Poslovni broj: Gž-397/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1730/2023 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1730/2023 od 19. prosinca 2024. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.751,53 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

1.1. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. pa do isplate.

1.2. U točki III izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 158,18 eura kao neosnovan.

2.Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te da se tuženoj nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žaba nije osnovana.

5. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu 26. srpnja 2006. kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 14.565,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećeg na dan korištenja kredita, da je između stranaka sklopljen standardni ugovor, da stranke nisu pregovarale o pojedinim odredbama zaključenog ugovora posebno ne o valutnoj klauzuli prema kojoj je tuženik bio u obvezi platiti jednake mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju banke za CHF važećeg na dan plaćanja.

7. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/12 pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac potrošače u cijelosti nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je stoga tuženik postupao suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP) i to u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007., čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

8. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da prema čl. 118. ZZP-a odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete.

9. Stoga je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio da je odredba ugovora u kojoj je ugovorena valuta na način da je vezana glavnica za CHF ništetna jer je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan da se u pogledu sporne odredbe nije pregovaralo te primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO)., nalaže tuženiku da tužitelju vrati navedene iznose time da je visina između stranaka učinjena nespornom u iznosu od 1.751,53 eura sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

10. Nadalje, sud prvog stupnja smatra da prigovor zastare nije osnovan sukladno čl. 225. ZOO-a jer da zastarni rok iznosi pet godina da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđena ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli i da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. ožujka 2023., smatra da nije protekao rok od pet godina. Stoga slijedom obrazloženog sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pobijanom presudom tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tužene zanemario u potpunosti, pa čak ih nije niti proveo a da za takvo postupanje nije dao nikakve razloge.

12. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja odgovorio na sve bitne navode stranaka, te je tuženiku omogućio da raspravlja u ovom postupku i predlaže dokaze, te je obrazložio iz kojih razloga nije prihvatio dokaz tuženika da se sasluša u svojstvu svjedoka javni bilježnik, jer da se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati da li je potrošač obaviješten prije sklapanja konkretnog ugovora o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao a niti da je javni bilježnik imao takva zakonska ovlaštenja.

13. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da stranke nisu o vezanosti otplate kredita za promjenu CHF pregovarale i to o svim bitnim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u vezi sa zaključenjem predmetnog ugovora.

14. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZSP-a koji su vrijedili u vrijeme zaključenja ugovora te je utvrdio da su te odredbe nepoštene a samim time i ništetne.

15. Tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje zaposlenika banke na okolnosti da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale, pa stoga u ovom postupku nije niti primjenjiva odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. već odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-III-5457/21 od 30. lipnja 2022.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 358. st. 4. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja, a protivno žalbenim navodima tuženika, naveo sve činjenice koje su stranke iznijele tijekom postupka, a koje su relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, kao i dokaze koje su predložile, te dokaze koje je sud prvog stupnja proveo, što je na temelju tih dokaza utvrdio te je pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, sadrži relevantne razloge potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost u odnosu na utvrđenja koja proizlaze iz dokaznog postupka.

18. Sud prvog stupnja je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja primijenio odredbu čl. 118. i čl. 106. ZZP-a kada je utvrdio da je odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete.

19. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nisu odlučni žalbeni navodi tuženika, da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, jer relevantne činjenice potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, a to su da je odredba ugovora kojom je ugovorena valuta u CHF je ništetna, pa pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a obvezuje tuženika da isplati tužitelju iznos od 1.751,53 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a a u svezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je odlučio da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu. Naime, tuženik kao trgovac je bio svjestan rizika korisnika kredita kada tužitelja kao potrošača kada su ugovarale kredite u CHF nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti valute.

21. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., da nije ispitao da li sporne odredbe predstavljaju znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je sve te relevantne činjenice sud prvog stupnja utvrdio, a koje su utvrđene i u postupku povodom kolektivne zaštite potrošača, te stoga nije trebalo provoditi test razmjernosti.

22. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 225. ZOO-a utvrđujući da zastarni rok iznosi pet godina, jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli te zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je tužba podnesena 14. ožujka 2023. nije protekao rok od pet godina od pravomoćnosti navedene odluke. U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a utvrđujući da je navedeni postupak povodom kolektivne zaštite potrošača prekinuo zastaru.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kada tvrdi da u slučaju kad je kredit u cijelosti ispunjen ništetnost se više ne može isticati niti se u konkretnom slučaju može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, te se ništetnost mogla isticati u ovom postupku, a o čemu je sud prvog stupnja raspravljao kao prethodno pitanje time da je prihvatio i utvrđenja iz navedene kolektivne tužbe.

24. Nisu pravno relevantni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da se iz obaveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su bili otplaćeni do stupanja na snagu tog Zakona, jer da je zakonodavac očigledno smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatnija neravnoteža na strani potrošača jer činjenica da je ugovor otplaćen ne utječe na pravo stranke da traži ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a u ovom postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđena je znatnija neravnoteža na strani potrošača zbog posljedica ništetnosti odredbi o ugovornoj valutnoj klauzuli koja se odnosi na vezanost otplate anuiteta sa tečajem CHF u vrijeme otplate.

25. I odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika je kao neosnovanu trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

27. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.

U Rijeci 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić