REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1040/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv 1. protivnika osiguranja CV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. protivnika osiguranja KLAPA d.o.o., Debanićeva 33, Zagreb, OIB 04969920332, 3. protivnika osiguranja DV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. protivnika osiguranja ŠV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 5. protivnika osiguranja AV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Tomislav Jonjić, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o zajedničkoj žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-234/2019-74 od 15. svibnja 2024., 20. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba protivnika osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-234/2019-74 od 15. svibnja 2024. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-234/2019-74 od 15. svibnja 2024. odbačen je prijedlog za određivanje privremene mjere (točka I. izreke) i odbijen zahtjev protivnika osiguranja za naknadu troškova postupka u iznosu od 562.917,50 eura (točka II. izreke).

2. Protivnici osiguranja su protiv rješenja pravovremeno podnijeli zajedničku žalbu pobijajući ga u točki II. njegove izreke zbog svih žalbenih razloga dok u žalbi posebno obrazlažu žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi u bitnom navode kako prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbe članka 155. Zakona o parničnom postupku jer se u toj odredbi govori o potrebnim, a ne nužnim troškovima, zatim da je protivnicima osiguranja dostavljen prijedlog za određivanje privremene mjere na očitovanje, pa se od protivnika ne može tražiti da to čine besplatno, kao i da je predlagatelj morao znati da će morati snositi troškove postupka ako izgubi spor i tvrde da nema ni zakonskog ni moralnog uporišta da im se uskraćuje naknada troškova na koje imaju pravo i u prilog tome pozivaju se na članak 306. Ovršnog zakona. Smatraju da o odlučnoj činjenici (opravdanosti troškova) postoji nesuglasje između stanja spisa i onoga što se u pobijanoj odluci navodi, pa se odluka ne može ispitati. Osporavaju i odluku o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora jer uopće nije obrazložena i nije jasno kako je sud došao do vrijednosti predmeta spora od 4.535.397,01 kuna. Dalje u žalbi navode kako je netočno ono što je navedeno u točki 28. obrazloženja pobijanog rješenja da su sve radnje koje su protivnici osiguranja poduzeli već poduzimane u postupku koji se vodio po tužbi i da će o zahtjevu za naknadu troškova biti odlučeno u tome postupku. Zaključno navode kako je moguće da se presuda donesena u ovoj pravnoj stvari ukine, a pravomoćno odbaci prijedlog za osiguranje, pa bi se onda postavilo pitanje zašto protivnici osiguranja nisu tražili naknadu svojih troškova u sklopu odluke o privremenoj mjeri, te ističu kako u prvostupanjski presudi nije ni spomenuto pitanje troškova postupka osiguranja, pa je zbog toga bilo doneseno posebno rješenje od 14. siječnja 2020., a potom i dopunsko rješenje o troškovima 4. veljače 2020. Na koncu navode kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni dodatne troškove zatražene podneskom protivnika osiguranja od 8. svibnja 2024. Predlažu da ovaj žalbeni sud pobijano rješenje preinači ili ukine i u svakom slučaju da prihvati zahtjev za naknadu troškova prema popisu iz podneska od 3. svibnja 2024., troškove navedene u podnesku od 8. svibnja 2024., kao i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

5. Prije svega potrebno je istaknuti kako su u uvodu rješenja prezimena protivnika osiguranja ŠV i AV pogrešno napisana kao C odnosno D, pa na temelju članka 342. ZPP-a prvostupanjski sud treba ispraviti tu očitu pogrešku u pisanju.

6. Također valja primijetiti da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prijedlogu za osiguranje određivanjem privremene mjere, parnične stranke, tužitelja i tuženike nepotrebno promijenio u predlagatelja osiguranja i protivnike osiguranja jer je riječ o određivanju privremene mjere u parničnom postupku, na prijedlog tužitelja protiv tuženika radi osiguranja tražbine o kojoj se vodi parnica, dakle o incidentalnom postupku osiguranja unutar parničnog postupka i za bolje razumijevanje svih aspekata tog jedinstvenog postupka, uključujući i troškove, bilo bi bolje da su stranke i u odluci o privremenoj mjeri ostale označene kao tužitelj i tuženici.

7. Iz dijela obrazloženja rješenja koji se odnosi na odluku o troškovima postupka proizlazi kako je prvostupanjski sud najprije postupajući po uputi drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja poslovni broj Pž-2192/2022-2 od 23. svibnja 2022. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.535.397,01 kuna. Osnovano žalitelji tvrde da se odluka u tome dijelu ne može ispitati jer za nju nisu navedeni nikakvi razlozi, osim navođenja dijela obrazloženja ukidnog rješenja i konstatacije o prihvaćanju stajališta drugostupanjskog suda.

8. S druge strane, iz podataka u spisu i obrazloženja ukidnog rješenja, jasno je da je drugostupanjski sud dao uputu o tome da vrijednost predmeta spora treba odrediti samo u odnosu na one tuženike na koje se odnosi prijedlog za osiguranje primjenom članka 37. stavka 2. ZPP-a. S obzirom na to da je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora zajedno u odnosu na svih osam tuženika, to znači da vrijednost predmeta spora za svakoga od njih iznosi 907.079,40 kuna. Kako se prijedlog za osiguranje odnosi na pet tuženika, kao protivnika osiguranja vrijednost predmeta spora je za sve njih ukupno 4.535.397,01 kuna.

9. Dakle, unatoč tome što je u tome dijelu učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na temelju isprava koje se nalaze u spisu i pravilnom primjenom odredbe članka 37. stavka 2. ZPP-a odluka prvostupanjskog suda o vrijednosti predmeta spora može se potvrditi na temelju ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a.

10. Dalje je u obrazloženju rješenja izneseno stajalište kako žalitelji nemaju pravo na naknadu troškova postupka zato što nije riječ o nužnim troškovima i pri tome se prvostupanjski sud poziva na odredbu članka 155. ZPP-a. Međutim, u toj odredbi doista se ne govori o nužnim, nego o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice, kako to žalitelji s pravom tvrde.

11. Prvostupanjski sud se potom poziva i na okolnost da se o prijedlogu za osiguranje određivanjem privremene mjere odlučuje prije dostavljanja prijedloga protivniku osiguranja. Iako to nije izričito navedeno, može se pretpostaviti da prvostupanjski sud ima na umu pravila ovršnog postupka iz članka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari. Prema tim pravilima sud u ovršnom postupku i postupku osiguranja postupa na temelju podnesaka i drugih pismena, a održava ročište onda kada je to tim Zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje ročišta svrhovito. Međutim, u ovom konkretnom postupku sud nije postupao na taj način tako da je odmah nakon podnošenja prijedloga odlučio o njegovoj dopuštenosti odnosno osnovanosti.

12. S druge strane, žalitelji netočno tvrde da im je prijedlog za osiguranje dostavljen na očitovanje jer iz podataka u spisu proizlazi da protivnicima osiguranja koji su ujedno i tuženici u sporu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nije dostavljen prijedlog za osiguranje na očitovanje, nego su bili pozvani dati odgovor na tužbu kako to proizlazi iz poziva od 6. studenog 2007. na listu 30. spisa.

13. Također iz podataka u spisu proizlazi kako je o prijedlogu za osiguranje prvi put odlučeno nakon donošenja presude poslovni broj P-234/2019-22 od 26. studenog 2019. kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, tako da je i prijedlog za osiguranje odbijen kao neosnovan rješenjem poslovni broj P-234/2019-27 od 14. siječnja 2020.

14. O troškovima postupka osiguranja prvostupanjski sud je do sada dva puta odlučivao, na traženje žalitelja, prvi put donošenjem dopunskog rješenja poslovni broj P-234/2019-31 od 4. veljače 2020. tako da je naloženo predlagatelju osiguranja da protivnicima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 115.549,00 kuna, a odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 1.624.585,00 kuna, te nakon što je to rješenje ukinuto povodom žalbi predlagatelja i protivnika osiguranja rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5379/2020-2 od 23. prosinca 2020., prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku ponovo odlučio o troškovima na jednak način donošenjem rješenja poslovni broj P-234/2019-54 od 30. ožujka 2022. koje je također ukinuto povodom žalbi predlagatelja i protivnika osiguranja.

15. U rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2192/2022-2 od 23. svibnja 2022. navedeno je kako prvostupanjski sud nije naveo jasne razloge za odluku o zahtjevu protivnika osiguranja za naknadu troškova postupka osiguranja vođenom u okviru parničnog postupka, zbog čega je u odnosu na svaku radnju, prvostupanjski sud bio dužan, s obzirom na njezin sadržaj, utvrditi radi li se radnji koja se odnosi na postupak osiguranja ili na postupak po tužbi, te posljedično radi li se o troškovima nastalim u povodu ili tijeku postupka osiguranja ili u povodu ili tijeku postupka po tužbi. Osim toga, prilikom odlučivanja o troškovima, prvostupanjski sud je bio dužan, ocjenjujući sadržaj pojedine radnje, utvrditi radi li se o troškovima potrebnim radi vođenja postupka osiguranja na način propisan člankom 155. stavkom 1. ZPP-a u vezi s člankom 19. stavkom 1. Ovršnog zakona i odlučujući o osnovanosti zahtjeva za naknadu troškova postupka osiguranja odrediti samo one troškove koji su bili potrebni za taj postupak i to samo za one radnje nastale povodom prijedloga za osiguranje.

16. Prvostupanjski sud nije postupio po ovoj uputi, nego je odlučio u cijelosti odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka zato što smatra da protivnici osiguranja uopće nemaju pravo na naknadu troškova koji su im uzrokovani u postupku osiguranja zato što je taj postupak vođen u okviru parničnog postupka. Takvo stajalište prvostupanjskog suda je načelno pogrešno, jer tuženici u parničnom postupku unutar kojega je proveden i postupak osiguranja, imaju pravo na naknadu troškova koji su im nastali vezano za postupak osiguranja.

17. Iz podataka u spisu razvidno je da se samo jedan podnesak, onaj od 28. studenog 2012. odnosi na taj postupak, odnosno tim podneskom su se protivnici osiguranja očitovali na prijedlog za osiguranje. Međutim, troškovi za sastavljanje toga podneska priznati su protivnicima osiguranja presudom prvostupanjskog suda donesenoj u ovoj pravnoj stvari poslovni broj P-234/2019-22 od 26. studenog 2019. tako da je visina nagrade određena prema Tbr. 11/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), dakle za „sastavljanje prigovora protiv prijedloga za osiguranje“ u iznosu od 150.000,00 kuna. Slijedom toga potpuno su netočne tvrdnje žalitelja kako prvostupanjski sud nije ni spomenuo troškove postupka osiguranja prilikom donošenja presude u ovoj pravnoj stvari u kojoj je odlučio o svim troškovima postupka na zahtjev tuženika. Uz to je potrebno dodati kako su istog dana tuženici podnijeli podnesak kojim se protive preinačenom tužbenom zahtjevu i za taj podnesak im je priznata nagrada također u iznosu od 150.000,00 kuna prema Tbr. 8/1. Dakle, tuženici su jasno odvojili procesnu radnju poduzetu istog dana koja se tiče postupka osiguranja i zahtjev za naknadu troškova za tu radnju podnijeli zajedno s troškovima parničnog postupka.

18. Tvrdnje žalitelja kako treba odlučiti o njihovom zahtjevu za naknadu troškova koji obuhvaćaju sve troškove iako su za njih već podnijeli zahtjev za naknadu u parničnom postupku, zato što se može dogoditi da presuda bude ukinuta, ne mogu predstavljati valjan argument za postavljanje ponovnog zahtjeva za naknadu istih troškova. Već u podnesku od 24. siječnja 2020. žalitelji navode kako je prvostupanjski sud već odlučio i o troškovima postupka koji se odnose na raspravljanje o privremenoj mjeri, te kao razlog za podnošenje ponovnog zahtjeva za naknadu istih troškova upravo navode taj argument, da presuda može biti ukinuta. I taj argument žalitelji iznova ponavljaju u svakoj žalbi. Međutim, to ne može predstavljati ni činjeničnu ni pravnu osnovu za ponovno podnošenje zahtjeva za naknadu troškova i odlučivanja o tome zahtjevu. O tome su žalitelji trebali voditi računa onda kada su prvi put podnosili zahtjev za naknadu troškova u ovom postupku.

19. Kao što je već naprijed navedeno o privremenoj mjeri se u pravilu ne raspravlja, nego se odlučuje na temelju podnesaka stranaka, pa žalitelji pogrešno smatraju da se o privremenoj mjeri posebno raspravljalo tako da imaju pravo na nagradu za sve radnje koje su poduzeli u parničnom postupku, kao da su poduzete u postupku osiguranja.

20. Kada se usporedi onaj popis troškova koji su žalitelji podnijeli prije zaključenja raspravljanja i oni koje su podnijeli u zahtjevu za donošenje dopunskog rješenja o troškovima, prvi put podneskom od 24. siječnja 2020., a potom 3. svibnja 2024. očito je da je riječ o istim procesnim radnjama za koje žalitelji traže naknadu troškova i da je o tome zahtjevu već odlučeno prvostupanjskom presudom.

21. Dakle, svi troškovi za koje protivnici osiguranja tvrde da imaju na njih pravo, predstavljaju iste troškove koje su već zahtijevali u parničnom postupku i o kojima je prvostupanjski sud već odlučio presudom, dok je za sam postupak osiguranja bilo sasvim dovoljno i jedino potrebno, u smislu članka 155. ZPP-a, očitovati se na prijedlog za osiguranje. Stalno ponavljanje protivljenja tome prijedlogu doista se ne može smatrati potrebnim za vođenje toga postupka.

22. Jednako tako podnesci kojima protivnici osiguranja traže priznanje troškova postupka osiguranja, uključujući i žalbe protiv dopunskih rješenja o troškovima, ne mogu se smatrati potrebnim za vođenje postupka, budući da je o zahtjevu za naknadu troškova sastavljanja podneska od 28. studenog 2012. koji se jedini odnosi samo na postupak osiguranja, već bilo odlučeno.

23. U takvoj pravnoj situaciji doista ne postoji ni zakonsko ni moralno uporište protivnika osiguranja da dva puta podnesu zahtjev za naknadu istih troškova i dva puta traže da im sud te troškove prizna i naloži tužitelju odnosno predlagatelju osiguranja da im nadoknadi te troškove, opravdavajući to postojanjem mogućnosti da prvostupanjska presuda bude ukinuta, a odluka o prijedlogu za osiguranje postane pravomoćna. Ako ta presuda bude ukinuta, onda će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud ponovo odlučivati o troškovima postupka.

24. Zaključno, zbog žalbenih navoda, valja dodati da se žalitelji nepravilno pozivaju na odredbu članka 306. Ovršnog zakona o pravu protivnika osiguranja na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao, jer ta odredba nikako ne može značiti da protivnik osiguranja ima pravo na naknadu troškova postupka osiguranja. Za odlučivanje o troškovima postupka osiguranja jedino je mjerodavna odredba članka 14. stavka 4. Ovršnog zakona, prema kojoj su ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja dužni ovršeniku, odnosno protivniku osiguranja naknaditi troškove koje su im neosnovano prouzročili. U ovoj pravnoj stvari, povodom prijedloga za određivanje privremene mjere koji je u konačnici odbačen kao nedopušten, protivnicima osiguranja nisu nastali nikakvi posebni troškovi koje bi im neosnovano prouzročio predlagatelj. Svi troškovi koji su nastali do zaključenja glavne rasprave i za koje žalitelji traže naknadu su parnični troškovi (osim sastavljanja podneska od 28. studenog 2012.) i o njima je već odlučeno u parničnom postupku. Oni troškovi koji su nastali nakon zaključenja glavne rasprave nisu oni koje bi predlagatelj neosnovano prouzročio protivnicima. Oni su nastali radnjama žalitelja koje nisu bile potrebne za vođenje postupka osiguranja.

25. Prema tome iako za svoju odluku o odbijanju zahtjeva za naknadu troškova postupka prvostupanjski sud nije naveo jasne i razumljive razloge, i ta odluka se može potvrditi na temelju ovlaštenja iz članka 373. a ZPP-a.

26. Zato je žalba protivnika osiguranja odbijena kao neosnovana i prvostupanjsko rješenje potvrđeno u pobijanom dijelu.

Zagreb, 20. ožujka 2025.

Sudac

Lenka Ćorić