REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2414/2024-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976 (prije JADRANSKO OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976), kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete u iznosu od 1.454,61 EUR / 10.959,77 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude od 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 1.454,61 EUR / 10.959,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, da tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.540,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 19. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja SH dana 28. ožujka 2005. stradao u prometnoj nesreći kao vozač motocikla te zadobio tjelesne ozljede, a prometnu nezgodu je uzrokovao ŽH upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je u trenutku nesreće bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Tužitelj navodi da je ŽH presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-28/06 proglašen krivim za navedenu nesreću. Tužitelj ističe da je svojim konačnim rješenjem broj 564949 od 21. siječnja 2010. osiguraniku tužitelja SH priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetnog štetnog događaja te da isplatom tih mirovina trpi štetu i da u skladu s odredbama čl. 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranja ("Narodne novine" broj 102/98) ima pravo zahtijevati naknadu štete. Tužitelj navodi da je u razdoblju od 12. svibnja 2009. do 31. listopada 2010. isplatio ukupno 17.542,66 kn na ime invalidske mirovine svom osiguraniku, od čega razmjerni dio iznosi 14.613,03 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Tužitelj navodi da se obratio tuženiku odštetnim zahtjevom predlažući izvansudsko namirenje štete, a da tuženik nije podmirio tužiteljevo potraživanje. Stoga tužitelj predlaže da sud presudom naloži tuženiku platiti tužitelju s osnova naknade štete iznos od 14.613,03 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. prosinca 2010. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju. Navodi da osporava odgovornost svojeg osiguranika te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi da osporava uzročno posljedičnu vezu između prometne nezgode i odlaska osiguranika tužitelja u mirovinu. Tuženik je istaknuo da je prema mišljenju vještaka HZMO-a kod osiguranika nastupila profesionalna nesposobnost za rad, a da je taj pojam različit od pojma opće nesposobnosti za rad i ne smije obvezivati tuženika jer je osiguranik tužitelja i dalje sposoban za rad i privređivanje, tj. isti je i dalje radno sposobna osoba te kod njega postoji preostala radna sposobnost. Ističe da je osiguranik tužitelja prije nezgode radio kao pomoćni radnik u kemijskoj čistionici te je isto mogao nastaviti raditi i nakon predmetne prometne nezgode jer da posao pomoćnog radnika u čistionici ne uključuje koncentraciju i odgovornost niti teže fizičke poslove, a prema mišljenju vještaka HZMO-a osiguranik tužitelja sposoban je za sve poslove, osim za teže fizičke poslove, koncentraciju, pamćenje i odgovornost. Osim toga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je stupio na snagu 01. siječnja 2006. ("Narodne novine" broj 151/05) jer da prema toj odredbi Zavodi za mirovinska osiguranja imaju pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Navodi da tužitelj nije dokazao koliko bi iznosila mirovina da je njegov osiguranik umirovljen zbog ozljede na radu. Stoga tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Podneskom od 02. lipnja 2011. tužitelj je istaknuo da je osiguranik tuženika presudom kaznenog suda proglašen krvim i kažnjen za predmetnu prometnu nezgodu, dakle utvrđena je njegova odgovornost za štetni događaj koja osuđujuća kaznena presuda je obvezujuća za parnični sud. U odnosu na tuženikov prigovor o nepostojanju uzročno posljedične veze između zadobivenih ozljeda u štetnom događaju i umirovljenika osiguranika tužitelja, tužitelj je istaknuo da je uz tužbu dostavio dokaze iz kojih je vidljivo koje ozljede je osiguranik tužitelja zadobio i kakve trajne posljedice su ozljede ostavile u pogledu daljnje radne sposobnosti osiguranika tužitelja. Tužitelj je istaknuo da se protivi prijedlogu tuženika za provođenje medicinskog vještačenja jer je u okviru medicinskog vještačenja provedenog kod tužitelja zakonski predviđena dvostupnost medicinskog vještačenja, a samo vještačenje provedeno je po strogo određenim pravilima Zakona o mirovinskom osiguranju koji je lex specialis za pitanje vještačenja preostale radne sposobnosti. Navodi da je postupak ocjene invalidnosti detaljno propisan odredbama čl. 111. do 116. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj ukazuje da ocjenu radne sposobnosti odnosno postojanje invalidnosti ocjenjuju ovlašteni vještaci, a da nalaz i mišljenje o invalidnosti na temelju kojeg se stječe pravo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju obvezno podliježe reviziji koju reviziju obavlja stručno povjerenstvo sastavljeno od istaknutih stručnjaka na području ocjene radne sposobnosti. Tužitelj nadalje ističe da prema odredbi čl. 12. Zakona o parničnom postupku o pravu o kojem je pravomoćno odlučilo nadležno upravno tijelo sud nije ovlašten odlučivati niti kao prethodnom pitanju te da sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke upravnog tijela te da je rješenje tužitelja kojim je priznato pravo na invalidsku mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad postalo pravomoćno i konačno te djeluje prema trećima. Nadalje je tužitelj istaknuo da u nalazu i mišljenju medicinskih vještaka HZMO-a nigdje nije navedeno da je osiguranik tužitelja SH i dalje radno sposoban te tužitelj ukazuje da Zakon o mirovinskom osiguranju ne pravi razliku kod naknade štete prema vrsti nesposobnosti za rad koju su vještaci utvrdili, odnosno da i profesionalna i opća nesposobnost za rad daju osiguraniku tužitelja pravo da ostvari invalidsku mirovinu samo u različitim iznosima, a sukladno čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavodu predstavljaju štetu novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Nadalje tužitelj ukazuje da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Ističe da je visina naknade štete utvrđena na temelju obračuna isplaćenih mirovinskih primanja na teret tužitelja te u smislu čl. 171. Zakona o općem upravnom postupku predstavlja javnu ispravu.

4. Na ročištu od 14. lipnja 2011. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu u cijelosti ističući prigovor podijeljene odgovornosti osiguranika tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja jer da je prometnim vještačenjem provedenim u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3367/06 utvrđeno da je isti vozio motocikl najmanje brzinom 65 km/h. Tuženik posebno osporava uzročno posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja.

5. Na ročištu 04. listopada 2011., održanom u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te je istaknuo da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od 22. siječnja 2010. osiguraniku tužitelja određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom izvan rada, tj. u konkretnom slučaju uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi dana 28. ožujka 2005. za koju prometnu nezgodu je osiguranik tuženika ŽH proglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks- 28/06 od 01. veljače 2007. godine. Tužitelj ukazuje na sudsku praksu prema kojoj sud u parničnom postupku ne može ulaziti u ocjenu pravilnosti pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je utvrđeno neko pravo osiguranika.

6. Podneskom primljenim kod suda 04. listopada 2011. tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu te je istaknuo da nije vezan rješenjem tužitelja o profesionalnoj nesposobnosti osiguranika tužitelja jer je riječ o internom aktu tužitelja. Ističe da osiguranik tužitelja sudjeluje u profesionalnim auto i rally utrkama kao suvozač te da je isti i dalje radno sposoban.

7. Na ročištu od 06. prosinca 2011. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva cijelosti, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu u cijelosti te je sud odredio prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnosti odluke koja će biti donijeta u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3367/06.

8. Temeljem podneska tužitelja od 17. veljače 2015., kojim podneskom je tužitelj izvijestio sud da je predmet Pn-3367/06 okončan sklapanjem izvansudske nagodbe između SH i Jadranskog osiguranja d.d., sud je rješenjem od 25. veljače 2015. odredio nastavak postupka te je spis dobio poslovni broj P-829/15.

9. Na ročištu od 02. lipnja 2015. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu u cijelosti, a ujedno su stranke suglasno izjavile da suodgovornost osiguranika tužitelja za prometnu nezgodu koja se dogodila dana 28. ožujka 2015. iznosi 25%. Tuženik je i nadalje ustrajao na osporavanju uzročno posljedične veze te u tom pravcu prijedloga da se provede medicinsko vještačenje i pribavi cjelokupan spisa HZMO-a, dok je tužitelj predložio zaključenje rasprave i donošenje odluke temeljem stanja spisa.

10. Na navedenom ročištu sud je odbio prijedlog tuženika za provođenjem medicinskog vještačenja te je odbio prijedlog za pribavu cjelokupnog spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te je odlučio da se neće provoditi dokaz saslušanjem svjedoka ŽH i SH.

11. Sud je dana 06. srpnja 2015. donio presudu koja glasi:

''I Nalaže se tuženiku JADRANSKO OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 10.959,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. prosinca 2010. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 8 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.653,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. prosinca 2010. do isplate.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.066,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 06. srpnja 2015. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.158,13 kn.''

12. Tuženik je protiv točke I i točke III navedene presude izjavio žalbu, a povodom žalbe tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 09. listopada 2017. rješenje broj Pž-6057-2015 kojim je ukinuo presudu ovog suda broj P- 829/15 od 06. srpnja 2015. u točki I i u točki III u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6.158,13 kn, a točkom III odbačena je žalba tuženika izjavljena protiv dijela točke III izreke u kojem je naloženo tužitelju tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.066,87 kn.

13. Iz obrazloženja rješenja proizlazi kako žalitelj, u konkretnom slučaju tuženik, osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešnim tumačenjem odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a utvrdio svoju vezanost za odluku upravnog tijela, odnosno za rješenje tužitelja od 21. siječnja 2010. kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed nastale profesionalne nesposobnosti za rad prema odredbi čl. 12. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema stavku 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Prema stavku 3. istog članka u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti činjenično vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim te je prema tome točno da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguranici tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje.

14. Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu čl. 160.-167. ZMO-a, a o kakvoj se parnici predmetno radi, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku profesionalne nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja pa budući da tuženik osporava da je invalidnost osiguranika tužitelja nastupila kao izravna posljedica ozljede zbog prometne nezgode, već tvrdi da tjelesne ozljede koje je zadobio osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari i očekivanom ishodu liječenja u pravilu ne rezultiraju gubitkom profesionalne i radne sposobnosti u cijelosti, to je za rješenje ovog spora predmetna činjenica odlučna.

15. Zaključno iz odluke proizlazi da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog tumačenja odredbe čl. 12. ZPP-a pogrešno odbio tuženikov dokazni prijedlog provedbe vještačenja na ovu okolnost te su stoga u potpunosti izostali razlozi o odlučnoj činjenici postojanja uzročno - posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nesreći s njegovim umirovljenjem, odnosno jesu li ozljede zadobivene u prometnoj nesreći pridonijele umirovljenju osiguranika tužitelja u omjeru od 20% kako to tvrdi tužitelj.

16. U ponovljenom postupka, a na ročištu dana 05. studenog 2019. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva specificiranog na navedenom ročištu te navodi da je u smislu odredbe čl. 7. i 219. Zakona o parničnom postupku dokazao istinitost svoje tvrdnje o postojanju uzročno posljedične veze pa da se njegovi dokazi imaju smatrati adekvatnim i vjerodostojnim dokaznim sredstvom.

17. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih uznesenih navoda, smatra da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu, protivi se da se u konkretnom slučaju koriste bilo kakva mišljenja invalidske komisije tužitelja odnosno vještačenja za potrebe drugih postupaka, da je teret sporne činjenice na tužitelju, stoga povlači prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja na okolnosti uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi s njegovim umirovljenjem, odnosno jesu li ozljede zadobivene u prometnoj nesreći pridonijele umirovljenju osiguranika tužitelja u omjeru 20%.

18. Na navedenom ročištu tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.959,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

19. Ovaj sud je potom donio presudu P-2346/2017 od 22. studenog 2019. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-427/2020 od 26. travnja 2021.

20. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev 249/2022 od 18. siječnja 2023. ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 427/2020 od 26. travnja 2021., a Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem Pž-3533/2024 od 28. listopada 2024. ukinuo presudu ovog suda P-2346/2017 od 22. studenog 2019. i predmet vratio ovom sudu na ponovno postupanje, uz izraženo stajalište da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredaba 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju.

21. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u presliku zapisnika o očevidu od 08. lipnja 2005. (list 4-7 spisa), presliku presude Općinskog suda u Zagrebu broj Ks-28/06 od 01. veljače 2007. (list 8-9 spisa), rješenje tužitelja broj 564949 od 21. siječnja 2010. i 22. siječnja 2010. (list 10-12 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 13. svibnja 2009. i nalaz i mišljenje o invalidnosti od 11. svibnja 2009. (list 13-15 spisa), obračun isplate invalidske mirovine za osiguranika SH od 15. studenog 2010. (list 16 spisa), obračun razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika SH od 15. studenog 2010. (list 17 spisa), dopis tužitelja od 09. prosinca 2010. i pripadajuću presliku povratnice (list 18-20 spisa), presliku izvješća o saldu duga (list 21 spisa) i dokumentaciju (list 53-65 spisa), te u preslike rješenja tužitelja broj 564949 od 21. siječnja 2010. i 22. siječnja 2010. (list 72-74 spisa).

22. Sud nije pribavljao cjelokupni spis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na temelju kojeg je doneseno rješenje o umirovljenju iz razloga jer sud smatra da je priklop spisa predložio tuženik radi provođenje medicinskog vještačenja od kojeg je tuženik u konačnici odustao te nije provodio dokaze saslušanjem svjedoka KH i ŠH iz razloga jer su se stranke u tijeku postupka sporazumjele o suodgovornosti osiguranika tužitelja za predmetnu prometnu nesreću u visini (omjeru) od 25% pa bi saslušanje predloženih svjedoka na predložene okolnosti bilo nesvrsishodno i samo bi doprinijelo odugovlačenju postupka.

23. Predmet spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je potraživanje tužitelja prema tuženiku s naslova naknade štete u iznosu od 1.454,61 EUR / 10.959,77 kn na ime novčanih davanja isplaćenih osiguraniku tužitelja na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu za razdoblje od 12. svibnja 2009. do 31. listopada 2010., koji je stradao u prometnoj nesreći za čiji je nastanak je suodgovoran osiguranik tuženika u omjeru od 75%, a uzrok nastale invalidnosti je ozljeda izvan rada.

24. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

25. Sporne su osnova i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na tvrdnju tuženika da kao mjerodavno materijalno pravo za odluku o tužbenom zahtjevu treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju na koji se poziva tužitelj.

26. Na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09. lipnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Iz tog je razloga u povodu tuženikove revizije i doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev 249/2022 od 18. siječnja 2023.

27. Dakle, mjerodavno pravo za odluku suda u ovoj pravnoj stvari predstavlja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP). Odredbama čl. 27. ZOOP-a uz ostalo je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), da se stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.) te da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, prema navedenoj odredbi obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je stoga u ovom slučaju bilo potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

28. Dakle, prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iznesenog u rješenju Pž-3533/2024 proizlazi, a koje stajalište prihvaća i ovoj sud teret dokaza radi utvrđenja odlučnih činjenica leži na tužitelju te je u tom smislu tužitelj, nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev 249/2022 od 18. siječnja 2023. kojim je izmijenjeno pravno shvaćanje u pogledu utvrđenja stvarne štete u postupcima u kojima tužitelj od osiguravajućih društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina u povodu prometnih nesreća, koje mirovine su isplaćene u vrijeme važenja ZOOP-a, bio dužan predložiti izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a izvođenje kojega dokaza bi po prijedlogu tužitelja sud morao prihvatiti jer taj dokaz tužitelj bez svoje krivnje nije mogao predložiti u tužbi. Međutim, tužitelj tako nije postupio, pa je u postupku izostalo utvrđenje visine tužbenog zahtjeva za koje sud nema potrebno stručno znanje radi čega je bilo potrebno izvesti dokaz financijskim vještačenjem.

29. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev nije osnovan pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

30. Nadalje, o zahtjevu tuženika za naknadom parničnog troška u odnosu na njegov uspjeh u sporu u postotku od 25% u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 484,87 EUR / 3.653,26 kn pravomoćno je odlučeno, odnosno tužitelju je naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 141,56 EUR / 1.066,87 kn, budući je rješenjem Pž-6057/2015 odbačena tužbe tuženika u dijelu točke II presude kojom je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 141,56 EUR / 1.066,57 kn.

31. Dakle, predmetnim rješenjem o trošku u iznosu od 141,56 EUR / 1.066,87 kn obuhvaćeni troškovi to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 33,18 EUR / 250,00 kn (Tbr. 8.1.) uvećano za PDV od 23% u iznosu od 7,63 EUR / 57,50 kn, za zastupanje na ročištu od 14. lipnja 2011. u iznosu od 16,59 EUR / 125,00 kn (Tbr. 9.2.) uvećano za PDV u iznosu od 3,82 EUR / 28,75 kn, za sastav podneska od 04. listopada 2011. u iznosu od 8,30 EUR / 62,50 kn (Tbr. 8.3.) uvećano za PDV u iznosu od 1,91 EUR / 14,37 kn, za zastupanje na ročištu od 06. prosinca 2011. u iznosu od 16,59 EUR / 125,00 kn (Tbr. 9.2.) uvećano za PDV u iznosu od 3,82 EUR / 28,75 kn, za zastupanje na ročištu od 02. lipnja 2015. u iznosu od 33,18 EUR / 250,00 kn (Tbr. 9.1.) uvećano za PDV od 25% u iznosu od 8,30 EUR / 62,50 kn, a što ukupno iznosi 133,30 EUR / 1.004,37 kn. Isto tako prema postotku uspjeha od 25% tuženiku pripada i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 8,30 EUR / 62,50 kn.

32. U ponovljenom postupku vrijednost predmeta spora iznosi 1.454,61 EUR / 10.959,77 kn, u tom dijelu tuženik je uspio u cijelosti.

33. U zahtjevu za naknadu troškova, tuženik osim troškova koji su mu već pravomoćno priznati prema uspjehu u sporu, tuženik sada dodatno potražuje pristojbu na žalbu, te trošak pristupa na ročište dana 05. studenog 2019. i 19. veljače 2025., trošak sastava žalbe, trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije, trošak sastava revizije, trošak pristojbe na prijedlog, trošak podneska od 26. listopada 2021., te trošak prigovora od 27. listopada 2021.

34. O troškovima koji su tuženiku pravomoćno priznati sud ne može ponovno odlučivati.

35. Tuženiku koji je u cijelosti uspio po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu valja dakle priznati trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), te prema Zakonu o sudskim pristojbama, a prema zahtjevu tuženika (list 161 i 374 spisa) i to trošak ročišta od 05. studenog 2019. i trošak ročišta od 19. veljače 2025., u iznosu od po 200,00 EUR svako (Tbr. 9.1. OT), što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 500,00 EUR, sastav žalbe protiv presude u iznosu od 313,62 EUR (Tbr. 10/1 OT), trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 53,08 EUR, sastav prijedloga za dopuštenje revizije po Tbr. 10/4 OT u iznosu od 207,37 EUR, sastav revizije po Tbr. 10/4 OT u iznosu od 355,03 EUR, pristojbe na prijedlog u iznosu od 53,08 EUR, trošak podneska od 26. listopada 2021. u iznosu od 16,59 EUR, trošak prigovora od 27. listopada 2021. u iznosu od 41,54 EUR, što zajedno iznosi 1.540,31 EUR, na koji iznos mu pripadaju i zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 19. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.