REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-216/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi od 12. veljače 2025., poslovni broj: P-291/2024-18., na sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi od 12. veljače 2025., poslovni broj: P-291/2024-18., u pobijanim točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-4236793 od 05. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.439,54 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 12. veljače 2025. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.439,54 eura do zatraženog iznosa od 2.024,11 eura, odnosno za iznos od 584,57 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu Poslovni broj: P-291/2024-18 2 tekuću od 12. veljače 2025. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 151/23 – dalje: ZPP). Žalbom pobija točku I. i II. izreke. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga što presuda nema uopće razloga o odlučnim činjenicama. Dalje ističe kako je člankom 338. stavkom 4. ZPP-a propisano što sve obrazloženje mora sadržavati, a navedenu odredbu sud nije primijenio, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Mišljenja je da predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, pa da se dakle radi o zabrani manjeg značaja zbog čega je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka, to prije svega zato što je tužitelju priznat trošak sastava dopisa u iznosu od 51,63 eura koji se ne može smatrati troškom koji bi trebala snositi tuženica, budući se radilo o trošku učinjenom za osobne potrebe tužitelja izvan parničnog troška. Osim toga, smatra da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude s obzirom da pristup na navedeno ročište nije bio nužan za vođenje postupka. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno tvrdnji iz žalbe, razlozi presude sadrže jasne razloge o svim odlučnim činjenicama i nisu proturječni provedenim dokazima.

5.1. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

5.2. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženica, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo sve bitne elemente propisane navedenim člankom, a osobito je naveo koje je činjenice utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

7. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

8. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju motocikla u iznosu od 13.502,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sporno je da li je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

10. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od isplate kredita i kako se izračunava, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se naknadi radi i za što tužitelj plaća navedenu naknadu, niti je to tuženica tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je zbog toga uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, te da je navedena odredba nepoštena. Pri tome se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22, 59/23 dalje ZZP), jer je u vrijeme sklapanja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača objavljen u Narodnim novinama broj 96/03, koji je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti. Međutim, bez obzira što je prvostupanjski sud materijalno pravo pogrešno primijenio, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je isto odlučiti.

11. Naime, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženica koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi, o kojoj se nije pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što u konačnici rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Pri tome sama činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice neosnovani.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi, da obzirom da je Ugovor o kreditu isplaćen, tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog Ugovora, jer je isti izvršen.

17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i za ugovore koji su ispunjeni, kao što je ovdje slučaj.

18. U konačnici, utvrđeni uzrok ništetnosti dijela potrošačkog ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije manjeg značaja, kako to tvrdi tuženica, zastupajući zapravo stajalište moguće konvalidacije. Naime, neosnovano se tuženica poziva na odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22, 45/23, 155/23 dalje: ZOO) prema kojoj se ugovor može osnažiti (konvalidirati) ako je ugovor u cijelosti ispunjen (što je ovdje slučaj) i ako uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značaja (koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni) a koji uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen, jer je iz potvrde tuženice (strana 10. spisa) vidljivo da je navedena naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 1.962,57 kuna. Naime, navedeni iznos za tuženicu, kao banku ne predstavlja značaj iznos, ali je isti za svakog potrošača, pa tako i za tužitelja, značajan.

19. U odnosu na žalbu tuženice u vezi sa naknadom parničnih troškova valja navesti da je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o troškovima vodio računa o odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, pa je tako pravilno ocijenio da je dopis tužitelja upućen tuženici prije pokretanja postupka 6. travnja 2023. (strana 205. spisa) bio nužan za vođenje postupka i tužitelj ima pravo na naknadu istoga sukladno Tbr. 37. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 dalje: Tarifa) u visini od 25 bodova, odnosno računajući vrijednost jednog boda 2,00 eura, sukladno Tbr. 54. Tarife, 50,00 eura. Ima pravo i na trošak za izdatak koji je imao u vezi sa slanjem navedenog dopisa koji je dokazao potvrdom o primitku na strani 206. spisa u iznosu od 1,63 eura, sukladno Tbr. 48. Tarife, tako da mu je za ovaj trošak prvostupanjski sud pravilno priznao trošak u iznosu od 51,63 eura.

19.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, sukladno članku 335. stavku 6. ZPP-a sud je ročište na kojem se presuda objavljuje dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka, pa je stoga u situaciji kada je punomoćnik tužitelja na ročište za objavu presude i pristupio (strana 209. spisa), pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj trošak prvostupanjski sud priznao u zatraženom iznosu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, sukladno Tbr. 9 točki 3. Tarife.

20. Zbog svega navedenog, a temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženice je odbijena i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanim točkama I. i II. izreke.

21. U nepobijanom dijelu, u točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a ovaj sud je odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, jer s istom nije uspjela.

U Slavonskom Brodu, 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić