Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-100/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Alenke Lešić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zlatane Bihar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnica Jasminka Biloš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2901/2024-32 od 21. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se djelomično kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2901/2024-32 od 21. studenog 2024. u odluci o glavnoj stvari (stavak I. i II. izreke presude) i u odluci o troškovima postupka (stavak III. izreke presude) u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju ĆO 2.352,80 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je odredio prvostupanjski sud.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2901/2024-32 od 21. studenog 2024. (stavak III. izreke) u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 250,00 eura (2.602,80-2-352,80) i sudi:

Odbija se tužitelj ĆO sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje se rješenje broj: P-7671/2019-19 od 22. rujna 2021. kojim je dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 16. ožujka 2021. (stranica spisa 110 do 111)

IV. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju ĆO iznos od 710,96 eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 5,65 eur-a od 30. studenog 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,62 eur od 29. prosinca 2007. godine do isplate

- na iznos od 5,72 eur-a od 30. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,78 eur-a veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,87 eur-a od 29. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,82 eur-a od 1. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,31 eur-a od 28. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,40 eur-a od 1. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 7.26 eur-a 29. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,27 eur-a od 28. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,35 eur-a od 3. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,95 eur-a od 31. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,55 eur-a od 30. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,06 eur-a od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,14 eur-a od 29. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,17 eur-a od 3. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,04 eur-a od 21. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,07 eur-a od 1. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,83 eur-a od 30. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,65 eur-a od 1. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,70 eur-a od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,79 eur-a od 2. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,78 eur-a od 26. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,69 eur-a od 4. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,87 eur-a od 1. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,01 eur-a od 5. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,26 eur-a od 30. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,16 eur-a od 2. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,44 eur-a od 3. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,39 eur-a od 4. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,49 eur-a od 3. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,37 eur-a od 7. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,11 eur-a od 3. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,74 eur-a od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,55 eur-a od 6. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,24 eur-a od 30. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,89 eur-a od 7. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 15,71 eur-a od 29. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 15,13 eur-a od 1. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,33 eur-a od 4. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,07 eur-a od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,11 eur-a od 30. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,22 eur-a od 1. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,33 eur-a od 29. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,66 eur-a od 7. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,20 eur-a od 7. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,70 eur-a od 6. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 14,31 eur-a od 8. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 14,27 eur-a od 22. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 11,49 eur-a od 6. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,68 eur-a od 5. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,71 eur-a od 6. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,57 eur-a od 23. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,66 eur-a od 4. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,72 eur-a od 5. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,62 eur-a od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,65 eur-a od 27. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,63 eur-a od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju ĆO iznos od 2.106,88 eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 2,08 eur-a od 28. rujna 2005. godine do isplate

- na iznos od 2,11 eur-a od 19. listopada 2005. godine do isplate

- na iznos od 2,67 eur-a od 20. studenog 2005. godine do isplate

- na iznos od 0,44 eur-a od 30. prosinca 2005. godine do isplate

- na iznos od 6,16 eur-a od 31. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 12,65 eur-a od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 12,65 eur-a od 29. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,88 eur-a od 3. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,49 eur-a od 21. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,14 eur-a od 1. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 59,65 eur-a od 30. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 21,54 eur-a od 1. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 31,68 eur-a od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,17 eur-a od 2. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,26 eur-a od 26. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 2,97 eur-a od 4. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 6,78 eur-a od 1. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,83 eur-a od 5. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,18 eur-a od 30. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,18 eur-a od 2. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 19,00 eur-a od 3. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 17,96 eur-a od 4. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,14 eur-a od 3. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 39,02 eur-a od 7. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,14 eur-a od 3. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 47,01 eur-a od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 42,91 eur-a od 6. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,31 eur-a od 30. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 50,23 eur-a od 7. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 67,94 eur-a od 29. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 55,40 eur-a od 1. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 60,50 eur-a od 4. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 45,20 eur-a od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 55,21 eur-a od 30. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 78,95 eur-a od 1. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 81,27 eur-a od 29. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 101,10 eur-a od 7. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 90,91 eur-a od 7. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 79,76 eur-a od 6. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 78,56 eur-a od 8. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 77,70 eur-a od 22. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 83,02 eur-a od 6. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 87,59 eur-a od 5. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 88,28 eur-a od 6. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 85,07 eur-a od 23. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 87,25 eur-a od 4. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 88,72 eur-a od 5. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 86,23 eur-a od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 86,88 eur-a 27. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 85,00 eur-a od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju ĆO troškove postupka u iznosu od 2.602,80 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. studenoga 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude i rješenja o dopuštenju preinake tužbe (rješenje na zapisniku s ročišta od 22. rujna 2019.) žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.,80/22.,114/22,155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenje preinače i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja. Zahtjeva trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika protiv rješenja je neosnovana, a protiv presude je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a kojom su kao prethodno pitanje utvrđene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržane u Ugovoru o kreditu od 10. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i kojom je naloženo tuženiku platiti preplaćene iznose s osnove promjenjive kamate i valutne klauzule.

5.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika o postojanju bitne povrede odredbi članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, valja reći da pobijane odluke nisu opterećene tom bitnom povredom postupka, jer presuda i rješenje sadrže valjane razloge i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati.

5.2. Pravilno je dopuštena preinaka tužbe, a nakon provedenog financijskog vještačenja, sve kako je obrazložio prvostupanjski sud, pa nije počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak. 1 u vezi sa člankom 190. ZPP.

5.3. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 220. i 221. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud proveo dokaze.

5.4. Dakle, sve provedene dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te ga prihvaća i ovaj prvostupanjski sud i na isto je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pravilno je utvrđeno da je tužitelj potrošač, jer je kao fizička osoba zaključio ugovor o kreditu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu temeljem utvrđenja da bi bile ništetne odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 10. kolovoza 2005., koje su sadržane u članku 2. i 7. toga Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu iznosa od 710,96 eura (na ime promjenjive kamatne stope) i iznosa od 2.106,88 eura ( na ime valutne klauzule), sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene iznose teku od dospijeća do isplate, a sve to na ime razlike nastale promjenom visine kamate i tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove. Tuženik nakon provedenog vještačenja nije istaknuo prigovor prijeboja na ime plaćanja anuiteta po nižem tečaju.

6.1. Pri tom, među strankama nije sporno postojanje Ugovora o kreditu kojim je tužiteljici kao korisniku kredita od strane tuženika kao kreditora odobrena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.853,70 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika, s rokom otplate od 84 jednaka mjesečna anuiteta. Nije sporno da je odredbom članka 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,50% (članak 2. Ugovora) te da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka i promjene kamate povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku.

7. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako su nerazumljive odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu (članak 2. Ugovora) i valutnu klauzulu pa je time dio navedenih odredbi nepošten i sukladno tome u tom dijelu ništetan, a slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora (odnosno njegovih ništetnih odredbi) primio u skladu s odredbom članka 104. i 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91. do 88/01., dalje: ZOO/91) sada članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21.,114/22.,156/22. - dalje u tekstu: ZOO/05) u visini određenoj na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Pri tome je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare.

7.1. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu žalbom tuženika, a konačno presuda je u tom dijelu utemeljena na zakonskim razlozima.

7.2. Naime, presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima, ugovorima o kreditu, time što je ugovorena promjenjiva kamata i valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka, kao trgovac, nije u potpunosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

7.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 7. sadrži valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka i u članku 2. promjenjivu kamatnu stopu, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, pravilno se treba pozvati na pravna utvrđenja spomenutih presuda. Pri tome se posebno ističe, da sud prvoga stupnja nije utvrdio ništetnom ugovornu odredbu 2. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu, već kao prethodno pitanje smatra ništetnim samo odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka.

7.4. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje da utvrđenja prethodno navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na sadržaj citiranih zakonskih odredaba, za predmetni spor nije relevantna okolnost što Ugovor o kreditu sklopljen među parničnim strankama, uslijed otplate kredita, više nije na snazi.

7.5. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14. i 110/15. - dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete (ili druge isplate) koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih članaka 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

7.7. Obzirom na navedeno, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvoga stupnja zaključio, polazeći od sadržaja odredbe 104. stavak 1. ZOO/91, sada članka 323. st. 1. ZOO-a/05, da temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik ništetnom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, koji iznos mu je dužan vratiti zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj) prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, sada članka 323. stavak 1. ZOO-a/05, kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa posljedično tome taj zastarni rok nije ni počeo teći, radi čega je već iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja, pa je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

8.2. Dakle, u odnosu na ovaj prigovor tuženika valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju 388. ZOO/91, sada članka 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila ni iz ovog razloga. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

8.3. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 388. ZOO/91 i 241. ZOO- a/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).

8.4. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

8.5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

8.6. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

8.7. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da niti iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

9. Pravilno je odlučeno i o visini tužbenog zahtjeva i to na način da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati ukupno iznos od 2.817,84 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, pri čemu svoju odluku o visini prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka. Naime, sud utvrđuje da ukupna tečajna razlika u periodu otplate kredita do konačne prijevremene otplate kredita iznosi 2.106,88 eura, a ukupna razlika na ime više obračunate kamate od ugovorene iznosi 710,96 eura. Tuženik u tijeku postupka nije osporavao na nalaz i mišljenje vještaka, niti u žalbi ističe bilo kakvu primjedbu na matematički obračun obračuna vještaka u odnosu na pojedinačne iznose razlike koju je dužan platiti tužitelju. I o tijeku i visini zakonske zatezne kamate na svako mjesečne iznose je

1 0

pravilno odlučio prvostupanjski sud. Tužitelj ima pravo na tu kamatu od dana kad je platio tuženiku na ime rate kredita uvećanu svotu zbog nepoštenih odredbi.

10. Navodi tuženika o tome da je pojedini mjesečni iznosi pogrešno zbrojeni, pa glavnica koju treba platiti tuženik (na ime valutne klauzule) nije 1.206,88 eura, nego 2.190,12 eura su irelevantni i idu u korist tuženika (treba platiti manje glavnicu, a tijek kamata i visina pojedinačnih mjesečnih iznosa nije sporna).

11. I odluka o troškovima postupka je pravila i zakonita i po osnovi i po visini do iznosa od 2.352,80 eura, a neosnovana je za iznos od 250,00 eura, jer tužitelju ne treba priznati sastav podneska od 6. veljače 2020., jer isti nije nužan za postupak.

12. Slijedom izloženog po odredbi članka 368., 373. i 380. stavak 2. ZPP odbijena je žalba tuženika djelomično kao neosnovana u odnosu na prvostupanjsku presudu i u cijelosti u odnosu na rješenje i potvrđeni su djelomično pobijana presuda i rješenje u cijelosti, a djelomično je žalba protiv presude prihvaćena i presuda suda prvog stupnja je djelomično preinačena, sve kao u izreci.

13. Kako je uspio sa žalbom u neznatnom dijelu, odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

Sisak 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja