Poslovni broj: P-941/2019-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnici Ivoni Rus iz odvjetničkog društva Vizentin Brnabić i Rus odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 05. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011912160 od 18. rujna 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak koja glasi:

" ... iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 80.108,72 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

" kredit u iznosu od 80.108,72 CHF .... plativo u kunskoj protuvrijednosti po sre4dnjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...."

II . Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.983,79 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana – na iznos od:

25.10.2008 na iznos od 21,73 Eur

25.12.2008 na iznos od 10,53 Eur

26.1.2009 na iznos od 20,71 Eur

25.2.2009 na iznos od 22,66 Eur

25.3.2009 na iznos od 14,64 Eur

25.4.2009 na iznos od 17,45 Eur

25.5.2009 na iznos od 9,73 Eur

25.6.2009 na iznos od 11,91 Eur

25.7.2009 na iznos od 9,61 Eur

25.8.2009 na iznos od 10,34 Eur

25.9.2009 na iznos od 10,04 Eur

25.10.2009 na iznos od 7,11 Eur

25.11.2009 na iznos od 11,63 Eur

25.12.2009 na iznos od 16,59 Eur

25.1.2010 na iznos od 21,28 Eur

25.2.2010 na iznos od 22,65 Eur

25.3.2010 na iznos od 31,65 Eur

25.4.2010 na iznos od 28,86 Eur

25.5.2010 na iznos od 29,33 Eur

25.6.2010 na iznos od 47,49 Eur

26.7.2010 na iznos od 52,83 Eur

25.8.2010 na iznos od 64,78 Eur

25.9.2010 na iznos od 66,58 Eur

25.10.2010 na iznos od 56,39 Eur

25.11.2010 na iznos od 68,25 Eur

27.12.2010 na iznos od 88,30 Eur

25.1.2011 na iznos od 75,61 Eur

25.2.2011 na iznos od 85,27 Eur

25.3.2011 na iznos od 79,70 Eur

25.4.2011 na iznos od 0,02 Eur

26.4.2011 na iznos od 76,44 Eur

25.5.2011 na iznos od 97,68 Eur

27.6.2011 na iznos od 113,33 Eur

25.7.2011 na iznos od 122,20 Eur

25.8.2011 na iznos od 138,12 Eur

25.9.2011 na iznos od 0,24 Eur

26.9.2011 na iznos od 105,72 Eur

25.10.2011 na iznos od 102,94 Eur

25.11.2011 na iznos od 103,71 Eur

25.12.2011 na iznos od 0,24 Eur

27.12.2011 na iznos od 106,64 Eur

25.1.2012 na iznos od 115,77 Eur

25.2.2012 na iznos od 0,23 Eur

27.2.2012 na iznos od 117,09 Eur

25.3.2012 na iznos od 0,21 Eur

26.3.2012 na iznos od 113,64 Eur

25.4.2012 na iznos od 115,99 Eur

25.5.2012 na iznos od 118,04 Eur

25.6.2012 na iznos od 0,22 Eur

26.6.2012 na iznos od 115,69 Eur

25.7.2012 na iznos od 114,07 Eur

25.8.2012 na iznos od 113,23 Eur

25.9.2012 na iznos od 105,62 Eur

25.10.2012 na iznos od 114,25 Eur

25.11.2012 na iznos od 0,30 Eur

26.11.2012 na iznos od 115,83 Eur

25.12.2012 na iznos od 114,10 Eur

25.1.2013 na iznos od 104,14 Eur

25.2.2013 na iznos od 109,71 Eur

25.3.2013 na iznos od 18,24 Eur

26.3.2013 na iznos od 93,62 Eur

25.4.2013 na iznos od 109,21 Eur

25.5.2013 na iznos od 101,54 Eur

25.6.2013 na iznos od 0,23 Eur

26.6.2013 na iznos od 103,76 Eur

25.7.2013 na iznos od 100,13 Eur

25.8.2013 na iznos od 0,22 Eur

26.8.2013 na iznos od 104,31 Eur

25.9.2013 na iznos od 110,32 Eur

25.10.2013 na iznos od 110,69 Eur

25.11.2013 na iznos od 111,78 Eur

25.12.2013 na iznos od 113,56 Eur

25.1.2014 na iznos od 113,50 Eur

25.2.2014 na iznos od 102,69 Eur

25.3.2014 na iznos od 0,02 Eur

26.3.2014 na iznos od 102,75 Eur

25.4.2014 na iznos od 100,45 Eur

25.5.2014 na iznos od 99,16 Eur

25.6.2014 na iznos od 99,12 Eur

25.7.2014 na iznos od 101,94 Eur

25.8.2014 na iznos od 103,88 Eur

25.9.2014 na iznos od 104,76 Eur

25.10.2014 na iznos od 107,93 Eur

25.11.2014 na iznos od 109,07 Eur

25.12.2014 na iznos od 108,54 Eur

25.1.2015 na iznos od 38,15 Eur

26.1.2015 na iznos od 166,29 Eur

25.2.2015 na iznos od 109,86 Eur

25.3.2015 na iznos od 109,86 Eur

25.4.2015 na iznos od 14,45 Eur

27.4.2015 na iznos od 95,41 Eur

25.5.2015 na iznos od 109,86 Eur

25.6.2015 na iznos od 13,01 Eur

26.6.2015 na iznos od 96,84 Eur

25.7.2015 na iznos od 109,84 Eur

25.8.2015 na iznos od 109,86 Eur

25.9.2015 na iznos od 109,86 Eur

30.9.2015 na iznos od 0,02 Eur

počam od 01.06.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 4 Ugovora o kreditu 9011912160 od 18.09.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika odnoseće na redovnu kamatnu stopu koja glasi:

"...... sukladno odluci banke o kreditiranju građana ....."

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.544,29 EUR preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

25.8.2007 na iznos od 3,57 Eur

25.9.2007 na iznos od 34,30 Eur

25.10.2007 na iznos od 34,27 Eur

26.11.2007 na iznos od 34,23 Eur

25.12.2007 na iznos od 34,19 Eur

25.1.2008 na iznos od 34,15 Eur

25.2.2008 na iznos od 64,00 Eur

25.3.2008 na iznos od 63,93 Eur

25.4.2008 na iznos od 63,87 Eur

26.5.2008 na iznos od 63,79 Eur

25.6.2008 na iznos od 63,73 Eur

25.7.2008 na iznos od 63,65 Eur

25.8.2008 na iznos od 63,58 Eur

25.9.2008 na iznos od 63,51 Eur

25.10.2008 na iznos od 63,43 Eur

25.11.2008 na iznos od 63,36 Eur

25.12.2008 na iznos od 63,28 Eur

26.1.2009 na iznos od 63,20 Eur

25.2.2009 na iznos od 63,13 Eur

25.3.2009 na iznos od 63,04 Eur

25.4.2009 na iznos od 62,96 Eur

25.5.2009 na iznos od 62,88 Eur

25.6.2009 na iznos od 62,79 Eur

25.7.2009 na iznos od 62,71 Eur

25.8.2009 na iznos od 62,62 Eur

25.9.2009 na iznos od 62,54 Eur

25.10.2009 na iznos od 62,45 Eur

25.11.2009 na iznos od 62,35 Eur

25.12.2009 na iznos od 62,26 Eur

25.1.2010 na iznos od 62,17 Eur

25.2.2010 na iznos od 62,07 Eur

25.3.2010 na iznos od 61,98 Eur

25.4.2010 na iznos od 61,89 Eur

25.5.2010 na iznos od 61,79 Eur

25.6.2010 na iznos od 61,68 Eur

26.7.2010 na iznos od 61,58 Eur

25.8.2010 na iznos od 61,48 Eur

25.9.2010 na iznos od 61,38 Eur

25.10.2010 na iznos od 61,28 Eur

25.11.2010 na iznos od 61,17 Eur

27.12.2010 na iznos od 48,33 Eur

25.1.2011 na iznos od 48,24 Eur

25.2.2011 na iznos od 48,15 Eur

25.3.2011 na iznos od 48,06 Eur

26.4.2011 na iznos od 47,96 Eur

25.5.2011 na iznos od 47,87 Eur

27.6.2011 na iznos od 38,86 Eur

25.7.2011 na iznos od 38,77 Eur

25.8.2011 na iznos od 38,69 Eur

26.9.2011 na iznos od 29,78 Eur

25.10.2011 na iznos od 29,71 Eur

25.11.2011 na iznos od 29,64 Eur

27.12.2011 na iznos od 29,57 Eur

25.1.2012 na iznos od 29,51 Eur

27.2.2012 na iznos od 29,43 Eur

26.3.2012 na iznos od 29,36 Eur

25.4.2012 na iznos od 29,28 Eur

25.5.2012 na iznos od 29,21 Eur

26.6.2012 na iznos od 29,14 Eur

25.7.2012 na iznos od 29,06 Eur

25.8.2012 na iznos od 28,98 Eur

25.9.2012 na iznos od 28,91 Eur

25.10.2012 na iznos od 28,84 Eur

26.11.2012 na iznos od 28,75 Eur

25.12.2012 na iznos od 28,67 Eur

25.1.2013 na iznos od 28,60 Eur

25.2.2013 na iznos od 28,52 Eur

26.3.2013 na iznos od 28,44 Eur

25.4.2013 na iznos od 28,36 Eur

25.5.2013 na iznos od 28,27 Eur

26.6.2013 na iznos od 28,19 Eur

25.7.2013 na iznos od 28,11 Eur

26.8.2013 na iznos od 28,01 Eur

25.9.2013 na iznos od 27,93 Eur

25.10.2013 na iznos od 27,85 Eur

25.11.2013 na iznos od 27,76 Eur

25.12.2013 na iznos od 27,66 Eur

25.1.2014 na iznos od 27,58 Eur

počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.606,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019.po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 1.865,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 19.11.2024.

Obrazloženje

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijelova odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 9011912160 od 18.09.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve na način pobliže naznačen u toč. 1. i 3. izreke presude te posljedično tome povrat iznosa od 44.595,60 kn na ime tečajne razlike te iznosa od 30.413,39 kn na ime razlike više naplaćene kamate te također potražuje iznos od 15.251,93 kn na ime razlike glavnice utvrđene na dan 30.09.2015. sve sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška. Podredno ukoliko sud ne nalazi navedene tužbene zahtjeve osnovanim tada predlaže da se u cijelosti utvrdi ništetnim ugovor o kreditu zaključen između stranaka 18.09.2006.

Osnovanost svog zahtjeva temelji na tvrdnji je tužitelj korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu-stambeni kredit, a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku predmet kojeg je iznos od 80.108,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu. Predmetnim Ugovorom da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,70% godišnje te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužitelj ukazuje da je tužena u naprijed navedenom ugovoru o kreditu povrijedila i načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Banka kao trgovac da raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelji kao potrošač da nije imao niti mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje iz istog proizlaze. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka da je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji a da je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

Pritom da tuženik nije transparentno prikazao niti izračun kamatne stope u kreditima vezanim za valutu EUR tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije temeljem kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanju tuženika, pokazala kao rizična. Tužitelj nadalje ukazuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. između ostalog utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita time što je zaključujući ugovore o kreditu, kao što je predmetni, koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica (i uplata mjesečnih anuiteta), a da prije zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je tužena postupala suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima posljedično čemu tužitelj u ovom postupku zahtijeva od tužene i vraćanje svega onoga što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, konkretno povrat iznosa od 44.595,60 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja tako povišenog iznosa pa do isplate.

Tužitelj nadalje navodi kako je tužena kao banka u govoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Zbog navedenog uglavak o načinu promjene kamatne stope da je protivan kogentnim odredbama čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i za vrijeme njegova izvršenja time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njegova ništetnost a sve temeljem čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredaba da su se već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a koje su u tom dijelu potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH. Kako je u naprijed navedenom postupku po kolektivnoj tužbi utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja se je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove to tužitelji u ovom postupku od tužene zahtijevaju utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na način promjene kamatne stope te posljedično tome vraćanje svega onoga što je tužena primila s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama, konkretno iznos od 30.413,39 kn s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog tako više plaćenog iznosa do isplate. Nadalje tužitelj navodi kako je dana 12.01.2016 sa tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama ZPK sa učincima od 30.09.2015., istim je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Novoutvrđena obveza odnosno stanje glavnice na dan 30.09.2015. je iznosila 35.130,64 EUR. Potpisom anexa nisu konvalidirale ugovorne odredbe o ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke niti odredbe o valuti ugovora CHF. Konverzija kredita nije zapreKa da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi. Ništetne odredbe ne mogu se voljom stranaka konvalidirati, niti obnovom niti nagodbom. pa stoga i nadalje postoji pravni interes potrošača za utvrđivanjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj navodi kako ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjeni nezakonitih odredbi. Nadalje provedenom konverzijom napravljena je usporedba simuliranog otplatnog plana u EUR, u odnosu na postojeći CHF kredit kao da je on u cijelosti valjan, no glavnica koja je izračunata na dan 30.09.2015. nije točno izračunata jer je primijenjen tečaj na dan 30.09.2015 a ne početni tečaj koje je potrebno primijeniti temeljem utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Pravilnom usporedbom glavnice u EUR i one u CHF na dan konverzije nastaje u korist tužitelja razlika od 15.251,93 KN koji iznos tužitelj potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dan 30.09.2015. do isplate sve uz naknadu parničnog troška. Tužitelj postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva na utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu ukoliko sud ne nađe osnovanim glavni tužbeni zahtjev.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare pozivajući se na opći zastrani rok od 5 godina, naime prama niti jedno propisu podnošenje tzv kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe kako je ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Činjenica prihvata konverzija da je odlučna za nastavak ovog postupka. Sklapanjem Anexa ugovora prestao je postojati osnovni ugovor o kreditu, pa je u cijelosti promašen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa na temelju tog ugovora tužitelj ne može ništa niti potraživati od banke. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja , koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate-preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate.

Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti

Tužitelj u podnesku od 24.09.2019. navodi kako sklapanjem Anexa stranke nisu obnovile osnovni ugovor o kreditu niti konvalidrale ništetne odredbe ugovora o kreditu. Nadalje ističe kako tužitelju nikakve ranije preplate izvršene po kreditnoj partiji u CHF nisu priznate nit je time konačno uređen njihov pravni odnos na ime CHF kredita. Preplata koja je tužitelju priznata u konverziji, a za koju tuženik smatra da je obeštećenje tužitelja temeljem ništetnih odredbi nije preplata koju tužitelj potražuje ovom tužbeno primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Preplata iskazana u konverziji i naknada temeljem ništetnih odredbi su dan kompletno različita pojma. preplata iz konverzije je razlika koja je nastala m zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu na dan konverzije. Konverzija ne predstavlja volju tužitelja za nadomještanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U vrijeme stupanja na snagu ZIS ZPK još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF.

Tuženik u daljnjem tijeku postupka navodi kako je u postupku Gos -1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocćenjem suglasnim s Ustavom RH, pa svako daljnje tužiteljevo potraživanje uvezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. Usvajanjem tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK bili bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita koji pristaje na konverziju, protivno stajalištu VSRH I Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu

Podneskom od 19.11.2024. tužitelj po provedenom vještačenju temeljem odredbe čl. 190 st. 2 ZPP-a uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.983,79 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 3.544,29 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 2.606,09EUR sa zakonskim zateznim kamatama sva na način pobliže opisan u točkama II., III. i V. izreke ove odluke.

Podneskom od 04.12.2024. tuženik se usprotivio preinaci u vidu povišenja tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu po provedenom financijskom vještačenju, radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka te se po stavu suda ne radi o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, stoga je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužitelja kao stranku u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović- Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015.-dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a kao i manjak utvrđen provedbom konverzije na dan 30.09.2015. .

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9011912160 od 18.09.2006. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 80.108,72 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) kupnja nekretnine i adaptacija kuće na području k. o. [katastarska općina], te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,70% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope . Nadalje nije sporno da su stranke 12.01.2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 35.130,64 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUIR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 4.239,49 EUR koji će se prema čl. 5 dodatka koristiti za otplatu budućih dospjelih anuiteta pozivom na odredbu čl. 19c ZID ZPK.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača , naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju nekretnine na području [adresa] koju je trebalo adaptirati jer se radilo o starini jasno proizlazi da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno kako provedena konverzija ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi (kamata, tečaj razlika glavnice, manjak), već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN /03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,70% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,70 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da nije tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki III izreke odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužitelj u iskazu navodi kako je u banku došao s namjerom da podigne kreditu u valuti EUR, u banci su rekli da je kredit u CHF puno povoljniji, o samoj valuti CHF ništa mu posebno nije pojašnjeno, početni anuitet mu je iznosio 2.300,00 kn, potom je narastao na 3.700,00 kn, konverziju je prihvatio jer je mislio da će biti obeštećen no nije obeštećen. Kredit je otplaćen 2018.

Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je isti kao potrošač informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 1 i čl. 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 22. svibnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković list 133-163 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 3.544,29 EUR, razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 6.983,79 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u Eur po tekućem tečaju iznosi 2.606,09 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Konverzija je provedena sukladno zakonu, te navodi kako su preplate kamate i tečaja uzete u obzir kod konverzije. Negativne tečajne razlike iznose 344,69 EUR, a manje plaćena kamata iznosi 814,14 EUR.

Uz dopunskom u očitovanju od 29.11. 2024. vještak navodi kako konverzijom tužiteljeva obveza nije svedena na početne uvjete uz eliminaciju ništetnih ugovornih obveza, jer se konverzija ne temelji na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu.. Preplata u konverziji po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnih ugovornih obveza po CHF kreditu, te se njenom provedbom kredit ne svodi na početne uvjete. U konverziji se kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR, pri čemu se ne utvrđuje ništetnost ugovornih obveza po kamati i tečaju. Jedina veza sa CHF kreditom su iste uplate u kunama, na temelju kojih se utvrđuje preplata, odnosno manjak. Ako su uplate u kunama veće od zaduženja po otplatnom planu postoji preplata, a ako su manje onda je manjak.

Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 16. rujna 2024. te potražuje na ime preplate po kamati 341,77 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.001,26 EUR i na ime razlike u glavnici iznos od 3.539,76 EUR i na ime manjka utvrđenog provedbom konverzije u visini od 1.179,12 EUR.

Tuženik je istakao samo prigovore pravne prirode.

Sud nalaz i mišljenje vještakinje Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u svom pisanom očitovanju u potpunosti odgovorio na primjedbe stranaka.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.983,79 EUR, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 3.544,29 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II I IV izreke ove presude.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 2.606,09 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a između stranaka.

Na navedeni iznos razlike glavnice tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati paramater od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama . U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Stoga nema osnove niti umanjiti tražbinu tužitelja za preplatu priznatu u konverziji .

U odnosu na tzv. negativne tečajne razlike i razlike kamate kada su tečaj i kamata bili niži od početnih navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnim troškovima tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 24.09.2019., 19.11.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 01.03.2024. 13.05. 2024. i 05.02.2025. svako u visini od po 100,00 eur (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 165,90 EUR odnosno ukupno iznos od 1.865,90 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VI. izreke ove presude.

U Rijeci 20. ožujka 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika