Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-115/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj tužitelja DM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima FM, Krešimiru Bagiću i Mateu Manarinu, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. OIB: 22694857747 iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn- 480/2020-55 od 13. prosinca 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-480/2020-67 od 7. veljače 2025., u sjednici vijeća 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-480/2020-55 od 12. rujna 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-480/2020-67 od 7. veljače 2025. pod točkom I. izreke u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.438,68 eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2018. pa do isplate i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.703,29 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2023. pa do isplate.

II. Preinačuje se navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točke III. izreke za dosuđeni iznos parničnog troška od 578,33 eur (preko iznosa od 2.073,29 eur) te za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja DM za naknadu parničnog troška u iznosu od 578,33 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 383,34 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 4.226,18 EUR/31.842,12 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna, a od 1.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 21.09.2018. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 2.476,33 EUR/18.657,91 kn sa zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u visini od 3.281,62 EUR/24.725,37 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.042,27 EUR/7.852,98 kn kao neosnovan."

2. Navedenu presudu žalbom u dijelu točke I. izreke za iznos od 2.438,68 eur (preko nespornog iznosa od 1.787,50 eur) i odluku o trošku sadržanu u točci III. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na osporavanje utvrđenog doprinosa tužitelja nastanku štete. Tuženik smatra kako je doprinos tužitelja trebalo utvrditi u omjeru od 50 %, jer tvrdi kako je prvostupanjski sud propustio adekvatno cijeniti doprinos tužitelja koji je cestu prelazio van obilježenog pješačkog prijelaza i bez prethodne provjere. Osporava i visinu dosuđene naknade štete tužitelju, kao neprimjereno visoku. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, uz naknadu troška postupka i troška žalbenog postupka od 383,34 eur, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovi postupak.

3. Žalba nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

7. Dinamiku nastanka štetnog događaja prvostupanjski sud pravilno je utvrdio prometnim vještačenjem kojim je tvrđeno:

- da je tužitelj prelazio kolnik Ulice maršala Tita između dva autobusna ugibališta kod kbr. 69 u Opatiji, sebi blago koso ulijevo prema istoku, dok mu je s desne strane od juga svojom desnom voznom trakom dolazilo osobno vozilo osiguranika tuženika, pa je za oko 32,5 m južnije od najbližeg pješačkog prijelaza došlo do primarnog kontakta donjeg dijela iskoračene desne noge tužitelja i prednjeg lijevog kotača osobnog vozila, nakon čega je sekundarno došlo do obodnog kretanja tijela tužitelja uz lijevi bok osobnog vozila, to jest desnom stranom tijela uz vozačka vrata, kada je zahvaćen vanjski lijevi retrovizor, a zatim je tužitelj pao na kolnik bez kontakta sa sredinom i stražnjim dijelom lijevog boka osobnog vozila;

- da se tužitelj kod naleta, s obzirom na nastale tragove i oštećenja na vozilu, mogao kretati brzinom od oko 8,6 km/h, koja odgovara potrčavanju;

- da brzinu kretanja osobnog vozila kod naleta nije moguće utvrditi sudsko-medicinski niti prema materijalnim tragovima, a iskazana brzina po vozačici je iznosila oko 30 km/h, dok je ograničenje brzine na mjestu nesreće 40 km/h;

- da je tužitelj od stupanja sa zapadnog nogostupa na izlaznu rampu zapadnog autobusnog ugibališta pa do mjesta naleta prevalio put od oko 7,5 m, u vremenu od oko 3,1 s, pa bi tada osobno vozilo bilo udaljeno za oko 25,7 m ispred položaja kod naleta, a od ruba lijeve trake do mjesta naleta tužitelj je prešao oko 3,2 m, u vremenu od oko 1,3 s, kada je osobno vozilo bilo udaljeno 14,9 m ispred položaja kod naleta;

- da se vozačica kod brzine od 30 km/h mogla zaustaviti snažnim kočenjem uz produženo vrijeme reagiranja na putu od oko 12,1 m, iz čega proizlazi da je mogla izbjeći nesreću da je najkasnije reagirala kada je tužitelj iskoračio s autobusnog ugibališta na lijevu voznu traku jer je tada bila udaljena 14,9 m ispred položaja kod naleta;

- da je vozačica reagirala kada je tužitelj s nogostupa silazio na izlaznu rampu autobusnog ugibališta, mogla je stati ispred putanje prelaska tužitelja preko kolnika laganim kočenjem uz usporenje do oko 2,1 m/s2;

- da je tužitelj pogledom u desnu stranu prelazeći bližu traku prema sredini voznog dijela kolnika mogao vidjeti približavanje osobnog vozila, pa da je najkasnije zastao prije ulaska na desnu voznu traku vozačice, do naleta ne bi došlo;

- do naleta ne bi došlo i u slučaju da je tužitelj otišao do pješačkog prijelaza, jer bi za to izgubio vrijeme za koje bi osobno vozilo otišlo s mjesta nesreće.

8. Cijeneći dinamiku odvijanja štetnog događaja utvrđenu provedenim vještačenjima i iskaze kako tužitelja tako i saslušanih svjedoka, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 20 %. Pri tome pravilno cijeni činjenicu da je tužitelj namjeravao prijeći kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza da bi pravovremeno stigao na autobus koji je bio u dolasku, da je prije njega kolnik na isti način, izvan obilježenog pješačkog prijelaza, prešla grupa učenika te da se prije započinjanja radnje prelaska ceste nije uvjerio da to može učiniti na siguran način (čime je postupio protivno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20 - dalje: ZSPC). Nadalje, prvostupanjski sud pravilno cijeni činjenicu da je osiguranica tuženika postupila protivno odredbama čl. 38. st. 1. i čl. 51. ZSPC, jer iako svjesna da su kolnik neposredno prije tužitelja prelazila djeca izvan obilježenog pješačkog prijelaza, nije obratila posebnu pažnju na pješake pa tako i tužitelja koji je već stupio na kolnik. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje kako bi u slučaju da je uložila dužnu pažnju na pješake te u skladu s okolnostima konkretnog slučaja prilagodila brzinu kretanja vozila, mogla usporavanjem odnosno naglim kočenjem izbjeći nalet na tužitelja.

9. Na žalbene navode tuženika kako je prvostupanjski sud propustio adekvatno cijeniti protupravni prelazak tužitelja preko kolnika na mjestu na kojem to nije dozvoljeno i u skladu s time utvrditi veću suodgovornost, valja odgovoriti kako navedeno nije osnovano. Naime, iz iskaza osiguranice tuženika jasno proizlazi kako je vidjela da je neposredno prije naleta na tužitelja na tom istom mjestu, van obilježenog pješačkog prijelaza cestu prelazila grupa učenika, da joj je bilo poznato da je na tom dijelu ceste autobusno stajalište pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je trebala uzeti u obzir i da se radi o lokaciji s gustim gradskim prometom, da se s obje strane kolnika nalaze autobusna ugibališta što podrazumijeva i veliku frekvenciju pješaka te sukladno tome prilagoditi brzinu kretanja svog vozila te pravovremeno i adekvatno reagirati u takvoj prometnoj situaciji, a što je propustila učiniti.

10. Stoga su i žalbeni razlozi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) u svezi s odredbom čl. 1092. ZOO odbijeni kao neosnovani.

11. Među strankama nisu sporne posljedice ozljeđivanja tužitelja koje su utvrđene medicinskim vještačenjem, no sporan je dosuđeni iznos neimovinske štete zbog zadobivenih ozljeda u štetnom događaju.

12. Odluku o visini pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sud prvog stupnja donosi u skladu s odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO, vodeći računa o kvalifikatornim okolnostima o kojima ovisi odluka o visini naknade štete. Iako sud prvog stupnja u svojoj presudi za svaku od kvalifakatornih okolnosti utvrđuje i visinu naknade štete, iste nisu samostalni taksativno određen oblik nematerijalne štete kao što je to bilo po odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). No, pravilnim navođenjem tih kvalifikatornih okolnosti na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je koje su to prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. ZOO tužitelju povrijeđena, u čemu se sastoji navedena povreda i koji je njezin opseg.

13. Na žalbene navode tuženika kojim djelomično osporavaju visinu naknade štete za svaku od kvalifakatornih okolnosti za koje prvostupanjski sud utvrđuje visinu štete koja bi pripadala tužitelju, valja ponovo naglasiti kako se radi samo o kvalifikatornim okolnostima za koje se zasebno ne utvrđuje i visina naknade štete, već se šteta dosuđuje u jedinstvenom iznosu zbog povrede nekog od prava osobnosti. Stoga su žalbeni razlozi tuženika u kojima iznosi svoje razloge zbog kojih je prvostupanjski sud trebao dosuditi manje za pojedinu kvalifikatornu okolnost neosnovani.

14. Tuženik dosuđenu naknadu nenovčane imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 500,00 eur (odnosno 5,00 eur po satu), osporava navodeći da je riječ o „nekakvoj virtualnoj šteti“ jer se takav novac nikada ne daje osobama koju istu pružaju, kao i da iznos dosuđen po satu, a kada se pomnoži s brojem radnih sati koji najčešće zaposlenici u mjesecu odrade, daje iznos od 880,00 eur, a koji „iznos na platnoj listi mogu samo sanjati sudske zapisničarke.“

15. Tuženik dosuđenu naknadu nenovčane imovinske štete s osnova troška pojačane ishrane u iznos od 132,72 eur osporava u cijelosti, smatrajući da je taj trošak tužitelj mogao dokazati jedino računima.

16. Prvostupanjski sud na temelju provedenog medicinskog vještačenja utvrđuje kako je tužitelju trebala tuđa pomoć i njega u trajanju od oko 100 sati i da je tužitelju u periodu korištenja imobilizacije bio potreban povećan energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe te je unutar vremenskog perioda od ukupno 6-7 tjedana bila potrebna nešto veća i češća konzumacija vitamina, sokova i sl., u odnosu na stanje zdrave osobe, slijedom čega tužitelju dosuđuje, a imajući u vidu visinu satnice na tržištu za osobe koje se bave pružanjem takve i slične pomoći iznos od 5,00 EUR po satu, odnosno 500,00 eur ukupno, kao i iznos od 132,72 EUR s osnova troška prehrane, sve uz primjenu odredbe čl. 223. ZPP.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud dosudio je navedene iznose u skladu s odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO uz primjenu odredbe čl. 223. ZPP jer je u postupku utvrđeno da je riječ o potrebnim troškovima vezanim uz liječenje tužitelja, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju pa su stoga kao neosnovani odbijeni.

18. Slijedom svega navedenog, na činjenično stanje kojim je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1046. ZOO, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u pogledu potraživanja neimenovane štete, kao i imovinske nenovčane štete s osnova tuđe pomoći i njege kao i pojačane ishrane, a koji iznosi su pravilno umanjeni sukladno pravilno utvrđenom doprinosu tužitelja vlastitoj šteti, pa je žalbu tužitelja temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (kako je i odlučeno u točci I. izreke ove presude).

19. No, osnovano tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je trošak odvjetničkog zastupanja tužitelju umanjio samo u omjeru njegova uspjeha u sporu od 37 %, umjesto pravilno prema omjeru uspjeha tužitelja u sporu s obzirom na činjenicu da je tužitelj uspio u pogledu osnova s 80 % i visinom od 63 % (80+63:2=71,5%) dok je tuženik uspio u pogledu osnova s 20 % i visinom od 37 % (20+37:2=28,5%), što u konačnici nakon oduzimanja tih iznosa daje omjer uspjeha tužitelja u sporu od 43 %.

19.1. Posljedično navedenom, utvrđeni iznos troška zastupanja koji je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 2.487,50 eur trebalo je umanjiti razmjerno uspjehu tužitelja u sporu od 43 %, što daje iznos od 1.069,62 eur. Posljedično navedenom i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu od ukupno 225,62 eur, valjalo je umanjiti u istom omjeru te s tog osnova dosuditi iznos od 97,02 eur, što u zbroju daje iznos od 1.166,64 eur. Navedenom iznosu dodaje se trošak provedenih vještačenja u iznosu od 1.522,05 eur i trošak pristupa svjedoka u iznosu od 14,60 eur, kao nužno potreban za okončanje ovog postupka i koji sud je kao takav pravilno dosudio u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP. Posljedično navedenom, osnovano tužitelj potražuje trošak u iznosu od 2.703,29 eur.

19.2. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod st. III. izreke za iznos od 2.703,29 eur s pripadajućim zateznim kamatama, dok je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena odluka o trošku u preostalom dijelu te je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva u iznosu od 578,33 eur, kao neosnovanim.

20. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

21. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka jer je uspio samo s neznatnim dijelom sporednog potraživanja, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

22. U nepobijanom dijelu za iznos od 1.787,50 eur dosuđen pod točkom I. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos