Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-345/2023-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 koga zastupa punomoćnica Petar Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 21. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Juraja Rajić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Dominika Brekalo, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012037454 zaključenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita dana 19. listopada 2006. potvrđenog po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege dana 23. listopada 2006. pod brojem OU-701/06, a koje odredbe glase u dijelu članka 4.: "po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF."; u članku 5. stavak 2.: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; u članku 6. stavak 2.: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; u članku 7. stavak 2.: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete".

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju PM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.215,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi: na iznos od 20,44 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, na iznos od 48,89 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 49,29 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 6,67 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate, na iznos od 18,14 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 14,38 EUR od 01. siječnja 2011. godine do isplate, na iznos od 15,58 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 12,60 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 12,32 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 21,11 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate, na iznos od 26,75 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 33,91 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 37,00 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 26,57 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 26,37 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 24,27 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate, na iznos od 24,36 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 28,52 EUR od 01. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 30,62 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 29,58 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 29,46 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate, na iznos od 31,32 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 31,21 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 29,59 EUR od 01. srpnja 2012. godine do isplate, na iznos od 28,71 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 25,11 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate, na iznos od 29,66 EUR od 01. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 30,76 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate, na iznos od 30,38 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate, na iznos od 24,97 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate, na iznos od 25,73 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate, na iznos od 26,44 EUR od 01. ožujka 2013. godine do isplate, na iznos od 29,42 EUR od 01. travnja 2013. godine do isplate, na iznos od 23,72 EUR od 01. svibnja 2013. godine do isplate, na iznos od 23,34 EUR od 01. lipnja 2013. godine do isplate, na iznos od 24,06 EUR od 01. srpnja 2013. godine do isplate, na iznos od 25,41 EUR od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, na iznos od 27,58 EUR od 01. rujna 2013. godine do isplate, na iznos od 28,06 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate, na iznos od 28,43 EUR od 01. studenog 2013. godine do isplate, na iznos od 28,10 EUR od 01. prosinca 2013. godine do isplate i na iznos od 28,10 EUR od 01. siječnja 2014. godine do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 9012037454 zaključenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja PM kao korisnika kredita u dijelu članka 1.: "iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 48.629,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste nanke važeće na dan korištenja kredita; u članku 12. stavak 8.: „Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune." i u članku 12. stavak 9.: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CH te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju PM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.523,17 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica PM podnijela je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi kako su tužitelj (u vrijeme potpisa ugovora RM) kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012037454, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 48.629,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu s početnih 4,25 % bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Isto tako, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Tužitelj je s tuženikom zaključio 1. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012037454, (dalje: Aneks), kojim Aneksom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč sklopljenom Aneksu tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe, kojim ugovorom je kamatna stopa određena kao promjenjiva, a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

Nadalje, u vrijeme sklapanja Aneksa još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom presudom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Nedvojbeno stoga proizlazi da prilikom izrade prijedloga konverzije ista činjenica nije uzeta u obzir, jer bi u suprotnom matematički rezultat pretplate bio znatno drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Upravo zbog navedenog tužitelj ističe da mu tuženik ima isplatiti stvarno preplaćeni iznos u razdoblju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, a koji iznos nije priznat kao pretplata prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu. Tužitelj u odnosu na navedeno upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u rješenju poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019., u kojem rješenju je utvrđeno kako činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojim se događaju izmjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom- ne znači da je sklapanjem Dodatka ugovora izgubljen pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. - 31. prosinca 2008. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. - 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 115. te člankom 1046. ZOO. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača....obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada članak 126. Zakona o zaštiti potrošača NN 19/22). Tužitelj je dopisom od 26. svibnja 2023. preporučenom pošiljkom od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi članka 186.b. stavak 3. ZPP-a. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon zakazane i provedene rasprave, sukladno članku 186.b Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim se nalaže tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u sudski spis dostavi ugovor o kreditu broj: 9012037454, sve anekse ugovora o kreditu, početni otplatni plan, plan otplate s promjenama kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu i presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012037454 zaključenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 48.629,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan dospijeća odnosno uplate te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove iznos od 6.000,00 EUR / 45.207,00 kn sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, s time da tužitelj sukladno članku 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev sa svakim pojedinačnim iznosom na koji se obračunava zakonska zatezna kamata nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da se protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer nema određeno postavljenog zahtjeva te predlaže odbaciti ovu tužbu kao neurednu jer je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna, a podredno istu odbiti. Podredno, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj i tuženik su dana 19. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012037454 (Ugovor o kreditu) te su dana 15. ožujka 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012037454 (Dodatak ugovoru). Tuženik u nastavku iznosi i obrazlaže argumente i činjenice vezano za provedenu konverziju, odnosno iznosi razloge zbog kojih su tvrdnje tužitelja u gornjoj pravnoj stvari neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom; a CHF konverzija nije protivna pravu EU. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5. svibnja 2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca, na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom, postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru

ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH ZID ZPK je Ustavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od

4. travnja 2017. godine te je u svojoj odluci istaknuo sljedeće: tim zakonom su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize, konverzija je razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, odnosno CHF konverzija je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4. ožujka 2020. iz oglednog postupka. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n stavak 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača, kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK. Pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke). Utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da se sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR. Pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate. Svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“ Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da sud ne provodi daljnje dokaze, zaključi glavnu raspravu i odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Podredno, tuženik se dalje očituje o zastari, odlukama iz kolektivnog spora te odredbama ugovora o kreditu za koje tužitelj smatra da su ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tužitelj i tuženik su dana 19. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6. svibnja 2015., Rev 141/2006 od 22. veljače 2006. i Rev-x 808/11- 2 od 12. rujna 2012.). Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev- 2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom. Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu. Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1. ožujka 2022. Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nadalje, nesporno je da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela. Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Međutim, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja; Odredbom članka 59. ZZP-a iz 2003. određeno je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama (NN 84/2002) propisivala je obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, odnosno od 2004. - 2009. Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. Tuženik ističe da je VSRH svojom odlukom Gzz-2/02-2 utvrdio sljedeće: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška...stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž- 6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. stavak 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće; Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. stavak 1. ZOO), indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO) ili kliznu skalu (članak 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 312 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj

protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 48.629,55 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj , solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja

spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Vezano za prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik prvenstveno ističe da se protivi istome, s obzirom da je provedena konverzija, pa ako bi sud prihvatio takav prijedlog tužitelja, tada bi predmetom vještačenja jedino moglo biti pitanje je li konverzija provedena sukladno ZIDZPK, ako isto nije nesporno.

3. U podnesku od 23. siječnja 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je isti u cijelosti osporio.

4. U podnesku od 24. siječnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka koji je u cijelosti prihvatio te je istim podneskom uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012037454 zaključenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita dana 19. listopada 2006. potvrđenog po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege dana 23. listopada 2006. pod brojem OU-701/06, a koje odredbe glase u dijelu članka 1.: "iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 48.629,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste nanke važeće na dan korištenja kredita.", u dijelu članka 4.: "po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF."; u članku 5. stavak 2.: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; u članku 6. stavak 2.: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."; u članku 7. stavak 2.: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…"; u članku 12. stavak 8.: „Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune."; u članku 12. stavak 9.: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CH te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju PM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.215,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi: na iznos od 20,44 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, na iznos od 48,89 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 49,29 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 6,67 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate, na iznos od 18,14 EUR od 01. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 14,38 EUR od 01. siječnja 2011. godine do isplate, na iznos od 15,58 EUR od 01. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 12,60 EUR od 01. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 12,32 EUR od 01. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 21,11 EUR od 01. svibnja 2011. godine do isplate, na iznos od 26,75 EUR od 01. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 33,91 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 37,00 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 26,57 EUR od 01. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 26,37 EUR od 01. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 24,27 EUR od 01. studenog 2011. godine do isplate, na iznos od 24,36 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 28,52 EUR od 01. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 30,62 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 29,58 EUR od 01. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 29,46 EUR od 01. travnja 2012. godine do isplate, na iznos od 31,32 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 31,21 EUR od 01. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 29,59 EUR od 01. srpnja 2012. godine do isplate, na iznos od 28,71 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 25,11 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate, na iznos od 29,66 EUR od 01. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 30,76 EUR od 01. studenog 2012. godine do isplate, na iznos od 30,38 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate, na iznos od 24,97 EUR od 01. siječnja 2013. godine do isplate, na iznos od 25,73 EUR od 01. veljače 2013. godine do isplate, na iznos od 26,44 EUR od 01. ožujka 2013. godine do isplate, na iznos od 29,42 EUR od 01. travnja 2013. godine do isplate, na iznos od 23,72 EUR od 01. svibnja 2013. godine do isplate, na iznos od 23,34 EUR od 01. lipnja 2013. godine do isplate, na iznos od 24,06 EUR od 01. srpnja 2013. godine do isplate, na iznos od 25,41 EUR od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, na iznos od 27,58 EUR od 01. rujna 2013. godine do isplate, na iznos od 28,06 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate, na iznos od 28,43 EUR od 01. studenog 2013. godine do isplate, na iznos od 28,10 EUR od 01. prosinca 2013. godine do isplate i na iznos od 28,10 EUR od 01. siječnja 2014. godine do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju PM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u opće uvjete poslovanja tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012037454 od 15. ožujka 2016., ugovor o kreditu broj 9012037454 od 19. listopada 2006., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 9 k. o. [katastarska općina], izvršen je uvid u planove otplate kredita s pregledom uplata po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica PM.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 9012037454 dana 19. listopada 2006. Tuženik kao kreditor odobrio je tužiteljici kao korisnici kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 48.629,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je za kupnju stambenog objekta. Člankom 4. istoga ugovorne strane ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci kreditora, a koja iznosi na dan sklapanja ugovora 4,25 % godišnje. Tužiteljica se kao korisnica kredita člankom 7. obvezala otplaćivati kredit u 312 mjeseci odnosno jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 15. ožujka 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

8. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

9. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

9.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

9.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

10. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Tužiteljica tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1., dijela članka 4., članka 5. stavak 2., članka 6. stavak 2., članka 7. stavak 2. i članka 12. stavak 8. i stavak 9. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 19. listopada 2006. i isplatu preplaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika koje tužiteljici nisu priznate u konverziji kredita.

12. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

14. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila stambeni kredit. Člankom 1. tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 48.629,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 4. ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, člankom 5. stavak 2. ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja kamate, a člankom 7. stavak 2. tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Člankom 12. stavak 8. i 9. ugovorne strane ugovorile su druge uvjete predmetnog ugovora, a koji se odnose na dostavljanje obavijesti i tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je upoznata s općim uvjetima poslovanja tuženika kao kreditora.

15. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

24. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

28. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

32. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

33. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

35. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 19. listopada 2006. kojom se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

37. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 4., članka 5. stavak 2., članka 6. stavak 2. i članka 7. stavak 2. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljica kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 19. listopada 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogala razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

38. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

39. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu članka 2., u članku 5. stavak 2., u članku 6. stavak 2. i u članku 7. stavak 2. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 1. i članka 12. stavak 8. i 9. predmetnog ugovora o kreditu jer je člankom 1. tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.629,55 CHF i sud ne nalazi da je taj članak ništetan, a ne nalazi ništetnim niti članak 12. stavak 8. i 9. predmetnog ugovora o kreditu pa je tužiteljicu s tim dijelom tužbenog zahtjeva sud kao s neosnovanim odbio i odlučio kao u točki III izreke.

41. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 15. ožujka 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 3. istog dodatka ugovorne strane utvrdile su da je preostala nedospjela glavnica u eurima 26.632,50 eura i da je preplaćeni iznos po osnovnom ugovoru 1.065,41 eur.

42. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću.

43. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik zaključili 19. listopada 2006. ugovor o kreditu broj 9012037454 u kunskoj protuvrijednosti 48.629,55 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (4,778333 kn), da su tužitelj i tuženik 31. listopada 2011. sklopili prvi dodatak ugovoru o kreditu kojim su produžili rok otplate kredita s 312 na 480 mjeseci. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,25% godišnje i kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njim. Rok otplate kredita iznosi 480 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, a anuitet dospijeva na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Kredit je isplaćen 19. studenog 2006. u iznosu od 48.629,55 CHF u protuvrijednosti u kn. Tužitelj i tuženik su dana 15. ožujka 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a na osnovi izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrđena je preplata u iznosu od 8.137,07 kn (1.065,41 eur). Na temelju uvida u početni i stvarni plan otplate vještak je utvrdio da je tužitelj 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan otplate 14.802,08 kn odnosno 16.667,45 kn na ime samo više plaćenih anuiteta i 1.865,37 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Mišljenje je knjigovodstvenog vještaka da je tužitelj u razdoblju od 30. studenog 2006. do 30. rujna 2015. uplatio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 14.802,08 kn, a pri tome je samo više uplaćenih anuiteta iznosio 16.667,46 kn ili 2.280,85 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. te da je prema izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos preplate kredita prema uvjetima odobrenog kredita u EUR u iznosu od 8.137,07 kn odnosno 1.065,41 eur prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015.

44. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

45. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

45.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

46. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

47. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 2.280,85 eur, a tužiteljici je u postupku konverziji priznata preplata u iznosu od 1.065,41 eur.

48. Tužiteljica je u podnesku od 24. siječnja 2025. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

49. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.215,44 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica platila pojedine preplaćene rate kredita pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke.

50. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

51. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

52. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 14. lipnja 2023.

53. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

53.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

53.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

53.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

53.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

54. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

55. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

56. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

56.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

57. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

59. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 14. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja za period od kolovoza 2010. do prosinca 2013. to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužitelja je s većim dijelom tužbenog zahtjeva uspjela dok je s neznatnim dijelom odbijena, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 150,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 11. prosinca 2023. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. veljače 2024. u iznosu od 150,00 eura i za pristup na glavnu raspravu 21. veljače 2025. u iznosu od 150,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 900,00 eura i PDV na taj iznos od 225,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.125,00 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko je tužitelj u obvezi platiti pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 1.523,17 eura, a tužiteljicu s preostalim dijelom za naknadu troškova parničnog postupka sud je kao s neosnovanim odbio.

61. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 20. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Pisarnica u [adresa],

P 36

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte