Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-637/2023.-31.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BCI iz [adresa], 19. dalmatinske divizije 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Glorija Zoričić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 18. veljače 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 20. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke odnosno ništetni su dijelovi odredbi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208933921 koji je ugovor solemniziran od strane Javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke pod oznakom Ov-11318/2007 i sklopljen dana 14. svibnja 2007. između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika.

II. Odbija se kao neosnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje da ne proizvode pravne učinke odnosno ništetni su dijelovi odredbi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208933921 koji je ugovor solemniziran od strane Javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke pod oznakom Ov-11318/2007 i sklopljen dana 14. svibnja 2007. između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, u kojima se navodi da je tuženik informirao tužiteljicu o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja te u dijelu u kojem se navodi da bi tužiteljici kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.179,33 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 0,63 EUR od dana 03.09.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 0,07 EUR od dana 02.01.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od dana 07.02.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,57 EUR od dana 04.03.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 7,34 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 1,93 EUR od dana 05.05.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 0,97 EUR od dana 02.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 3,13 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 0,20 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,56 EUR od dana 02.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 16,21 EUR od dana 03.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,16 EUR od dana 01.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,16 EUR od dana 01.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 17,32 EUR od dana 02.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,83 EUR od dana 02.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od dana 02.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,78 EUR od dana 01.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,52 EUR od dana 04.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 14,68 EUR od dana 01.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 12,47 EUR od dana 01.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 14,14 EUR od dana 04.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 15,26 EUR od dana 01.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 13,43 EUR od dana 02.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 13,12 EUR od dana 02.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 15,54 EUR od dana 01.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,84 EUR od dana 04.01.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 20,25 EUR od dana 01.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 19,62 EUR od dana 01.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 23,68 EUR od dana 01.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 22,63 EUR od dana 03.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 24,68 EUR od dana 01.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 36,19 EUR od dana 01.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 33,57 EUR od dana 02.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 43,41 EUR od dana 01.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 38,22 EUR od dana 01.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 34,32 EUR od dana 02.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 44,01 EUR od dana 02.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 53,52 EUR od dana 03.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 48,20 EUR od dana 01.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 48,98 EUR od dana 01.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 45,16 EUR od dana 01.04.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 46,66 EUR od dana 03.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 61,15 EUR od dana 01.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 75,52 EUR od dana 01.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 70,30 EUR od dana 01.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 62,17 EUR od dana 03.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 61,96 EUR od dana 02.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 61,07 EUR od dana 01.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 64,02 EUR od dana 02.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,27 EUR od dana 01.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,37 EUR od dana 01.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 65,33 EUR od dana 02.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,16 EUR od dana 02.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 67,38 EUR od dana 01.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,06 EUR od dana 02.07.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,18 EUR od dana 01.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 64,96 EUR od dana 03.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 62,72 EUR od dana 01.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 65,45 EUR od dana 02.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,45 EUR od dana 03.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 66,05 EUR od dana 02.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 62,06 EUR od dana 01.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 64,83 EUR od dana 01.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 65,46 EUR od dana 02.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 64,22 EUR od dana 02.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 60,54 EUR od dana 03.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 58,25 EUR od dana 01.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 60,28 EUR od dana 01.08.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 61,67 EUR od dana 02.09.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 65,24 EUR od dana 01.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 63,28 EUR od dana 04.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 64,15 EUR od dana 02.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 64,87 EUR od dana 02.01.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 66,24 EUR od dana 03.02.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 67,68 EUR od dana 03.03.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 66,94 EUR od dana 01.04.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 65,55 EUR od dana 05.05.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 64,74 EUR od dana 02.06.2014. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom razlike anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 52,88 EUR (razlika do iznosa od 3.232,21 EUR) s zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 158,28 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 29. svibnja 2007. po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 253,26 EUR za zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2007. pa do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.497,24 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove odluke o trošku 20. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom 14. svibnja 2007. zaključila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208933921. Tužiteljici je isplaćen kredit u iznosu od 17.961,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužiteljica je ugovor zaključila u svojstvu potrošača radi kupovine motornog vozila. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjesečna anuiteta u iznosima od po 255,57 CHF mjesečno uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% godišnje prema odluci banke pri čemu nije navedeno u kojim slučajevima, na koji način i kojim parametrima se utvrđuje ili mijenja kamatna stopa. Ugovor je sastavio tuženik te oko sadržaja nije bilo nikakve mogućnosti pregovora ni utjecaja tužiteljice na sadržaj ugovora. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen.

1.1. Predmetnim ugovorom o kreditu, tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulaznu naknadu), a koja naknada je obračunata. Takva odredba ugovora, iako ne predstavlja bitnu odredbu ugovora, mora biti jasna, razumljiva i transparentna, no ista je nepoštena i ništetna jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu potrošača te je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja određenim člankom 4. Zakona o obveznim odnosima. Navedeni stav zauzeo je i Sud Europske unije u predmetu broj: C-224/2019. Odredbama iz članka 6. ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 255,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije je upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na teret tužiteljice. Ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj se iznos anuiteta toliko povisi. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 4. srpnja 2013. posl. broj: P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 14. lipnja 2018. godine, posl. broj: Pž-6632/2017, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF.

1.2. Sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i CHF valutna klauzula ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj se vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini parametar koji je u ugovoru o kreditu naveden i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

1.3. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, dakle od dana 14. lipnja 2018. Navedeni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 20. ožujka 2018. godine, posl. broj: Rev-2245/2017. Tuženik je bez valjane pravne osnove stekao iznose s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF za kunu. Slijedom navedenog, tužiteljica temeljem čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatila temeljem razlike tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

1.4. Budući da tužiteljica nema stručnih znanja potrebnih za izračun navedenih iznosa da se provede dokaz provođenjem financijsko-računovodstvenog vještačenja na okolnost visine preplaćenih iznosa i to ukoliko tuženik ne prihvati kao točan izračun koji je tužiteljica radi potrebe vođenja ovog postupka zatražila.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva u cijelosti. Osporio je i svojstvo potrošača tužiteljici. Istaknuo je prigovor zastare tražbine zbog proteka trogodišnjeg i petogodišnjeg zastarnog roka. Nadalje je naveo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a što potvrđuje i praksa Suda Europske unije te je isključena od primjene Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužiteljici su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Iz ugovora o kreditu je jadno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelju su prilikom solemnizacije ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Bila je itekako obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Svim zaposlenicima tuženika bio je dostavljen materijal s uputom kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom pri čemu je naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U ponudi tuženika nisu bili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti. Osporio je tijek zakonskih zateznih kamata jer po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predložio je podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.1. Tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi navodno plaćene premije osiguranja u iznosu od 253,26 EUR budući da se premija plaća osiguravajućem društvu, a ne tuženiku. S obzirom tuženik nije primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja isti ne može biti ni u obvezi vratiti nešto što nije primio. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima kreditora. O dredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem premije osiguranja i plaćanjem naknada i troškova je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Po čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.2. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Po čl. 55. st. 2. ZZP-a propisano je da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje premije osiguranja i ulazne naknade, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takvih odredbi. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bila propisana obveza plaćanja i visina ulazne naknade. Ista odredba nije uzrokovala značajna neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. I ova tražbina je u zastari.

3. Podneskom od 17. veljače 2025. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka i u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3.1. No, tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe nakon što je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 16. svibnja 2024. sukladno rezultatima financijskog vještačenja na način da je kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa koji se odnosi na valutnu klauzulu neznatno smanjila (s 3.232,21 EUR na 3.179,33 EUR, razlika iznosi 52,88 EUR) te je odustala od ranije postavljenog kondemnatornog zahtjeva za isplatom iznosa od 411,54 EUR na ime ulazne naknade (158,28 EUR) i premije osiguranja tražbine (253,26 EUR).

3.2. Smanjenje tužbenog zahtjeva ima u procesnopravnom smislu značaj djelomičnog povlačenja tužbe. Prema čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) tužba se može povući i kasnije sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako tuženik na to nije pristao, sud je meritorno odlučivao i o ukupno postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na str. 17-21 spisa, u povijesni izvadak iz sudskog registra na str. 22-128 spisa, u izračun preplaćenih iznosa u kreditu na str. 241-257 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa na str. 258 spisa, proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka te saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Crikvenici.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom razlike anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule osnovan u pretežnom dijelu, da je tužbeni zahtjev na isplatu ulazne naknade osnovan u cijelosti, da tužbeni zahtjev na isplatu premije osiguranja tražbine nije osnovan, a u odnosu na deklaratorni dio tužbenoga zahtjeva valja reći da je isti djelomično osnovan i to u odnosu na ugovorenu valutu CHF vezanu uz otplatu anuiteta kredita i u odnosu na promjenjivu zateznu kamatu po odluci banke.

5.1. U odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ugovorne odredbe prema kojima je ugovoreno da je tuženik informirao tužiteljicu o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja i u dijelu da su tužiteljici kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, valja reći da je sud ovaj dio odbio kao neosnovan. Ove su odredbe jasne i razumljive, iako iz dokaznog postupka proizlazi da nisu točne, pri čemu tužiteljica nije činjenično iznosila razloge ništetnosti ni dokazala na koji način bi upravo ove odredbe same za sebe stvorile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i u čemu bi se ista neravnoteža sastojala, na način kako je to utvrđeno za odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz otplatu anuiteta kredita i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (koje su vezane uz jasne novčane iznose koje tužiteljica želi ostvariti temeljem takvih ništetnih odredbi). Osim toga, u sadržaju tih ugovornih odredbi ne radi se o pravu ili pravnom odnosu, već o činjeničnim navodima.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu. Predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u kredit u kojem je glavnica kredita vezana uz valutu EUR. Tužiteljica je kao korisnik kredita u obvezi isplatiti kredit, a sve što je bilo tko platio u njezino ime po toj kreditnoj partiji obračunava se u ispunjenje njegove obveze te uplate koje je izvršio netko treći ne utječu na tužiteljičinu aktivnu legitimaciju u ovom predmetu.

6.1. Sporno je bilo je li ugovorena valutna klauzula u CHF bila ništetna ili ne, mogu li se na predmetni slučaj primijeniti odluke iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporna je bila visina tražbine i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Sporno je bilo postoji li tuženikova tražbina prema tužiteljici s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile dana 20. travnja 2007. ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.961,75 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristao je da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeto pravo shvaćanje, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

12.1. U odnosu na prigovor zastare tražbine s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, koji je podnio tuženik, u odnosu na koju tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, koji počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, odnosno pojedinih ugovornih odredaba, pa stoga nije nastupila zastara budući u vrijeme podnošenja tužbe nije niti nastupila pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, odnosno pojedinih ugovornih odredaba, a ista naknada nije bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi. Tome valja dodati kako prema pravnom stajalištu Suda Europske unije u presudi u predmetima C-609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe, koji može isteći čak i prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ

13. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., B,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. Na tu okolnost sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u privatne svrhe i to za kupnju osobnog automobila u autokući Renault Adria koja se nalazi u Rijeci na Škurinjama. U trenutku sklapanja ugovora nije bila ni obrtnica ni vlasnica OPG-a. Ugovor je zaključila na prijedlog autokuće, a ne direktno s bankom. Navedeni način sklapanja ugovora joj je od strane autokuće predstavljen kao najpovoljniji za nju te s tuženikom zato nije mogla pregovarati oko ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nije ni pregovarala o jednokratnoj naknadi za obradu kredita niti je mogla utjecati na ugovorne odredbe. Autokuća ju je uputila da će ugovor o kreditu već biti sastavljen i da će ga ugovor čekati u uredu Javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleva u rijeci. U tom uredu je potpisala i dobila primjerak ugovora o kreditu i platila potrebne iznose za ovjeru i solemnizaciju ugovora. Pri sastavljanju i zaključenju ugovora o kreditu nije joj objašnjen valutni rizik vezan uz valutu CHF, sami troškovi obrade zahtjeva i na što bi se odnosili, misli da su joj bili objašnjeni, ali se ne može sjetiti kako, budući da se sve odvilo jako brzo, a njoj je bio potreban osobni automobil. Mjesečna rata se tijekom otplate mijenjala. Kredit se otplaćivao u razdoblju od 7 godina i otplatila ga je u cijelosti. Početna je rata iznosila 1.050,00 kn, nedugo zatim je počela rati najprije na 1.200,00 kn, pa na 1.350,00 kn i na 1.400,00 kn. U razdoblju od veljače 2012. do svibnja 2.014. kada je otplaćena zadnja rata, iznos rate je bio 1.700,00 kn. Ni sa kim iz banke ili autokuće nije mogla pregovarati o troškovima obrade zahtjeva. Kad je došla u autokuću, predstavnik autokuće joj je predočio podatke da imaju ugovorni odnos sa Zagrebačkom bankom te poje po njegovom predstavljanju odlučila da će preko autokuće zaključiti navedeni ugovor o kreditu jer joj se to učinilo kao najpovoljnija i najbrža varijanta za dobivanje potrebnog kredita za kupnju automobila. Sklapanje ugovora o kreditu joj je bilo ponuđeno samo u valuti CHF. Prilikom sklapanja ugovora nije bio prisutan nitko od predstavnika Zagrebačke banke d.d. Nije pročitala ugovor o kreditu, pojam valutne klauzule CHF joj je bio poznat, a valutni rizik joj nitko nije objasnio niti se s nekim savjetovala u vezi toga. Javni bilježnik joj je pročitao ugovor o kreditu, ali se zbog potrebe da se kredit realizira čim prije, ne može sjetiti svih detalja. Ne sjeća se da bi joj javni bilježnik detaljno pročitao ugovorne odredbe, već pretpostavlja da je isti to objasnio. Čitav proces kod javnog bilježnika trajao je vrlo kratko. Sa sigurnošću iskazuje da je nakon registracije svog automobila prometnu dozvolu i policu kasko osiguranja dostavila u Zagrebačku banku, poslovnicu u Rijeci jer je banka bila vlasnik do otplate kredita. Nakon otplate kredita preuzela je svoju prometnu dozvolu obzirom da je od tog trenutka postala vlasnicom vozila.

15. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao životno logičan i uvjerljiv, a ni iz odredbi samog ugovora ne proizlazi da bi kredit bio tražen ili odobren u komercijalne svrhe.

15.1. Kako prema čl. 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP), kasnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

15.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

15.3. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predlagao daljnje dokaze na ovu okolnost.

15.4. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužiteljici kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a ono što mu nije objašnjeno, a tuženik je to svakako znao, jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema tome, tuženik je nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njegova prava i interese kao potrošača.

16. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502. c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

16.1. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

16.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.4. Tužiteljičin zahtjev pod točkom III. izreke ove presude za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, u razdoblju otplate kredita, uzevši u obzir ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.179,33 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3,34 EUR. Oduzimanjem tih iznosa dobije se iznos od 3.175,99 EUR.

17.2. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, a tuženik nije imao prigovore matematičkom izračunu vještaka.

17.3. U smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, niti je on išta stekao zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

17.4. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

17.5. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove niti postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike sa zakonskim zateznim kamatama.

18. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa tzv. ulazne naknade ističe se da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za administraciju kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tom tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i administraciju kredita).

18.2. U odnosu na naknadu za premiju osiguranja valja reći da u prvom redu tužiteljica činjenično nije iznosila razloge ništetnosti iste, a nadalje nije dokazano da bi upravo ta naknada ušla u imovinu tuženika bez pravne osnove, posebno uz istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije te ovaj dio zahtjeva sud nije mogao prihvatiti, već je istog odbio kao neosnovanog.

19. Budući da se za iznos koji je dosuđen ovom presudom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

19.1. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 91,59% (3.337,61/3.643,75), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (91,59%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu odbijenog dijela kondemnatornih zahtjeva. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (91,59%-8,41%) dobiva se iznos od 83,18% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška. Visina troška temelji se na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (tbr. 7/1 - 100 bodova), sastava podnesaka od 28. ožujka 2024. i 28. svibnja 2024. (tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 10. travnja 2024., 11. prosinca 2024. i 18. veljače 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), što iznosi ukupno 600 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, trošak iznosi 1.200,00 EUR. PDV od 25% na taj iznos jest 300,00 EUR. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.800,00 EUR. Razmjerno umanjeni parnični trošak sukladno uspjehu u parnici od 83,18% iznosi 1.497,24 EUR.

20.2. Trošak sastava podneska od 15. travnja 2024. tužiteljici nije ocijenjen neophodnim troškom u smislu čl. 155. ZPP-a te ga nije dužna snositi suprotna strana, a uplate su vidljive u evidencijama računovodstva ovoga suda, time da je u spis bilo moguće dostaviti samo uplatnicu, a ne i pismeni podnesak.

20.3. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/1., 131/20, 114/22 i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a te čl. 151. st. 3. ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

21. O ostalim zatraženim troškovima delegacije bit će odlučeno u posebnom rješenju.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 20. ožujka 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Glorija Zoričić, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb

3. eOglasna ploča suda