Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3493/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2060/2021 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2060/2021 od 28. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-4520463 od 22.11.2007. g. koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Knego-Rogina iz Zagreba 29.11.2007. godine pod brojem OV-29803/2007, a koji su sklopili tužitelj CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj] kao kreditor, u dijelu čl. 7. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 106.614,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 82,41 EUR od 1.2.2008. godine do isplate,

- na iznos od 166,18 EUR od 1.3.2008. godine do isplate,

- na iznos od 309,74 EUR od 1.4.2008. godine do isplate,

- na iznos od 93,99 EUR od 1.5.2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,74 EUR od 1.6.2008. godine do isplate,

- na iznos od 115,01 EUR od 1.7.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,21 EUR od 1.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 759,71 EUR od 1.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 290,41 EUR od 1.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 886,97 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 978,64 EUR od 1.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.020,09 EUR od 1.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 905,93 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 927,72 EUR od 6.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 753,08 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 624,51 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 658,72 EUR od 5.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 726,48 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 720,58 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 652,08 EUR od 1.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 780,64 EUR od 1.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 883,73 EUR od 1.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.030,34 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 996,72 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.195,70 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.157,96 EUR od 1.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.231,52 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.868,36 EUR od 1.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.737,25 EUR od 1.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.113,97 EUR od 4.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.977,13 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.757,02 EUR od 4.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.221,42 EUR od 1.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.812,21 EUR od 1.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.393,88 EUR od 1.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.540,59 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.354,00 EUR od 5.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.387,51 EUR od 1.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.179,49 EUR od 4.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.250,31 EUR od 5.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.910,70 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.571,47 EUR od 4.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.200,11 EUR od 1.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.160,27 EUR od 1.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.131,66 EUR od 1.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.308,80 EUR od 1.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3.463,22 EUR od 4.2.2012. godine do isplate te

- na iznos od 34.258,38 EUR od 25.2.2012. godine do isplate,

time da do 31.7.2015. godine zatezna kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.719,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.10.2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 144,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 69,98 EUR od 31.12.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 41,00 EUR od 31.7.2008. godine, do isplate te

- na iznos od 33,27 EUR od 31.8.2008. godine, do isplate."

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, te isplata utuženog iznosa zajedno sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita s naslova valutne klauzule.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja. Neosnovano tuženik prigovora zbroju dosuđenog iznosa i pojedinačno dosuđenog iznosa, koji je u skladu sa vještvom kojeg tuženik nije prigovorio kao i uređenom tužbenom zahtjevu prema vještvu, osim prigovora preinake. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice – članak 352. ZPP-a. Inače preinaka je dopuštena u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26. studenog 2021.

7. Nesporno je među strankama da su 22. studenog 2007. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 750.149,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

8. Sporna je osnovanost i visina potraživanja te zastara potraživanja, kao i status potoršača.

9. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelja radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platila na ime otplate kredita iznos 106.614,56 Eur,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81.st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

10. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 106.614,56 Eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

11. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

13. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

14. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

17. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelju temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

19. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 19. ožujka 2021. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

20. Neosnovani su žalbeni navodi glede statusa potrošača, jer prema članku 2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja je u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

21. Kako je teret dokaza na ove okolnosti na strani tuženika (članak 219. ZPP-a), to žalbeni sud u potpunosti prihvaća zaključak suda prvog stupnja glede statusa potrošača tužitelja i na isto upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

22. Neosnovan je i prigovor prijeboja jer procesnopravni prigovor prebijanja može se staviti do zaključenja prethodnog postupka, dok materijalnopravni prigovor može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave (kao VSRH Rev 549/23) s tim da sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP-a. Stoga u okolnostima ovog slučaja (list 499 spisa) prigovor prijeboja nije osnovan.

23. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a o čemu se sud prvog stupnja detaljno izjasnio pa ni u ovom dijelu neargumentirani žalbeni navodi ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja.

24. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a

U Splitu, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić