Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1396/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 25. rujna 2023., poslovni broj: P-273/2021-26, u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika, ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2367/2022-7 od 25. svibnja 2023. te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč. I/ izreke presude utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-4091070, sklopljenog dana 10.05.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 17.05.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-16321/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“. Pod toč. II/ izreke utvrđena je ništetnom i odredba iz čl. 2. st.1. istog Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“. Ujedno je toč. III/ izreke tuženiku po osnovi razlike u tečaju naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.055,87 EUR / 23.024,45 kn[1] sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki IV/ izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.138,16 EUR / 16.109,95 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Konačno, toč. V/. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu odluku pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.– dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka, dok podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.934,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, određena kao promjenjiva. Pored toga, utvrdio je da je ugovor među strankama zaključen i uz primjenu valutne klauzule i da je kredit otplaćen u cijelosti. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope), kojima je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik također postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Pozivajući se na odredbu čl. 502. c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. ZPP-a - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, prvostupanjski sud zaključuje da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora.

7. Nadalje, temeljem vještačkog nalaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj uslijed promjene visine kamatne stope preplatio iznos kredita za 6.142,05 kn, a uslijed tečajne razlike iznos od 23.024,45 kn.

8. Utvrdivši ništetnim ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je valuta glavnice vezana uz tečaj CHF i kojima je ugovorena promjenjiva redovna stopa kamate, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, dalje ZOO) obvezao tuženika na povrat tužitelju preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

9. Istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio obrazlažući da zastara nije nastupila budući do podnošenja tužbe nije protekao rok zastare od pet godina, koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od trenutka kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. Sud iznosi i stajalište da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i da je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak.

10. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tuženik nadalje u žalbi navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u nedostatku restitucijskog dijela zahtjeva, da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., ZZP/03) prema kojoj nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine ugovorne odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te je u tom kontekstu nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno isto nije uopće utvrđivao pa nastavno i opširno obrazlaže takvo svoje stajalište navodima da sud ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica, a koje su činjenice iznesene u tijeku postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, da nije obrazložio na temelju kojih je to odredbi zakona tužbeni zahtjev osnovan, već da je samo kratko i paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne slijedom čega da je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan, no da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, zbog čega da su sudovi u svakom pojedinom slučaju dužni utvrditi navedene sporne činjenice, a što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio, a ukoliko je prvostupanjski sud mišljenja da su sve činjenice koje su stranke iznijele i svi dokazi koje su predložile irelevantni za odlučivanje u predmetnom postupku, da je trebao obrazložiti razloge zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni, a što sud u niti jednom dijelu obrazloženja presude nije učinio. Pored toga, da je prvostupanjski sud propustio navesti na osnovu kojih ugovornih odredbi je utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača, koje svojstvo da tužitelj uostalom ničim nije dokazao, pa u iznesenim manjkavostima nalazi ostvarenom i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Posebno je istaknuo da je na okolnost statusa potrošača tužitelja predložio da naslovni sud od Ministarstva financija, Porezne uprave, pribavi podatak o tome da li je tužitelja objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta / društva, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a sve s obzirom na to da tuženik nije u mogućnosti sam pribaviti navedene podatke, a što naslovni sud u konkretnom slučaju nije učinio. Konačno, tuženik ukazuje da je tijekom postupka predlagao izvođenje dokaza kako saslušanjem tužitelja, tako i saslušanjem javnog bilježnika, koji su dokazi bitni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja u ovosudnom postupku, a koje je dokazne prijedloge sud odbio navodeći samo kako isti nisu potrebni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je po prvostupanjskom sudu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 288. st. 2. ZPP-a jer da je tužbu u dijelu zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate trebalo odbaciti zbog nedostataka pravnog interesa s obzirom da nije postavljen restitucijski zahtjev u odnosu na ništetnost ove ugovorne odredbe. To iz razloga što tužiteljevo zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (čl. 327. i čl. 328. ZOO) oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa i što se deklaratornom zaštitom pruža samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje). Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom stopom redovne kamate.

12. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika da je tijekom postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je sud odbio navodeći kako isti nije potreban za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja valja istaknuti da je tuženik doista već u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje javnog bilježnika Mirjane Borić čije saslušanje je ponovno predložio i u podnesku od 11. ožujka 2022. Međutim, podneskom od 25. kolovoza 2023. tuženik je obavijestio sud da odustaje od prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Mirjane Borić. Kako je tijekom postupka odustao od predloženog dokaza, isticanje u žalbi iznesenih navoda o neosnovanom odbijanju provođenja ovog dokaza u cijelosti je promašeno i neosnovano, tim više što se sada javni bilježnici ne mogu u postupku ove vrste utvrđivati relevantne činjenice.

13. Međutim, u pravu je tuženik kada tvrdi da je sud neosnovano i neobrazloženo odbio njegov prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnost načina pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu, posljedično čemu je ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na navedeno, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023. naveo da je u postupcima poput ovog sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način daju odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanja takvog ugovoru te kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost kao odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Pri tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na shvaćanje suda Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci tog suda posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem je protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka zaključak suda po kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem (u konkretnom slučaju) tužitelja, a kojeg je banka predložila na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz gore iznesenog proizlazi da je u pojedinačnom potrošačkom sporu prvostupanjski sud dužan izvesti dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja na okolnost da li je tuženik u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora potrošaču (ovdje tužitelju) dao odgovarajuće obavijesti, a suprotno postupanje predstavljalo bi protivnost zahtjevu jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Tim više, što je u konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrđena iz razloga što je prvostupanjski sud (bez saslušanja tužitelja) zaključio da tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17.

15. Prema tome, kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju odbio provesti predloženi dokaz od strane tuženika (saslušanje tužitelja), to je takvim postupanjem povrijedio pravo tuženika na procesnu ravnopravnost u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023.).

16. Preostalim žalbenim navodima tuženik opetovano ističe prigovor zastare, pa valja navesti da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništavih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (u odnosu na koji dio je postavljen zahtjev za isplatu) donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., to do podnošenja predmetne tužbe 05. ožujka 2021. nije protekao propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje, pa stoga utužena tražbina nije zastarjela.

17. Pogrešno je i stajalište tuženika da se pravna shvaćanja iz presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu s obzirom da je isti prestao isplatom kredita. Ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor, a koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

18. Pri tome, glede žalbenih navoda tuženika da su citirane odredbe ugovora jasne, razumljive i uočljive valja reći i da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisnici kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogla donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Nadalje, u odnosu na žalbu tuženika kojom tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom određivanja visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, ukazuje se da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“.

20. Tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka. Ne ulazeći za sada u osnovanost navedenih žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud ostavlja prvostupanjskom sudu da prilikom donošenja nove odluke ima u vidu i žalbene navode tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka.

21. Obzirom na izneseno, valjalo je zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prihvatiti žalbu tuženika i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuti u cijelosti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja u fazu glavne rasprave. Posljedično, ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. VI/ i toč. V/ izreke pobijane presude primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, kako bi sud prvog stupnja donio novu zakonitu odluku o troškovima postupka.

22. U nastavku postupka, imajući u vidu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazao ovaj sud, prvostupanjski sud će ponovno meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja od 05. ožujka 2021., vodeći pritom računa da je isti naknadno izmijenjen sukladno nalazu i mišljenju vještaka te da o raspolaganju tužitelja tužbenim zahtjevom nakon izrade nalaza i mišljenja nije donesena odluka suda, pa će nakon što najprije donese odluku o djelomičnom povlačenju tužbe i nakon što raspravi i utvrdi sve relevantne činjenice, između ostalog i saslušanjem tužitelja na okolnost obaviještenosti istog o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, donijeti novu odluku, time da će svoje stajalište opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, temeljenim na dokazima provedenim tijekom postupka.

23. Konačnom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, sukladno čl. 166. st. 3. ZPP.

U Varaždinu 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun