Poslovni broj Gž-1582/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HT - Hrvatski telekom d.d. OIB: 81793146560, Zagreb, Savska cesta 32, kojeg zastupa Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika 1. Grada Zagreba OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa Marko Ramljak, odvjetnik iz Zagreba, 2. JI iz [adresa], kojeg zastupa posebni skrbnik Borna Okroša, odvjetnik iz Zagreba, 3. ZI iz [adresa], kojeg zastupa privremeni zastupnik Vanja Vargec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ljubenko & Partneri iz Zagreba, 4. ŽI iz [adresa], kojeg zastupa privremeni zastupnik Vanja Vargec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ljubenko & Partneri iz Zagreba, 5. VI iz [adresa], kojeg zastupa posebni skrbnik Borna Okroša, odvjetnik iz Zagreba i 6. Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb OIB: 28921978587, Ulica grada Vukovara 14, uz sudjelovanje HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zagreb, OIB: 46830600751, Ulica Grada Vukovara 37, kao umješača na strani 6. tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbe tužitelja, izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4491/2022 od 10. lipnja 2024. i dopunskog rješenja istog suda i poslovnog broja od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja te se ukidaju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4491/2022 od 10. lipnja 2024. i dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4491/2022 od 26. kolovoza 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I-1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je tužitelj vlasnik dijela nekretnina označenih u Nalazu geodetskog vještaka Vladivoja Relića dipl. inž. geod. od 1. rujna 2017. na Situaciji br. 1. Skice mjesta prijepora crvenom linijom i to u točkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14- 15-16-17-18-19-20-21-22-23-24, koja je sastavni dio presude i to realnih dijelova nekretnina zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica] i cijele zkč. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], pobliže određeno u pogledu svake nekretnine lomnim točkama označenim slovima sa citirane Skice i površinom dijela svake nekretnine na koju je usmjeren tužbeni zahtjev, sve kako se navodi u točki I-1. izreke presude.

1.1. Nadalje, točkom I-2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužitelj ovlasti na temelju presude i po njezinoj pravomoćnosti, provesti parcelacijski postupak temeljem kojeg će se od dijelova zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], zkč. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], označenih u prethodnoj točki, formirati zasebna nekretnina koja će površinom i oblikom odgovarati opisanim dijelovima nekretnina, u granicama označenim crvenom linijom na Situaciji br. 1. Skice mjesta prijepora, uz uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja na tako formiranoj nekretnini za cijelo, uz istovremeno brisanje svih upisanih prava i tereta u korist tuženika, a što da su tuženici dužni priznati i trpjeti te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (točka I-3. izreke).

1.2. Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženiku 1. Gradu Zagrebu naknadi parnični trošak od 207.422,87 eur (točka II izreke) a tuženicima 3. ZI i 4. ŽI parnični trošak od 61.976,03 eur (točka III izreke).

1.3. Prvostupanjskim rješenjem (sadržanim u istom otpravku kao i presuda) dopuštena je preinaka tužbe od 5. prosinca 2022.

1.4. Posebnim dopunskim rješenjem naloženo je tužitelju da tuženiku 1. Gradu Zagrebu, na već dosuđeni parnični trošak od 207.422,87 eur, isplati zakonsku zateznu kamatu s tijekom od 11. lipnja 2024. do isplate, po određenoj kamatnoj stopi.

2. Protiv presude i dopunskog rješenja, odvojene žalbe podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijane odluke preinače te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno predlaže da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

3. U odvojenim odgovorima na žalbe tuženici 2. KI i 5. VI, zastupani po istom posebnom skrbniku, te tuženici 3. TI i 4. ŽI, zastupani po istom privremenom zastupniku, osporili su osnovanost žalbenih navoda, predložili su žalbu tužitelja protiv presude odbiti kao neosnovanu te potražuju troškove sastava odgovora na žalbe.

4. Žalbe tužitelja su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na točno određenim dijelovima opisanih nekretnina, na kojima su tuženici upisani kao nositelji (titulari) raznih knjižnih prava a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da je vlasništvo stečeno na temelju zakona - pretvorbom društvenog vlasništva, građenjem i dosjelošću, sve uključujući pravne prednike tužitelja.

6. Tijekom postupka nije bila sporna aktivna legitimacija tužitelja i pravno sljedništvo njegovih prednika: od Poduzeća poštanskog telegrafskog i telefonskog saobraćaja Zagreb, do Radne organizacije poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa Zagreb, do Javnog poduzeća Hrvatska pošta i telekomunikacije s.p.o., do HT - Hrvatske telekomunikacije d.d. Zagreb, čiji je pravni sljednik HT - Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, ovdje tužitelj.

7. U provedenom dokaznom postupku izvršen je pregled spisu priležećih isprava i dokumentacije te je proveden je očevid na licu mjesta u dva navrata uz vještaka geometra radi mjerničkog vještačenja i identifikacije nekretnina.

7.1. Na takav način je utvrđeno da je stvarnopravni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava vlasništva nad dijelovima više međusobno graničnih katastarskih čestica, koji dijelovi u naravi čine jedinstvenu cjelinu, ograđenu i razgraničenu od susjednih nekretnina. Dalje je utvrđeno da se radi o realnom dijelu nekretnina u granicama i obuhvatu lomnih točaka od 1 do 24 iz Nalaza i mišljenja Skice vještaka Vladivoja Relića od 1. rujna 2017. Predmet spora predstavlja poslovni kompleks tužitelja između [adresa] i [adresa] u [adresa], namijenjen za obavljanje njegove registrirane djelatnosti u telefonskom i telekomunikacijskom prometu, na kojem se nalaze tri poslovne zgrade (uredska zgrada, tehnička zgrada i ...) s pomoćnim objektima, uređenom okućnicom i pristupnim putevima te parkirališnim mjestima.

7.2. Mjerničkim vještačenjem je utvrđeno da se radi o katastarskoj čestici kčbr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] u površini od 4.932 m2, formiranoj i nastaloj na temelju ovjerenog i potvrđenog Geodetskog elaborata br. 3571/99 iz 1999. koji je proveden donošenjem Rješenja Gradskog zavoda za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba od 8. lipnja 2000. Navedena promjena formiranja kčbr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] provedena je u katastarskim evidencijama te je tužitelj upisan posjednikom u posjedovnom listu, međutim, ova promjena nije provedena u zemljišnim knjigama.

8. Na temelju provedenih dokaza, prvostupanjski sud nalazi da je tužbeni zahtjev neosnovan te da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva spornih dijelova nekretnina niti po jednom osnovu kojeg je isticao.

9. Prvenstveno, sud prvog stupnja nalazi da nije osnovano pozivanje tužitelja da je pravo vlasništva stekao na temelju propisa kojima je izvršena pretvorba društvenih poduzeća, u ovom slučaju posebnog Zakona o osnivanju Javnog hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća („Narodne novine“ broj: 42/90. - dalje Zakon o osnivanju javnog poduzeća HPT) i Zakona o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“ broj 68/91.), kojim su od Javnog hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća osnovana javna poduzeća - Hrvatske pošte i Hrvatske telekomunikacije.

9.1. Prvostupanjski se sud poziva na članak 8. Zakona osnivanju javnog poduzeća HPT-a, prema kojem se sredstva za osnivanje HPT-a osiguravaju iz sredstava (osnovnih, obrtnih i dugih sredstava) postojećih organizacija poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa utvrđenih bilancom na dan stupanja na snagu toga Zakona, te zaključuje da za stjecanje prava vlasništva spornih nekretnina od strane javnog poduzeća HPT moraju biti ispunjene dvije kumulativne pretpostavke: 1. da je HPT stekao pravo korištenja spornih zemljišta i 2. da su ona unesena u bilancu na dan 10. listopada 1990., kada je taj Zakon stupio na snagu.

9.2. S obzirom da provedenim dokazima nije utvrđeno da su sporne nekretnine (ili njihovi dijelovi) na kojem su izgrađene zgrade unesene u bilancu prednika tužitelja na dan 10. listopada 1990., to prvostupanjski sud smatra da nije ispunjena druga kumulativna pretpostavka za stjecanje vlasništva pretvorbom, radi čega zaključuje da sporne nekretnine nisu prešle u tužiteljevo vlasništvo u skladu sa Zakona osnivanju javnog poduzeća HPT-a.

10. Jednako tako, zbog činjenice što predmetne nekretnine nisu ušle u temeljni kapital prednika tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da nisu ostvarene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u smislu prijelaznih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV), koje reguliraju pretvorbu društvenog vlasništva. Sud ukazuje kako se odredbe članka 363. stavak 2., članka 364. stavak 6. u vezi sa člankom 367. i člankom 369. ZV-a, kojima je regulirana pretvorba prava korištenja i raspolaganja u privatno vlasništvo, ne odnose na stvari, između ostalog, koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe. Posebno se poziva na članak 390.a ZV-a koji stjecanje prava vlasništva nekretnina u postupku pretvorbe ili privatizacije, također uvjetuju činjenicom da je vrijednost nekretnine procijenjena u kapital društva, a što nije slučaj u ovome predmetu. Pritom prvostupanjski sud ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) izraženom u odluci broj Rev-1713/2010 od 1. rujna 2015.

11. Dalje, sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan primijeniti institut građenja na zemljištu u društvenom vlasništvu kao osnov stjecanja prava vlasništva, pri čemu uvažava da su zgrade na spornim nekretninama sagrađene u vrijeme primijene Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) čije pravno pravilo iz paragrafa 418., prema stajalištu prvostupanjskog suda, nije primjenjivo na građenje na zemljištu u društvenom vlasništvu, a što da je sukladno stavu VSRH u presudama broj Rev-1713/2010 od 1. rujna 2015. i broj Rev-1993/2018 od 19. studenog 2019.

12. U odnosu na institut dosjelosti kao mogući osnov stjecanja prava vlasništva na koji se pozivao tužitelj, prvostupanjski sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke iz paragrafa 1072. OGZ-a s obzirom da tužitelj niti ne tvrdi da bi njegovi prednici bili u posjedu dijelova spornih nekretnina 40 godina prije 6. travnja 1941. odnosno prije prelaska tih nekretnina u režim društvenog vlasništva. Za kasnije razdoblje sud utvrđuje da je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91. - dalje ZOVO) branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

12.1. U svezi pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću primjenom odredbi ZV-a, prvostupanjski sud nalazi da tužitelju nedostaje potrebno vrijeme posjedovanja, uključujući i njegove pravne prednike. Sud uvažava pravna shvaćanja izražena u praksi VSRH, koja se razvila kao posljedica prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske i dr., kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema kojem treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije tog datuma. Kako tužitelj nije tvrdio da je u posjedu predmetnih nekretnina od najkasnije prosinca 1959., sud nalazi da očito do 4. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda o ukidanju članka 388. stavak 4. ZV-a, tužitelj nije mogao na temelju izvorne odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a steći vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću te da se u takvim okolnostima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa počevši od 8. listopada 1991. u skladu s (aktualnom) odredbom članka 388. stavak 4. ZV-a. S obzirom da od tog datuma pa do dana podnošenja tužbe 20. studenog 2012. nije protekao rok od 40 godina, tada sud prvog stupnja zaključuje da nisu ispunjene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisane člankom 159. stavak 3. i 4. ZV-a.

13. Dodatne razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nalazi u činjenici što tuženici 2. KI i 3. TI nisu upisani kao vlasnici niti jedne od nekretnina koje su predmet spora pa smatra da istima nedostaje pasivna legitimacija. U odnosu na nekretninu zk.č.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 16 m2 koja je u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina bez upisanog nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, sud zaključuje da se u skladu s predmijevom iz članka 362. stavak 3. ZV-a smatra da je ova nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, radi čega da niti jedan od tuženika nije pasivno legitimiran za tužbeni zahtjev koji se odnosi na ovu nekretninu.

14. Radi svega iznesenog, tužbeni je zahtjev odbijen u cijelosti dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa.).

15. U donošenju pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja jer je pobijanu presudu moguće ispitati.

16. Međutim, činjenično stanje za sada nije pravilno i potpuno utvrđeno radi čega ovaj sud ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava, imajući u vidu višestruke pravne osnove koje tužitelj ističe za stjecanje prava vlasništva, dugačak vremenski period stjecanja, razne osnove dobivanja pojedinih nekretnina na korištenje prednicima tužitelja radi privođenja namjeni, brojnost nekretnina sa različitim titularima i nositeljima prava koji su isticali različite prigovore tijekom postupka i konačno imajući u vidu opsežnost žalbenih navoda tužitelja.

17. Prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se tužitelj poziva da je pravo vlasništva stekao temeljem zakonskih odredbi o pretvorbi društvenog vlasništva, napominje se da je pravilo prema članku 359. i članku 360. ZV-a da se pretvorba društvenog vlasništva vrši prvenstveno sukladno odredbama posebnih zakona a tek ako nije došlo do pretvorbe na navedeni način, bit će mjesta primjeni prijelaznih i završnih odredbi ZV-a. Sud prvog stupnja zasnovao je svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva po ovom osnovu samo na temelju nesporno utvrđene činjenice da predmetna nekretnina nije unesena u temeljni kapital pravnog prednika tužitelja odnosno da nije unesena u njegovu bilancu na dan 10. listopada 1990. U tom pravcu, treba reći da pretvorba pravnog prednika tužitelja nije vršena sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj: 19/91., 83/92., 84/92., 94/93., 2/94. i 9/95.) niti Zakonu o privatizaciji („Narodne novine“ broj: 21/96., 71/97., 16/98., 73/00. i 92/10.), pa ne bi bila relevantna činjenica unosa sporne nekretnine u temeljni kapital društva.

17.1. Nastavno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju u primjenu dolazi poseban propis - Zakon o osnivanju javnog poduzeća HPT, kojim je izvršena pretvorba prednika tužitelja kao društvenog poduzeća od posebnog društvenog značaja (s obzirom na vrstu djelatnosti koju je obavljao) u javno poduzeće. Međutim, u svezi primjene članka 8. Zakona o osnivanju javnog poduzeća HPT, na kojem je sud utemeljio zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog utvrđenja da predmetna nekretnina nije bila u bilanci osnovnih sredstava prednika tužitelja na dan stupanja na snagu toga zakona, prvostupanjski sud je izgubio iz vida stajalište VSRH u svezi primijene materijalnog prava iz odluke broj Revx-199/2012 od 8. travnja 2015. koje nije izmijenjeno u kasnije donesenoj odluci u istome predmetu broj Revx-195/2018 od 10. lipnja 2020. Na ovo stajalište je tužitelj ukazivao tijekom postupka te ga ponovno ističe u žalbi. Citirane su odluke donesene u predmetu u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu koji je vrlo podudaran konkretnom slučaju - utvrđenje prava vlasništva nekretnine tužitelja Hrvatskih pošta d.d. i Hrvatskih telekomunikacija d.d., dakle društava koja su nastala razdvajanjem pravnog prednika tužitelja.

17.2. U odluci Revx-199/2012 od 8. travnja 2015. je u bitnome izneseno stajalište da bilanca kao knjigovodstvena kategorija ne može biti pravna osnova za stjecanje niti za gubitak prava vlasništva, već ona predstavlja samo pregled imovine (koju sastavlja pravna osoba o čijoj se imovini radi) i obveza na određeni dan te imajući u vidu sadržaj odredbi članka 8. stavak 1. i 3. Zakon o osnivanju javnog poduzeća HPT, nije relevantno glede vlasništva jesu li sredstva obuhvaćena bilancom ili nisu. U nastavno donesenoj odluci u istome predmetu broj Revx-195/2018 od 10. lipnja 2020. potvrđeno je stajalište nižestupanjskih sudova o primjeni materijalnopravnih odredbi Zakona o udruženom radu („Službeni list“ SFRJ broj: 53/76., 57/83., 85/87., 6/88., 77/88., 40/89. i 60/89. – „Narodne novine“ broj: 53/91. - dalje: ZUR), vezano za stjecanje prava vlasništva tužitelja na nekretninama u tome postupku.

18. Ovdje valja ukazati na žalbene navode tužitelja koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, a istima se pozivao na citirani propis ZUR i pretpostavke za stjecanja prava vlasništva društvenih poduzeća bivšeg sistema prema odredbi članka 268. toga zakona, u svezi čega sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije uopće utvrđivao relevantne činjenice za primjenu navedene odredbe.

18.1. ZUR je stupio na snagu 11. prosinca 1976. a odredbom članka 268. bilo je propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od 5 godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Dakle, na temelju citirane odredbe nekretnine prelaze u društveno vlasništvo u roku od pet godina od saznanja da je nekretnina prešla u sredstvo društvenopravne osobe, odnosno najkasnije u roku od deset godina od njenog prelaska. Dakle, radilo se o originarnoj osnovi stjecanja u korist društvenog vlasništva protekom vremena samo zato što su bile u posjedu društvenopravne osobe, a vlasnik nije zahtijevao vraćanje posjeda u subjektivnom roku od pet godina, odnosno u objektivnom roku od deset godina koji rokovi se računaju od dana stupanja na snagu ZUR-a. Sam posjed društvenopravne osobe kroz zakonom propisano vrijeme bio je pretpostavka za prijelaz pokretnih i nepokretnih stvari iz privatnog u društveno vlasništvo po ZUR-u, u čemu se odredba članka 268. ZUR-a bitno razlikuje od instituta redovne dosjelosti propisanog odredbama ZV-a, ne samo po kratkim rokovima već i po tome što prema ZUR-u nekretnina prelazi iz privatnog u društveno vlasništvo na temelju bilo kakvog posjeda pa i nesavjesnog posjeda (VSRH broj Rev-415/2023 od 5. rujna 2023. VSRH Rev-1218/2022 od 21. prosinca 2022., Rev-1993/2018. od 19. studenog 2019., Rev-x1131/2017 od16. travnja 2019., Rev x-196/2016 od 19. travnja 2017.). Pritom su pretpostavke iz članka 226. ZUR-a (kasnije članak 268.) morale biti ispunjene do 22. prosinca 1990. tj. do proglašenja Ustava Republike Hrvatske (VSRH broj Rev- 3018/2016 od 19. svibnja 2021.).

19. Nadalje, treba ukazati na okolnost da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine odnosno nekretnina, na što ukazuju naprijed citirane odluke VSRH. U smislu odredbe članka 362. ZV-a postoje predmijeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo ima se smatrati nositeljem prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja.

19.1. Prvostupanjski sud je imao pogrešan pravni pristup prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari te nije imao u vidu iznesena pravna shvaćanja, a na taj način nije niti smatrao utvrđivati činjenice koje su odlučene za zaključak o postojanju pretpostavki da je tužitelj eventualno u materijalnopravnom smislu bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja bez obzira što takvo pravo nije bilo upisano na prednika tužitelja u času pretvorbe društvenog vlasništva.

19.2. U odnosu na ove neutvrđene činjenice treba ukazati na odredbu članka 363. stavak 2. i članka 364. stavak 6. ZV-a sukladno kojima tužitelj može dokazivati da je njegov pravni prednik stekao pravo korištenja i raspolaganja pojedinih spornih nekretnine

- građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu valjanim pravnim temeljem i uz ispunjenje svih pretpostavki koje su se za stjecanje tog prava zahtijevale u vrijeme stjecanja.

20. Osim toga, s obzirom na brojnu dokumentaciju i isprave u spisu, koje je sud prvog stupnja samo pobrojao ali nije analizirano, ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vezano za određenu površinu spornih nekretnina u odnosu na koje bi proizlazilo da je tužitelj imao pravni osnov njihova korištenja. Prvostupanjski sud nije cijenio okolnosti niti utvrđivao činjenice u odnosu na to da se predmetni poslovni kompleks postepeno razvijao, nadograđivao i širio u investiciji prednika tužitelja, u svrhu čega su provedeni postupci izvlaštenja nekretnina, deposedacije fizičkih osoba kojim je vršena isplata naknade za izvlaštenje, da je odlukama raznih nadležnih organa pravnih prednika tuženika 1. Grada Zagreba dodjeljivano zemljište u društvenom vlasništvu prednicima tužitelja radi izgradnje poslovnih postrojenja i zgrada vezanih za telekomunikacijsku djelatnost, u svezi kojih su izdavana odobrenja o gradnji i građevinske dozvole, te da je 2000. u katastru zemljišta formirana kčbr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], koja površinom i izgledom predstavlja sve dijelove nekretnina koje su obuhvaćene tužbenim zahtjevom, pri čemu nije utvrđeno da bi se itko od tuženika ili trećih osoba tome protivio niti tražio zaštitu stvarnih prava na tim nekretninama, pa će u tom pravcu sud prvog stupnja analizirati i navesti što je utvrdio uvidom u pobrojanu dokumentaciju.

21. Svakako treba raspraviti prigovore tuženika 6. Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb u svezi dijela nekretnine zk.č.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za koju tvrdi da mu je dana na korištenje radi izgradnje trafostanice, cijeneći odluku ovog tuženika da dio predmetne nekretnine prepusti na korištenje predniku tužitelja, te u svezi s time je potrebno raspraviti pitanje pristupa djelatnika ovog tuženika izgrađenoj trafostanici.

22. U odnosu na stajalište suda prvog stupnja da nije bilo dopušteno stjecanje prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu za vrijeme primjene pravnog pravila iz paragrafa 418. OGZ-a, ukazuje se prvostupanjskom sudu na suprotna stajališta VSRH izražena u odlukama broj Rev-1735/2015 od 5. veljače 2020., Rev 3164/2016 od 3. rujna 2019. i Rev-x 804/2018 od 16. srpnja 2019. te Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008. U svezi sa primjenom ovoga instituta sud prvog stupnja nije utvrđivao niti analizirao relevantne činjenice na koje ukazuju predmetne odluke, pa je i u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega ovaj sud ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

23. Nadalje, imajući u vidu da tužitelj kao jedan od osnova stjecanja prava vlasništva ističe dosjelost, a s obzirom da su predmetne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva, sud prvog stupnja je već ukazao na ustaljenu praksu VS RH koja se razvila nakon donošenja odluka Europskog suda za ljudska prava vezano za uračunavanje rokova dosjelosti u pogledu stjecanja prava vlasništva pojedinaca na nekretninama u društvenom vlasništvu, u predmetima: Trgo protiv RH, Radomilja protiv RH, Jakeljić protiv RH, u istovrsnim predmetima. Stoga, će prvostupanjski sud u nastavku postupka voditi računa o zauzetom pravnom shvaćanju da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije toga datuma ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava drugih osoba.

24. Vezano za zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu tuženika 2. JI i 3. ZI, u nastavku postupka voditi će računa da su ovi tuženici cijelo vrijeme trajanja postupka aktivno osporavali tužitelju pravo vlasništva. Radi se o nekadašnjim nositeljima prava korištenja na nacionaliziranom zemljištu u smislu članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, u pogledu nekretnine zkč. [katastarska čestica], koji su kao takvi bili upisani u zemljišnim knjigama u vrijeme podnošenja tužbe. Stoga, treba utvrditi ima li tužitelj u smislu članka 187. stavak 1. i 2. ZPP-a pravni interes za odlučivanje barem o deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva u odnosu na ove tuženike (točka 1. tužbenog zahtjeva).

24.1. Pritom treba napomenuti da neosnovano tuženici 2. KI, 3. TI, 4. ŽI i 5. VI u odgovorima na žalbe tvrde da tužitelj od tuženika, između ostalog, traži izdavanje tabularne isprave, s obzirom da takvo što ne proizlazi iz konačno postavljenog tužbenog. U odnosu na tuženike fizičke osobe i njihove prigovore da im nije isplaćena naknada za izvlaštenje, treba reći da se radi o mogućem obveznopravnom zahtjevu tih tuženika koji nije relevantan za stvarnopravni zahtjev tužitelja u ovome sporu, u situaciji kada ovi tuženici ne osporavaju činjenicu da su postupci izvlaštenja i deposedacija provedeni.

25. U pogledu nekretnine zk.č.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 16 m2 koja je u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina bez upisanog titulara, pravilno se sud prvog stupnja poziva na predmijevu iz članka 362. stavak 3. ZV-a. Međutim, radi se o oborivoj predmjevi te je moguće dokazivati suprotno. Iz držanja 1. tuženika Grada Zagreba proizlazi da se isti deklarira kao ovlaštenik prava na ovoj nekretnini s obzirom da se nalazi unutar zone građevinskog zemljišta unutar JLS-a, u odnosu na koju tužitelj dokazuje da je stekao izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja, koje se pretvorbom tužitelja kao društvenog poduzeća pretvorilo u pravo vlasništva, koje činjenice u nastavku postupka valja raspraviti.

26. Stoga će u ponovljenom postupku sud prvog stupnja utvrditi relevantne činjenice na koje mu je ukazano ovom odlukom, isključivo u okviru dokaznih prijedloga stranaka, te će donijeti novu, zakonitu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva a u konačnoj odluci će odlučiti i o troškovima postupka (radi čega je ukinuto i dopunsko rješenje), uključujući i troškove žalbenog postupka, sukladno članku 166. stavak 3. ZPP- a.

27. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu članka 370. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a, pri čemu ovaj sud nije našao razloga da se u smislu članka 371. ZPP-a odredi da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

28. Prvostupanjsko rješenje od 10. lipnja 2024., kojim se dopušta preinaka tužbe, kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 17. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić