Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-672/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima iz Đakova, S. Radića 9/I, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-283/2023-21 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-283/2023-21 od 14. lipnja 2024.

II. Odbacuje se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 528-50-4070277 sklopljenog 27. travnja 2007. godine između parničnih stranaka, a koja odredba glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 1.768,94 Eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na

- iznos od 6,31 eura počev od 01.01.2009. godine

- iznos od 19,34 eura počev od 01.02.2009. godine

- iznos od 20,93 eura počev od 01.03.2009. godine

- iznos od 18,47 eura počev od 01.04.2009. godine

- iznos od 16,57 eura počev od 01.05.2009. godine

- iznos od 17,08 eura počev od 01.06.2009. godine

- iznos od 14,69 eura počev od 01.07.2009. godine

- iznos od 14,62 eura počev od 01.08.2009. godine

- iznos od 12,74 eura počev od 01.09.2009. godine

- iznos od 14,16 eura počev od 01.10.2009. godine

- iznos od 13,51 eura počev od 01.10.2009. godine

- iznos od 14,09 eura počev od 01.11.2009. godine

- iznos od 13,91 eura počev od 01.12.2009. godine

- iznos od 18,17 eura počev od 01.01.2010. godine

- iznos od 21,59 eura počev od 01.02.2010. godine

- iznos od 22,07 eura počev od 01.03.2010. godine

- iznos od 25,13 eura počev od 01.04.2010. godine

- iznos od 25,48 eura počev od 01.05.2010. godine

- iznos od 28,61 eura počev od 01.06.2010. godine

- iznos od 34,89 eura počev od 01.08.2010. godine

- iznos od 44,42 eura počev od 01.09.2010. godine

- iznos od 43,41 eura počev od 01.10.2010. godine

- iznos od 40,20 eura počev od 01.11.2010. godine

- iznos od 40,49 eura počev od 01.12.2010. godine

- iznos od 54,91 eura počev od 01.01.2011. godine

- iznos od 50,45 eura počev od 01.02.2011. godine

- iznos od 54,35 eura počev od 01.03.2011. godine

- iznos od 55,00 eura počev od 01.04.2011. godine

- iznos od 52,18 eura počev od 01.05.2011. godine

- iznos od 62,96 eura počev od 01.06.2011. godine

- iznos od 69,55 eura počev od 01.07.2011. godine

- iznos od 83,30 eura počev od 01.08.2011. godine

- iznos od 86,98 eura počev od 01.09.2011. godine

- iznos od 70,22 eura počev od 01.10.2011. godine

- iznos od 68,96 eura počev od 01.11.2011. godine

- iznos od 69,08 eura počev od 01.12.2011. godine

- iznos od 71,11 eura počev od 01.01.2012. godine

- iznos od 75,46 eura počev od 01.02.2012. godine

- iznos od 76,75 eura počev od 01.03.2012. godine

- iznos od 74,92 eura počev od 01.04.2012. godine

- iznos od 75,33 eura počev od 01.05.2012. godine

- iznos od 76,55 eura počev od 01.06.2012. godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. tužitelju RT naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.456,81 Eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 14. lipnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se pobijana presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Iako tuženik zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka, ne navodi u kojem iznosu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 27. travnja 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 1.768,94 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz tog ugovora.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 27. travnja 2007. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 16.108.45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 60 mjeseci, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.). Nadalje je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je kredit utrošen za kupnju automobila, da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da kreditor kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF pa je tužitelj tuženiku preplatio iznos od 1.789,96 eur, ali je pojedine anuitete zbog promjene tečaja platio ukupno manje 21,02 eur.

8. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništava, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c. ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.768,94 eur.

10. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa se sud u odlučivanju pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c. ZPP.

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos.

12. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

14. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

15. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 164. st. 2. ZPP. Tuženik nije određeno postavio zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, kako je propisano čl. 164. st. 2. ZPP pa je isti odbačen.

U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor