REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1956/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, odvjetničke vježbenice AŠ i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika PŠ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 060531078485 Uk-2 sklopljenog između tužitelja RŠ i tuženika OTP BANKA d.d. 1. lipnja 2006., a koja glasi:

• u dijelu čl. 1.1.: „...u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…“

• u čl. 1.2.: „Ugovorne strane su suglasne da se iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora.“ • u čl. 1.3.: „Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.“

• u dijelu čl.1.4: „…obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. isplatiti tužitelju RŠ iznos od 28.931,45 EUR (dvadesetosamtisućadevetstotridesetjedan euro i četrdesetpet eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 9,59 € od 1.11.2008.,

- na iznos od 22,64 € od 1.1.2009.

- na iznos od 22,64 € od 1.2.2009.,

- na iznos od 22,64 € od 1.3.2009.,

- na iznos od 22,64 € od 1.4.2009.,

- na iznos od 8,84 € od 1.5.2009.,

- na iznos od 8,84 € od 1.6.2009.,

- na iznos od 8,84 € od 1.7.2009.,

- na iznos od 8,84 € od 1.8.2009.,

- na iznos od 15,10 € od 1.9.2009.,

- na iznos od 11,57 € od 1.10.2009.,

- na iznos od 11,00 € od 1.11.2009.,

- na iznos od 16,57 € od 1.12.2009.,

- na iznos od 22,24 € od 1.1.2010.,

- na iznos od 28,09 € od 1.2.2010.,

- na iznos od 26,06 € od 1.3.2010.,

- na iznos od 34,67 € od 1.4.2010.,

- na iznos od 44,69 € od 1.5.2010.,

- na iznos od 47,83 € od 1.6.2010.,

- na iznos od 78,67 € od 1.7.2010.,

- na iznos od 78,67 € od 1.8.2010.,

- na iznos od 100,46 € od 1.9.2010.,

- na iznos od 100,46 € od 1.10.2010.,

- na iznos od 100,46 € od 1.11.2010.,

- na iznos od 100,46 € od 1.12.2010.,

- na iznos od 100,46 € od 1.1.2011.,

- na iznos od 101,14 € od 1.2.2011.,

- na iznos od 124,10 € od 1.3.2011.,

- na iznos od 118,84 € od 1.4.2011.,

- na iznos od 159,10 € od 1.5.2011.,

- na iznos od 171,67 € od 1.6.2011.,

- na iznos od 180,90 € od 1.7.2011.,

- na iznos od 131,93 € od 1.8.2011.,

- na iznos od 121,71 € od 1.9.2011.,

- na iznos od 127,28 € od 1.10.2011.,

- na iznos od 122,11 € od 1.11.2011.,

- na iznos od 128,64 € od 1.12.2011.,

- na iznos od 134,15 € od 1.1.2012.,

- na iznos od 141,79 € od 1.2.2012.,

- na iznos od 142,21 € od 1.3.2012.,

- na iznos od 136,67 € od 1.4.2012.,

- na iznos od 139,91 € od 1.5.2012.,

- na iznos od 25.696,33 € od 29.5.2012,

sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. naknaditi tužitelju RŠ parnični trošak u iznosu od 4.150,00 EUR (četiritisućestopedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika OTP BANKA d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj RŠ podnio je 13. lipnja 2023. tužbu u kojoj je naveo da je sa tuženikom 1. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 060531078485 Uk- 2, namijenjen kupnji nekretnine prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 133.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Dalje je naveo da se odredbom čl. 2. st. 4. tog ugovora obvezao otplaćivati ovaj kredit u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje tuženik, a da je čl. 1. st. 4. ugovora određeno da će se kredit otplaćivati u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Naveo je i da je na ovaj način tuženik inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a da je nekontroliranim rastom tog tečaja on oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao i to stoga što su mu odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile nerazumljive te su bile nepoštene i stoga ništetne. Naveo je i da ga je tuženik kao kreditor propustio informirati o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dalje je naveo da su sudovi u RH zauzeli stav da ovakva ugovorna odredba kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježu testu poštenosti te da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, a da je ovaj sud tim stavom vezan. Naveo je i da ga je tuženik opisanim postupanjem doveo u neravnopravan položaj, a i da mu je zbog ovog ništetnog ugovaranja dužan vratiti sve što je temeljem istog primio pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom utvrdi da su prethodno navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne te da tuženiku naloži da mu izvrši povrat novčanog iznosa koji mu je na temelju istih platio kao i isplati zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine isplaćene mjesečne anuitete do isplate te da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

2. Tuženik OTP BANKA d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo kako tužbu smatra neosnovanom, da ne spori da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 060531078485, no da njegove odredbe nisu ni nepoštene ni ništetne, a i da ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Još je naveo kako smatra da se utvrđenja sudova u RH iz parnice potrošač u ovom postupku ne mogu primijeniti, da smatra da nisu ni pravno osnovane ni životno logično tvrdnje korisnika kredita poput predmetnog da im odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive, da je ova odredba u predmetnom ugovoru jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da niti ne može biti predmetom ocjene poštenosti, da je tužitelj bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ovog ugovora, da je potpisom istog potvrdio da je upoznat sa značenjem valutne klauzule, a i da je službenike tužitelja mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Još je naveo kao smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to jer on unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a i da kretanja tečaja CHF nakon 2010. godine kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti dok nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom te su obje ugovorne strane bile izložene riziku valutne klauzule. Još je naveo da ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila predmet ispitivanja ništetnosti u parnici potrošač pa da nije niti utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke, da je zakonom bila predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, da on nije donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat jer su izrijekom ugovorili primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika kao i primjenu internih akata tuženika te je on stopu i mijenjao na način određen svojim Općim uvjetima poslovanja. Također je naveo kako smatra da činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer stranke to nisu ugovorile, a i da smatra da sud treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom jer je u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita, a i u određenim je razdobljima plaćena kamata bila niža od prvotno ugovorene. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužitelj je u nastavku postupka, podneskom od 7. siječnja 2025. naveo da u skladu sa provedenim vještačenjem predlaže da sud presudom naloži tuženiku da mu uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 28.931,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pojedinih datuma do isplate kako je navedeno u izreci ove presude do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 8 do 13 spisa), presliku amortizacijskog plana (list 15 do 22 spisa) i presliku sudske prakse (list 45 do 74, 84 do 94 spisa), saslušao je tužitelja (list 102 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 115 do 176 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

7. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

8. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da nije dokazao da je tužitelj nekretninu koja je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

9. Uvažavajući i iskaz tužitelja RŠ da je traženi iznos kredita mogao dobiti samo u valuti CHF te da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora nitko nije dao nikakve informacije niti kakve posebne napomene niti mu je javni bilježnik pri ovjeri ugovora išta objasnio, a da mu nisu bili poznati nikakvi rizici u vezi otplate ovog kredita, a posebno ne išta vezano za valutnu klauzulu i eventualni rast tečaja CHF, koji je iskaz sud ocijenio kao jasan, logičan, životan i stoga vjerodostojan kao i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

10. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio i to u iznosu od 28.931,45 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 28. studenog 2024. (list 115 do 124 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile. Pri tome valja reći i da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platio niže iznose od ugovorenih (i to u ukupnom iznosu od 363,47 EUR), uslijed pada tečaja CHF, no ovaj je sud stava da je prilikom izračuna visine preplate od strane tužitelja bilo ispravno uzeti u obzir jedino srednji tečaj kreditora važeći na dan isplate kredita, budući je to jedini parametar po kojem bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obzir da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela, u skladu sa odredbama čl. 324. ZOO-a te obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Tuženik, pak, tijekom ovog postupka do rokova propisanih odredbama čl. 189. st. 2. ZPP-a i čl. 288.a st. 6. ZPP-a nije niti tražio povrat ovako niže plaćenih iznosa mjesečnih anuiteta niti isticanjem prigovora radi prijeboja niti podnošenjem protutužbenog zahtjeva pa sud ovom presudom nije bio niti ovlašten umanjiti tražbinu tužitelja za prethodno navedeni iznos na ime nižih mjesečnih anuiteta (tako i VSRH u Rev-549/23 od 18.12.2023.) pri čemu valja reći da je tuženik tijekom glavne rasprave naveo da "ističe materijalno-pravni prigovor prijeboja na iznos od 363,47 EUR sa kamatama utvrđenim nalazom i mišljenjem vještaka", no da prema stavu ovog suda ovaj navod predstavlja prigovor radi prebijanja kao isključivo defenzivnu parničnu radnju koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno-pravni učinak te nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa je tuženik istu slijedom odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP-a bio dužan istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.

11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile, uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužitelju su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 13. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 250 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 10.4.2024. od 250 bodova (tbr. 8/1), sastava podneska od 7.1.2025. od 250 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 16.5.2024., 4.10.2024. i 5.2.2025. od po 250 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 1500 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 3.750,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 16.9.2024. (kod zamoljenog suda) obzirom da je ročište ovog dana zakazano i održano ne proizlazi iz stanja spisa niti je tužitelj sudu o tome dostavio dokaz. Tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presudu obzirom isti prema ocjeni ovog suda za ovu parnicu nije bio potreban. Tužitelju nije priznat niti trošak sudskih pristojbi obzirom iste nije bio niti pozvan platiti. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.150,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio.

14. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju RŠ po punomoćnici

2. Tuženiku OTP BANKA d.d. po punomoćniku