Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-576/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice KT, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Bartolca, Karlovac, Tuškanova 10 i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Andreje Nejak Bićanić, Karlovac, Sarajevska 2, po objavi 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.184,99 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 14,72 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,64 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,57 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,49 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,41 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,33 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,83 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,69 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,56 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,42 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,28 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 24,14 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,99 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,85 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,71 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,55 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,40 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,25 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,10 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,79 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,63 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,48 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,31 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 22,15 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,99 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,82 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,66 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,49 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,32 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 21,15 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,97 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,80 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,62 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,44 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,26 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 20,08 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 19,89 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 19,71 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,84 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,68 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,52 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,36 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,20 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,04 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 12,43 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 12,28 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 12,15 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,65 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,53 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,42 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,30 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,18 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,06 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,82 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,70 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,57 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,45 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,32 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,19 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,07 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,81 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,68 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,54 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,41 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,28 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,14 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,00 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,86 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,73 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,59 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,45 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,30 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,16 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,01 EUR od 20.01.2021. pa do isplate.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PT iz [adresa], OIB: 01529344062na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 4.446,38 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 6,49 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 12,11 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 14,71 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 17,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 10,39 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 11,51 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 7,70 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 10,48 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,81 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 9,74 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 6,91 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,86 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 8,23 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 13,86 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 16,53 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 15,58 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 19,95 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 23,76 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 28,11 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 34,69 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 28,93 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 46,85 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 37,09 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 40,90 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 45,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 56,93 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 45,43 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 49,13 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 43,52 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 53,80 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 62,88 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,65 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 108,28 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 67,16 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 60,86 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 65,54 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 67,53 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,83 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 73,43 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,61 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,17 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 73,53 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,31 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,01 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 71,00 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 67,21 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 71,09 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,97 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 72,22 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 64,61 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,92 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,46 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 69,17 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 63,93 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 63,43 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 64,46 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 65,73 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,56 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 68,35 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 69,94 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 71,39 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 68,68 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,70 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 70,96 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 69,29 EUR od 20.01.2021. pa do isplate

- 67,92 EUR od 28.05.2014. pa do isplate

- 68,33 EUR od 25.06.2014. pa do isplate

- 70,42 EUR od 28.07.2014. pa do isplate

- 72,73 EUR od 31.08.2014. pa do isplate

- 72,33 EUR od 30.09.2014. pa do isplate

- 74,04 EUR od 1.10.2014. pa do isplate

- 75,24 EUR od 29.11.2014. pa do isplate

- 74,6 EUR od 31.12.2014. pa do isplate

- 75,45 EUR od 15.01.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 28.02.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 31.03.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 28.04.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 30.05.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 30.06.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 31.07.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 31.08.2015. pa do isplate

- 75,45 EUR od 30.09.2015. pa do isplate

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 281,96 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.740,49 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 19. 3. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.610,44 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 21. studenog 2006. g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 9012108024, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa], pod brojem OU-592/06, dana 23. studenog 2006. g., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 30.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana.

DOKAZ: Uvid u prilog pod B/ i C/

2. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.

3. Ujedno, tužena je s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

4. VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

DOKAZ: uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te uvid u presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

5. Tužiteljica je dana 14. prosinca 2015. g. tuženom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012108024, kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

DOKAZ: uvid u prilog pod D/

6. Člankom 5. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tražbina tužiteljice prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 3.561,75 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tužene, važeće na dan 30. rujna 2015. g. iznosi 27.202,87 kn te je navedeni iznos tužiteljici dijelom isplaćen, a dijelom zatvoren ostatak kredita jer je člankom 6. utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 2.485,45 EUR. Bez obzira što je tužiteljica „konvertirala“ kredit i na ime te konverzije dobila određenu isplatu, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužiteljica ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom tužene u čl. 4. Ugovora, ništetne.

7. Osim toga, s obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojeg je priznala banka u konverziji. Naime, zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala je razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.09.2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, a na štetu tužitelja pa i taj iznos tužitelj potražuje ovom tužbom.

8. Budući tužiteljica, kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama, koje su određivane jednostranim odlukama o kamatnim stopama tužene, kao ni drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tužena ima vratiti, tužiteljica se putem svoje punomoćnice obratila tuženoj dana 02. svibnja 2019.g. te od tužene zatražila da joj dostavi potrebnu dokumentaciju. Tužena međutim, do dana podnošenja ove tužbe traženu dokumentaciju nije dostavila, iako istom zasigurno raspolaže te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dostaviti tužiteljici. Slijedom navedenog, tužiteljica u ovom trenutku ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, ali će nakon što tužena dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, tužiteljica odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, a budući tužiteljica pretpostavlja da se ne radi o iznosu manjem od 11.000,00 kn, tako je određena i vrijednost predmeta spora. DOKAZ: uvid u prilog pod E/, uvid u potrebnu dokumentaciju koju će dostaviti tužena, vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke, saslušanje stranaka

9. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 186.b, stavka 3. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica predlaže donošenje slijedeće presude:

"I. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u kunama, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, čija će se visina odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog spora i nakon što se provede odgovarajuće vještačenje, a koji se iznos, zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli u CHF, ima vratiti tužiteljici.

Tužiteljica će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji joj za to tijekom postupka odredi nadležni sud, u kojem je slučaju, sukladno odredbama članka 186.b. stavka 4. i 5. ZPP-a, ovlaštena iznova naznačiti vrijednost predmeta spora.

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

10. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno specificirala podneskom od 29. 3. 2023. kako je navedeno u izreci presude.

11. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

12. Postavljeni tužbeni zahtjev

Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi.

13. Kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. 9. 2015. Navedeni Zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu je prestao postojati. Niti jedan zakon ne propisuje zabranu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Tužitelj više nema i ne može imati vilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – "preplatu", a na temelju presude s osnove postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnove kamate. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, neosnovan je u cijelosti jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. S druge strane, sklapanje takvog Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, kao što je i potvrdio i sam Ustavni sud u svojem rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona, te se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Naime, iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Budući je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu u CHF, to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čl. 19 e st. 6. proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kako umanjenje glavnice. Potpisom Dodatka ugovora o kreditu nesporno je izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Budući se ovdje ne radi više o kreditu u CHF, te je tužitelju već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30. 9. 2015. to je jasno kako je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate "preplatu" a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovno taj isti iznos o osnove kamate".).

14. Za potrebe izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19.d i 19.c ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunao konverziju. Stav VSRH u odluci Rev 2868/18-2 od 12. 2. 2019. nema karakter Zaključka sa sastanka VSRH niti karakter pravnog shvaćanja sa sjednice odjela ili sjednice sudaca., pored toga tužitelj pogrešno tumači značenje navedene odluke. ZID ZPK nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu.

15. Valutna klauzula

U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Zakon o obveznim odnosima valutnu klauzulu izričito dopušta. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske vezana uz valutnu klauzulu Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

-Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezan uz valutnu klauzulu

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

-Stav Vlade RH i Hrvatske narodne banke vezan uz valutnu klauzulu

16. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

17. Promjenjiva kamatna stopa

Tužitelj polazi od pogrešne premise da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo ugovoreno vrijeme. Tuženik iznosi stav VSRH vezan uz promjenjivu kamatnu stopu iz presude broj Revt-294/14, stav Hrvatske narodne banke vezan uz promjenjivu kamatnu stopu. Nesporni je da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je tužitelj dao izričiti pristanak na promjenjivu kamatnu stopu.

18. Opći uvjeti poslovanja

Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.

19. Informiranost

Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). 11

21. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu uz naknadu troška postupka tuženiku.

22. U podnesku od 5. 5. 2020. tuženik ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 27.202,87 kn koji iznos odgovara ukupnom iznosu preplate utvrđene u Dodatku, a koji se iznos koristio za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji anuiteti su dospijevali nakon sklapanja Dodatka i to na način da se sukcesivno kod plaćanja tih budućih anuiteta iznos od 50% dospjelih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, utvrđenoj u novom otplatnom planu, namirivao preplatom sve dok se preplata u potpunosti nije iskoristila.

23. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, početni otplatni plan, Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, dopis tuženoj banci, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po RKR d.o.o, te saslušanjem tužiteljice. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje RT predložene na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama ugovora o kreditu, te potpisivanja ugovora o kreditu.

24. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, na ime preplaćenog tečaja u CHF, te razlike između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, s uračunavanjem priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a.

25. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO).

26. Nesporno je među strankama:

Tužiteljica PT, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor, sklopili su dana 21. studenog 2006. godine Ugovor o kreditu br. 9012108024 (spis list 5-7), prema slijedećim uvjetima:

Iznos odobrenog kredita: 30.400,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora);

Iznos isplaćenog kredita: 30.400,00 CHF (spis list 10-11)

Namjena kredita: adaptacija stambenog objekta i zatvaranje stamb. kredita 9010192088 (članak 2. Ugovora)

Kamatna stopa: 4,60% godišnja, promjenjiva (članak 4. Ugovora)

Rok otplate: 120 mjeseci (10 godina) (članak 7. Ugovora)

Način otplate kredita: 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7. Ugovora). Priloženim otplatnim planom (spis list 10- 11) mjesečni anuiteti iznose 316,53 CHF i dospijevaju zadnji dan u mjesecu. Prema otplatnom planu priloženog Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 31.12.2006. godine, a posljednji je dospijevao 30.11.2016. godine. Kredit je konvertiran 30.09.2015. godine.

Na dan isplate kredita 30.11.2006. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi Kreditora iznosio je 4,624678 HRK/CHF.

Dana 14. 12. 2015. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu

27. Nadalje, nije sporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je, dakle, pravomoćnom presudom utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

28. Iako je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

29. Na temelju izvedenih dokaza glede glavnih zahtjeva tužitelja ovaj sud utvrđuje:

- da glede pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- da je istovjetno bilo propisano i odredbama ZZP/07 tj. čl. 138.a

- da je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a na takvo tumačenje upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pa je sud vezan utvrđenjima u tom postupku za zaštitu kolektivnih interesa

- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da test poštenosti predmetnih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.)

- da upravo u dijelu glede promjene kamatne stope odredba je utvrđena nepoštenom u kolektivnom sporu jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu); ta je okolnost istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita, povećala kreditno opterećenje korisnika

- da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu P JT i PTZM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba; da se radi o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

30. O pravnom interesu za podnošenje predmetne tužbe:

- da ovdje valja cijeniti sklopljen Dodatak Ugovoru, da po pravnom shvaćanju ovog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbi Ugovora, jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule (odluka suda drugog stupnja u tzv. kolektivnom sporu tada nije bila niti donesena glede valutne klauzule), a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (u kolektivnom sporu), sve uz primjenu valutne klauzule

- da činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos koji još tužitelj mora platiti ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku s obzirom na ništetne odredbe, pa time niti da je izgubio pravni interes za utvrđenjem, u osnovi, da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanje kondemnatornog zahtjeva

- da takvo shvaćanje nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da tužitelj u tijeku postupka ne ističe ništetnost Dodatka Ugovoru o kreditu (Sporazuma o konverziji), pa ogledni spor Gos 1/2019 VSRH nije od utjecaja na ovaj parnični postupak tim više što je presudom suda EU C – 118/17 (slučaj Dunaj) utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom provedena potpuna restitucija, a vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da nije, u kojem smislu su i odluke Vrhovnog suda RH broj Rev – 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine koje u bitnom ukazuju da ništetnost nastupa po zakonu, pa sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti ugovora o kreditu.

31. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje:ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

32. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

34. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ST protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

35. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

36. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF.

37. O prosječnom potrošaču i informiranosti tužitelja kao potrošača:

- da se presude donesene u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, a da je tužiteljica prosječni potrošač proizlazi iz njezinog stranačkog iskaza, završila je opću gimnaziju, nije financijske struke, tek sada može protumačiti što je to valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, iako ne zna da li je ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, kasnije je kredit konvertiran u valutu euro. Nije imala mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora o kreditu, od osobnog bankara joj je ponuđen kredit u valuti CHF kao najpovoljnijoj valuti, ugovor je površno pročitala, bilo joj je bitno iznos kredita, rok vraćanja kredita i iznos mjesečne rate. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje RT predložene na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama ugovora o kreditu, te potpisivanja ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču da odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka (ali ne u smislu da se o tim odredbama pregovaralo jer se o istima nije pregovaralo utvrđeno je u kolektivnom sporu – poslovni broj P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu), a da tužena banka tužitelja kao potrošača doista nije obavijestila o parametrima u odnosu na obje osnove nesporno proizlazi iz stranačkog iskaza tužiteljice, dočim je, kako je već navedeno tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje na te okolnosti.

38. O prigovoru zastare:

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 11. 6. 2019., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare; o čemu je zauzeto i pravno shvaćanje u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period, nije bila u zastari jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, da zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF)

- da tražbina zastarijeva u roku 5 godina čl. 225. ZOO-a, pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina (od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018.).

39. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kod konverzije prigovor radi prijeboja nije osnovan budući je iz zadatka sudskom vještaku, slijedom toga i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka vidljivo da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir priznatu preplatu koju tužiteljica niti ne osporava, na način da je izvršio uračunavanje sukladno članku 171. i 172. ZOO-a te potraživanje tužiteljice u dijelu zakonskih zateznih kamata umanjio točno za iznos priznate i isplaćene preplate, a što je vidljivo iz Tablice u nalazu. Dakle, tužiteljica je za taj dio umanjila svoje potraživanje. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

40. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku RKR d.o.o. Karlovac. Iz pisanog nalaza i mišljenja proizlazi:

a) tužiteljica je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 1.930,58 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 8.928,31 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici u stupcu „l“ (CHF) i u stupcu „o“ (HRK)

b) tužiteljica je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos 33.501,27 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici u stupcu „s“

c) Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 2.124,46 HRK d) Dana 14.12.2015. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012108024 (spis list 12-14) kojim je utvrđena preplata po Ugovoru o kreditu broj 9012108024 u iznosu od 3.561,75 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015. godine iznosi 27.202,87 HRK. Iznos koji je priznat i vraćen u konverziji izjednačen je sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 30.03. 2014. i dijelom zakonske zatezne kamate od 27.04.2014. u iznosu od 180,31 HRK

41. Na ročištu 30. 11. 2024. vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje, naveo je da je izračunao iznos preplate koji iznosi 27.202,87 kn, a što se tiče tečajne razlike koje su išle u korist tužitelja vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja uz očitovanje na prigovore tuženika iz podneska od 13. 3. 2023., naime, tuženik ističe da kamatna stopa ne može biti fiksna te da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje, te da vještak iz izračuna isključuje negativne razlike za period dok su tečaj i kamata bili niži od početnog tečaja i kamate. Vještak je ostao kod nalaza i mišljenja te je izradio dopunu u dijelu koji se odnosi na periode u kojima su kamata i tečaj bili niži od početne kamate i početnog tečaja, te je utvrdio:

a) Novčani iznos u kunama po mjesecima kao razlike između anuiteta koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno manje plaćao zbog smanjenja tečaja na dan plaćanja anuiteta iznosi 955,66 HRK što po fiksnom tečaju konverzije 7,5345 iznosi 126,84 EUR.

b) negativne razlike promjene kamatne stope iznose 165,98 CHF što primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita iznosi 767,60 HRK. Primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,5345 iznos razlike je 101,88 EUR

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici u stupcu „o“ i „s“

42. Sudski vještak je nalaz i mišljenje izradio sukladno nalogu suda, nalaz je jasan, određen i detaljno obrazložen, vještak je sačinio dopunu nalaza, te je svoj nalaz iznio usmeno na ročištu, slijedom svega navedenoga sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

43. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev specificiran podneskom tužitelja od 29. 3. 2023. sukladno izračunu sudskog vještaka prihvaćen je kao osnovan u cijelosti, stoga je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

44. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, odnosno na ime razlike pogrešno obračunate glavnice tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

46. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćnici odvjetnici odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 108/15. – dalje: Tarifa) u visini od 100 bodova, kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 18. 19. 2019. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 16. 11. 2019. – očitovanje na podnesak tuženika od 17. 10. 2019. iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), sastavljanje podneska od 13. 5. 2020. – očitovanje na podnesak tuženika od 5. 5. 2020. iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), sastavljanje podneska od 10. 8. 2020. – očitovanje na podnesak tuženika od 1. 7. 2020. iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.4.), zastupanje na ročištu 28. 10. 2020. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 9. 12. 2020. – očitovanje na podnesak tuženika od 29. 10. 2020. iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), sastavljanje podneska od 8. 3. 2021. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 12. 3. 2021, – prijedlog za prekid postupka iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.4.), sastavljanje podneska od 29. 9. 2023. – specifikacija tužbenog zahtjeva u dvojnim iznosima iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), zastupanje na ročištu 30. 11. 2023. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu 4. 2. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), zbrojeno 1.800,00 eura što uvećano za PDV iznosi 2.250,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 331,81 euro te trošak sudske pristojbe za tužbu od 53,09 eura i za presudu 105,59 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 2,740,49 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak za sastavljanje podneska od 3. 12. 2024. – prijedlog da sud na ročište pozove tužiteljicu radi saslušanja i svjedoka, jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 19. ožujka 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, Karlovac, Tuškanova 10

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III