitanje njegove odgovornosti, ukoliko navedeni dobavljači nisu izvršavali svoje obveze ili imali odgovarajuće dozvole, ukazuje na stajališta iznesena u odlukama koje su donesene u predmetima, C-18/13 i C-277/14.

Tužitelj dalje u žalbi napominje da je drugi najveći izvoznik otpada u Republici Hrvatskoj i već dugi niz godina je prisutan na tržištu, zbog čega su količine otpada koje otkupljuje, prerađuje i prodaje iznimno velike, a time i odstupanja u količini tzv. normalna pojava kod takve količine i vrste otpada. Smatra da se točna količina otpada ne može utvrditi, već se količina otpada utvrđuje procjenom, a uslijed toga se prijavljuju odstupanja, s obzirom da bi vaganje ogromne količine otpada dovelo do nemogućnosti rada tužitelja, jer bi praktički morao zatvoriti skladište na duže vrijeme, ne zaprimati novu robu i isključivo se baviti vaganje. Dalje, pojašnjava značenje pojma "količinski manjak", što znači "otpad otpada", a koji se mogao utvrditi očevidom na licu mjesta, što je i predložio u tužbi, jer se još uvijek nalazi u njegovom skladištu. Tužitelj u žalbi ustraje na tvrdnji da količina manjka robe nije pravilno utvrđena, a niti je li uopće riječ o robi, tj. manjku robe koji podliježe oporezivanju, jer se uopće ne razmatraju njegovi navodi kojima pojašnjava postojanje razlike u vidu manjka robe, tj. razlike kod količine otpada kod ulaza i izlaza iz skladišta. Dodaje da je usluga prikupljanja navedenog "smeća" iznimno skupa, zbog čega se navedeni otpad i dalje nalazi u njegovom skladištu, zbog čega se ne radi o robi koja podliježe oporezivanju, jer je neuporabljiva i nije količinski zbrojiva, niti je namijenjena prodaji.

Nastavno u žalbi tužitelj ustraje na već ranije iznesenim prigovorima, pri čemu ističe da nije jasno kako je moguće za istu vrstu robe utvrditi i oporezivi manjak i oporezivi višak na isti dan, tj. na dan 31. prosinca 2020. Dodaje da mu je s osnove utvrđenog viška robe obračunat prihod u visini od 1.285.530,55 kn, a kako se radi o zalihi robe za prodaju, oporezivi prihodi su nastali prodajom navedenih viškova i za iste nije bilo moguće iskazati rashode u visini njihove nabavne vrijednosti, jer nije evidentirana u bilanci, iako je u materijalnoj formi roba postojala. Slijedno tome, tužitelj smatra da je porezno tijelo bilo dužno utvrditi stanje stvari tek nakon isteka 2021. i tužitelja eventualno zadužiti za iznos kamata na zakašnjelo iskazane prihode, jer je prihodu ostvarenom prodajom robe trebalo sučeliti rashode u visini nabavne vrijednosti prodaje robe. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt i na druge porezne obveze koje su mu utvrđene prvostupanjskim rješenjem, a pri čemu se donese paušalni i pogrešni zaključci da su poslovni odnosi između tužitelja i navedenih dobavljača prividni pravni poslovi kojima se prikriva stvarni pravni posao – otkup metalnog otpada od građana čiji je identitet poreznom tijelu nepoznat, kao i podrijetlo otpada koji se daje na otkup. Zaključuje da sud samo ponavlja zaključke i utvrđenja poreznih tijela, bez valjanog i relevantnog obrazloženja.

Tužitelj u tužbi daje osvrt i na značenje prividnog pravnog posla, tj. apsolutnu i relativnu simulaciju u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, što dovodi u vezi s mjerodavnim odredbama Općeg poreznog zakona. Zaključak suda da se u konkretnom slučaju radi o prividnim pravnim poslovima, smatra pogrešnim i tendencioznim, jer tužitelj posjeduje svu relevantnu i vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju u odnosu na nabavku metalnog otpada kojeg je prikupljao na lokacijama koje su mu odredili njegovi dobavljači. Dodaje da nije dužan provjeravati niti utvrđivati, a niti ispitivati razloge dobavljača zbog kojih otpad prikuplja na određenim lokacijama, a da je dužne obveze vezano uz promet prikupljenog otpada podmirio. Stoga zaključuje da ne postoji osnova za zaključak o prividnim pravnim poslovima, a da je u poreznom nadzoru provedenom kod tužiteljevih dobavljača trebalo utvrditi na koji način su došli u posjed metalnog otpada. Dodaje da je apsurdno i bez osnove eventualne propuste dobavljača stavljati na teret tužitelju.

Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na način poslovanja njegovih dobavljača, a u vezi njihovih poslovnih aktivnosti ukazuje na proturječne zaključke poreznih tijela. Dodaje da nema saznanje o tome da je ŽŽ, knjigovođa tužitelja, ujedno bila i knjigovođa nekih od navedenih dobavljača. Napominje da je riječ o bivšoj knjigovotkinji protiv koje je pokrenuo više kaznenih postupaka zbog prijevarnog postupanja prema tužitelju. Dodaje da je imenovana imala vlastiti obrt za knjigovodstvene usluge, odnosno da nikada nije bila zaposlena kod tužitelja, koji joj je bio samo jedan od klijenata. Tužitelj u žalbi u bitnom zaključuje da porezno tijelo pokušava naplatiti porez koji je trebao teretiti njegove dobavljače, koji od njih nije uspjelo naplatiti, a niti je porezno tijelo na bilo koji način dokazalo da je tužitelj robu od navedenih dobavljača zaprimio. Dodaje da je isplatu novčanog iznosa u visini od 1.850.000,00 kn porezno tijelo tretiralo kao isplatu dobiti vlasniku HŽ. Navodi da je u prilog tvrdnji da je porez obračunat i djelomično plaćen dostavio JOPPD obrazac, što je sud očito propustio ocijeniti, kao što je propustio provesti i druge predložene dokaze. Dodaje da sud ni o prijedlogu za odgodni učinak tužbe nije odlučio, a smatra da je nezakonita i odluka kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu, tuženikovo rješenje od 28. travnja 2023. i prvostupanjsko rješenje od 21. studenog 2022. te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da razlozi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor, da je 26. kolovoza 2022. o poreznom nadzoru sačinjen zapisnik, klasa: UP/I-471-02/22-01/55, urbroj: 513-07-22-22-18 od 26. kolovoza 2022., u kojem se pobliže navode utvrđene nepravilnosti, a na temelju kojeg su tužitelju utvrđene porezne obveze pobliže navedene u prvostupanjskom rješenju od 21. studenog 2022.

8. Prvostupanjski sud je kod utvrđivanja činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporenih odluka (članak 33. stavak 2. ZUS-a), a na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda pravilno je i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.

Prvostupanjski sud je, ocjenjujući sve tužbene navode pojedinačno, dao valjane, dostatne i relevantne razloge, ocjenjujući ujedno da je bitne činjenice za donošenje zakonite odluke bilo moguće utvrditi na temelju ocjene i dokaza izvedenih tijekom postupka poreznog nadzora i na temelju cjelokupnih podataka spisa poreznog tijela, zbog čega je odbio dokazne prijedloge tužitelja, odnosno provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje i saslušati predložene svjedoke, tim više jer tužitelj samo općenito predlaže te dokaze izvesti na okolnost količinskog manjka robe.

9. Dalje u pobijanoj presudi sud navodi mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: ZPDV), Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17. i 1/19.). U vezi ocjene je li tužitelju pravilno utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) sud je istaknuo da tužitelj ni ne spori činjenicu da je u financijskim izvještajima za 2020. (koje je predao FINA-i 22. ožujka 2022.), u Bilanci stanja na poziciji kratkotrajne imovine iskazao zalihu trgovačke robe u iznosu od 8.237.036,45 kuna, a ne zalihu koja je utvrđena godišnjim popisom od komisije u iznosu od 9.522.567,00 kuna. Također navodi da je tužitelj nabavu i prodaju metalnog otpada na skladištu evidentirao samo u financijskom knjigovodstvu, a nije ustrojio niti vodio materijalno (robno) knjigovodstvo (skladišnu evidenciju), da bi se u svakom trenutku raspolagalo s podacima o stanju robe na zalihama te o otkupljenim i prodanim količinama, što potvrđuje izjava MŽ od 3. prosinca 2021., koju je dala tijekom poreznog nadzora.

10. Dakle, uvažavajući okolnost da tužitelj nije uredno vodio materijalno knjigovodstvo i nije zakonito proveo popis imovine za razdoblje 2020., sud je prihvatio činjenice utvrđene tijekom nadzora pravilnim, odnosno da količinski manjak robe metalnog otpada iznosi 583.717 kg i da vrijednost manjka robe iznosi 3.543.316,16 kuna, a što je ujedno i osnovica za oporezivanje manje obračunatog PDV-a. Pri tome je sud naveo da bitne činjenice proizlaze iz zapisnika o poreznom nadzoru i sadržaja utvrđenih nepravilnosti. Porezno tijelo je jasno i iscrpno navelo način na koji je utvrdilo porezu osnovicu, a riječ je o javnoj ispravi čiji sadržaj je suglasan sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka. Naime, porezno tijelo je precizno obrazložilo da je početna količina otpada utvrđena popisom od poreznog obveznika na 31. prosinca 2019., količinski ulaz otpada po ulaznim računima dobavljača i pripadajućim primkama od 1. siječnja do 31. prosinca 2020., količinski ulaz otpada na skladištu putem primki zaključno sa 31. prosinca 2020. za koje porezni obveznik nije zaprimio ulazne račune dobavljača do 31. prosinca 2020., količinski izlaz otpada po izlaznim računima poreznog obveznika i pripadajućim otpremnicama od 1. siječnja do 31. prosinca 2020. i količine otpada koji je zaključno s krajem 2020. izdan sa skladišta i putem otpremnice isporučen kupcima, a za koji je račun za isporuku izdan nakon 31. prosinca 2020. Potom je porezno tijelo količinu otpada koja je zaprimljena na skladištu u 2020. razvrstala po ključnim brojevima, a da bi veličine bile usporedive s količinama otpada utvrđene popisom od poreznog obveznika na 31. prosinca 2019. i 31. prosinca 2020. Nakon toga je porezno tijelo sačinilo tabelarni pregled količinske nabave i prodaje po ključnim brojevima otpada s podacima o vrsti i cijeni otpada, koji je dan tužitelju na verifikaciju. U odnosu na navedeni tabelarni prikaz tužitelj nije imao bilo kakve primjedbe, a niti kasnije u izjavljenom prigovoru protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

11. Stoga je prema ocjeni ovog Suda, porezno tijelo na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog propisa, utvrdilo manjak robe metalnog otpada koji je tretirao oporezivim isporukama dobara tužitelja i obvezalo ga na plaćanje PDV-a za 2020. u naznačenom iznosu.

Dalje u obrazloženju pobijane presude sud navodi mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: ZPD) te Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 10/17., 128/17., 106/18., 1/19. i 80/19. – dalje: PPD). Pri tome iscrpno navodi i obrazlaže razloge, odnosno utvrđene činjenice na temelju kojih su utvrđene nepravilnosti kod količinskog praćenja nabave i prodaje otpada, ocjenjujući da je porezno tijelo pravilno i zakonito utvrđeni manjak robe, a što je pobliže i obrazložilo, tretiralo kao izuzimanje imovine od članova društva za njihove privatne potrebe (skrivene isplate dobiti) na teret dobiti tekućeg razdoblja.

12. Također u odnosu na utvrđenje manje obračunatog poreza na dohodak od otuđenja posebnih vrsta imovine za nadzirano razdoblje, u pobijanoj presudi sud iznosi da je utvrđeno da trgovačka društva "Medić metali" d.o.o., "Kozjak usluge" d.o.o. i "Oblić projekt" d.o.o. ne posjeduju dozvolu za gospodarenjem otpadom i nisu upisana u očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom, tj. radi se o društvima bez imovine i zaposlenika, koja ne predaju porezna, a ni financijska izvješća. Utvrđeno je i da su navedena društva izdala račune za 497 tona metalnog otpada nepoznatog podrijetla društvima "Krištić commerce" d.o.o. i "Impor usluge" d.o.o. Dodaje se i da su u tim društvima zaposleni samo članovi uprave i izvršni direktori s prijavljenim radom na nepunom radnom vremenu, a riječ je o dobavljačima tužitelja. Također je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da su društva "Metaligo" j.d.o.o. osnovano 16. studenog 2019. ujedno najveći dobavljač metalnog otpada tužitelju (član društva i odgovorna osoba je UŽ) i "Pamvet" j.d.o.o., koje je osnovano 21. studenog 2020. nakon što je prestalo poslovati društvo "Metaligo" j.d.o.o. u cilju nastavka poslovanja i trgovanja otpadom s poreznim obveznikom na temelju istog obrasca poslovanja, koji je najveći dobavljač metalnog otpada tužitelju (član društva i odgovorna osoba je RŽ), upisani u očevidnik trgovaca gospodarenja otpadom. Navedena društva su izdala račune o isporuci 762 tone otpada nezakonitog podrijetla tužitelju. Radi se o društvima koja nemaju niti jednog zaposlenika. Dodaje se i da je UŽ kontinuirano otvarao nova društva i zatvarao stara društva u cilju nastavka nezakonitog poslovanja u trgovanje otpadom. Tužitelj je s društvima koja su u njegovom vlasništvu obavljao poslove trgovanja metalnim otpadom po navedenom obrascu poslovanja. Dodaje se da tijekom provedenog nadzora tužitelj nije priložio dokumentaciju koja bi mogla učiniti vjerodostojnim isporuke otpada u količini i vrijednosti iskazanima na računima dobavljača. Sljedno tome su porezna tijela ocijenila da tužitelj nije dokazao postojanje robnog tijeka isporuke otpada kojeg su društva (dobavljači) zaračunali tužitelju.

Također iz podataka spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ŽŽ za tužitelja obavljala knjigovodstvene poslove, a prema izjavi UŽ ujedno je vodila poslovne knjige i navedenim dobavljačima, društvima "Metaligo" j.d.o.o. i "Pamvet" j.d.o.o.

13. Slijedom navedenog, osnovano su porezna tijela zaključila da je tužitelj neizravno sudjelovao u organiziranju fiktivnih isporuka, primitaka ili kretanja metalnog otpada. Takvo utvrđenje je pravilnim prihvatio i sud.

Naime, u predmetnom slučaju je ocijenjeno da je riječ o propustima tužitelja kao poreznog obveznika koji nije poduzeo razumne mjere provjere i kontrole navedenih dobavljača, tj. nije poduzeo potrebne radnje i aktivnosti u cilju poštovanja načela postupanja u dobroj vjeri sukladno članku 9. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: OPZ), a što je dalo osnovu poreznom tijelu da na odgovarajući način postupi u cilju sprečavanja poreznih prijevara i zlouporaba u sustavu utvrđivanja, obračunavanja i naplate PDV-a.

14. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnim (prividnim) pravnim poslovima, koji u smislu odredbe članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) ne proizvode pravne učinke. Sljedno tome je pravilan daljnji zaključak suda da je u predmetnom poslovanju s navedenim dobavljačima, tužitelj stvarao privid otkupa metalnog otpada od pravnih osoba, premda je bila riječ o otkupu metalnog otpada od građana. Prema članku 285. stavka 2. ZOO-a, ugovor kojeg stranke sklapaju prema trećim osobama (prividni, simulirani) ne proizvodi pravne učinke, što znači da je ništetan, dok drugi ugovor (prikriveni, disimulirani) odgovara volji stranaka i proizvodi pravne učinke ako je udovoljeno i drugim pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Radi se o situaciji svjesnog nesklada između volje i očitovanja stranke, koje tada sklapaju ugovor koji ne žele da bi prema trećim osobama stvorile privid da je taj ugovor sklopljen, a sve u cilju prikrivanja nekog drugog pravnog posla. S time u vezi prvostupanjski sud ukazuje i da OPZ u članku 11. stavku 1. propisuju da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, što znači da za utvrđivanje porezne obveze određenog subjekta nije odlučan njegov pravni položaj u odnosu na djelatnost iz koje nastaje porezna obveza, već gospodarski učinci koji s osnove određene djelatnosti ili neke druge osnove rezultiraju.

15. Prvostupanjski sud daje osvrt i na tužbeni navod koji se odnosi na pozajmice koje su na račun glavne knjige 11506 – zajmovi članovima uprave i zaposlenicima u iznosu od 1.850.000,00 kuna, a što proizlazi iz činjenica utvrđenih tijekom poreznog nadzora i iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru te cjelokupnih podataka spisa poreznog tijela, kao i analize svih izvedenih dokaza i zaključaka u vezi provedenog dokaznog postupka. Tvrdnje protivne tako utvrđenim činjenicama tužitelj nije uspio potkrijepiti odgovarajućim dokazima.

16. Ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud za svoje zaključke i stajališta dao valjano, dostatno i relevantno obrazloženje, jer je ocjenu o pravilnosti utvrđenih činjenica i primjene mjerodavnog materijalnog prava utemeljio na iscrpnom obrazloženju, tj. za svoje zaključke je dao argumentirane razloge. Također valja dodati da za takve zaključke suda postoji uporište u podacima spisa i materijalnim dokazima, koje tužitelj nije osporio. Stoga je ocjena ovog Suda da je prvostupanjska presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava.

17. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da se, uvažavajući okolnost da obrazloženja osporenih rješenja poreznih tijela sadrže valjane i dostatne razloge na kojima je utemeljena odluka u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud osnovano očitovao samo o ključnim navodima tužitelja koje je isticao u tužbi i tijekom upravnog spora. Postupivši na taj način, prvostupanjski sud prema ocjeni ovog Suda nije povrijedio ZUS, odnosno nije počinio postupovnu povredu koja bi bila od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude. Tužitelj u žalbi u bitnom prigovara opsegu obrazloženja pobijane presude, ali činjenica što tužitelj nije zadovoljan opsegom, a niti sadržajem obrazloženja presude ne dovodi do zaključka da je prvostupanjski upravni spor opterećen nedostacima koji bi zahtijevali poništavanje presude. Protivno tome, opseg i sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude udovoljavaju pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a, ali i zahtjevima ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje. Tužitelj je u konkretnom slučaju upoznat s razlozima na kojima je utemeljena odluka u mjeri koja odgovara okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega ovaj Sud ocjenjuje da predmetno obrazloženje jamči učinkovito ostvarivanje tužiteljevih procesnih prava. Opseg i sadržaj iznesenih razloga u presudi otklanjaju bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke. Također, a s obzirom da je prvostupanjski sud jasno i precizno naveo razloge zbog kojih je odbio provesti daljnji dokazni postupak i izvesti predložene dokaze, ovaj Sud nalazi da takvim postupanjem nije narušena ravnoteža u pozicijama stranaka u sporu, tj. nije dovedeno u pitanje učinkovito ostvarivanje tužiteljevih zakonskih, ustavnih i konvencijskih prava.

18. Utvrdivši da nisu osnovani razlozi zbog kojih tužitelj prvostupanjsku presudu pobija žalbom, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj Sud je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

19. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. Budući je žalba tužitelja odbijena, što znači da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je valjalo i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović