REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-385/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sutkinji Zorani Matešić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Dianić, odvjetnik u Ivanić-Gradu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička Cesta 50, Zagreb, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 3. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, u smislu odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e :

I. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.346,00 eura zajedno s a zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007., određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom :

- na iznos od 2,28 eura od 29. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,96 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 eura od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,58 eura od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,48 eura od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,85 eura od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,71 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,74 eura od 30. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,11 eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,09 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,52 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,17 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,39 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,64 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,14 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,47 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,34 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,24 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,42 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,96 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,08 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,88 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,41 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,74 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,23 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,29 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,34 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,83 eura od 31. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 23,90 eura od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,59 eura od 30. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,82 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,17 eura od 30. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,83 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,24 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 28,91 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 26,67 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,01 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,91 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,51 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,19 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 40,46 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,36 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,84 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,48 eura od 30. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,28 eura od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,18 eura od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,32 eura od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,05 eura od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,62 eura od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,44 eura od 14. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,46 eura od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,58 eura od 03. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,77 eura od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,24 eura od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,89 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,32 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 7,00 eura od 30. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 31,81 eura od 14. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,83 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 0,15 eura od 03. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 25,17 eura od 31. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,68 eura od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,39 eura od 28. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,05 eura od 02. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 23,80 eura od 30. ožujka 2013. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.910,36 eura zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 205,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.781,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. listopada 2022. podnio tužbu ovom sudu u kojoj navodi da je s tuženicom zaključio 16. veljače 2006. Ugovor o kreditu partija kredita: 9011023174. Navedenim ugovorom tuženica je tužitelju odobrila kredit u iznosu od 10.758,59 CHF dok je rok otplate kredita bio je 84 mjeseca te je isti tužitelj uredno otplatio. Nadalje navodi da je tijekom otplate kredita tuženica jednostrano mijenjala kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu, a da pri tomu nije pregovarala sa tužiteljem niti je tužitelj na tu promjenu uopće i mogao utjecati.

1.1. Smatra da je navedeno postupanje tuženice imalo za posljedicu očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja s obzirom da cijena kredita kao bitan sastojak ugovora (i kamate) za tužitelja nije bila precizno određena, a niti je bila odrediva što takvu ugovornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom prema čl. 3. st. 1. direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te prema odredbi čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača sve sukladno stavu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

1.2. Nadalje navodi da je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno kako su ugovaranja promjenjive kamatne stope na navedeni način uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženica (kao tuženica u navedenom postupku) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81, 82. i 90. od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Sukladno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. O navedenom postoji već brojna sudska praksa. Ista ravnoteža je poremećena i u pitanju tečaja budući je kod CHF isti nesrazmjerno narastao, te je takva promjena bila potpuno neočekivana, a niti je o istoj, a niti promjeni iste, tuženica izvijestila tužitelje, već je taj tečaj naplaćivala.

1.4. Nadalje navodi da bitni sastojak ugovora činilo je i ugovaranje kredita u valuti CHF gdje se navodi da se kredit isplaćuje u kunama u iznosu koji odgovara protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. O valutnoj klauzuli stranke nisu uopće pregovarale. Smatra da ubrzo nakon enormnog rasta tečaja iste u odnosu na kunu, narušila se pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja te se tuženica rastom tečaja CHF neosnovano obogatila.

1.5. Takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna je, a navedeno proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Naime, isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženici radi vraćanja kredita a koji anuiteti su obračunavani na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovornih stranaka i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnima. Navedene spomenute presude donesene su u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači te iste obvezuju sud i u ovom konkretnom sporu tužitelja protiv tuženika u smislu odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle po ugovoru o kreditu tužitelj je na ime više plaćenog zbog promjene tečaja (tečajne razlike u odnosu na dan zaključenja ugovora i u odnosu na dan plaćanja) platio tuženici iznos 8.362,74 kn, te zadržava pravo da isti specificira nakon obavljenog vještačenja.

1.6. Predlaže da ovaj sud u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev te da mu dosudi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao da udovoljava pojmu potrošača, te smatra da je tužitelju predmetni kredit bio potreban za obavljanje poslovne djelatnosti, pa se na konkretan predmet ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao niti pravna shvaćanja izražena u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa.

2.1. Ujedno, ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita tj. predmetni ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.

2.2. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, pa je predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora u cijelosti neosnovano.

2.3. Tuženica kao najbitnije ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženice u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženicom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

2.4. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive.

2.5. Nadalje navodi da je tuženica putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznala tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Ističe da osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, da je isti s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

2.6. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom

- primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak.

2.7. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženice bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

2.8. Nadalje, naglašava da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tuženicom imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženica je u svojoj ponudi imala više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženica ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

2. 9. Tuženica stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

2.10. Ističe prigovor zastare potraživanja, te prigovor zastare potraživanja zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

3. Tužitelj je podneskom od 15. rujna 2024. (list 68-69 spisa) uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka od 16. travnja 2024. te istim predložio da sud naloži tuženici isplatiti mu iznos od 1.346,00 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu.

4. U nastavku postupka tuženica je na ročištu održanom 16. rujna 2024. navela da se protivi preinaci tužbe kako je to učinila tužiteljica svojim podneskom od 15. rujna 2024, te je sud raspravnim rješenjem na navedenom ročištu navedenu preinaku tužbe dopustio.

4.1. Naime, sud je raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 15. rujna 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 16. travnja 2024. kojim je isti povisio tužbeni zahtjev iz razloga što je ista svrsishodna za rješenje spora između stranaka u smislu odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14., 70/19. , 80/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja (tako i u zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021., a u kojem je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem) .

5. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u nalaz sudskog vještaka dipl. oec. Mucha Dražena od 29. svibnja 2021. (list 4-8 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 19. svibnja 2021. (list 9-11 spisa), plan otplate (list 12-13 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 27 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima PBZ (list 29-33 spisa), Pojašnjenje HNB "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 34 spisa), plan otplate po kreditu 9011023174 (list 39-40 spisa), knjigovodstvena kartica po kreditu 9011023174 (list 41- 46 spisa), uplate po kreditu 9011023174 (list 49-50 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (list 51 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011023174 (list 52-54 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Vatroslavu Zovko (list 58-61 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 72 spisa), sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denomirane u švicarskim francima za PBZ d.d. (list 77-80 spisa), te je dopunski saslušan tužitelj (list 91 spisa).

5.1. Nije izveden dokaz usmenim saslušanjem vještaka prof.dr.sc. Vatroslava Zovka iz razloga što su stranke na ročištu održanom 31. listopada 2024. (list 83 spisa) suglasno navele da istog nije potrebno usmeno saslušavati s obzirom da su prigovori od strane tuženice na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, te iste nemaju prigovor na njegov matematički izračun.

6. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, u skladu s odredbom člankom 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa koji predstavlja razliku između anuiteta po valutnom tečaju na dan isplate kredita te anuiteta koje je tuženica obračunavala prema promjenjivom tečaju CHF temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Između stranka nije sporno da je tužitelj je s tuženicom 16. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 9011023174 za kupnju vozila (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 10.758,59 CHF, te da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio.

9. U ovom je postupku sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženica kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe, je li je nastupila zastara kao i zastara zateznih kamata na preplaćene iznose, te zastara za preinačeni dio od 236,07 eura.

10. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 10.758,59 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

11. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženice da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a

14. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženice sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja - sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženice, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

15. Na okolnost jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud je saslušao tužitelja koji je u bitnome naveo da je uzeo kredit radi kupovine auta za osobne potrebe. U navedenu banku je išao iz razloga što je njihov klijent od 1983., te su mu u istoj ponudili ugovor u CHF kao najpovoljniji jer je takav ugovor imao najmanju kamatu. Nisu ga upozorili na rizike rasta tečaja i koliko se sjeća bankarica mu nije posebno objašnjavala svaku odredbu tog ugovora niti mu je objašnjavala pravne posljedice zaključenja tog ugovora, samo je od nje čuo da je takav kredit najpovoljniji. Kada ih je pitao koji bi bio najpovoljniji, oni su rekli upravo taj u CHF. Njemu sam pojam valutne klauzule nije jasan jer je vozač po struci, iako on načelno razumije što ona znači. Sam je otplaćivao taj kredit i u međuvremenu ga je otplatio. Sjeća se da je ugovor ranije bio pripremljen i uz njega je dobio otplatni plan. Predmetni ugovor je pročitao. Nije tražio ponudu druge banke nego je prihvatio CHF koji su u PBZ-u nudili kao najpovoljniji. On prije zaključenja ovog ugovora nije imao kredite s valutnom klauzulom.

15.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan. Sud prihvaća iskaz tužitelja posebno u dijelu u kojem navodi da je prihvatio sklapanje navedenog ugovora jer je riječ o najpovoljnijoj ponudi a bez posebnog upozorenja vezano uz porast tečaja valute CHF te mu prethodno u banci nisu objašnjavali rizike porasta tečaja CHF.

16. U odnosu na svojstvo potrošača valja reći da je Ugovorom o kreditu odobren je i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine vozila (čl. 2. Ugovora) tužitelju kao fizičkoj osobi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit 16. veljače 2006. uzeo radi kupnje automobila za osobne svrhe, da je obrt imao otvoren 1997., a da ga je zatvorio 1999. ( a što proizlazi i iz izvatka iz obrtnog registra- list 27 spisa kojeg je upravo tuženica dostavila u spis), kao i da je kupnja predmetnog vozila nije povezana s predmetnim obrtom jer je isti puno ranije zatvorio, te da je predmetni automobil kojeg je kupio temeljem ugovora o kreditu koristio isključivo za svoje osobne potrebe. Zbog čega je ovaj sud utvrđuje da je tužitelj potrošač, slijedom čega je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je sukladno odredbi članka 12. ZPP-a utvrdio ništetnim dio odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i to čl. 1. i 6. kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

18. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) tuženica je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku prof. dr. sc. Vatroslavu Zovku dana 16. travnja 2024. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza te priležeće dokumentacije vještak je slijedećeg mišljenja:

 Sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate uslijed ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbi ugovora o valutnoj klauzuli iznosi 1.346,00 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1.

20. Nalaz i mišljenje vještaka od 16. travnja 2024. (list 58-61 spisa) sud je prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim, jasnim, uvjerljivim, logičnim i u skladu s pravilima struke, te u skladu s dokumentacijom u spisu.

20.1. Stoga, kako su prigovori tuženice na predmetni nalaz i mišljenje pravne naravi, a o kojim prigovorima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, isti ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer ih je vještak izradio u skladu sa zadatkom koji mu je povjeren.

21. Članak 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove. Moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Kako je tuženica utužene iznose primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužna vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem isplate anuiteta prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženica je propustila tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njezino postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženičinog stjecanja utuženih iznosa.

23. Nakon uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 15. rujna 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 16. travnja 2024. tuženica je istaknula prigovor zastare na preinačeni dio odnosno pravodobnost tužbe u odnosu na novi zahtjev.

24. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da je isti neosnovan s obzirom na to da je sukladno odredbi članka 241. ZOO-a, došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe u smislu odredbe članka 502.a – 502.h ZPP-a, 4. travnja 2012., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu u odnosu na ovdje tuženicu), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018., a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, a tužba je podnesena 18. listopada 2022. to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, neovisno o tome što je tužba preinačena podneskom od 15. rujna 2024. imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u visini od 1.346,00 eura, prema nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04, 35/05) te čl. 29. st. 2. ZOO-a, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023 - dalje Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta, te prema priloženom troškovniku . Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 18. listopada 2022. prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, za pristup na ročište od 19. listopada 2023. prema Tbr. 9/2 Tarife od 50 bodova, za pristup na ročište od 12. ožujka 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastava podneska od 12. svibnja 2024. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, za pristup na ročište od 16. rujna 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, za pristup na ročište od 31. listopada 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, za pristup na ročište od 3. veljače 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, odnosno ukupno 650 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 1.300,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 325,00 eura ukupno iznosi 1.625,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati i zatraženi trošak financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura, Pa je stoga tako tužitelju valjalo dosuditi sveukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1. 910,36 eura, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

28. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 205,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate. Naime, trošak pristupa na ročište od 19. listopada 2023. mogao se cijeniti samo prema Tbr. 9/2 Tarife, a nikako u punom iznosu prema Tbr.9/1 Tarife iz razloga što se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, trošak sudske pristojbe na tužbu preko dosuđenog iznosa od 19,91 eura tužitelju nije priznat jer je isti previsoko zatražen, dok trošak sudske pristojbe na presudu istom nije priznat, jer isti nije niti u obvezi istu platiti, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

29. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.781,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 154. st. 1. ZPP, jer ista nije uspjela u postupku, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Velika Gorica, 20. ožujka 2025.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.