REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-6423/24-16

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice AĐ, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika VĐ, odvjetničkog vježbenika, dana 20. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012042009 od 20. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice ŽĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita... .sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici ŽĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 186,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 186,05 eura od 26. listopada 2006. godine do 30. listopada 2006. godine kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 20. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012042009, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.133,29 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca. Naime odredbom članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici je nametnuta obveza naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulazna naknada, na koju je tužiteljica bila primorana pristati, odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da je tužiteljici na ime tzv. ulazne naknade tuženik naplatio iznos od 186,05 eura, naglasio da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade je ništetna, jer se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tuženik upoznao tužiteljicu sa sadržajem te odredbe, već je sve tužiteljici bilo ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“ na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljeni ugovor, s time da tuženik nije prikazao tužiteljici i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena te je tom odredbom tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana, osim želje za extraprofitom obveza. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu od 20. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita te naložiti tuženiku platiti tužiteljici iznos od 186,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost potraživanja tužiteljice, s time da je prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 186,05 eura, dok je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora od 1.513,28 eura. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare navodeći da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, koja je plaćena prilikom obrade kredita, odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2024. godine to potraživanje u zastari sukladno odredbi članka 215. Zakona o obveznim odnosima, s time da nije došlo do prekida zastare, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a ujedno kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa tužiteljica niti nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, budući da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice mogućnosti da tužiteljica potražuje isplatu, koja je u konkretnom slučaju u zastari. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je tužiteljici za kupovinu vozila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 20.133,29 CHF, a naplaćena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 186,05 eura, koji ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je tužiteljica primila. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući kako se radi o lako uočljivoj i razumljivoj odredbi naglasio da tuženik nije morao svakom klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade, što je istaknuto u presudi Suda Europske unije C-621/17, a ujedno prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona, točnije Zakona o bankama, koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknade za obavljanje bankarskih poslova. Konačno punomoćnik tuženika je istaknuo da su ugovorne stranke ugovor potvrdile vlastoručnim potpisom, a ujedno je ugovor solemniziran, sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, koji svojom snagom obvezuje stranke kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno da bi tužiteljica bila potrošač te pozivajući se na pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije vezano uz pitanje zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012042009 od 20. listopada 2006. godine (stranica 5-13 spisa), u presliku plana otplate (stranica 14-17 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 18-80 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 81- 85, 103-107 i 122-126 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 150-151 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 20. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisnici kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.133,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 186,05 eura, što je razvidno i iz preslike plana otplate (stranica 14-17 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice, korisnice kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužiteljice (stranica 150-151 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta, u banci su joj rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita i da će se ta naknada naplatiti iz odobrenog iznosa kredita, ali joj nisu dodatno pojasnili „na što se konkretno odnosi ta naknada za obradu kredita, što sve ulazi u te troškove“ te su joj rekli da „ukoliko želi dobiti taj kredit da tu naknadu mora platiti“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužiteljice da joj niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita, s time da je auto koji je kupila ovim kreditom koristila isključivo u privatne svrhe, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita bila je zaposlen u HEP-u, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva.

8. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

9. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako treba naglasiti da tužiteljica, suprotno navodima punomoćnika tuženika, u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s time da se sukladno odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,50 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Nastavno treba naglasiti da iz dostavljene preslike plana otplate (stranica 14-17 spisa) proizlazi da je tuženik predmetni kredit isplatio tužiteljici dana 31. listopada 2006. godine, kojom prilikom je iz odobrenog iznosa kredita tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, pa tužiteljica na naplaćeni iznos naknade za obradu kredita može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je ta naknada naplaćena, odnosno od 31. listopada 2006. godine do isplate. Isto tako bitno je napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO- a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu od 20. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 186,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2006. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 186,05 eura od 26. listopada 2006. godine do 30. listopada 2006. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

13. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.513,28 eura kao previsoko određenom navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 186,05 eura, sud je rješenjem od 14. siječnja 2025. godine sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.513,28 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 186,05 eura, a što ukupno iznosi 1.513,28 eura.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 29. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 06. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 20. ožujka 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče suda, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura, jer je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, a što je tužiteljici i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije samo za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 20. ožujka 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 20. ožujka 2025. godine