REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-115/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja OŽ, (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa] (prije: Viale 20 Settembre 83), kojeg zastupa opunomoćenica Anita Prelec, odvjetnica u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 4, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, (OIB 72910430276), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, radi brisanja zabilježbe zabrane otuđenja, 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/ll-942-03/23-01/10, URBROJ: 514-04-02-01-

01/08-23-02 od 22. studenog 2023.

II. Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove i pravnu pomoć, Buje, KLASA: UP/I- 942-03/22-01/57, URBROJ: 2163-24-02/2-23-30 od 15. ožujka 2023.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 2.500,00 EUR (slovima: dvije tisuće petsto eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove i pravnu pomoć, [adresa], KLASA: UP/I-942-03/22-01/57, URBROJ: 2163-24-02/2-23-30 od 15. ožujka 2023. prihvaćen je prijedlog tužitelja radi brisanja zabilježbe zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pobliže opisanim u toj točki izreke, te je određena zemljišnoknjižna provedba tog rješenja po pravomoćnosti istoga.

2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/ll-942-03/23-01/10, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-23-02 od 22. studenog 2023., u povodu žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu, poništio rješenje prvostupanjskog tijela, te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. U obrazloženju osporenog rješenja tuženik utvrđuje da je prednik tužitelja OŽH (PŽ), koji je predmetne nekretnine stekao 21. studenog 1955. nasljeđivanjem od oca TŽ (državljanina [adresa]), u trenutku stjecanja te imovine bio strani državljanin (državljanin Republike Italije), pa da se radi o imovini koja je već u trenutku stjecanja prestala biti njegovo vlasništvo po sili čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list SFRJ" broj 35/48), te neposredno prešla u državno vlasništvo. Stoga tuženik smatra da je osnovano na navedenim nekretninama bila upisana zabilježba zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa, te da su iste stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (28. travnja 1948.) prešle u državno vlasništvo, pa je u ponovnom postupku potrebno utvrditi da su se ispunili svi uvjeti za prijenos u društveno vlasništvo sve imovine prednika tužitelja koju je isti imao u vlasništvu.

4. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da je prednik tužitelja PŽ optirao za talijansko državljanstvo 30. travnja 1950. te se tada preselio u Italiju, no da je njegov otac TŽ stekao jugoslavensko državljanstvo s danom 15. rujna 1947. temeljem Zakona o državljanstvu osoba na području pripojenom FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom ("Službeni list FNRJ", br. 104/47, dalje: Zakon o državljanstvu) i zadržao ga sve do svoje smrti 21. studenog 1955. u [adresa], NR Hrvatska. Naime isti da nikada nije optirao za talijansko državljanstvo, već je ostao živjeti u [adresa], kao državljanin [adresa], NR Hrvatske, sve do svoje smrti. Time je PŽ, kao talijanski državljanin, zakonito naslijedio od svoga oca TŽ, državljanina [adresa] (NR Hrvatske) nekretnine u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], danom smrti svojega oca 21. studenog 1955., pri čemu je rješenje o nasljeđivanju doneseno 23. lipnja 1956. Stoga je PŽ u cijelosti zakonito naslijedio nekretnine od svojeg oca TŽ koji je bio jugoslavenski državljanin i nije nikada optirao za talijansko državljanstvo. Ističe da tuženik pogrešno zaključuje da je postojao temelj za primjenu čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ", broj 35/48), to jest čl. 3. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, za upis zabilježbe zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa nekretnina na imovinu PŽ u [adresa]. Naime, navedenom odredbom je propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona (28. travnja 1948.), nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su u vlasništvu stranih državljana, kao i da jugoslavenski državljanin koji prijeđe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretninama u FNRJ. Međutim, TŽ je s tim datumom već bio državljanin [adresa], koji je državljanski status, kao i vlasništvo nad svojom imovinom, zadržao sve do svoje smrti 21. studenog 1955. Ističe da je prednik tužitelja (PŽ) svojeg oca naslijedio nakon stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju iz 1955. ("Službeni list FNRJ" br. 20/1955), koji je stupio na snagu 11. srpnja 1955., i koji je zakon u odredbi čl. 5 propisao da stranci u [adresa] imaju ista nasljedna prava kao i domaći državljani, pod uvjetima načela reciprociteta. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, jer se ne radi o imovini stranog državljana koja je s danom 28. travnja 1948. postala društveno vlasništvo iako nije doneseno posebno rješenje, nego se radi o redovitom nasljeđivanju stranog državljanina, kojemu imovina nije mogla biti nacionalizirana. Osobito ističe da se radi o području koje je pripojeno Jugoslaviji Ugovorom o miru s Italijom. Smatra da se odluke i pravna praksa na koje se pozvao tuženik i koju je priložila zainteresirana osoba nisu primjenjive na konkretni slučaj, budući da se u tim slučajevima radilo o situacijama u kojima su strani državljani naslijedili strane državljane koji su takav status stranih državljana imali na dan 28. travnja 1948., a u konkretnom slučaju na taj dan vlasnik je bio jugoslavenski državljanin (TŽ), a ne ĐŽ. Navodi da je zabilježba zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa nekretnina upisana na nekretninama koje je PŽ naknadno stekao od svojeg pokojnog oca TŽ, sedam godina nakon što je optirao za talijansko državljanstvo. Sva njegova eventualna imovina, ukoliko je iste bilo, oduzeta je SŽ 1950. kada je uvažen njegov zahtjev za opciju i kada se isti preselio u Italiju, dok nikakva kasnija stjecanja imovine nisu i ne mogu biti povezana s njegovim optiranjem za talijansko državljanstvo iz 1950., nego se radi isključivo o redovnom postupku nasljeđivanja imovine iza zakonskih prednika, državljana [adresa]. U prilog navedenom tužitelj se poziva na pravomoćno rješenje Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko- goranske županije, Ispostave u Opatiji od 4.6.2021. (u kojem da je utvrđeno da stranka ima pravo na naknadu za imovinu oduzetu njezinom predniku optantu, koju je stekao nakon opcije). Zaključno se poziva na Upute o postupku prijenosa nekretnina talijanskih rezidenata u državno vlasništvo iz 1986., kao i dokument nazvan "Informacija o imovinsko-pravnim problemima u vezi napuštenih nekretnina osoba, koju se iselile u Italiju s područja Istre", gdje da je naznačeno da imovina koju je optant naslijedio nakon 28. travnja 1948. od državljanina SRFJ ili imovina izuzeta od nacionalizacije, ima status slobodne imovine stranaca kojom isti može slobodno raspolagati u granicama jugoslavenskog zakonodavstva, dok se čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji primjenjuje u slučaju da je optant naslijedio jugoslavenskog državljanina u razdoblju od 15. rujna 1947. do 28. travnja 1948. Stoga smatra da se na nasljeđivanje s oca TŽ na sina SŽ ne primjenjuje čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.

5. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud poništi pobijano rješenje tuženika, te sam riješi stvar na način da potvrdi prvostupanjsko rješenje, kao i da obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje zahtjeva kao neosnovanog.

7. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Puli u dostavljenom odgovoru na tužbu protivi se osnovanosti tužbenih navoda, ističući da je tuženik u cijelosti donio zakonitu i pravilnu odluku. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

8. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 20. veljače 2025., i to u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS), koji se zakon na predmetni upravni spor primjenjuje na temelju čl. 169. st. 1. tog Zakona, u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, koji svoj izostanak nisu opravdali, čime se smatra da je u smislu čl. 6. ZUS-a strankama dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

9. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

10. Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je isti pokrenut zahtjevom tužitelja OŽ za brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa na nekretninama upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a za koju je u provedenom postupku utvrđeno da je upisana na temelju prijedloga NR Hrvatske, Kotara Pula, Narodnog odbora Općine Buje, Odjela za financije, Imovinsko pravne referade od 25. prosinca 1961., broj: 03/b-6540/3-1961, u odnosu na nekretnine upisane s pravom vlasništva OŽH – DŽ pok. TŽ.

12. U upravnom postupku utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama nisu sporne:

- podnositelj zahtjeva OŽ je upisani vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje je stekao 2017. nasljeđivanjem iza pok. BŽ, a koja ih je pak stekla nasljeđivanjem iza supruga PŽ

- PŽ je bio optant temeljem opcije uvažene rješenjem MUP-a NR Hrvatske broj: 65094-IV-1950 od 30. travnja 1950.

- PŽ je predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem iza svojeg pokojnog oca TŽ, koji je preminuo **.**.1955., rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-107/56-6, odnosno nasljeđivanjem iza pok.djeda LŽ posl.br. broj O-126/57, preminulog **.**.1925.

- TŽ je rješenjem MUP-a NR Hrvatske broj: 99-IV-1951. od 2. veljače 1951. odbijena izjava o opciji, a kasnije nije otpušten iz jugoslavenskog državljanstva, te je stoga isti u trenutku smrti bio jugoslavenski državljanin.

13. Temeljem navedenog nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko je tijelo rješenjem od 15. ožujka 2023. prihvatilo zahtjev te odredilo brisanje predmetne zabilježbe, uz obrazloženje da se ovdje ne radi o optantskoj imovini (budući da je PŽ istu stekao tek nakon 15. rujna 1947., a njegov otac TŽ nije bio optant), kao i da se ne primjenjuje odredba čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privrednih poduzeća, budući da predmetna imovina na dan stupanja na snagu tog Zakona (28. travnja 1948.) nije bila u vlasništvu stranog državljanina (SŽ), već državljanina [adresa] (TŽ). Stoga da se radilo o imovini koja je imala status slobodne imovine stranca, kojom je isti mogao slobodno raspolagati, pa valja izbrisati zabilježbu zabrane raspolaganja.

14. Tuženik je pobijanim rješenjem usvojio žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu i poništio prvostupanjsko rješenje, prihvativši činjenično stanje utvrđeno od prvostupanjskog tijela, no uz obrazloženje da se čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća primjenjuje i na imovinu koju je stranac stekao naknadno, nakon stupanja na snagu tog Zakona, pa je i u konkretnom slučaju predmetna imovina u trenutku kada ju je prednik tužitelja stekao nasljeđivanjem od oca (21. studenog 1955.), u tom trenutku po sili zakona prestala biti njegovo vlasništvo te neposredno prešla u državno vlasništvo.

15. Međutim, ovakav se pravni stav tuženika ne može prihvatiti kao osnovan.

16. Sukladno čl. 79. Ugovora o miru s Republikom Italijom FNRJ je stekla pravo da na ime naknade za ratnu štetu zaplijeni i likvidira svu talijansku imovinu koja se tada nalazila na njezinom teritoriju. Međutim, navedeni se međunarodni sporazum odnosio isključivo na imovinu koja je bila u vlasništvu talijanskih državljana na dan stupanja na snagu tog sporazuma (15. rujna 1947.), odnosno imovinu osoba koje su temeljem odredbe čl. 19. Ugovora imale mogućnost da optiraju za talijansko državljanstvo (Tč. 9. st. 1. i Tč. 10. st. 1. Priloga XIV Ugovora), a naknadno su iskoristile tu mogućnost.

17. U konkretnom slučaju, sporna imovina na dan 15. rujna 1947. nije bila u vlasništvu ZŽ (koji je 1950. optirao), već u vlasništvu njegovog oca TŽ, kojemu je opcija odbijena, i koji je po sili zakona stekao jugoslavensko državljanstvo, koje je imao i u trenutku smrti 21. studenog 1955.

18. Stoga predmetna imovina nema status optantske imovine (koja je na temelju naknadnih Sporazuma između FNRJ i Italije od 18. prosinca 1954. i između [adresa] i Italije od 3. srpnja 1965. prešla u državno vlasništvo Jugoslavije s danom 18. prosinca 1954.) ,

što i nije sporno među strankama.

19. Pritom pogrešno smatra tuženik da je predmetna imovina ex lege, po sili Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, prešla u državno vlasništvo.

20. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, koji je stupio na snagu 28. travnja 1948., danom stupanja na snagu toga Zakona nacionalizirane su i prešle u državno vlasništvo sve nekretnine koje su toga dana bile u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih i javnopravnih osoba. Od nacionalizacije su bile izuzete samo nekretnine seljaka zemljoradnika, koji su sami obrađivali svoju zemlju, stambene zgrade koje su služile vlasniku uglavnom za njegovo stanovanje i nekretnine predstavništava stranih država, koje su im služile za službene potrebe (čl. 3. st. 3. citiranog Zakona). Citirani Zakon o nacionalizaciji odnosio se i na nekretnine optanata, koje su optanti stekli u vlasništvo poslije 15. rujna 1947., a prije stupanja na snagu toga Zakona, neovisno o tome gdje su se nekretnine nalazile (na pripojenom području ili na starom području Jugoslavije), jer te nekretnine nemaju pravni status optantske imovine (tako i P, B., "Mogućnost primjene odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine", Informator br. 6425 od 4. srpnja 2016.).

21. Nastavno, odredbom čl. 3. st. 4. tog Zakona bilo je propisano da jugoslavenski državljanin, koji pređe u strano državljanstvo, gubi pravo vlasništva na nekretnine u Jugoslaviji koje prelaze u državno vlasništvo. Na temelju te zakonske odredbe nekretnine su prelazile u državno vlasništvo danom donošenja rješenja o otpustu iz jugoslavenskog državljanstva. Rješenje o prijenosu nekretnina u državno vlasništvo imalo je deklaratoran karakter i ono se moglo donijeti u svako doba u vrijeme važenja Zakona, jer se njime samo utvrđivalo da su neke nekretnine prešle u državno vlasništvo danom otpuštanja vlasnika tih nekretnina iz jugoslavenskog državljanstva.

22. Na temelju navedenog propisa o nacionalizaciji nekretnina stranih, fizičkih i pravnih osoba nacionalizirane su, kada su u pitanju nekretnine talijanskih državljana, sljedeće nekretnine:

- nekretnine na starom teritoriju Jugoslavije koje se talijanski državljani stekli u vlasništvo poslije 15. rujna 1947., a prije 28. travnja 1948.

- nekretnine na ustupljenom području koje su poslije 15. rujna 1947., a prije 28. travnja 1948. stekle u vlasništvo osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo i

- nekretnine na ustupljenom području koje su 28. travnja 1948. bile u vlasništvu talijanskih državljana koji nemaju status optanta (tako P, B., "Pravo na naknadu za oduzetu imovinu kojoj to pravo prema Zakonu pripada", Informator br. 6398 od 28. prosinca 2015.).

23. Budući da se predmetna imovina nalazila na ustupljenom području ([adresa]), te je zakonito stečena nasljeđivanjem od stranca 1955., proizlazi da nije riječ ni o nekretninama na ustupljenom području koje je optant stekao poslije 15. rujna 1947., a prije 28. travnja 1948., niti o nekretninama na ustupljenom području koje su 28. travnja 1948. bile u vlasništvu talijanskih državljana koji nemaju status optanta (budući su na taj dan bile u vlasništvu jugoslavenskog državljanina TŽ), to se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Nastavno, ne dolazi do primjene ni odredba čl. 3. st. 4. tog Zakona, jer se ista odnosi samo na imovinu jugoslavenskog državljanina koji prijeđe u strano državljanstvo, a za IŽ, budući je isti optirao, vrijedi predmnijeva da isti nikada i nije stekao jugoslavensko državljanstvo (čl. 2. Zakona o državljanstvu).

24. Slijedom navedenog, suprotno stavu tuženika i zainteresirane osobe, na predmetnu se imovinu ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, pa ista nije po sili tog zakona prešla u državno vlasništvo, već je ostala u vlasništvu TŽ, kojeg je zakonito naslijedio ĐŽ. Stoga je sporna zabilježba zabrane otuđenja i mijenjanja vlasničkog statusa na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] neosnovana, pa je pravilno prvostupanjsko tijelo prihvatilo tužiteljev zahtjev i odredilo brisanje iste.

25. Slijedom navedenog, budući da se pobijano rješenje tuženika temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, to je sud na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a isto poništio, te sam riješio ovu upravnu stvar na način da je odbio žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu protiv prvostupanjskog rješenja.

26. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na čl. 147. st. 1. ZUS-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). Budući da je tužitelj u predmetnom sporu uspio u cijelosti, to je istome priznat kao opravdan i nužan trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) prilikom sastava tužbe i prilikom pristupa na ročište za raspravu, za svaku radnju u visini od visini od 500 bodova – 1.000,00 EUR (vrijednost boda 2,00 EUR) (Tbr. 27.1. i Tbr. 27.2. u svezi Tbr. 52.2. Tarife), dakle u ukupnom iznosu od 2.000,00 €, uvećano za pripadajući iznos PDV-a po stopi od 25% (500,00 € - Tbr. 46. Tarife), i to u ukupnom iznosu od 2.500,00 €.

U Rijeci 20. ožujka 2025.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužitelja Aniti Prelec, odvjetnici u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 4

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a