Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-138/2023-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženice OTP Banke Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj P-138/2022-13 od 17. siječnja 2023., dana 20. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P- 138/2022-13 od 17. siječnja 2023. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 13790/06 od 13. veljače 2007. zaključena između tužitelja i pravnog prednika tuženice Splitske banke d.d. Split u čl. 12. st. 1. koji glasi: „za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora“ te da ista ne proizvodi učinke, a ujedno je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.933,17 EUR / 14.565,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom pobliže preciziranom kao u izreci, a tekućom od 27. svibnja 2011. pa do isplate. Točkom II. izreke iste odluke "naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnične (?) odmjerene u iznosu od 1.119,85 EUR / 8.437,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom".

2. Pravovremeno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove, uključujući troškove žalbe, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovor na žalbu tužitelj se protivi navodima žalbe i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Smatra da je odlučujuće to što je utvrđeno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a tužitelj je to već u tužbi isticao.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 13790/06 kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora te s tim vezani restitucijski zahtjev u iznosu od 1.933,17 EUR / 14.565,49 kn.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 13790/06 od 13. veljače 2006. (u izreci presude pod točkom I. naznačena kriva godina sklapanja kredita) kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 78.700,00 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci,

- da je ugovoreno da tužitelj može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća te je za to potrebno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora,

- da je 27. svibnja 2011. tužitelj u cijelosti otplatio kredit, a 30. svibnja 2011. uplatio iznos od 14.565,49 kn na temelju čl. 12. Ugovora,

iz čega zaključuje da je visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita određivao isključivo tuženik, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo kako bi se utvrdili parametri i metoda izračuna visine naknade, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača pa je utvrdio ništetnim i bez pravnog učinka nepoštenu ugovornu odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu od 13. veljače 2006. sukladno čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03). Slijedom toga, na temelju čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) naloženo je tuženici vratiti tužitelju primljenu naknadu u iznosu od 1.933,17 EURA/ 14.565,49 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana kada je primila iznos naknade na temelju čl. 1115. ZOO-a, time da je prvostupanjski sud u odnosu na restitucijski zahtjev ocijenio neosnovanim prigovor zastare tuženice pozivajući se na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je ocjena zastare vezana za pravomoćnost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu vezanim za tečaj u CHF.

7. U žalbi tuženica u bitnome općenito ističe opravdanost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu te određenost te naknade. Tumači da je sukladno ugovoru o kreditu banka dužna korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita je za to dužan plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos sredstava vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno te ako korisnik kredita ne vrati novčana sredstva u vrijeme i na način kako je ugovoreno banka ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpjela, iz čega zaključuje da tužitelj neosnovano traži iznos naknade za prijevremenu otplatu koja je ugovorena čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, tvrdi da se u trenutku prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženice što joj nužno uzrokuje štetu pa zaključuje da predmetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu ne može biti ništetna. Tuženica smatra da je naknada za prijevremenu otplatu precizno određena, odnosno da se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora koja je vrijedila na dan sklapanja kredita i bila je dostupna tužitelju, a predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Ističe da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice za zaštitu prava potrošača jer ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bila predmet te parnice. Tuženica naglašava da je sud na ročištu 14. prosinca 2022. odbio kao nesvrsishodan njezin dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi prethodno pregovaralo između stranaka prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dok se isti sud pozivao na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03 prema kojem tuženica mora dokazati da se pregovaralo o pojedinoj spornoj ugovornoj odredbi, pa joj je time onemogućeno dokazivanje.

8. Ispitujući pobijanu presudu iz istaknutih žalbenih razloga utvrđeno je da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19– dalje: ZPP) koju sadržajno u žalbi ističe tuženica, navodeći da joj je onemogućeno dokazivanje činjenica vezanih za pojedinačno pregovaranje time što je prvostupanjski sud odbio njezin dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja na pravno relevantne okolnosti da se o sadržaju sporne odredbe ugovora o prijevremenoj otplati i plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo.

9. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 87. st. 1. istog zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu presudu zaključuje da se o konkretnoj spornoj odredbi nije pregovaralo jer je tuženici prepušteno da odlukom određuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Međutim, sukladno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je na ročištu 14. prosinca 2022. odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem tužitelja kao nesvrsishodan, a čime je prema stajalištu ovog suda onemogućio tuženicu u raspravljanju o odlučujućim činjenicama za donošenje valjane odluke o tužbenom zahtjevu, odnosno u odnosu na činjenicu je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.2. Naime, i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020., a na koji zaključak se poziva i tužitelj u odgovoru na žalbu, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju čl. 81. ZZP/03) može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Slijedom navedenog, u svakom konkretnom slučaju treba utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.3. Valja naglasiti da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama U-III/4372/2021, U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. izrazio stajalište da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti točno određenog potrošača - ovdje tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno tvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu, a koje se pravno shvaćanje analogno može primijeniti i na dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na te odlučne okolnosti, obzirom je čl. 264. ZPP-a određeno da sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka.

10. Isto tako valja istači da su točni žalbeni navodi tuženice da se prvostupanjski sud pogrešno u pobijanoj odluci poziva na utvrđenja iz kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača jer se ta utvrđenja odnose na odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke te odredbe koja je vezala iznos i isplatu kredita za valutu u CHF, dok se utvrđenja u toj parnici Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 ne odnose na odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Nadalje, iako je pravilno prvostupanjski sud primijenio čl. 225. ZOO-a u vezi istaknutog prigovora zastare tuženice u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, dao je pogrešne razloge za svoju odluku. Naime, kako je to razrađeno u pravnom stajalištu sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost još nije utvrđena, a svakako se ne može vezati za vođen postupak kolektivne zaštite potrošača. Takvo stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-213/2021-2 od 18. listopada 2022.

12. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima opravdava ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu treba istači da nerazmjer u likvidnosti bilance banke koju opisuje tuženica upravo predstavlja razliku u plaćanju (redovnih) kamata kod prijevremene otplate, a koje banka sukladno čl. 1024. st. 4. ZOO-a ne može u tom slučaju uračunavati. Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.

13. Slijedom svega navedenog, trebalo je usvojiti žalbu tuženice, ukinuti presudu suda prvog stupnja osnovom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U nastavku ovog postupka sud je dužan (sukladno zauzetom pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH), otkloniti navedenu bitnu povredu te saslušati tužitelja na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu. Pri tom valja napomenuti da je razmatranjem sadržaja spisa uočeno da je u spisu predmeta priložen Ugovor o kreditu od 13. veljače 2006. dok se u različitim pismenima tužitelja, tuženika te pobijanoj presudi predmetni ugovor naznačuje s različitim godinama sklapanja (2006. i 2007.), a konkretno u postavljenom tužbenom zahtjevu kao i izreci pobijane presude datum ugovora je naznačen „13. veljače 2007.“, slijedom čega je prvostupanjski sud dužan u daljnjem tijeku postupka razjasniti navedeno proturječje, a po potrebi i pozvati tužitelja na ispravak tužbenog zahtjeva u smislu čl. 109. st. 1. ZPP-a. Nakon raspravljanja i provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o glavnoj stvari kao i cjelokupnim troškovima postupka uključujući i o troškovima žalbenog postupka.

U Varaždinu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun