REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3694/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA, OIB: 56668956985, Zagreb, Berislavićeva 9, kojeg zastupa punomoćnik Pavle Fellner, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika TATAMI PLUS d.o.o., OIB: 63122197990, Put Žnjana 3H, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Bogdan Srdelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu BULJ & SRDELIĆ d.o.o. u Splitu, radi zabrane javnog izvođenja autorskih glazbenih djela i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-29/2024-10 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-29/2024-10 od 12. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev koji u točki I. izreke zabranjuje tuženiku da u svom objektu priopćava javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimke izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje ne posjeduje odobrenje udruge nositelja prava. U točki II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.662,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je u točki III. izreke pobijane presude naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.109,71 EUR.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je utvrdio da je tuženik u svome hotelu „Life“ i restoranu hotela „Life“ u Zečevu Rogozničkom, priopćavao javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimki izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje nije posjedovao odobrenje udruge nositelja prava, ovdje tužitelja, te je zato na temelju čl. 279. Zakona o autorskim i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 111/21.; dalje: ZASP) zabranio tuženiku daljnju povredu autorskih prava, a na temelju čl. 281. ZASP-a naložio tuženiku plaćanje naknade tužitelju za javno korištenje autorskih glazbenih djela. Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP).

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnoga postupka. U bitnome tuženik navodi da tijekom postupka nije jasno zbog čega se utuženo razdoblje smatra razdobljem za koje je tuženik dužan platiti dosuđenu naknadu, odnosno na koji način je određeno postojanje tuženikove obveze plaćanja naknade baš od mjeseca travnja pa do listopada 2023. Nadalje, tuženik prigovora zaključku prvostupanjskog suda iz točke 21. obrazloženja pobijane presude da je tuženik omogućio gostima svoga hotela da u svojim sobama putem televizijskih prijamnika slušanje autorskih glazbenih djela koja su predmet zaštite. Tuženik ostaje kod svojih tvrdnji da u hotelskim sobama na televizijskim prijamnicima su dostupne samo reklame za potrebe njegovih objekata. Nadalje, tuženik također prigovara činjenici da je prvostupanjski sud odlučio ne saslušati svjedoka FD koji je vlasnik tuženika te smatra da je takvim postupanjem prvostupanjski sud naštetio procesnom položaju tuženika i narušio načelo jednakosti stranaka u postupku. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženika kao osnovanu i preinači pobijano odluku na način da odbije tuženi zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno, da ukine pobijano presudu i vrati natrag predmet prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitavši presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je ona pravilna i zakonita.

7. Suprotno žalbenim navodima, niti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onih na koje se tuženik poziva u žalbi. Pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje u kojem je sud jasno izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio, kao i odredbe materijalnog prava koje je primijenio na utvrđeno činjenično stanje.

8. Predmet spora je zaštita autorskih prava autora, srodnih prava umjetnika izvođača i proizvođača fonograma zabranom daljnje povrede i plaćanjem naknade za neovlašteno korištenje predmeta zaštite u tuženikovom objektu „Life“ i restoranu hotela „Life“ u Zečevu Rogozničkom, u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. listopada 2022. i od 1. travnja 2023. do 31. listopada 2023. u ukupnom iznosu od 2.094,23 EUR.

9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika u kojem osporava tijek obračunskog razdoblja za koje je dužan isplatiti tužitelju naknadu za neovlašteno korištenje predmeta zaštite u tuženikovim objektima. Naime, tijekom postupka nije bilo sporno i tuženik nije osporavao tijek obračunskoga razdoblja te tek u žalbi tuženik prigovara ispravnosti tijeka obračunskog razdoblja s time da krivo navodi njegov tijek. Kako je u čl. 352. ZPP-a propisano da se žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi tako je neosnovan i žalbeni navod tuženika jer tek u žalbi iznosi prigovor tijeka obračunskog razdoblja. Uostalom, iz spisa je vidljivo da su od strane tužitelja provedene dvije kontrole u prostorijama tuženika i to 25. srpnja 2022. i 18. srpnja 2023. te je tijekom obje kontrole utvrđeno da je tuženik u svojim prostorijama reproducirao predmet zaštite, a kontrole su obavljene upravo tijekom oba utužena obračunska razdoblja što sukladno sudskoj praksi u predmetima naplate naknade za priopćavanja javnosti predmeta zaštite je dostatan dokaz da je tuženik u obračunskim razdobljima priopćavao javnosti predmet zaštite.

10. Također, u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda sadržanim u točki 21. obrazloženja pobijane presude da je tuženik putem televizijskih prijamnika u sobama hotela javnosti priopćavao autorska djela koja predstavljaju predmet zaštite. Iako takvo utvrđenje prvostupanjskog suda ne proizlazi direktno iz izvedenih dokaza već je takav zaključak prvostupanjski sud formirao prema životnom iskustvu takvu ocjenu prvostupanjskog suda ovaj sud smatra pravilnom jer se prema stajalištu ovoga suda radi o činjenici koju ne treba dokazivati sukladno čl. 221. st. 4. ZPP-a. Naime, televizijski prijamnici se nalaze u objektu tuženika hotelu „Life“ koji kategoriziran kao hotel s 4 zvjezdice s do 50 smještajnih jedinica te sukladno odredbama i prilozima koji prileže Pravilniku o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine Hoteli („Narodne novine“ broj 56/16., 120/19; dalje: Pravilnik) za tu kategoriju hotela je kao obvezan sadržaj propisan da su sobe opremljene s televizijskom prijamnikom u boji s programima na hrvatskom i stranim jezicima, daljinskim upravljačem i uputama za korištenja. Takva obveza tuženika za dobivanje kategorije od 4 zvjezdice je propisana u Prilogu Ia. Pravilnika pod točkom 3.5. i rednog broja 46. Stoga u cijelosti je neosnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer objekt tuženika ne bi mogao zadovoljiti uvjete za dobivanje kategorije koju posjeduje ako ne raspolaže u sobama s TV prijamnicima na kojima su dostupni programi s kojih se može reproducirati predmeti zaštite. Navedeno, proizlazi i iz svjedočenja kontrolora tužitelja koji su na tu činjenicu u svojim iskazima ukazivali.

11. Nadalje, tuženik u svojoj žalbi navodi da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog tuženika i to svjedočenje vlasnika tuženika ĆD te je time povrijedio ravnopravnost stranaka u postupku i stavio je tuženika u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tužitelja. Odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a propisano je da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Koje će od predloženih dokaza izvesti, odlučuje prvostupanjski sud i nema obvezu izvesti predloženi dokaz ako smatra da on nije važan za odluku, u tom slučaju je dužan odbiti izvođenje dokaza i takvu svoju odluku obrazložiti. Da bi suprotno postupanje suda predstavljalo bitnu povredu moralo bi biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U točki 14. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud je obrazložio zašto nije izveo dokaz saslušanja svjedoka tuženika te se ovaj sud s navedenim obrazloženjem i slaže. Naime, razvidno je da su tijekom dokaznog postupka neosporno utvrđene sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilna odluke u ovome predmetu, a utvrđenu su uvidom u isprave koje prileže spisu naročito kontrolnim zapisima, iskazima svjedoka kontrolora i činjenicom da objekt tuženika hotel s kategorizacijom od četiri zvjezdica mora raspolagati s TV prijamnicima u sobama s domaćim i stranim programom te je zato opravdano prvostupanjski sud odustao od saslušanja iskaza predloženog svjedoka FD jer njegov iskaz nije mogao biti od utjecaja na tako utvrđeno stanje. Zato je neosnovan žalbeni navod tuženik da je propuštanjem saslušanja iskaza svjedoka tuženika prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku ili narušio ravnopravnost stranaka u postupku.

12. S obzirom na sve gore navedeno, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zabranio daljnje priopćavanje javnosti autorskih djela u objektu tuženika te naložio tuženiku plaćanje tužitelju naknade za neovlašteno priopćavanje javnosti autorskih djela sve sukladno čl. 279. i čl. 281. ZASP-a.

13. Tuženik u svojoj žalbi nije izrekom osporavao odluku o troškovima postupka. Odluka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

14. Stoga, je odlučeno kao u izreci ove presude sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a te je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskoga suda.

Zagreb, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Mlinarić