Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-19/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verica Kos, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-486/2017-71 od 24. listopada 2024., 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-486/2017-71 od 24. listopada 2024. u dijelu pod st. I. izreke koji je naloženo tuženiku da tužitelju naime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 2.105,18 eura s zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, koja se u razdoblju do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate na iznos od 32,49 eura teku od 16. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 6,33 eura od 16. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 143,14 eura od 16. studenog 2013. do isplate, na iznos od 219,63 eura od 16. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 854,13 eura od 16. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 548,87 eura od 16. veljače 2014. do isplate i na iznos od 300,59 eura od 16. ožujka 2014. do isplate, te u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.173,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-486/2017-71 od 24. listopada 2024. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 4.709,51 euro s pripadajućim zateznim kamatama, u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da troškove postupka isplati na žiro-račun punomoćnika tužitelja te se za navedeno odlučuje:

Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva da mu tuženik na ime neisplaćenih dohodaka na plaću isplati bruto iznos od 4.709,51 euro s pripadajućim zateznim kamatama.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.850,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao s neosnovanim.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom da tuženik isplati trošak parničnog postupka na žiro- račun punomoćnika tužitelja, kao s neosnovanim.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 172,5 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 6.814,69 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu (st. I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.023,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.814,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime razlike plaće po osnovi toga što je tužitelj bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, i u smjenama, a koje mu dodatke tuženik nije platio.

8. Nije sporno da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske - Hrvatska kopnena vojska, Gardijsko oklopno-mehanizirana brigada, 2. Mehanizirana bojna „Pume“, 2. Mehanizirana satnija.

9. Na temelju čl. 10. st. 3. Zakona o obrani („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02 i 76/07) i članka 96. stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, dalje: ZSOS) donesena je Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12, dalje: Odluka) kojom je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, mogućnost rada u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad te dežurstvo i stražarska služba, s time da je točkom VIII. propisano da je stražarska služba poseban oblik rada, koji se ne smatra prekovremenim radom. Navedenom Odlukom Pripadnik OS RH koji je dežuran u unutarnjoj službi (dežurni i pomoćnik dežurnog) ostvaruje pravo na jedan slobodan radni dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće, a u slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1.

10. Prema Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09, 99/12 i 55/13), dnevni dodatak za dežurstvo unutarnje službe određuje se u koeficijentu od osnovice za obračun plaće i iznosi 0,025 (odnosno 0,015 od rujna 2012.) za djelatnu vojnu osobu koja preuzme službu dežurstva u radne dane, a 0,05 (odnosno 0,03 od rujna 2012.) za djelatnu vojnu osobu koja preuzme dežurstvo u subotu, nedjelju, na blagdan ili drugi neradni dan utvrđen zakonom.

11. Na temelju navedenih propisa, te na temelju mjesečne evidencije radnog vremena (obračunati sati rada na terenu i specifični oblici terena – prema dokumentaciji iz spisa) koju je dostavio tuženik, financijski je vještak u varijanti 1, utvrdio da bi tužitelj za prekovremeni rad te rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 14. srpnja 2012. do 1. lipnja 2014. ostvario dodatke na plaću u visini od 15.861,45 kn / 2.105,18 eura, odnosno prema varijanti 2 (obračunati sati rada na terenu po prijedlogu tužitelja) financijski je vještak utvrdio da bi tužitelj za prekovremeni rad te rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 14. srpnja 2012. do 1. lipnja 2014. ostvario dodatke na plaću u visini od 51.345,24 kn / 6.814,69 eura.

12. U ovom je stadiju postupka ostalo sporno to što je prvostupanjski sud prihvatio evidenciju radnog vremena prema navodima tužitelja iz podneska od 8. ožujka 2023., i iskazima svjedoka VF i KF, koji tvrde da je rad na terenu bio duži od onoga zabilježenog u evidencijama tuženika (radnim danom od 6,00 do 21,00 sat, subotom od 7,00 do 14,00 sati i nedjeljom od 7,00 do 12,00 sati, te teren u 1. i 2. mjesecu 2024. od 6,00 do 22,00 sata), a ne službenu evidenciju radnog vremena koju je vodio tuženik.

13. Prije svega treba reći da su tužitelju davane na uvid službene evidencije radnog vremena koje je vodio tuženik, te se na svakoj mjesečnoj evidenciji nalazi njegov potpis.

14. Kada se uzme u obzir da tužitelj ni ne tvrdi da je do pokretanja sudskog postupaka iznosio primjedbe na točnost evidencija tuženika, niti da je nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, a imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena (tužba podnesena 2017., a sporne evidencije odnose se na razdoblje od 2012. do 2014.), ovaj sud ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da su navodi tužitelja i saslušanih svjedoka o radnom vremenu na terenu točni.

15. Naime, ovaj se sud ne može suglasiti sa zaključkom suda prvog stupnja da su tužitelj i svjedoci VF i KF točno naveli vrijeme rada na terenu jer nije logično ni uvjerljivo da je svaki rad na terenu jednako trajao, a kako to oni navode u svojim iskazima, budući da nije svaki rad na terenu isti, te trajanje rada ovisi i o tome u kojem se razdoblju godine obavlja, jer nije isto raditi ljeti od 6,00 do 21,00 sat, i zimi, kada su dani znatno kraći, dok prema službenih evidencijama rad na terenu nije svaki puta bio istog trajanja.

16. Sukladno tome, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da tužitelj nije uspio osporiti točnost službenih evidencija o radnom vremenu tužitelja, tako da je u ovom konkretnom slučaju jedino na temelju službenih evidencija bilo moguće utvrditi stvarni radni angažman tužitelja u utuženom razdoblju. Stoga je ovaj sud prihvaćajući varijantu 1 financijskog vještaka, koja je sačinjena na temelju služenih evidencija tuženika, utvrdio da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću pripada bruto iznos od 2.105,18 eura s zateznim kamatama koje na iznos od 32,49 eura teku od 16. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 6,33 eura od 16. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 143,14 eura od 16. studenog 2013. do isplate, na iznos od 219,63 eura od 16. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 854,13 eura od 16. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 548,87 eura od 16. veljače 2014. do isplate i na iznos od 300,59 eura od 16. ožujka 2014. do isplate, tako da je trebalo temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod st. I. izreke za iznos od 2.105,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama te preinačiti st. I. izreke za iznos od 4.709,51 euro s pripadajućim zateznim kamata, i za taj iznos odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Zatezne kamate dosuđene su od 16. dana u mjesecu, jer prema čl. 84. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14), koji se primjenjuje temeljem čl. 14. ZSOS, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

18. Nadalje, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je protivno sadržaju punomoći prvostupanjski sud naložio tuženiku da troškove parničnog postupka isplati na žiro račun punomoćnika, budući da iz spisa proizlazi da je tužitelj odvjetniku izdao punomoć za vođenje parnice prema kojoj je ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove, ali da bi punomoćnik tužitelja mogao tražiti da mu tuženik isplati troškove postupka na njegov račun, trebao je priložiti specijalnu punomoć kojom ga tužitelj na to izričito ovlašćuje. Naime, u smislu odredbe čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanje pa tako i prima dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, no ne može se protivnoj strani naložiti da bez posebne punomoći, kojom bi stranka izričito ovlastila punomoćnika da prima novčanu tražbinu na svoj račun, isplatu na račun punomoćnika i izvrši (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/70/2015 od 2. ožujka 2017.), tako da je trebao temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženika i preinačiti rješenje o troškovima postupka sadržano u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju troškove parničnog postupka isplati na žiro-račun punomoćnika tužitelja, te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da tužitelju za sastav podnesaka od 3. rujna 2018., 2. rujna 2019., 15. lipnja 2022. i 8. ožujka 2023., jer se tim podnescima tužitelj očitovao na dokumentaciju koju je dostavljao tuženik, pa se stoga ne radi o podnescima koji ne bi bili potrebni za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

20. No, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na ročištu održanom 18. listopada 2018. od 100 bodova temeljem Tarife o nagradama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: OT), jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa za zastupanje na tom ročištu tužitelju pripada 50 bodova sukladno Tbr. 9/2 OT (razlika između dosuđenog iznosa troška od 250,00 eur i troška koji mu pripada od 125,00 eur, iznosi 125,00 eur).

21. Tužitelj je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP glede osnove uspio u sporu sa 100 %, a glede visine sa 31 %, ili je ukupno uspio u sporu sa 65,5 %, dok je tuženik uspio u sporu 34,5 %, pa kada se uspjeh tužitelja umanji za uspjeh tuženika, dobije se da je tužitelj uspio u sporu sa 31 %, tako da je razmjerno tome trebalo umanjiti parnični trošak tužitelja od 2.500,00 eura (2.625,00 eura umanjeno za iznos od 125,00 eura), što iznosi 775,00 eura, sa troškovima financijskog vještačenja od 398,17 eura, 1.173,17 eura.

22. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke pobijane presude za iznos troška od 1.173,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo preinačiti odluku o trošku za iznos od 1.850,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama i s tim iznosom odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

23. Tuženiku za sastav žalbe pripada iznos od 125 bodova temeljem Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), ili 250,00 eura, koji je iznos trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku od 69 %, što iznosi 172,5 eura.

U Velikoj Gorici 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos