REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-29/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DP rođ. D iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Augustin Sudinja, odvjetnik u Zadru, protiv prvotuženice NP rođ. JP iz [adresa], k.br. 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], i drugotuženika JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Lovre Vitlov, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-925/2022-4 od 4. rujna 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj P- 1789/2017-31 od 26. srpnja 2018., u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitenici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-925/2022-4 od 4. rujna 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj P-1789/2017-31 od 26. srpnja 2018. pozivajući se na odredbu čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženici su postavili pitanje koje se odnosi na „pitanje mogućnosti stjecanja dosjelošću u slučaju kada stjecatelj zna da ga određeno pravo na posjed ne pripada.“

1.2. Tuženici su u podnesenom prijedlogu za dopuštenje revizije također naveli da su im zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prama zajamčena čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Polazeći od odredbe članka 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pitanje koje su tuženici naznačili u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu jer nije utemeljeno na utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg proizlazi da je tužiteljica pošteni posjednik spornog puta.

4. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. U odnosu na navode predlagatelja iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da im je pobijanom drugostupanjskom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to: pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06,2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP) zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava treba navesti kako se sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

5.1. Nadalje, u odnosu na navode predlagatelja da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

5.2. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženicima je bilo omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima tužiteljice, da iznose činjenice i predlažu dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku. Pobijana drugostupanjska presuda je detaljno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženici nisu imali pravično suđenje.

6. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da tuženici navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa je na temelju čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina