REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1042/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gorane Aralica Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA, OIB: 56668956985, Zagreb, Berislavićeva 9, kojeg zastupa punomoćnik Pavle Fellner, odvjetnik u Zagrebu, Jurišićeva 1a, protiv tuženika J. & P. LOGISTIK d.o.o., OIB: 68816173795, Split, Solurat 3, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vidović, odvjetnik u Splitu, Mažuranićevo šetalište 11/II, radi zabrane javnog priopćavanja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-602/2022-19 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-602/2022-19 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 271,09 EUR.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Splitu pobijanom presudom poslovni broj P-602/2022-19 od 23. prosinca 2024.

- u točki I. izreke zabranio je tuženiku da u svojim ugostiteljskim objektima boutique hotelu „GALERIA VALERIA SEA SIDE DOWN TOWN“, Split, Solurat 3, heritage hotelu „PLAZA MARCHI OLD TOWN“, Split, Mihovilova širina 1 i recepciji hotela „PLAZA MARCHI OLD TOWN“, Split, Mihovilova širina 1, priopćava javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimke izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje ne posjeduje odobrenje udruge nositelja prava iz čl. 157. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima;

- u točki II. izreke naložio je tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.790,76 EUR / 28.561,47 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 110,23 eura / 830,55 kuna od 1. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 110,23 eura / 830,55 kuna od 1. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 110,23 eura / 830,55 kuna od 1. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 422,71 eura / 3.184,88 kuna od 1. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 255,89 eura / 1.927,98 kuna od 1. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 255,89 eura / 1.927,98 kuna od 1. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 255,89 eura / 1.927,98 kuna od 1. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 255,89 eura / 1.927,98 kuna od 1. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 258,50 eura / 1.947,67 kuna od 1. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 157,83 eura / 1.189,18 kuna od 1. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 157,83 eura / 1.189,18 kuna od 1. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 147,14 eura / 1.108,64 kuna od 1. listopada 2022. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana;

- u točki III. izreke naložio je tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.439,04 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. U obrazloženju je navedeno da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neovlaštenog korištenja autorskog djela i predmeta zaštite srodnih prava priopćavanjem javnosti za utuženo razdoblje. Sporna činjenica je li tuženik neovlašteno javno priopćavao glazbena djela u svojim ugostiteljskim objektima kontinuirano u cjelokupnom utuženom razdoblju ocijenjena je na temelju zapisnika o kontroli, saslušanja kontrolora u svojstvu svjedoka i saslušanja zastupnika po zakonu tuženika, te su primijenjene odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 161/03 i 111/21), s time da je prigovor promašene pasivne legitimacije otklonjen jer iz uvida u internetske stranice Ministarstva turizma RH i izvadak koji se odnosi na utuženo razdoblje proizlazi da je prema popisu kategoriziranih turističkih objekata u Republici Hrvatskoj u predmetnim ugostiteljskim objektima upisano da je upravo tuženik obavljao djelatnost u tim hotelima, a to proizlazi i iz zapisnika o kontroli (na ulaznim vratima bila je napisana tvrtka tuženika). S druge strane, za financijsku dokumentaciju na koju se tuženik pozvao (jednostrano izdane privatne isprave), tvrdeći da iz nje proizlazi da nije poslovao u tom razdoblju, tuženik nije predložio financijsko vještačenje kojim bi se to moglo potvrditi. U odnosu na visinu sud je u točkama 31. do 33. obrazloženja naveo po kojem propisu i u kojem iznosu je na temelju kojih faktora tuženik dužan platiti pobliže precizirane iznose za svaki pojedini objekt. Odluka o trošku obrazložena je sadržajnim pozivanjem na odredbu čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te je pobliže precizirana svaka radnja po datumu i iznosu, koji proizlazi iz preciziranog tarifnog broja.

3. Tuženik je protiv navedene odluke pravovremeno podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedom toga i zbog odluke o troškovima, navodeći u bitnom da je presuda nezakonita, nepravilna i neosnovana, da tužitelj nije dokazao da tuženik posluje u navedenim objektima (slijedom čega drži da je trebalo prihvatiti kao osnovan njegov prigovor promašene pasivne legitimacije), napominje da kontrolori nisu neposrednim opažanjem utvrdili da sobe hotela imaju TV prijamnike, da su kontrolori kao zaposlenici tužitelja pristrani svjedoci, da dokumentacija s internetskih stranica Ministarstva turizma RH s kategoriziranim popisom hotela ne može biti temelj sudske odluke, da tužitelj ničim nije dokazao korištenje glazbe, da je nejasno kako je utvrđena visina, da postoji litispendencija jer se pred istim sudom vodi parnica protiv drugog društva iz istog osnova protiv drugog trgovačkog društva, da trošak nije trebalo priznati za trošak ročišta od 11. prosinca 2023., jer ono nije ni održano, a ukazuje i na praksu suda Europske unije iz koje proizlazi da priopćavanje radijskog i televizijskog emitiranja putem TV uređaja u hotelskim sobama ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti. Predlaže pobijanu odluku preinačiti ili podredno odbiti, te potražuje žalbeni trošak u iznosu od 400,00 EUR.

4. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, osporavajući žalbene navode na koje se pobliže osvrće. Potražuje naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 271,09 EUR.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je plaćanje naknade zbog neovlaštenog korištenja autorskih glazbenih djela od strane tuženika u njegovim ugostiteljskim objektima, boutique hotelu „GALERIA VALERIA SEA SIDE DOWN TOWN“, Split, Solurat 3, heritage hotelu „PLAZA MARCHI OLD TOWN“, Split, Mihovilova širina 1 i recepciji hotela „PLAZA MARCHI OLD TOWN“, Split, Mihovilova širina 1, u razdoblju od 1. svibnja 2021. do 30. rujna 2022. (s time da su dospijeća mjesečnih iznosa zadnjeg dana svakog pojedinog mjeseca, a zatezne kamate su u tužbi zatražene od prvog idućeg dana nakon dospijeća), a tužitelj je svoje tvrdnje potkrijepio zapisnicima o provedenim kontrolama koji se po datumu podudaraju s utuženim razdobljem, ili se kronološki nadovezuju na utuženo razdoblje, odnosno time ukazuju na kontinuirano korištenje glazbe. Budući da je tuženik osporavao već i činjeničnu tvrdnju da su to njegovi objekti, tužitelj je svoje tvrdnje, pored zapisnika i kontrolora kao svjedoka, potkrijepio i podacima o kategorizaciji hotela internetskih stranica ministarstva nadležnog za turizam, što prema ocjeni ovog suda, u kombinaciji s drugim dokaznim sredstvima predstavlja adekvatan, od strane državnog tijela javno objavljen i javno dostupan dokaz. Činjenica da kontrolori nisu fizički ulazili u sobe, već su podatak o tome da se u sobama nalaze televizori dobili od osobe na recepciji, nije od utjecaja, imajući u vidu kategoriju ugostiteljskih objekata, za koje se podrazumijeva da imaju televizore. Neosnovano tuženik u žalbi osporava dokaznu vrijednost zapisnika o kontroli i iskaza kontrolora (polazeći od toga da oni kao djelatnici tužitelja ne mogu biti nepristrani), jer njihovo ovlaštenje da provode kontrolu kao osobe s javnim ovlastima proizlaze iz propisa, koje je prvostupanjski sud naveo u točki 17. obrazloženja (čl. 165.a ZAPSP/18 tj. čl. 241. ZAPSP/21).

8. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice da je tužitelj u skladu sa Zakonom o autorskom pravu i srodnima pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17 i 96/18, koji se primjenjuje na povrede do 22. listopada 2021. i „Narodne novine“ broj 111/21, koji se primjenjuje na povrede nakon 22. listopada 2021.), kao udruga autora ovlašten u ime Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava i Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonografskih prava, davati odobrenja za priopćavanje javnosti autorskih glazbenih djela te u slučaju neovlaštenog priopćavanja javnosti autorskih glazbenih djela zahtijevati naknadu koja je uobičajena za tu vrstu korištenja ili naknadu koja je propisana cjenikom i da je tuženik u svojim ugostiteljskim objektima neovlašteno koristio autorska glazbena djela.

9. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je nejasno kako je utvrđena visina utuženih potraživanja, jer, suprotno takvim tvrdnjama, prvostupanjski sud je detaljno u točkama 31. do 33. obrazloženja naveo sve propisane parametre i naveo sve propise iz kojih proizlaze pobliže precizirani novčani iznosi. Navedeni obračuni su sastavljeni u skladu s Pravilnikom o naknadama za javnu izvedbu i priopćavanje javnosti glazbenih djela te naknadama za korištenje glazbenih izvedbenih materijala („Narodne novine“ broj 80/92 i 1/97 i Službeni glasnik Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo broj 1/07) i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o naknadama za javnu izvedbu i priopćavanje javnosti glazbenih djela te naknadama za korištenje glazbenih izvedbenih materijala od 10. listopada 2006. Spomenuti pravilnici sadržavaju jasne kriterije prema kojima se određuje visina naknade.

10. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da postoji litispendencija „jer se pred istim sudom vodi parnica protiv drugog društva iz istog osnova protiv drugog trgovačkog društva“, jer te druge parnice odnose se na druge ugostiteljske objekte, u vlasništvu drugih pravnih osoba sličnog naziva (koje su, doduše, povezane s tuženikom jer im je osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje ista fizička osoba).

11. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na praksu suda Europske unije iz koje proizlazi da se odnosi na priopćavanje radijskog i televizijskog emitiranja putem TV uređaja u hotelskim sobama, jer navedeni primjeri iz prakse odnose se na slučajeve vezane uz prava organizacija za emitiranje na priopćavanje javnosti njihovih signala te s time povezanim kriterijem „plaćanja ulaznica“, pa nisu primjenjivi na slučajeve u kojima je gostima u hotelskim sobama, kao široj javnosti (koja plaća smještaj), pristupačan uređaj putem kojeg se javno priopćavaju glazbena autorska djela sadržana u televizijskim programima, na što se i tužitelj referirao podneskom od 22. srpnja 2024. s prilozima i mišljenjem DZIV-a o tom pravnom pitanju (list 229. do 243. spisa).

12. Neosnovano se žalitelj poziva na to da je tužitelju dosuđen trošak ročišta od 11. prosinca 2023. koje nije održano, jer suprotno proizlazi iz spisa – navedeno ročište održano je tog datuma, na njemu se pojavio tužiteljev punomoćnik, a za tuženika se nije pojavio nitko, slijedom čega je ročište odgođeno, a tužitelju je za zastupanje po punomoćniku u skladu s Tbr. 9/5 OT priznat trošak od 25% iznosa nagrade za zastupanje na ročištu na kojem se raspravlja, tj. iznos od 50,00 EUR umjesto 200,00 EUR (navedeno jasno proizlazi iz točke 37. obrazloženja), pa je slijedom toga pravilno tužitelju dosudio čitav iznos osnovano zatraženih troškova.

13. S obzirom na to, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

14. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke.

15. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu ocijenjen je neosnovanim, jer trošak odgovora na žalbu prema ocjeni ovog suda nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tužitelj može sa svojim punomoćnikom dogovoriti da mu, u skladu s odredbama Odvjetničke tarife podmiri i taj trošak ako to smatra korisnim, međutim, taj se trošak ne može prevaliti na protivnu stranku.

Zagreb, 20. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić