REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21000 Split
P-543/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Vici Roščić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB: 36514183925 iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 19. ožujka 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja, objavljeno istog dana
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak II. Ugovora o kreditu broj 00878 od 29.8.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku II. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.672,22 CHF, obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank d.d. za CHF na dan plaćanja, članak III. u dijelu u kojem je ugovoreno kako su iznos mjesečnog obroka, iznos svih mjesečnih obroka, troškovi zaključenja ugovora, ukupni troškovi ugovora, obračunati u valuti CHF, čl. 5. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve novčane obveze ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedećem za CHF na dan plaćanja, članak 9.1. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem visina mjesečnih iznosa podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 5.748,57 Eura /43.312,07 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos
od
52,12 Eura
392,72 kn
02.10.2007.
9,84 Eura
74,16 kn
31.10.2007.
11,36 Eura
85,61 kn
28.12.2007.
4,97 Eura
37,43 kn
24.01.2008.
10,84 Eura
81,64 kn
24.01.2008.
0,37 Eura
2,79 kn
06.02.2008.
16,01 Eura
120,64 kn
31.01.2008.
3,75 Eura
28,27 kn
06.02.2008.
17,28 Eura
130,21 kn
01.03.2008.
25,85 Eura
194,76 kn
09.04.2008.
19,33 Eura
145,66 kn
14.05.2008.
12,94 Eura
97,46 kn
13.06.2008.
15,53 Eura
117,00 kn
14.07.2008.
16,50 Eura
124,35 kn
12.08.2008.
12,34 Eura
92,96 kn
15.09.2008.
16,55 Eura
124,71 kn
14.10.2008.
25,80 Eura
194,38 kn
14.11.2008.
30,08 Eura
226,62 kn
13.12.2008.
19,69 Eura
148,34 kn
14.01.2009.
45,12 Eura
339,96 kn
13.02.2009.
46,94 Eura
353,64 kn
12.03.2009.
35,98 Eura
271,10 kn
10.04.2009.
38,91 Eura
293,15 kn
09.05.2009.
39,74 Eura
299,42 kn
13.06.2009.
34,67 Eura
261,23 kn
13.07.2009.
35,09 Eura
264,38 kn
14.08.2009.
0,61 Eura
4,60 kn
14.09.2009.
33,54 Eura
252,68 kn
14.09.2009.
0,48 Eura
3,60 kn
10.10.2009.
33,84 Eura
254,97 kn
10.10.2009.
31,10 Eura
234,32 kn
11.11.2009.
36,07 Eura
271,76 kn
15.12.2009.
22,53 Eura
169,72 kn
15.01.2010.
28,27 Eura
212,97 kn
09.02.2010.
30,35 Eura
228,70 kn
30.03.2010.
32,04 Eura
241,39 kn
14.04.2010.
35,34 Eura
266,28 kn
25.05.2010.
41,46 Eura
312,40 kn
15.07.2010.
45,63 Eura
343,77 kn
15.07.2010.
47,28 Eura
356,23 kn
06.08.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
07.09.2010.
51,03 Eura
384,45 kn
07.09.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
15.10.2010.
56,19 Eura
423,36 kn
15.10.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
08.11.2010.
54,28 Eura
408,95 kn
08.11.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
14.12.2010.
57,13 Eura
430,42 kn
14.12.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
31.12.2010.
71,05 Eura
535,30 kn
31.12.2010.
4,91 Eura
36,96 kn
11.02.2011.
70,44 Eura
530,73 kn
11.02.2011.
4,91 Eura
36,96 kn
08.04.2011.
74,57 Eura
561,85 kn
08.04.2011.
81,52 Eura
614,17 kn
28.04.2011.
73,01 Eura
550,10 kn
30.05.2011.
81,21 Eura
611,84 kn
04.07.2011.
94,71 Eura
713,62 kn
04.08.2011.
114,54 Eura
862,98 kn
12.09.2011.
127,83 Eura
963,14 kn
27.10.2011.
103,12 Eura
776,98 kn
14.11.2011.
94,20 Eura
709,74 kn
09.12.2011.
94,30 Eura
710,54 kn
13.01.2012.
100,95 Eura
760,59 kn
10.02.2012.
106,95 Eura
805,78 kn
12.03.2012.
108,17 Eura
815,01 kn
10.04.2012.
105,56 Eura
795,35 kn
02.05.2012.
104,55 Eura
787,76 kn
12.05.2012.
107,97 Eura
813,53 kn
03.07.2012.
108,24 Eura
815,53 kn
13.07.2012.
105,63 Eura
795,84 kn
20.08.2012.
103,70 Eura
781,35 kn
28.09.2012.
96,65 Eura
728,24 kn
23.10.2012.
105,40 Eura
794,11 kn
19.11.2012.
106,48 Eura
802,29 kn
14.12.2012.
105,53 Eura
795,12 kn
18.01.2013.
95,20 Eura
717,28 kn
25.02.2013.
99,97 Eura
753,22 kn
02.04.2013.
100,88 Eura
760,08 kn
06.05.2013.
106,32 Eura
801,10 kn
31.05.2013.
94,58 Eura
712,62 kn
24.06.2013.
95,39 Eura
718,73 kn
24.07.2013.
97,01 Eura
730,91 kn
02.09.2013.
96,22 Eura
724,94 kn
24.09.2013.
99,31 Eura
748,25 kn
14.10.2013.
102,07 Eura
769,05 kn
14.11.2013.
102,23 Eura
770,21 kn
02.12.2013.
105,61 Eura
795,69 kn
03.02.2014.
102,24 Eura
770,29 kn
11.02.2014.
736,12 Eura 5.546,33 kn
17.02.2014.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.935,74 eura sa zateznom kamatom od dana 19. ožujka 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi kako je 29. kolovoza 2007. zaključen ugovor o kreditu br. 00878 temeljem kojega je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 30.672,22 CHF isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, te da je otplatu kredita vezao za tu valutu. Na taj način da je ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu, o čemu prije zaključenja ugovora nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao čime je postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, suprotno temeljnim načelima obveznog prava i zakonodavstvu Europske unije. Tuženik da je svojim postupanjem prouzročio neravnotežu u pravima i obveza ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva i na pravna stajališta sudova iznesena u postupcima vođenim radi kolektivne zaštite interesa potrošača, i to na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 i odluku VTSRH Pž-663/17.Predmetnom tužbom traži da mu tuženik isplati više plaćenog na ime neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, s time što tužbom potražuje iznos od 43.312,07 kn, dok je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 13. veljače 2023. na način kako isti glasi u izreci ove odluke, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je vještačio u postupku.
2. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog, stečenog bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog, a posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu isplaćen je u veljači 2015. godine, dok je tužba podnesena u travnju 2022. godine, pa je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, a ujedno unutar tog zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Nastavno tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je osporio tužitelju status potrošača, što znači da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a čak i kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o zaštiti potrošača sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu su jasne, lako razumljive i uočljive, a ujedno su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik je održavao učestale edukacije svojim prodavačima i prodajnim predstavnicima te uvijek isticao da prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom postoji rizik radi promjene tečaja, na koji tuženik ne utječe, kojeg rizika korisnici kredita moraju biti svjesni te je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Dakle tužitelj je u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što nije učinio, s time da se vezano uz značenje valutne klauzule u CHF radilo o općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora u kreditu u nizu novinskih članaka, a na tu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB- a PN prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Nadalje tuženik je naglasio kako nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u CHF podigla prije 2005. godine i osoba koja je takav kredit podigla nakon tog razdoblja, jer su do 2005. godine korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. godine se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se javno govorilo u medijima, pa se korisnici kredita koji su se odlučili na sklapanje kredita u CHF valuti ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima, a u konkretnom slučaju se radi o kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato. Isto tako tuženik je naglasio kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, a ujedno utvrđenja iz kolektivnog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s tuženikom, jer isti nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužitelju. Tuženik je predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obistini mu parnični trošak.
3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu br. 00878 od 29. kolovoza 2007., dodatka ugovora o kreditu br. 00878 od 22. siječnja 2014., plana otplate od 28. kolovoza 2007., podataka o promjenama kamatnih stopa od 17. lipnja 2021., podataka o isplati, novinskim člancima iz tiskovina objavljenih na temu vezanu uz kredite u CHF, ugovora o kreditu od 31. prosinca 2008. i 10. listopada 2011., vještačenjem po vještaku financijske struke Anti Beusu te saslušanjem tužitelja kao stranke.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Među strankama u postupku nije sporna pasivna legitimacija tuženika , te činjenica da su 29. kolovoza 2007., zaključile ugovor o kreditu temeljem kojega je tuženik kao davatelj kredita isplatio tužitelju iznos od 30.672,22 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Nadalje, da je ugovoren broj mjesečnih obroka 84, da je mjesečni obrok iznosio 442,96 CHF, da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 5,80%, te da je svrha ugovora financiranje troškova kupnje vozila. Kao sporno u postupku je trebalo raspraviti i utvrditi jesu li ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu CHF ništetne, ima li tužitelj status potrošača, je li došlo do pretplate s osnova ugovorene ništetne valutne klauzule, te je li osnovan istaknuti prigovor zastare.
6. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 13. veljače 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke koji je vještačio u postupku, a čiji izračun pretplate je identičan visini koju tužitelj potražuje tužbom, pa je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev u važećoj valuti EUR-a.
7. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
8. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
9. Drugim riječima, tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njegovog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
10. Odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF.
11. Tužitelj u svom iskazu navodi kako je radi kupnje vozila kontaktirao auto kuću Porsche Split, gdje mu je rečeno da ne mora tražiti banku, već da kupnju vozila može realizirati preko njih. Ističe kako je tražio kredit u eurima, no s obzirom da je rata iznosila oko 2.100,00 kn, da mu je rečeno kako ne može podići kredit u toj valuti, već mu je ponuđen kredit u CHF. Također, rečeno mu je kako je u pitanju najbolji odabir i da ne mora brinuti, predočen mu je unaprijed sastavljeni ugovor kojega je pročitao i potpisao. U ugovoru da je stajalo kako će mjesečna rata biti ista za cijelo otplatno razdoblje, što mu je odgovaralo, radi čega je tako ponuđeni ugovor i potpisao. Tvrdi kako nije dobivao obavijesti o promjenama kamatne stope, niti mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno na koji način će se kamatna stopa mijenjati, a sve je dogovarao s prodavačem vozila u poslovnici prodavača, gdje je bio ukupno tri puta. Na rizik ugovaranja kredita u CHF da nije upozoren, već da mu je rečeno kako se radi o najstabilnijoj valuti.
12. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životno uvjerljiv i logičan, tim više što tuženik ničim nije osporio istinitost tužiteljevog iskazivanja. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je vozilo kupio za potrebe sebe i obitelji, tj. ne za potrebe obrta ili tvrtke u svom vlasništvu, pa je time u cijelosti neutemeljen prigovor tuženika koji se odnosi na osporavanje statusa tužitelja kao potrošača. Tužitelj u konkretnom slučaju jeste potrošač u smislu pojma potrošača, kako ga definira ZZP, te ostale odredbe koje se odnose na zaštitu potrošača, kao i definiranje potrošača u brojnim odlukama koje su donesene u istovrsnim predmetima od strane sudova u RH i EU. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tijekom cijelog postupka tuženik nije dostavio niti jedan relevantni dokaz da bi predmetno vozilo tužitelja zbog kojeg je sklopljen ugovor o kreditu služilo za obavljanje profesionalne djelatnosti, odnosno potrebe obrta ili trgovačkog društva u čijem bi tužitelj bio vlasništvu ili suvlasništvu.
13. Nacionalni sudovi država članica EU dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom EU i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda EU. Taj sud je u svojoj presudi od 3. rujna 2015., COSTA, C-110/14, EU: C: 2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. toč. b. Direktive 93/13, gdje navodi da bi se ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača". Navedena Direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, a koji kriterij je u skladu s idejom da se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj, odnosno pružatelj bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
14. Iz iskaza tužitelja također proizlazi kako tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o bitnim elementima ugovora. Naime, iz njegovog iskaza, kojega sud cijeni vjerodostojnim i istinitim, proizlazi kako tužitelja nitko, pa niti tuženik, niti javni bilježnik, niti netko treći nije upozorio na posebnu rizičnost ugovaranja kredita vezanjem istog uz valutu CHF, iz čega proizlazi kako je izostala adekvatna i potpuna informacija tužitelja kao potrošača na posebnu rizičnost valute CHF, odnosno da mu je tuženik kao jača ugovorna strana tipskim ugovorom nametnuo ugovorne uvjete.
15. Imajući na umu da je odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu inačica: CHF- 2007-02, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF lako uočljiva, ali nije jasna i razumljiva na način da je tužitelj, koji doduše nije sam izabrao valutnu klauzulu u CHF, a niti je mogao birati valutu euro, kako u iskazu navodi, a tuženik ga ničim ne demantira, to tužitelj nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, jer nije upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, na što je tuženik, trgovac bio dužan upozoriti tužitelja, čime je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita. Sud je utvrdio kako je ta ugovorna odredba sukladno odredbi članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a ništetna. Nastavno u odnosu na navode tuženika da on nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužiteljici treba naglasiti slijedeće. Tuženik, kao trgovac, nije morao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na euro, odnosno tada važeću valutu kunu tijekom trajanja predmetnog ugovornog odnosa, nego je sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a vodeći pri tome računa i o načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu jednake vrijednosti činidaba, bio dužan informirati tužitelja, korisnika kredita, na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH, što je naprotiv propustio učiniti, već je ugovore o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF nudio kao „povoljne, sigurne“.
16. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Imajući na umu da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer tuženik niti nije sudjelovao u tom postupku, nije kreditna institucija, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, s obzirom da je tek ovom presudom utvrđeno da je odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu inačica: CHF-2007-02, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa će zastara potraživanja u propisanom općem zastarnom roku od pet godina početi teći tek od dana pravomoćnosti ove presude, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja tužitelja neosnovan.
17. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije, Ante Beusa proizlazi da je tužitelj u razdoblju do isplate kredita u veljači 2014. zbog promjene valutne klauzule u CHF platio više kredita u iznosu od 43.312,07 HRK, odnosno prema tečaju konverzije HRK u EUR 7.5345 HRK, iznos od 5.748,57 EUR, što je vještak prikazao tabelarno po mjesecima. Kako je tuženik prigovorio nalazu vještaka navodeći kako prvi obrok kredita nije uvećao za adekvatan iznos interkalarnih kamata, te da nije obuhvaćena stvarna pretplata, odnosno tzv. negativna razlika, tj. eventualna pretplata u korist tuženika, vještak se o tim prigovorima očitovao pismeno i usmeno. U pismenoj dopuni nalaza i mišljenja navodi da je prvi obrok uvećao za adekvatan iznos interkalarnih kamata, da je iznos prve rate naznačen na planu otplate i na prometu po kreditu (str. 20 i 23 spisa). Podaci da su uzeti iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj, a koju mu je prethodno dostavio tuženik. Ističe kako zakon o trgovačkim društvima ne definira banke kao posebnu vrstu društva, te da su sve banke u RH osnovane kao dionička društva, te da činjenica kako je koja banka registrirana, odnosno o kakvom obliku društva se radi, nema utjecaja na činjenicu je li subjekt obveznik plaćanja PDV-a ili ne. Također, vještak navodi kako u konkretnom slučaju ne postoje realizirane negativne razlike u otplatnom razdoblju. Vještak se na primjedbe tuženika očitovao usmeno na ročištu od 6. rujna 2024. ponavljajući kako je podatke o prvom obroku koristio iz dokumentacije tuženika, te ukoliko je tuženik u taj obrok uračunao interkalarnu kamatu, da ju je i on uračunao, što je i bio njegov zadatak. Ukoliko je interkalarna kamata, koja je sastavni dio kredita plaćena po većem tečaju od početnog, to je trebalo biti prikazano. Glede obračunavanja PDV-a na kamate od drugog obroka pa nadalje, vještak ističe kako njegov zadatak nije bio obračunavanje bilo kakvih novih obroka, već isključivo obroka koje je naplatio tuženik u odnosu na dva tečaja.
18. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je vještak brižljivo razmotrio predmet spora, te sukladno nalogu suda, mišljenje dao sukladno dokazima u spisu i pravilima struke. U odnosu na navode tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, korisnika kredita o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke ništetna. Drugim riječima, nije ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Treba posebno naglasiti da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 19. prosinca 2023. godine izrazio pravni stav da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, a osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženika vezano uz tzv. negativne tečajne razlike da je istaknuo protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a i odredbe članka 196. ZOO-a, pa ukoliko u postupku nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a mora istaknuti do zaključenja prethodnog postupka ili matrijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. ZOO-a i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada niti nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Stoga, kada tuženik samo općenito osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno navodi da bi prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, ali time nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, tada sud nije ovlašten, niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. No, u konkretnom slučaju iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke jasno proizlazi da tzv. negativnih razlika niti nema, čime je ovaj prigovor u cijelosti neutemeljen.
19. Odluka o visini kamate temelji se na odredbi članka 28.ZOO-a, a dospijeće je određeno sukladno nalazu vještaka, koji je nalaz dao temeljem podataka tuženika o isplatama izvršenim tijekom otplatnog razdoblja.
20. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu inačica: CHF-2007-02, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.748,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kako je navedeno u izreci ove odluke.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 22. rujna 2022., 13. veljače 2023. i 20. veljače 2024., te zastupanja na ročištima od 7. listopada 2022., 28. veljače 2023., 4. travnja 2024., 9. rujna 2024., 21. siječnja 2025. i 19. ožujka 2025. po 100 bodova, što ukupno, uvećano za vrijednost boda s paušalom iznosi 2.000,00 eura, odnosno uvećano za PDV, 2.500,00 eura. Tužitelju pripada i trošak pristojbe tužbe i presude od po 391,56 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno pretvoreno u EUR, 435.74 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.935,74 EUR.
U Splitu, dana 19. ožujka 2025. godine
Sudac:
Vica roščić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
