Poslovni broj: Usž-2487/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik Zdravko Ivić, Zagreb, Mirka Viriusa 1, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 Us I- 1507/2023-7 od 16. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 Us I-1507/2023-7 od 16. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-14/23-01/69, urbroj: 513-04-23-2 od 25. travnja 2023. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar, klasa: UP/I-410-23/2023- 013/00010, urbroj: 513-007-13-01-2023-0002 od 10. veljače 2023. te vraćanje predmeta tuženiku na ponovno odlučivanje. Rješenjem Upravnog suda u Splitu odbijen je prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

2. Rješenjem tuženika od 25. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 10. veljače 2023. kojim je tužitelju utvrđena porezna osnovica za utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2018. u iznosu od 148.766,51 eura te porez na dohodak i prirez porezu na dohodak u ukupnom iznosu od 39.274,36 eura (295.912,67 kn).

3. Protiv označene presude i rješenja tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da prvostupanjski sud nije izveo dokaze koje je tužitelj predlagao te činjenično stanje u upravnom sporu nije pravilno utvrđeno. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj u spis nije dostavio niti jedan materijalni dokaz jer je dostavio nalaz i mišljenje o ulaganju za dovršenje predmetne zgrade, međutim, prvostupanjski sud taj nalaz i mišljenje nije prihvatio, navodeći da nije razvidno temeljem čega je vještak utvrdio da je gradnja započela 2018. i da je u potpunosti dovršena 2020., odnosno temeljem čega je vještak utvrdio stanje nekretnine na dan kupnje nekretnine 8. kolovoza 2017. Tužitelj nadalje navodi da je predlagao prvostupanjskom sudu da odredi vještaka građevinske struke i provede vještačenje o svim relevantnim činjenicama, ali je prvostupanjski sud i taj prijedlog odbio, kao i prijedlog tužitelja da se saslušaju svjedoci u odnosu na stanje zgrade u vrijeme kada je njezin dio kupio tužitelj. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio stajalište tuženika da je tužitelj ulaganja i troškove koje je uložio u dovršetak predmetne zgrade mogao dokazati jedino i isključivo knjigovodstvenom dokumentacijom. Navodi da je i u upravnom postupku isticao da on nije organizirao dovršetak zgrade te ne posjeduje dokumentaciju jer je samo platio svoj suvlasnički dio. Ujedno ističe da kao građanin nije bio dužan voditi dokumentaciju o ulaganjima u predmetnu zgradu. Tužitelj zaključno ističe kako se prvostupanjski sud nije očitovao na njegov navod da je točka II. izreke prvostupanjskog rješenja u suprotnosti s obrazloženjem jer je tužitelj dužan sporni porez i prirez platiti u roku od 15 dana od dana primitka tog rješenja, dok prema obrazloženju tog rješenja žalba podnesena protiv istog odgađa njegovo izvršenje. Tužitelj iz naprijed navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu i rješenje te sam otkloni nedostatke i presudom usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 9/16., 29/17 i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo na temelju službenih podataka kojima raspolaže pokrenulo postupak utvrđivanja poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava. U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 16. studenoga 2017. zaključenim s društvom Royal Class d.o.o. stekao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [broj ZK uloška] za 1/3 dijela. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u 2018., odnosno unutar roka od dvije godine od dana stjecanja nekretnine otuđio tri stana na drugom katu zgrade upisane na kč. br. [katastarska čestica], [broj ZK uloška]. Navedeno je utvrđeno na temelju kupoprodajnih ugovora zaključenih s kupcima stanova AN iz [adresa], JN iz [adresa] te CN iz [adresa], koji prileže spis predmeta. Prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj otuđio nekretnine unutar roka od dvije godine od dana stjecanja što se prema Zakonu o porezu na dohodak smatra oporezivim dohotkom od imovine i imovinskih prava.

8. Prema odredbi članka 56. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16. do 138/20.) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se i razlika između primitaka po osnovi primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u vezi s tim primicima. Odredbom članka 58. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da se dohotkom iz članka 56. ovoga Zakona (dohodak od imovine i imovinskih prava) smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugih prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci. Prema stavku 2. istog članka Zakona dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. ovoga članka ne oporezuje se ako nekretnina služi za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 14. stavaka 5. i 6. ovoga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od nabave.

9. Slijedom navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj tijekom poreznog postupka pozvan da dostavi dokumentaciju o troškovima ulaganja u predmetnu nekretninu koji se mogu odbiti kod utvrđivanja dohotka, međutim, tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju nastalu u vezi troškova dovršetka i uređenja nekretnine. Stoga je porezno tijelo kod utvrđivanja dohotka od otuđenja nekretnina uzelo u obzir primitke koje je tužitelj ostvario na temelju kupoprodajnih ugovora o prodaji predmetnih stanova, dok su ukupni izdaci utvrđeni na temelju cijene iz kupoprodajnog ugovora kojim je tužitelj stekao predmetnu nekretninu, s uključenim porezom na dodanu vrijednost, uvećana za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda.

10. U odnosu na navode žalbe koji se odnose na nepriznavanje troškova ulaganja u predmetnu nekretninu, ističe se da je tužitelju u poreznom postupku dostatno obrazloženo da se Elaborat o procjeni troškova gradnje sastavljen od strane vještaka ne može smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu odredbe članka 66. stavka 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine, 115/16. do 144/22.) jer se radi o naknadno sastavljenoj ispravi, a ne o ispravi sastavljenoj u vrijeme nastanka poslovne promjene.

11. Nadalje se ističe da je prvostupanjski sud utemeljeno odbio prijedlog tužitelja da se i u sudskom postupku provede vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnost da se utvrdi koliki su bili troškovi izgradnje i uređenja zgrade te u kojoj je fazi gradnje tužitelj kupio predmetnu nekretninu jer tužitelj u odnosu na te okolnosti ne posjeduje nikakvu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi stanje nekretnine prije ulaganja, i stanja nakon ulaganja, odnosno kada je ulaganje izvršeno, a što ni sam svojim navodima ne spori. Navedene činjenice, kako to i pravilno navodi prvostupanjski sud, ne mogu se utvrđivati ni saslušanjem predloženih svjedoka jer se činjenice u poreznim stvarima utvrđuju temeljem poslovne dokumentacije. Nadalje se ističe da je već tuženik otklonio prigovor tužitelja da je izreka prvostupanjskog rješenja nezakonita, a koje obrazloženje je mogao prihvati prvostupanjski sud te ga prihvaća i ovaj Sud.

12. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da navodi žalbe nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, a posebno jer je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

13. Nadalje, valja istaknuti da je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, budući da tužitelj nije dokazao da bi mu izvršenjem rješenja nastupila šteta koja bi se mogla teško popraviti, a što tužitelj svojim žalbenim navodima posebno i ne osporava.

14. Slijedom navedenog, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan